22. nedjelja kroz godinu A – 2011.
- Details
- Category: GODINA A 2010/11
- Created: Wednesday, 24 August 2011 15:00
- Hits: 3078
Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje (Jer 20, 7-9)
Pretjeranima se čine prorokove riječi. Još i danas se malo čudimo ovim oštrim riječima koje je Jeremija uputio samom Jahvi- Bogu.
Sigurno da njegov govor nije plod promišljenih, izvaganih riječi nekog razmišljanja. Jeremijine riječi su proizašle iz njegovih emocija. Bez obzira na to sve ove riječi pokazuju na veliko zdvajanje u kojem se nalazio Jeremija.
Kad se sluša prvo čitanje, onda nam Jeremija oživljava pred očima: čovjek vidi njegovu ljutnju koja mu stoji zapisana na licu, kako razočaran optužuje svoga Boga. Riječi su tako jake da bi čovjek mogao povjerovati da upoznaje kako se prorok doslovno bori sa svojom sudbinom koju čak želi i odbaciti.
Jeremija predbacuje Jahvi da ga je „zaveo", „nadjačao" i konačno „svladao" da preuzme proročke obveze, koje su mu teške.
Vrlo slikovito i izražajno opisuje da on ima zadatak u ime Jahvino naviještati sud i propast što nije mogao ignorirati (Usp. jer 20,7) On nije mogao tu zadaću odbiti, dakle svoj poziv, a onda zajedno s time i sve muke i nevolje ako ne bi propovijedao riječ Božju ili bi samo na to pomislio. Bježanje u šutnju je nemoguće, jer riječ Božju treba naviještati.
Patnje zbog ove šutnje, ove stalne pasivnosti je još pojačana ruganjem i podsmjehom ljudi zbog njegovog propovijedanja, kako kaže dan i noć (jer 20,7). Trenutačno iskustvo mu govori da se on sam mora boriti, nema nikoga tko bi shvatio ozbiljno i povjerovao ono što govori i prorokuje. (Jer 20,7)
Što u prvom času izgleda bez poštovanja i respekta, na kasniji pogled se pokazuje kao poziv za pomoć koji dnevno doživljava da postoji jedan viši red nad njegovim ponašanjem i kojemu se on, u svojoj nevolji, obraća, onomu kome zahvaljuje za svoj poziv i koji vodi njegove putove. Važan vid koji nam daje shvatiti nastup proroka je malo kasnije njegova vjera u Božju potporu (Jer 20,11-13) koju, usprkos svim nevoljama, nije izgubio. Tužitelj je konačno svjestan da se on na kraju ne mora sam boriti. Uz čudesnu vjeru u pomoć, Jeremija ne prikriva svoj bijes i jad, nego ih jasno izražava i obraća se onome koji ga je pozvao da preuzme nepodnosivu zadaću.