Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Mudr 12, 13.15-19)

Čitanje spada u treći dio knjige Mudrosti. Prožeto je pogledom unazad, na važne događaje u povijesti Izraela (usp Mudr 16, 1-19). Tu je uključeno sedam takozvanih usporedbi (Sinkriseis) koje su uzete kao književni rod iz stare literature.  Naš odlomak je dio takve usporedbe (usp Mudr 11,15-12) i tematizira  vrstu i način kako Bog kažnjava.

Redci koji se malo čitaju u bogoslužjima, koji se često nepovezano citiraju daju osnovne misli velikog jedinstva knjige Mudrosti  12, 11b-18. Skraćeno: Božje presude i postupanje su pravedni i za to nikome ne daje račun (r.13) Božje praštanje se ne smije miješati sa slabošću, jer je Božja vlast neograničena (r 17). Božje praštanje, koje se može, u nekom slučaju, i preokrenuti u suprotno, je mnogo više plod božanske ljubavi.  (r 16).

Za homiliju se isplati krenuti od odlomka, ispitati se o vlastitoj slici Boga. Kakve imam predodžbe o Bogu? Što to znači da Bog pojedine ljude ili narode kažnjava? Time se može poticati vlastito učvršćivanje u vjeri.

Drugo čitanje  (Rim 8, 26 - 27)

Odlomak kojega smo pročitali sadrži samo 2 retka.  Tekst je u velikoj povezanosti sa  8, 18-30 koje tematizira život kršćana pod vodstvom Duha Svetoga. Kršćani su pozvani da, kao subaštinici Kristovi (Rim 8,17)  svjedoče za nadu u spasenje  svijeta u patnjama sadašnjeg vremena.

Kršćani su pozvani na nadu. U toj nadi kršćani mogu upravljati Bogu svoje molitve. U takvoj situaciji nestaje duh slabosti, iako se kršćani mogu nalaziti daleko od očekivane situacije koju se može tek stidljivo nazrijeti koja ne može još dokučiti svu puninu Božjih obećanja. U takvoj situaciji preuzima Duh ulogu predvoditelja: on preokreće, na neki način, vapaje vjernika u djelotvorne molitve, tako  kako „Bog to želi." (r.27)

Za homiliju se nudi tematiziranje načina i vrste naših molitava. Pri tome se može naglasiti molitva kao važan dio liturgije kao i svagdanja molitva pojedinaca.  I druga pitanja se mogu uključiti: Kakvo značenje ima molitva u mom život i vjeri? S kakvim očekivanjima molim?

Evanđelje (Mt 13,24-43)

Naš odlomak je dio brojnih Isusovih govora u prispodobama  (Mt 13, 1-53) i sastoji se od tri dijela. Prispodoba o kukolju među žitom (rr 24-30). Slijede daljnje dvije prispodobe - o sjemenu gorušice i kvascu - i kratko starozavjetno razmišljanje (rr 31- 35). Završetak tvori  bogato tumačenje prispodobe o kukolju.

Poznata prispodoba o kukolju je vlastita Mt i ovdje nalazi svoje jedinstveno tumačenje. Veliki dio govori o poljoprivrednom iskustvu: neke, ali bitne izjave su tome nepoznate.

Začuđujuće je da se sam Gospodar, iako ima brojne sluge, brine za usjev. Preciznost, nasuprot tome,  prekriva seljačkim iskustvom Gospodareva neprijatelja, koji je sabotirao bogatu žetvu.  Ovaj kukolj, grčki nazvan  - zizanion-  naraste do 60 cm i ima crne sjemenke. Do žetve je teško razlikovati kukolj od pšenice. I zato je odluka da kasnije odvoji  pšenicu i kukolj time opravdana.

S r. 30 napušta se razina stvarnosti. A u središtu stoji konačni sud. Ovaj aspekt dominira i na kasnijim tumačenjima prispodobe. Slijedi pouka učenicima i stavlja Sina čovječjega u središte  kao sijača dobrog sjemena (r 37). Usprkos usmjeravanju na posljednji sud, ne smije se previdjeti da u samoj prispodobi leži temeljni ton - povjerenje koje se izražava u sijanju i rastu što podrazumijeva naviještanje.

Obje manje prispodobe, o zrnu gorušice i kvascu, polaze od svagdanjeg iskustva, ali imaju neočekivani završetak. Naglašenim suprotnostima ističu važnost odluke za kraljevstvo Božje, u sadašnjosti. Ova misao pojačava naznaku Starog zavjeta (r.35)

Za naviještanje može biti važno pitanje koliko razočaranja i neuspjesi spadaju u stvarnost života po vjeri. Često se govori o tome da uspjeh nije nikakvo ime za Boga. Što to znači  za pojedinca, za zajednicu, za Crkvu u nekoj teškoj situaciji? Isplati se naglasiti temeljnu misao i misao vodilju  Kršćanin se ne plaši budućnosti, on živi u spoznaji  i znanju da će konačno pobijediti dobro, iako ne baš tako brzo.

Misno slavlje

Pozdrav

Bog milosrđa i strpljivosti neka bude sa svima vama.

Uvod

Pozdravio sam  vas danas (16. nedjelje kroz godinu) pozdravom koji se tiče svakoga od nas, naše slabosti i naše osobne krivnje tako dugo dok pojedinac svaki pojedini od nas osjeća potrebu Božjeg smilovanja i strpljivosti.  No, ta pobožna želja može vrlo brzo postati,  i za nas, kušnja strpljivosti pa čak i skandal kad se radi o grijesima drugih ljudi, naročito onda kad su se ti grijesi doticali naše kože. Onda su i Crkva i Bog trebali brzo reagirati i stvari raščistiti.

No, Bog reagira sasvim drukčije, to ćemo čuti u čitanjima i evanđelju. I da bi ova riječ koju ćemo danas slušati, sjeme riječi Božje, naišlo na plodno tlo - pokajmo se  jedan pred  drugim i svi zajedno pred Bogom.

Ispovijedam se...

Gospodin koji  s nama ima strpljenja neka nam se smiluje i odnese od nas  naše grijehe i našu krivnju  da možemo čista srca slaviti ovo misno slavlje. Amen

Molitva vjernika

Gospodine Isuse Kriste, ti si naredio svojim učenicima da, s puno povjerenja, očekuju konačni uspjeh Kraljevstva Božjega. U povjerenju ti iznosimo naše molitve i prošnje.

Za sve koji, bilo u privatnom životu, bilo u svom  poslu, zvanju i zanimanju, trpe zbog neuspjeha, da iz povjerenja u tebe dobiju novu hrabrost i odvažnost, molimo te

Za sve koji propovijedaju  Evanđelje da ne izgube hrabrost zbog neuspjeha i neprijateljstva, nego ostanu tvoji vjerni svjedoci

Za  bolesne  i nemoćne, posebno bolesne iz naše župe , za sve one koji trebaju pomoć drugih ljudi, da nađu angažirane pomoćnike koji će im učiniti vidljivom Božju ljubav, molimo te

Osjećamo potrebu kiše, iako znamo da ne zaslužujemo taj dar zbog naše zloće i grijeha, Gospodine udijeli nam potrebnu kišu da te možemo radosnije hvaliti i slaviti, molimo te

Gospodine Isuse Kriste, u povjerenju tvojoj riječi izrekli smo ti naše molitve. Ostani s nama s nama sve dane  sve do konca svijeta. Neka ti bude hvala i slava u vijeke vjekova.

a)

Dugo Božje disanje

Neuspjeh

„Uspjeh nije nikakvo  ime za Boga", tako reče religijski filozof Martin Buber - rado se u prostorima crkve komentiraju statistike koje su, u prvom redu, više nego negativne.  Rado se ukazuje na to da za Crkvu vrijede drugi kriteriji, nego vrijednosti mjerene brojevima.

Sve je to važno, a ipak je očito da se s neuspjesima vrlo teško pomiriti. Poruka o Kraljevstvu Božjem je odmah, od početka naviještanja, tako postavljena da se ne samo sluša, nego da se prihvaća. No, k tome spadaju, već od početka naviještanja, i neuspjesi i promašaji kao prateći znakovi naviještanja.  I već vrlo rano su razvijene strategije kako postupati s neuspjesima koji dolaze.

Primjer iz zemljoradnje

Tome želi doprinijeti i odlomak današnjeg evanđelja. Spada u najpoznatije prispodobe, a treba je zapamtiti iz više razloga, jer nosi u sebi poruku koja ima nadvremenski karakter. Nekoliko redaka kasnije je dano i autoritativno tumačenje.

Većina postupaka su uzeti iz seljačkog života kojega je nudio suvremenicima život u Palestini. Sijač sije dobro sjeme. Ukazuje na značenje to što sije sam gospodar, iako se kasnije spominju i sluge.  Ovdje je sam Bog na djelu koji svoju poruku sije među ljudima.

U ovoj situaciji nastupa neprijatelj sijača, Njegova nakana je uništiti brz uspjeh sijača. I za to upotrebljava vrlo lukavu i zlobnu strategiju.  On sije bezvrijedno sjemenje među pšenicu. U grčkom jeziku naš odlomak upotrebljava ime posebnog oblika korova koji se, prostim okom, u ranoj fazi ne može razlikovati od pšenice.  I zato je gospodareva odluka shvatljiva i uzeta iz praktičnog života: za mudrog ratara je sasvim razumno pustiti da kukolj i pšenica rastu zajedno. Drukčije ponašanje bi nepopravljivo naškodilo dobroj žetvi.  I upravo, na takav pozitivan način  se ponaša mudri gospodar. To su bitni dijelovi prispodobe.

Veliko ohrabrenje

Ono što je u prispodobi potvrđeno kao logično  i jasno pokazuje svoje zamke kad taj govor primijenimo i prenesemo na situaciju u zajednici, jer je zapravo ona njoj i rečena. U tom kontekstu bi mogla izazvati frustracije kod ljudi koji je slušaju. Ona daje, na neki način, podršku onima koji tu poruku ne prihvaćaju, nego čak protiv nje rade.  Zahtjev evanđelja ide još dalje: čekati da se razvije posijano sjeme. Mnogo toga nije jasno, nije vidljivo - to vrijedi za skoro većinu vjernika - kako će se razviti uspjeh ili neuspjeh naviještanja.  Ovim činjenicama današnje evanđelje mnogo zahtijeva od vjernika. Kroz Crkvenu povijest se neprestano pokušavalo opisivati kao zajednicu izabranih i iz nje izbaciti sve one koji nisi odgovarali ovim  činjenicama. Bilo da se radi o šizmatičkim  donatistima u starom vijeku ili srednjevjekovnim katarima, koji zahtjev za Crkvom čistih nose već u imenu i neprestano su se borili protiv koegzistencije s drugim kršćanima, više ili manje, mlakim članovima zajednice. I ta borba traje do danas. Bilo bi mnogo lakše ako bi se zajednica, to jest Crkva, sastojala od visoko motiviranih članova.

Kršćanska suzdržanost

Nasuprot odmah udarati i brzoj odluci - ovoj varijanti su skloni sluge - naš odlomak  razvija strategiju koju se može opisati kao strategiju suzdržljivosti.  Ne prebrzi čin, osuda i odluka u dobru i u zlu, se ne pretpostavlja i ne potiče, nego pažljivo ponašanje i promatran je.

To se može shvatiti i tumačiti kao slabost. Nakon što su pšenica i kukolj izrasli - da ostanemo u slici - dolazi do žetve i do paljenja kukolja.  Sud o kojemu se ovdje govori, a koji u odlomku ima veliko značenje i težinu, sprječava da se Božja pravda odmah sada ostvari.

U međuvremenu se poziva na kulturu tolerancije i  povjerenja, na povjerenje u Božji put sa svakim pojedinim čovjekom. Životni put pojedinca ne treba prebrzo prosuđivati i osuđivati.  Na poseban način se ne smije nekog čovjeka mjeriti i tako uzeti u ruke ono što spada u Božju osudu.  To ni jedan čovjek nema pravo.

Na drugoj strani, za svakog pojedinog kršćanina i zajednicu je potreban dar kojega  se, u Benediktovom pravilu, spominje kao discretio. (RB 6r,18) Radi se o načinu razlikovanja duhova, koji polazeći iz dobro i brižno opskrbljene baze podataka  dobro odvaže prije nego donese odluku. Ona omogućava, čak trpi da kukolj, iz prispodobe, raste na imanju Gospodara. Ona prihvaća pojedine neuspjehe imajući pred očima dugoročni cilj. A tako usmjereni vjernik raste  u sve dubljoj dimenziji svoje vjere.

U tom smislu ima pravo izjava M. Bubera i može se još dalje precizirati: Kratkoročni uspjeh nije nikakvo ime za Boga. Božje djelovanje u svijetu zahtjeva jedno dulje disanje.

1.

1.   Prisila ili sklonost  osuđivanju

Postoji stara rečenica u etici: Nitko ne može biti prisiljen djelovati protiv svoje naravi. Kao kod svih rečenica u etici, tako se i ovdje zakompliciralo, jer što je to «moja narav»?

Možemo se pozvati na Bibliju i reći da u «narav» ljudi spada stvari nazvati svojim imenom. Jer sam Stvoritelj je za to ljude stvorio i to im naredio. Dar govora da stvari sortiramo i dijelimo darovao nam je Stvoritelj. Mi nešto imenujemo, razlikujemo, ocjenjujemo, utvrđujemo. I samo tako možemo opstati na ovome svijetu kao kulturna bića. Tko ne može razlikovati, taj ne može živjeti. Prije svega, trebamo razlikovati što trebamo činiti, a što trebamo ostaviti. Što nam koristi, a što šteti. Što je od dobrog, a što od zlog. Ovo razlikovanje je osnovni preduvjet da jedan život bude uspješan.

Evanđelje o žitu i kukolju sada izgleda kao zahtjev da se ostavi onako kako jest.  Otvorenim očima gledati kako raste kukolj. Gospodar je mogao najprije sluge pohvaliti što su mu skrenuli pažnju na kukolj koji raste ondje gdje je posijao dobru pšenicu. Prispodoba čak naglašava da je kukolj mogao posijati, u zloj nakani i namjerno, gospodarev neprijatelj. Ovdje se pokušava sabotirati ono što je dobro počelo, bilo iz zavisti, bilo zbog vlastite koristi i ugleda ili jednostavno zato što netko ne može podnijeti da kod susjeda raste dobro.

Sluge je trebalo pohvaliti da vide ono što vodi u propast i da su htjeli to odstraniti. Oni su htjeli iščupati korov da bi na polju ostale samo dobre biljke.

2. Seljačko znanje i državnička mudrost

U usporedbi koju smo čuli je sadržana jednostavna seljačka mudrost. Ovaj kukolj ima svoje korijenje i ono je isprepleteno s korijenjem pšenice tako da bi se iščupala i pšenica ako bi se željelo iščupati  kukolj.

Prenošenje ovog iskustva na druga životna područja donosi i sobom razornu moć, vlastiti dinamit. Isus ne čini ništa drugo nego se distancira od politike »ljubav i red». Prijedlog: očistiti stol izaziva nove misli; koliko će se time i dobra uništiti. Plod savršenog uništavanja korova - kukolja donosi i savršeno mrtvo zemljište.

Prerevna ideja uništiti kukolj je neki pokušaj potpunog izbacivanja i odstranjenja. Jer kod sebe ne uspijevam sasvim jasno razlučiti što je dobro, a što zlo, onda kod drugih ne želim ostaviti nikakve dileme. Druge ljude gledam s odstojanja, a s njega se mnoge stvari vide jasnije. Ova nejasnoća kod mene trebala bi me opomenuti i učiniti me pažljivijim  da ne mogu tako jednostavno i tako jasno razlikovati dobro od zla, bilo to u Crkvi (oni drugi! progresivci! konzervativci!), u društvu (lopovi! mediji!), u međunarodnoj politici (Srbi! fundamentalisti!) ili bilo gdje se uvijek misli da se sve može tako lako razlučiti, zlo koncentrirati (zato se grade logori) i onda ga svjesno odstraniti.

3. Bespomoćno čekanje

Zbog naše vlastite nesavršenosti, mi smo ograničeni i toga bismo, u najmanju ruku, trebali biti svjesni. Čitanje iz Knjige mudrosti nudi važan pristup Evanđelju. Božje čekanje, njegovo strpljenje nije nikakav odraz njegove nemoći ili nesposobnosti.

Mnogo više je užurbani napor oko reda odraz nemoći ljudi. Što se stvarno manje može srediti, to se češće i žešće upotrebljavaju razne metode pritiska i prisile.

Božja moć, pak odgovara njegovoj suverenoj mogućnosti čekanja. Bog je gospodar svijeta i on može i konačno, on će presuditi. No, u međuvremenu, Bog se pokazuje kao onaj koji čeka i koji ljubi. Nemoć strpljive ljubavi pokazuje se mnogo moćnijom nego izgleda. Amen.

2.

Postupajte ljudski jedan s drugim i sa samima sobom

Isus reče mnoštvu sljedeću usporedbu: «Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na njivi svojoj i dok su radnici spavali, dođe neprijatelj i među pšenicom zasije kukolj.»(Mt 13.24)

Jednom, neki mali dječak upita svoju majku: «Što je to bilo sa đavlom?» I tko je imao posla s pitanjima male djece, zna kako djeca znaju, neki put,  postavljati teška pitanja, osobito ako ih odgovor na njihovo pitanje ne zadovolji. Pa se i nije za čuditi da je majka nastojala dobro odgovoriti na ovo, za nju, iznenađujuće pitanje. Hvala Bogu, ovo je bila jedna razborita žena i počela djetetu pripovijedati:

«Ti znaš, započe ona, da je prije puno, puno godina, đavao bio najbolji, najplemenitiji, najmudriji i najmoćniji anđeo dragoga Boga. On je bio spreman uvijek druge pomoći i nadmašivao je sve druge anđele u svojoj službi. Već i njegovo ime nam govori kako je on bio veličanstven. On se zvao Lucifer - Svjetlonoša. Nikad nije bilo ni ljutnje, ni svađe između njega i dragog Boga, uvijek su bili jedinstveni. Jasno da mu je Bog govorio o svemu što je mislio i stvarao, jer mu je sve povjeravao.

Jednog dana predstavi Bog Luciferu svoju najnoviju ideju: »Slušaj", reče Bog, «odlučio sam stvoriti svijet sa zemljom i morem, s biljkama i životinjama pa i sa čovjekom. Što misliš o tome?» I dogodilo nešto što se nikad nije događalo, Lucifer se rasrdio. On je bio sasvim protiv ovog plana. I da pokaže kako ozbiljno misli, on je zaprijetio generalnim štrajkom.

«Ţo ne razumijem» reče dječak, «zašto je Lucifer bio protiv stvaranja svijeta?» Mama odgovori: »To ne znam ni ja. Ali mislim da je Lucifer htio da sa srećom ne bude boli, sa dobrima i zli, s lijepim i ružno. On to nije htio. On je htio samo lijepo, samo plemenito, samo čisto, on je htio samo svjetlo, ali ne i tamu. Ukratko, on nije htio svijet kakvog je Bog želio, kakvog mi poznajemo. I vjerujem da on hoće i sve do danas tako. I zato se, poput luđaka, stavio na stranu zla. Tamo gdje on vjeruje da je nešto novoga, to hoće silom srušiti. Tako  nosi samo propast i nesreću.»

Sasvim protivno dosadašnjim navikama, dječak je ovaj put ostao tih i zamišljen. Sigurno mu je mozak radio punom parom. A onda zaključi: «Ti, dakle, misliš da se Bog zna sa zlima mnogo bolje ophoditi, nego đavao. I mislim da je to za Boga dobro.»

Može li «Bog bolje postupati sa zlima nego li đavao?» Ili, recimo to ne tako dječje: zar nije Božje stvorenje isto tako dobro kao Bog? I zar nisu dobri oni koji se bore protiv zla kod sebe i kod drugih? Zar pripovijest koju je majka rekla djetetu ne stavlja našu vjeru naopako, na glavu?

Pozivam vas da jednom otvorimo novi Katekizam Katoličke Crkve i pogledamo što nas Crkva uči. Otvorimo poglavlje 'Vjerujem u Boga Oca' i tu možemo i ovo pročitati: 'zašto Bog nije stvorio tako savršen svijet da u njemu ne može biti nikakva zla? Svojom beskrajnom moći Bog bi uvijek mogao stvoriti nešto bolje? Ipak, u svojoj beskrajnoj mudrosti i dobroti, Bog je htio stvoriti slobodni svijet «u stanju putovanja» prema konačnom savršenstvu. Po Božjem naumu taj razvoj, uz nastajanje nekih bića, uključuje i nestajanje nekih drugih, uz ono što je savršenije uključuje što je manje savršeno, uz izgradnju prirode uključuje i razgradnju.'

U sljedećem odlomku stoji: 'Anđeli i ljudi, razumna i slobodna stvorenja, moraju po svom konačnom određenju putovati po slobodnom izboru i s najvećom ljubavi. Oni, dakle, mogu skrenuti s pravoga puta. I zaista, sagriješili su. I tako je u svijet ušlo moralno zlo, daleko teže nego fizičko. Bog nije, ni na koji način, ni izravno, ni neizravno, uzrok moralnoga zla. No, poštujući slobodu svakog stvorenja, dopušta ga i tajnovito zna iz njega izvući dobro.'

I sad pogledajmo iz Katekizma u povijest. Zar nećemo naći primjere da je onaj koji stremi biti najbolji ujedno neprijatelj dobroga? Da pretjerano traženje savršenosti može, nekad, imati kao plod i đavolčiće?

Bilo je i jest zamišljanja o samo plemenitima, o samo čistima, o vlastitom pozivu i vlastitoj naravi koji su, druge ljude i narode, činili su i čine niže vrijednima. Tko bio mogao prebrojiti žrtve koje je tako mišljenje prouzročilo?

Bilo je i bit će stremljenja za jasnoćama i jedinstvom u ispovijedanju vjere, da se one koji su drukčije mislili proglašavalo i proglašava za krivovjerce, i kao takve osuđivalo i osuđuje?

I zar se često ne događa da pretjerano isticanje vlastitog poimanja dobrih kršćana, da baš dobri budu zahvaćeni  na neki način vražjim načinom, koji ih čini rigoroznima prema sebi i prema drugima, a da pri tom život ostaje sa strane?

Poznam mnoge svećenike i redovnike, dakle one ljude koje se prije smatralo za savršene kršćane. I mogu ustvrditi da mnogi od njih djeluju u stresu ili umorni, da oni u svojim višim motivacijama često zaboravljaju ono što Evanđelje opisuje kao savršeno: »Gledajte ptice nebeske, niti siju, niti žanju, niti sakupljaju u žitnice, ali ih vaš Otac nebeski hrani. Zar vi niste vrjedniji od njih?»

U čemu je stvar? Zar to nije možda neprestano preopterećivanje i, pri tome, zaboravljanje da se na taj način izaziva otuđenje i da se pokazuje na vlastitu osobu, kao mjerilo svih etičkih normi, vrijednosti i zahtjeva Crkve? I zar nisu naučili da nam je uvijek moguće samo djelomično ostvarivanje i djelomična identifikacija, jer smo svi Božja stvorenja, «tek na putu prema savršenstvu?»

Pustimo da u nama ovo pitanje djeluje kao pitanje vjere: Kako postupamo s nesavršenima i slabima, sa zlima, sa sjenama u nama samima? Đavolski oštro, razorno, ognjem i mačem, sve iskorjenjujući, ili s osjećajnošću i ozbiljnošću našega Boga?

Počujmo kako, prema svjedočenju Evanđelja, nastupa i govori «božanski psiholog» kojemu «nitko ne treba ništa o ljudima govoriti, jer poznaje što je u čovjeku.» (Iv 2,25). Tada mu reče Ivan: „Učitelju, vidjeli smo kako neki u tvoje ime  izgoni đavle. Mi smo ga pokušali spriječiti, jer nije s nama. Isus odgovori: Ne branite mu, ni jedan koji u moje ime čini čudesa, ne može tako lako protiv mene govoriti, jer tko nije protiv nas s nama je.» (Mk 9,31-40)

Ili, mislimo na izvještaj Ivanova evanđelja: Tada mu doveše književnici i farizeji ženu koja je uhvaćena u preljubu. Mojsije nam je, u svom zakonu, napisao: takve žene moramo kamenovati. Što ti kažeš na to?.... Tko je od vas bez grijeha neka se prvi baci kamenom na nju. Kad to čuše, napustiše Isusa i ženu jedan po jedan, počevši od starijih... Ženo, gdje su oni koji su te optuživali? Nitko te ne osudi? Ona reče: Nitko, Gospodine!  I ja te neću osuditi: idi i ne griješi više. (Iv 8, 3-11)

Dodajmo k tome i današnje evanđelje: Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi, I dok su ljudi spavali, dođe neprijatelj i zasije kukolj, među pšenicu. A u svoje vrijeme ukaza se i kukolj. Tada mu sluge rekoše: hoćemo li iščupati kukolj? On odgovori: Ne, da ne bi s kukoljem iščupali i pšenicu. (Mt 13.24-29)

Što nam želi Isus, ovom usporedbom, reći? Prije svega ovo: Učite od Boga, jer on zna mnogo bolje sa zlima postupati na ovom svijetu, nego đavao. I zato postupajte sa sobom i s drugima, ljudski.

Razmišljajmo malo o tekstovima koje smo čuli i ispitajmo se kako postupamo s tamom, sjenom, nesavršenošću, kod sebe i kod drugih.

Pustimo da nas Bog prožme i ne reagirajmo tako rigorozno. Nemojmo đavolski pretjerano čupati kukolj kod sebe i kod drugih. Drugim riječima, učimo od Boga, postupajmo ljudski sa sobom i s ljudima.

Time ćemo možda učiniti prvi korak u svijet otkupljenih. Molim Boga da vi i ja, sa zlima, postupamo bolje nego đavao.

3.

Dobru dozvoliti rasti

Crno i bijelo

Kao mladić rado sam gledao kaubojske filmove. Među njima ima boljih i lošijih. Lošiji su bili posve jednostavno načinjeni: na jednoj strani bili su zli, a na drugoj strani dobri. Kvalitetno bolji filmovi ove vrste opisivali su, uvijek ponovno, likove koji su, na ovaj ili onaj način, prekinuli - dobri nisu bili uvijek dobri, a zli nisu bili uvijek zli.

Svijet podijeliti na dvije strogo odvojene stvarnosti izgleda, uvijek ponovno, veliki izazov ljudima. Na jednu stranu izdvojiti uvijek dobre, a na drugu stranu uvijek zle, čini sliku svijeta, ovih ili onih pogođenih,  vrlo jednostavnom i ne treba previše razmišljati o ovima ili onima, tj. o njihovim pogledima i mišljenjima.

Sivi stupanj

Životna stvarnost ljudi ne odigrava se samo u suprotnostima između dobra i zla, u odnosu crnog i bijelog - već postoji još nebrojeno sivih tonova koji sačinjavaju naš život. Ove mnogostruke sive tonove života treba jednom usvojiti i priznati - u životu drugoga, a prije svega, u našem vlastitom životu. Svaki i svaka od nas ima poneku sjenu i posebnost u životu koje njega ili nju (npr. u najgorem slučaju samo loše) ne čine samo dobrim.

Današnje evanđelje se dodiruje ovih misli. Pšenica i korov stoje jedno pokraj drugoga na polju, kao dobro i zlo u nama  samima i u našoj životnoj stvarnosti. Prerano istrgnuće neželjenog imat će utjecaj i na pozitivne strane života. Isus pokazuje, u usporedbi, da je Bog strpljiv - znajući (tj. vjerujući) da se u svakomu nalazi dobro koje će pokazati odgovarajuće plodove. Naravno, može mnogo zla i prekriti dobre plodove  - ali u zbilji mi svi naginjemo tome da primjećujemo i najmanje malenkosti zla, a mnogo dobroga prihvaćamo kao samo po sebi razumljivo.

Hvaliti - hvaliti

Za vrijeme mojega studentskog vremena bio sam često zaposlen kao odgojitelj kod bečkog magistrata. Djeca za koju smo se brinuli bila su - jednostavno rečeno -  strašna;  čak djelomično i zla i često smućena u svome držanju. Ja sam mislio, na početku ove svoje djelatnosti, da će biti najbolje ako ću odmah primijetiti i najmanju malenkost. Pri tome sam bio, često puta, glasan i brz. Naš rukovodilac -Felix- jedan pravi učitalj iz Favorita, rekao mi je tada: «Propovjedniče,  (moj nadimak) ne viči tako mnogo. Hvali - hvali ih. Za svaku malenkost koju su djeca napravila - hvali ih. Ti ćeš vidjeti kako će ti oni jesti iz ruke, a tebi će biti mnogo lakše.»Tada sam usvojio ovo osnovno načelo i ne samo u mojoj službi kao odgojitelj i učitelj, već pokušavam ovo držanje, koliko je god moguće, ostvariti u svojoj svakidašnjici. Mislim da kroz ovakvo držanje, bivaju jačane dobre strane u ljudskom životu i da mogu donositi dobre plodove, pored mnogo korova i tamnih strana u našem životu. I konačno ovakvo držanje olakšava i vlastiti život.

Zlo dobiva ono mjesto koje zaslužuje

Ovakvo držanje ne umanjuje zlo koje je tu, ali daje zlu ono mjesto koje zaslužuje.  Mnogo malenih zala u nama  i u našim neposrednim bližnjima, neće više izgledati tako prijeteće, ali veliko zlo u svijetu koje oduzima mnogim ljudima životnu šansu kroz nepravdu i nasilje, tako ja mislim, uzeti će se mnogo ozbiljnije, a time će biti posijana klica za suzbijanje ovoga (zla).

Nije li tako, da smo mi s jedne strane, kroz malenkosti, uvrijeđeni u našoj taštini, s druge strane pak ne primjećujemo veliku patnju ljudi? O nesavršenostima mojih neposrednih bližnjih daje se izvrsno diskutirati - velike nepravde i nasilja me se ne dotiču više.

Bog nam pokazuje

U današnjem evanđelju dokazuje se Bog kao mudar zemljoposjednik i upućuje svoje radnike da ne čupaju prebrzo korov kako ne bi doveli time  u opasnost i klice dobroga. Bog ima strpljivosti s nesavršenostima našega života  i daje nam šansu kako bismo dobru u nama načinili, uvijek ponovno, novi prostor.

Kao kršćani smo pozvani postupati isto kao Bog: ne osuđivati prebrzo, vidjeti dobro u drugima i nama samima, te otvarati, uvijek ponovno, nove prostore našim bližnjima koji mogu stvarati humus za - kako se to naziva u Evanđelju -  «dobre plodove».

Gerhard Gruber, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen