Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Lev 19, 1-2.17-18)

Skoro da u Starom zavjetu nema neke zbirke propisa koja ima tako jake socijalne i teološke naglaske kao ovo čitanje.  Već sam uvod r. 1: „Gospodin reče Mojsiju" -­ Ovdje, u hebrejskom stoji starozavjetno  ime Božje Jahve koje podsjeća na  Božju brižnu prisutnost za ljude. Slijedi drugi važan naglasak: „Budite sveti, jer sam ja vaš Gospodin,Bog, svet." Ovaj se Božji naslov ponavlja tri puta u Iz 6,3. Govor  dolazi do svojih granica ako želi rastumačiti tajne Božje.  Božja stvarnost je, za ljude, očaravajuća i u isto vrijeme izazovna za promatranje. Ova je svetost sasvim Drugoga, koji se nalazi daleko od nas ljudi i ni jedna formulacija nije adekvatna.  No, za Boga  mora biti i odgovarajuća svetost onih koji pripadaju njegovom narodu.  I to će biti, na više načina, sažeto u zapovijedi ljubavi: „Ljubi bližnjega svoga, kao samoga sebe." Ova zapovijed je, u prvom redu, zapovijed ljubavi prema neprijateljima. U sljedećem retku  se radi o mržnji na sunarodnjake i sasvim je jasno da je mržnja stvar „srca", stvar nutarnjeg držanja.  Da bi se izbjeglo smrtnu mržnju, treba tražiti otvoren razgovor i  da bi se razjasnilo problematična pitanja. Tako se mogu nadvladati osjećaji mržnje i onda nitko neće na sebe natovariti krivnju,  jer ne navlači na sebe posljedice nekontrolirane mržnje.  Mudra, vrlo životna opomena.

U r.18 sve se to ponavlja drugim riječima.  Mržnja za sobom vuče osvetu. No, tko prizna Božju svetost, taj se neće osvećivati. On će osvetu prepustiti Bogu i tako je pustiti iz ruke. Sam se osvećivati na djeci svoga naroda, to će samo pojačati zlo.  Da, drugome se ne smije ništa zlo učiniti. I tu može mnogo pomoći razjašnjavajući razgovor.  I tek onda kad se razgovaralo kaže se „ A bližnjega ljubi kao sebe samoga." Riječ koja je uzeta i u poznatoj Isusovoj dvostrukoj zapovijedi ljubavi (usp Mt 22,39 i Lk 10,17) i onda se zaključuje: ja sam koji je za tebe tu.  Ako ste to shvatili, onda ne možete nositi mržnju protiv drugih u svom srcu, drugima predbacivati njihove pogreške- čega, na žalost, ima u stvarnosti života. A zar toga mora biti?

Sigurno je ovo jedan od vrhunaca Starog zavjeta. Isus se mogao osloniti na ovakve vrhunce u svojoj propovijedi na gori. Ne smije se sadržaj govora na gori suprotstavljati sadržaju Staroga zavjeta.  I tamo se nalaze  vrlo senzibilne etičke zapovijedi, utemeljene na vjeri u svetoga Boga.

Ljubav dolazi do izražaja u dva različita ponašanja: 1. U ukoru drugoga da ga sačuva od pogreške, a time i od onečišćenja svetišta. 2. U vlastitoj velikodušnosti prema drugome, koja nije osvetljiva i nepopustljiva.  Oba ponašanja postaju suvišna nakon poznate riječi proroka  Jeremije, ako  su zapovijedi Božje zapisane u srcima  (razumu) ljudi i Božje razmišljanje nastupi umjesto ljudskog: I neće više učiti drug druga, ni brat brata govoreći: 'Spoznajte Jahvu!' nego će me svi poznavati, i malo i veliko - riječ je Jahvina - jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati." (Jr 31.34)

Prigovor da se ovdje radi o etici unutar židovstva stavlja se izvan snage zbog: "Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi, neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš" ( Lev 19.33,34).

Ovdje je ljubav prema samome sebi postala mjerilom. Prijašnje suprotnosti ne smiju voditi da se drugoga smije prekoravati. Suprotnosti treba razjašnjavati razgovorom.

 

 

Drugo čitanje (1 Kor 3,16-23)

 

Ovim odlomkom Pavao završava razračunavanje s nevoljama u korintskoj općini.  Tema je započela s 1,10-17. Bilo je ljudi u zajednici, koji su mislili da su vjera i istina njihovo vlasništvo. Oni su se pozivali na pojedine ličnosti, na Pavla, na Apolona.. sukob strančarenja nije nekakva bezazlena stvar.  Ona razdvaja općinu.  „Zar ne znate?" - ovdje zaklinje Pavao razumijevanje Korinćana  onim, koji ima što reći. Zajednica pripada Bogu.  Ona je mjesto Božje prisutnosti. U njoj boravi Duh Božji. Kao što se to osjeća u Hramu, tako se i u (korintskoj)  zajednici intenzivno osjeća Božja blizina. Pod pojmom „boravište Duha" misli se na stalnu Božju prisutnost. Božji  Duh nije prisutan samo u nekim posebnim dirljivim trenucima, nego i u teškim, svagdašnjim iskustvima.

Redak 17 pokazuje kako Pavao neizvjesnom ocjenjuje situaciju u zajednici. Svađa ruši zajednicu, dijeli je i uništava.  Tko uništava zajednicu, njega će stići konačni sud Božji. Kod toga će zajednica biti hram Božji, nedodirljivo Božje vlasništvo.

Paradoksalnom izjavom :"Neka bude lud da bude mudar", nadovezuje se Apostol na izjavu iz 1,18-25. Poruka križa znači preoblikovanje dosadašnjih uobičajenih vrijednosti (1,25). To potvrđuje citatima Pisma. Tko se pred ljudima izloži porugama, pokušava preskočiti svoje vlastito ništavilo. Staro pravilo Pisma Pavao nudi za razmišljanje Korinćanima.

„Sve pripada vama." Sloganu tadašnje stoičke filozofije Pavao daje sasvim drugi pravac i jasno ukazuje Korinćanima: ne u vlastitom miru i opuštenosti, nego u povjerenju u Krista, može čovjek naći svoj nutarnji mir.  Što može, kao i uvijek, biti prijetnja ljudskom životu, sve te sile gube svoju strahotu, pa čak i smrt. Za ilustraciju može se pročitati  Rim 8, 35-39 gdje Pavao temelji svoju svijest o pobjedi na Isusovu uskrsnuću i ovo povjerenje opisuje nebeskim rječnikom.  Tko je svjestan da njegov život nosi  ljubav Isusa Krista  i životvorna snaga Duha Božjega, ne treba imati nikakvog straha.

U završnom retku, 23. Pavao vraća, još jednom, pogled na Isusa Krista. On je cilj povijesti na što se ukazuje u 15,25-28: Bog - sve u svemu.  U njemu ima život kršćana svoje posljednje uporište i svoj duboki smisao.  Kako su kratkoročne sve te svađe u Korintu, koje se ogorčeno vode, kao da se radi o biti ili ne biti.  Pavao skreće pogled Korinćana na Krista, na Boga, koji obuhvaća naš život i smrt, sadašnjost i budućnost.

 

Evanđelje (Mt, 38-48)

Kod tumačenja ovog teksta treba se čuvati antižidovskih međutonova. Zato je možda bolje ne govoriti o „antitezama" propovijedi na gori. Isus ovdje formulira, djelomično u proročkoj  tradiciji, dakle ne protiv židovstva, nego u skladu s njim.

Formulacija „oko za oko, zub za zub" u r.38 već je spomenuta u Izl 21,24 da se ograniči problematična krvna osveta.  Izl  21,26-27 kaže da se robu kojemu gospodar izbije zub ili oko, mora dati sloboda.  Kao što Izl 21,18.22.30 pokazuje  u nekim slučajevima je bilo predviđeno plaćanje odštete. Uostalom, Izl 21,24 formulira  jednu rečenicu koja vrijedi i danas, u našem pravnom sistemu.  Određeni prekršaj zahtijeva i određenu kaznu.

U ostalom radi se o Mt 5,38-42 da se suzdrži  od nekog prava koje mu pripada, sve  dobrohotnog susretanja s drugim (Mt 5,39). Isus ne želi ovdje nikakve zakonske propise, nego jasno ukazuje da se zlo treba potpuno napustiti.   Jedna takva dobrota je znak nutarnje jakosti: „Ne reci želim se za zlo osvetiti, povjeri se Gospodinu i on će ti pomoći" (Izr 20,22) I u babilonskom Talmudu nalazi se slična uputa:"Oni koje ponižavaju, a da sami to ne čine drugima, koji svoje poruge slušaju, bez odgovaranja, koji rade iz ljubavi i raduju se ukoru kaže Pismo: „Koji ga ljube su kao početak sunca u njegovom veličanstvu."

U r.40 Isus poziva da primimo nepravdu. Bolje je dati i košulju, nego se pravdati pred sudom. Pavao  pita u 1.Kor 6,7 s obzirom na opijenost parničenjem: „Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto se ne pustite opljačkati? R. 41 se može shvatiti,  s obzirom na ondašnje rimsko gospodarenje. Ako te vojnici prisile da im pokažeš put ili nosiš teret, onda podvostruči put. K r. 42 usporedi  Sir 29, 1sl „Milosrđe čini tko uzajmljuje svojem bližnjemu; i tko mu pomaže vrši zapovijedi. 2Uzajmljuj bližnjemu kad je u potrebi i opet vraćaj bližnjemu u pravo vrijeme." Iako se može očekivati ljutnja jer drugi ne vraća novac, ipak  treba biti velikodušan.(Sir 29,7-10) Dakle, što Isus ovdje zahtijeva, ima svoje paralele i u židovskoj etici. U slavenskoj Henohovoj knjizi (oko 70. poslije Krista), među ostalim, stoji : „I ako bi se mogao osvetiti, ne osvećuj se bližnjemu... izgubi zlato i srebro zbog brata! Zato ćeš na sudnjem danu dobiti neiscrpno blago. Obogatite ruke udovicama i siromašnima. Pomozite siromašnima, prema vašim mogućnostima! Onda ćete primiti plaću na sudnjem danu." (Slav. Hen 50,4-51,3)

„Ljubi svoje bližnje, a mrzi neprijatelja" Prvi dio se nalazi u Lev  19,18 dok drugom dijelu nema, u Starom zavjetu, ni najmanjeg traga. Inače se mržnja prema neprijatelju nalazi u kumranskim spisima. Lev 19,17 zabranjuje mržnju prema braći, 19,18 osvetu i inat. U 19,34 proširuje se na strance koji borave u zemlji. Inače  Mt budi dojam kao da je biblijska zapovijed mržnja prema neprijatelju. No, to nije stvarno slučaj.

U r. 44 Isus poziva i na ljubav prema neprijateljima, i još više: treba moliti i za progonitelje.  Najkasnije kod same molitve, razgovora s Bogom,  će biti jasno da osjećaji mržnje i vjere u Boga nemaju ništa zajedničkog. I za ljubav prema neprijatelju nalazi se u Starom zavjetu i židovstvu mnogo paralela.  Izr 25,21 i sl: „Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga kruhom i ako je žedan, napoji ga vodom. Jer mu zgrćeš ugljevlje na glavu i Jahve će ti platiti. Ovaj tekst citira Pavao u Rim 12,20.

Najdublji motiv ljubavi prema neprijatelju je nasljedovanje Boga (rr 45-48). Slike sunca i kiše, koji se daruju svima ljudima bez razlike, su vrlo osvjedočujuće. Inače i kod Seneke se nalazi slično: „Ako želiš nasljedovati bogove, pokaži dobra djela za koja nećeš primiti zahvale, jer i nad zlima izlazi sunce i za morske razbojnike more je otvoreno." I još jedna rečenica stoičke etike kod Seneke: Do posljednjih trenutaka života bit ćemo u mogućnosti i nećemo prestajati zauzimati se za dobro zajednice, pomagati pojedince, također i neprijatelje." Sve u svemu, treba biti oprezan s izjavama da je ljubav prema neprijateljima nešto posebno kršćansko. Nalazi se u mnogim religijama i etičkim sistemima.

Možda je Mt malo nepromišljeno tražio primjere, čini se kao da se malo udaljio od Isusove tradicije koji je bio prijatelj carinika i grješnika. Pa i u r.47 se čini kao da malo omalovažava pogane. U zaključnom retku r.48, možda je Matej  mislio na Lev 19,2 (usporedi današnje prvo čitanje), Isus je dao svojim učenicima primjere tumačenja Tore. „Ovi primjeri se odnose na drugi dio dekaloga na međuljudske odnose, tu se radi o poštivanju ljudskog dostojanstva, časti ljudi i oproštenju, poštivanju tuđeg braka i viskom cijenjenju vlastitog, u vjerodostojnosti povjerenja u razgovoru, o ljudskom postupanju prema onima koji, prema redovitom očekivanju, takvog nečeg ne zaslužuju. Ovo Isusovo primjerno izlaganje Tore stoji u proročkoj i mudrosnoj tradiciji i nalazi svoje odgovarajuće  potpore u tadašnjoj židovskoj literaturi, prije svega u farizejskom i rabinskom židovstvu."

S obzirom na Mt 5,38-48 diskutira se o „ispunjivosti" propovijedi na gori.  U biti, Isus zahtijeva način postupanja, koji je nutarnje, sasvim jasan.  Mt je uvjeren da se sve to može ostvariti. To će i nama uspjeti ako priznamo  kako Isus stoji čvrsto na tlu ondašnjeg židovstva.  Trebamo biti oprezni nasuprot jedne suprotne kršćanske i Crkvene prakse, ovdje govoriti kako je Isus donio novo.  Posljednja rečenica govori o Božjoj savršenosti, koja zapravo omogućava ljudima  ispravno ponašanje.

 

Misno slavlje

Pozdrav:

Milost Gospodina našega Isusa Krista, koji nas želi odvesti u dobro, neka bude sa svima vama.

Uvod:

Danas ćemo slušati biblijske tekstove koji nas, na prvi pogled, preopterećuju. „Ljubite neprijatelje svoje, molite za one koji vas progone." Može li se to uopće? Opet ćemo čuti da Bog nikoga, baš nikoga ne isključuje iz svoje ljubavi. „Jer on daje da sunce izlazi nad zlima i dobrima, i kiša pada pravednima i nepravednima." Ako je Bog tako velikodušan, nije osvetljiv, onda bismo trebali i mi biti spremni nadvladati ljutnju protiv drugoga. No, to nam pada teško, ali ipak smijemo moliti njegovo milosrđe.

 

Molitva vjernika

 

Naš Bog je Bog mira. On daje da njegovo sunce izlazi svim ljudima. Zato mu se molimo:

 

Za naš svijet, u kojem se javlja sve više mržnje, nasilja, i terora - molimo te

Za narode Bliskog istoka, koji su se ukorijenili u mržnji i neprijateljstvu - molimo te

Za ljude u Afganistanu i Pakistanu koji na poseban način trpe zbog fanatizma i terora - molimo te

Za sve one među nama koji se svađaju s drugima i ne mogu naći put k drugima - molimo te

Za naše pokojne, na poseban način, za one koji su bili krivci nečijih nevolja, kao i za one kojima smo mi nanosili bol - molimo te

U tišini iznesimo naše osobne molitve...

 

Bože, Oče svih ljudi. Usliši našu molitvu i daruj nam mir kojega mi sami tako teško stvaramo. Po Kristu Gospodinu našemu.

 

Blagoslov

 

Da  nam u tami Božje svjetlo zasvijetli,

Da nas u osamljenosti prati Božja prisutnost

Da nas u žalosti ispuni Božja radost,

Da nam se u tjesnoćama otvori Božja širina,

Da nas u svim nemirima zaogrne Božji mir,

Da nas u životnim strahovima oslobodi Božja budućnost.

I za to neka vas blagoslovi vjerni Bog: Otac i Sin i Duh Sveti.

 

 

Propovijed:

 

„Pruži mi i drugi..."

 

„ Ljubav prema neprijatelju - ima li toga?"

 

Ako te netko udari po desnom obraz, pruži mu i drugi. Ne suprotstavljajte se zlu. Ljubite svoje neprijatelje!
Ovakve riječi su današnjem načinu života tako protivne kao ništa drugo. Gdje bismo došli ako bismo sve pustili?  Tko danas želi nešto biti, mora se znati probijati. Treba znati upotrebljavati lakat. Uostalom ako se ne bismo branili od zla, zar se ne bismo onda upropastili? Ako te netko udari po desnom obrazu, pruži mu lijevi... Riječi davno prošlih vremena.

Čitam kod Aleksandra Solženjicina u „Arhipelagu Gulag" kako se on sjeća Staljinovih kaznenih logora: „Onom zapadaju nož u grudi. Oštre noževe i idu u lov: Ovo je! I kad pišem ovo poglavlje, okružuje me more teških, knjiga sa humanističkim sadržajima i  gledaju me nekim teškim pogledom. Ne smije se sve na svijetu pokušati postići kroz nasilje. Tko se hvata noža, mača, puške, bit će vrlo brzo isti kao i njegovi mučitelji i progonitelji.  I nasilju nikad kraja. .. Ovdje, za pisaćim stolom, u čistoj, toploj sobi s time se potpuno slažem. A ipak, tko je bio bez razloga  osuđen na 25 godina robije, tko izgubi svoje ime i svakog dana do iznemoglosti radi kao robot,  za toga velike riječi svih prijatelja ljudi izgledaju kao vrabac sitom lovcu..."

Skoro zastrašujuće kako to Solženjicin piše. Sigurno ne želi izazivati ni osvetu, ni mržnju. No, ovo on nije tada zaključivao u kaznionici. Istina je: Postoje tako užasne provalije ljudske zloće i mržnje da nekoga preplavljuje jasna mržnja. Dakle, hoćemo li Isusove riječi ostaviti sa strane, „ad acta"? Ili ih smjestiti  negdje pod „nedjeljne propovijedi", odjel „naivno"?

 

Obratno: eskalacija zla

Ima i suprotnih primjera. Jednoga sam našao, u priči iz „Tisuću i jedne noći"

Pripovijest o kaplji meda

Bio jednom jedan lovac koji je svakog dana išao sa svojim lovačkim psom kuda je kanio ići u lov. I jednog se dana dogodi  da je došao u brda do jedne pećine i tu je našao neku rupu punu pčelinjeg meda. Uzeo je med u mješinu, koju je imao kod sebe, onda je požurio u susjedno selo da bi tu prodao med. Zaustavi se kod dućana jednog trgovca uljem i tu je nudio med na prodaju. Brzo su se dogovorili za cijenu, ali kad je trgovac uljem prelijevao med padne jedna kap na zemlju. Vrlo brzo skupile se muhe i ose, a na njih se bacili vrapci. I prođe mimo mačka trgovca uljem i navali na laki plijen. A kad je lovčev pas vidio mačku skoči na nju i zakolje je. Trgovac  uljem se nije mogao na to suzdržati nego uzme željeznu šipku i u bijesu razbije psu glavu. A lovac? Je li ostao miran?  Ne, nego njemu bijes pomuti razum, izvuče svoju pušku i ubije trgovca uljem. Kad je vidio što je učinio, obuze ga žalost zbog svog zlodjela i požuri kući.

Kad su vidjeli susjedi trgovca uljem što se dogodilo, pograbiše svoje oružje i pođoše za lovcem. Uskoro se zaratiše dva sela, ono lovca i trgovca uljem. No, to nije bilo sve. Svako selo je pripadalo drugom kralju i oni jedan drugom navijestiše rat. Vojske su se sudarile u strašnoj bitci i nastane veliki pokolj. I borili su se tako dugo dok nije palo toliko ljudi da to samo uzvišeni Alah zna. I za sve je bila kriva samo kaplja meda.

Udarac i protudarac

Tako malen i smiješan razlog da se vitlo pokrenulo do strašnog pokolja.

Zar se često tako ne događa? Želio bih arapskim zemljama na Bliskom istoku da ponovno otkriju ovu veliku mudrost iz svoje velike i humane predaje.

Bilo u velikoj politici ili u našem privatnom životu: tko na svaki udarac odgovori protuudarcem, na svaku ružnu i zlu riječ, ružnom i zlom riječju, nije spreman izaći iz đavoljeg kruga osvete i mržnje, jednostavno to zaustaviti, ne odgovarati. Ako nikoga nema tko je na to spreman, na kraju će nastati velika ruševina.

Brak, prijateljstvo se ruši, rodbina se svađa, to je sve nastalo iz jednog dubokog odbijanja prijateljstva. Što je bilo na početku? Gdje su se počeli naši putovi razilaziti? Gdje je počelo da više nismo govorili jedan s drugim?  Često ni sami više ne znamo.

Zar ne možemo dobiti novu snagu zbog doživljaja Isusovih riječi? Izađi iz vražjeg kruga mržnje i osvete! Završi s time! Da li je naše laktašenje danas zadnja riječ mudrosti?

Već bi nam i zdrav ljudski razum  trebao reći: Isus ima pravo! Mržnja i osveta vode u slijepu ulicu. Stvarno bismo trebali reći ako shvaćamo našu vjeru ozbiljno:  „Ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete djeca vašeg Oca nebeskoga koji čini da njegovo sunce sja i dobrima i zlima.  I daje kišu pravednima i nepravednima."

„Ljubav prema neprijateljima" - (teška) posljedica vjere u Boga

Božja ljubav, njegova dobrohotnost zahvaća sve ljude. Isus je bio čvrsto uvjeren u to.  Može li se vjerovati u Boga, u njegovu bezgraničnu ljubav prema svima - može li čovjek u to vjerovati i usprkos tome ostati uz svoje odbacivanje i mržnju prema drugome? Ako ova vjera uđe duboko u nas  i u nama pusti korijenje: Bog ljubi svakog čovjeka, sa svim njegovim bijedama i granicama, on ljubi i mene sa svim mojim kutovima i oštricama, pogreškama, on ljubi i onoga koji mi je tako nesimpatičan, s kojim se ja tako teško nosim - zar onda moj bijes i ljutnja ne bi morali nestati pod suncem Božjim kao što se topi snijeg na suncu? Zar ne bih, u najmanju ruku, trebao imati razumijevanja za drugoga?

Treba... treba ... Ali, na žalost  često nije tako. Pa i kod mene. Vrlo je težak put do oproštenja. Od danas do sutra, to baš i ne ide. Neće biti tako lako preći preko bijesa i ljutnje, iako točno vidim: to bi bio zahtjev i posljedica moje vjere.  Treba ponekad mnogo vremena da bismo prešli preko povreda i razočaranja. Tu opažamo: vjera u Boga nije tako duboko ušla u nas  kako bismo mi to htjeli. Naša vjera mora rasti i zreti.

No, početi moramo! Početi i shvatiti kako su neprijateljstva, odbijanja, odbacivanja razorna. Kako malo odgovaraju našoj vjeri.