Homiletsko razmišljanje nad biblijskom tekstovima

Ako u nekoj zajednici nastupe sukobi, većini sudionika nisu ugodni.  Lijepo je uočiti da je zajednica u Jeruzalemu bila „jedno srce i jedna duša"  (Dj 4,32), ali je i tu bilo sukoba. Prepirka o kojoj je bila riječ u čitanju ukazuje na to da je moglo doći čak i do razdora. Rastom zajednice  nastale su dvije grupe. S jedne strane su bili „Hebreji", ljudi koji su govorili aramejski, kojima je Izrael bio domovina  i kojima su običaji bili dobro poznati.  S druge strane su bili ljudi iz grčke dijaspore, koji  nisu vladali jezikom, a niti su im običaji bili dobro poznati, a razlikovali su se i po kulturi od Hebreja. Oni su slovili kao liberalniji i svijetu otvoreniji, prije svega u odnosu prema Tori. Temeljna napetost se odrazila u pitanju brige za udovice. Bila je žestoka, jer su stariji Židovi iz dijaspore doseljavali u Jeruzalem, vjersko središte.  Time su izgubili svoju socijalnu mrežu i lako padali pod udar siromaštva. Žene više nego muškarci.  Možemo lako zamisliti da nije bila baš prva misao „starosjedilaca" kako zbrinuti strance.

Zbog činjenice takvog nejedinstva vrlo je interesantno rješenje kojeg nudi današnje čitanje. Najprije „dvanaestorica" pozovu sve učenike na jedan sastanak. Konflikt se priznao, prozvao po imenu i predloženo je  rješenje. Muškarci su imali riječ, jer su samo oni imali pravo glasa prema ondašnjim običajima.  U biti se rješenje sastojalo u tome da se razdijele „služba riječi" i „služba stola." Riječju „služenje" Luka označava temeljno ponašanje u Isusovu nasljedovanju koje prelazi obično posluživanje ( usp Lk 22,26). Kriteriji za kandidaturu su „dobar glas"i  „ispunjenost Duhom Svetim i znanjem." Cijela zajednica odobri prijedlog te bira  i ljude iz kruga ovih „helenista"  da bi se moglo brinuti za pravedno opskrbljivanje. Molitvom i polaganjem ruku su izabrani i postavljeni u službu.

Drugo čitanje (1 Pt 2,4-9)

Odlomak nam simbolički dovodi Hram pred oči i povezuje ga s dva motiva iz Starog zavjeta. U jednom radi se o motivu kamena temeljca (Iz 28,16; Ps 118,22) čijom pomoću se već kod  Mk 12,0  tumači Isusova sudbina. Opasnost za neprijatelje  kršćanstva se pojačava u r.8: Ovaj kamen postaje kamen spoticanja.

Drugi motiv je onaj posebnog vlasništva. Izl 19,5 otvara govor o Bogu u sinajskoj teofaniji s predstavljanjem posebnog odnosa između Jahve i njegovog izraelskog naroda. Temelj je oslobođenje Izraela iz Egipta  što je i izraz posebnog odabranja.  Izrael je Jahvino „kronjuvel", posebno vlasništvo pred svim drugim narodima, izabran za svećenstvo i svetost. Oboje nije nikakvo pitanje statusa, nego ima veze s nekom ulogom (funkcijom).  Izrael će tako biti svjedokom Božjim u svijetu i pred drugim narodima.  U njegovom svjedočanstvu je Bog prisutan.

Prva Petrova poslanica pripisuje ovu ulogu i kršćanima i povezuje oba motiva. Hram, mjesto Božje prisutnosti i susreta s Bogom, jer u vrijeme pisanja ovog teksta Hrama vise nije bilo, postaje duhovna kuća, od živog kamenja  koja postaje kronjuvel izabranih vjernika.

Evanđelje

U starini se sažimao cijeli nauk ili pogled neke poznate osobe kao oproštajni govor. Konačno se može očekivati da, s obzirom na blizinu smrti, mnoge nevažne stvari odlaze u pozadinu i govori se ono najbitnije. Tako se ponaša i evanđelist Ivan. Iv 14-17 govore o pitanjima mogućnosti kršćanskog života nakon Kristove smrti.  Dva vida stoje u središtu pažnje: jedno je  vjersko znanje zajednice, a drugo je  vjernost vjeri u neprijateljskom svijetu.

Odlomak Iv 14, 1-12 se uključuje na Posljednju večeru i pranje nogu i otvara  oproštajni govor. I zato naglašava, na početku, zahtjev da se vjerni ne smiju uznemiravati. U Tomi dolazi do riječi zbunjena zajednica: „Ne znamo put." Ovo nepoznavanje  nije strano ni današnjim zajednicama.  Kamo vodi osobni životni put?  Ali i kamo vodi put Crkve?

Pitanje učenika je izazvalo dugi Isusov monolog, koji dotiče  temeljna pitanja kršćanske egzistencije. Odgovor će razočarati sve koji su očekivali neku uputu o ponašanju i jasan smjer. I uznemirava sve  koji žele neke recepte za živo nasljedovanje. Isus stavlja u sredinu svoju osobu. I ukazuje na jedinstvo s Ocem na kojemu vjernici sudjeluju dok su povezani s njime

Misno slavlje

Pozdrav:

Gospodin je naš put, istina i život, on neka bude s vama

Uvod:

Želja da znamo gdje je Bog i tko je Bog spada u najdublje religiozne težnje čovjeka. I učenici su nosili u sebi ovu želju, poznamo je također i mi.  Isus nam danas daje odgovor. Mjesto gdje Bog boravi Isus naziva "kućom Očevom"  u kojoj ima mnogo stanova, a on sam je Put do tamo.  No, Isus ide mnogo dalje. U njemu možemo vidjeti Oca, u njemu Otac djeluje na jedinstven način. U Isusovu uskrsnuću je to Božje djelovanje najočitije.  Raspeti je onaj isti koga je Bog proslavio.

Nas često spopada strah, a strah je znak nutarnje beskućnosti.  A jesmo li svjesni da nam je Isus pripravio stan? To znači imamo mjesto kod Boga, kod njega je naš dom. Ne da nas se tu jednostavno trpi, nego tu imamo neosporivo pravo na dom. Što znači biti kod Boga kod kuće možemo pred okusiti već sada slušajući njegovu riječ i primajući svetu pričest - nebesku gozbu. Pripravimo se na ovaj veliki doživljaj kajući se i priznajući svoje pogreške i grijehe.

Molitva vjernika:

a)

Pripovijesti iz početka

Kako je bilo na početku?

U brojnim obiteljima postoje foto albumi u kojima su zabilježeni važni događaji, vjenčanja, rođenja itd. Tko želi nešto saznati o tome kako je bilo na početku, kad se netko vjenčao, kad se rodio, donese album i priča može početi.

Na slična pitanja daju odgovor Djela apostolska.  I Luka koji nije napisao samo Lukino evanđelje, nego i Djela apostolska, odgovara na pitanja o početku svojim pripovijedanjima.  Između događaja i pripovjedača je razmak više od 50 god. I tako je razumljivo da su ljudi koji su povjerovali u Isusa, propitivali o počecima. Luka počima svoje djelo s događajima u prvoj zajednici u Jeruzalemu. I on to pripovijeda kao da iznosi album slika.

Najprije opisuje Kristovo uzašašće i Duhovski događaj, pa potom neustrašivo nastupanje, pa zadivljujući rast zajednice. I uvijek predstavlja zajednicu kao jaku zajednicu koja uzorno živi, u jedinstvu molitve i života. Bili su jedno srce i jedna duša, tako on opisuje.

Svađa mjesto jednodušnosti

A onda današnje čitanje dovodi u pitanje ovu lijepu sliku jedinstva. Izgleda kao da je, među svečanim slikama u albumu, ova zalutala. Helenisti su mrmljali protiv Hebreja. Činjenica da su bile dvije grupe začuđuje: kod helenista se radilo o Židovima koji su govorili grčki, koji su dolazili iz dijaspore. Oni su se navikli na grčku kulturu živeći izvan Svete zemlje  i nisu baš tako strogo gledali na religiozne propise. Dok za Hebreje, Židove koji su govorili aramejski, čuvanje tradicije je samo po sebi bilo razumljivo.  Izgleda da je između ove dvije grupe došlo do napetosti koja se pokazala u brizi za udovice.

Zašto je došlo do sukoba?  Prva zajednica se približila idealu Staroga zavjeta: „Kod tebe neka ne bude siromaha", stoji u Tori. Svi koji su imali viška davali su zajednici da nitko ne bi trpio neimaštinu.  Glavne grupe siromaha bili su stranci, udovice i udovci. Za njih je prva zajednica uredila jedan „stol" (rekli bi, danas, pučku kuhinju).

Čini se da se tu baš nije najpravednije postupalo. Svakako su helenisti mrmljali da su njihove udovice „preskočene". Nikakvo čudo ako su postojale te dvije grupe koje su se, među sobom, postavljale kritično i ako je briga za siromahe bila u rukama starosjedilaca, onda je bilo ljudski da su siromasi te grupe imali prednost.  Ljudski je bilo, ali to nije  odgovaralo onome što je Luka zamišljao o kršćanskom suživotu.

Strategije rješenja problema

Svojim pripovijedanjem je htio objasniti kršćanima svoga vremena koji su postavljali pitanja kako mogu nastati sukobi. Sukobi mogu nastati i za Luku je odlučujuće kako je prva zajednica riješila taj sukob. Ona je ovdje uzor.  Kod sukoba često govorimo jedan preko drugoga, a ne jedan s drugim. U mnogim slučajevima se rješava odozgo što treba napraviti.  Drukčije je bilo u prvoj zajednici. Najprije dvanaestorica, kao vođe, sazovu sastanak. I umjesto da govore o onima koji mrmljaju, ili o onima koji su bili bezobzirni, razgovaralo se sa svima. Svi su sudjelovali u rješenju problema. Vodstvo zajednice je predložilo rješenje. Analizirala se situacija: zajednica je narasla i dvanaestorica nisu više mogli sve dospjeti.  Ako bi se posvetili brizi za udovice i druge potrebite, onda su druge stvari bile prikraćene.  Oni su htjeli jedan dio posla delegirati. Sami su se htjeli posvetiti naviještanju, propovijedanju, zato su trebale biti pronađene druge osobe koje su se trebale brinuti za siromahe to jest „službu za stolom" ili „službu služenja".

I koga uzeti za takvu odgovornu službu? Luka odgovara, za prvu zajednicu,  isto onako kako bismo mogli odgovoriti danas: to trebaju biti ljudi na dobrome glasu. Moraju imati vjeru i razumjeti se u stvar.  Zajednica je prihvatila prijedlog i izabralo se. „Dvanaestorici" su pridodana „sedmorica" za „službu služenja." I po imenima izabranih može se dobro raspoznati kako je bio mudar taj izbor. Izabrani su helenisti! To znači da je samim pogođenima dana odgovornost da se brinu za pravedne odnose.

No, povijest još nije gotova. Izabrani su preuzeli važnu zadaću u zajednici, a to ne ide bez potpore odozgor. I zato su, nakon izbora, uvedeni u službu molitvom i polaganjem ruku.

Prazajednica kao uzor

Tako od prijetnje raspada zajednice nastaje uzor pomirenja.  I nikakvo čudo da izvještaj završava velikim rastom zajednice. Ti kršćani su tako svjedočili međusobnim postupanjem da su im se priključivali, u velikom broju, iz drugih grupa.

2.

Ljubav je stvar s dvije oštrice. Sve počinje kod manjih stvarčica. Nije auto prvo koje uznemiruje naše srce, nego često puta mnogo manje i nevrjednije stvari. Jer svaku stvar koju imam i koju volim, stvarni svijet prijeti da mi odnese. Strah da nešto ne izgubim je cijena ljubavi. Možda riječ ljubav nije prava riječ, ali kako bih inače imenovao ovu nutarnju energiju od koje svi mi živimo. Mogu samo zamisliti koliku energiju netko treba imati da bi mogao poći studirati u Kolumbiju ili Kamerun. Zar je ispravno nazvati "ljubavlju za jednim životnim projektom" ovu mješavinu između odvažnosti, težnje za postignućem cilja i sposobnosti oduševljenja? Možda sami nikad nismo pokušali tu ljubav. Tko je u svom životu pokušao nešto većega, taj zna da će uspjeti samo onda ako mnogo srca i krvi iz srca isteče.

Jedina ljubav koja može ispuniti čovjeka, je ljubav prema jednom ili jednoj, tko mu daruje zajedništvo i tko ga potpuno prihvaća. Nitko ne želi ljubiti djelomično.  Nitko ne govori: "Ljubit ću te do 15. lipnja, a onda ću ljubiti nekoga ili nešto drugo." Ljubav zahvaća cjelinu. I zato ne možemo ljubiti ako u tu ljubav investiramo bilo što, nego ako investiramo sami sebe. A to nam zapravo daje jasno do znanja koliko moramo svoje povjerenje graditi na drugome. A drugi nisu mnogo drukčiji nego mi sami. I ovdje je gubitak cijena ljubavi.

Oproštaj

Isus govori protiv ovog straha. Situacija je Posljednja večera koju on slavi sa svojim učenicima. Za Ivanovo evanđelje je jasno da Isus zna što ga čeka. U takvoj situaciji on govori svojim učenicima. Pripravlja ih na gubitak. Pokušava im reći ono što im srce treba kad im se oduzme ono što im je bilo najvažnije u životu. Isus ne odnosi strah tako da stvar čini bezvrijednom. On im ne govori da će naći drugoga s kim mogu ići uzduž i poprijeko zemlje. Mnogo više, Isus jasno ukazuje na svu veličinu gubitka. Jer u susretu s njim su učenici vidjeli lice Božje. Na križu im neće biti oduzet samo Isus, dobar momak. Na križu će im biti oduzeta Božja prisutnost. Kroz tu perspektivu Isus govori  "Tko vidi mene, vidi i Oca." i " "Neka se ne uznemiruje srce vaše. Vjerujte u Boga i u mene vjerujte."

Slika kojom Isus hrabri učenike je stan kod Oca. Stan za svakog pojedinog od njih. To želi Isus pripremiti za one s kojima je sada. Pod tim vidom ne samo da je dobro, nego je nemoguće izbjeći gubitak da bi Isus mogao pripraviti ovaj stan u kojem naš život može biti kod kuće. Stan kojega nam Krist pripravlja zahvaća nebo i zemlju. I on nije samo s onu stranu smrti. To je stan kojega će kod njih, uskoro, uzeti Duh Sveti da mogu imati mjesto kod Boga. Upravo zbog prijetećeg gubitka Isus poziva da ovo vjeruju.

Vjera

Vjera osposobljava za ljubav. To se ne misli samo funkcionalno. Vjeru se ne može birati da bi se prebrodio strah povezivanja. Ljubav je plod vjere, a ta ide protiv straha zbog gubitka koji nas koči. Isus upotrebljava riječ vjera u svom temeljnom biblijskom značenju. Vjerovati u Boga i u njega to znači učvrstiti svoje srce u Bogu. "Neka se ne uznemiruje vaše srce, u Boga vjerujte i u mene vjerujte."  Ta vjera nije samo stvar glave, nego cjelokupnog čovjeka. To govori slika srca: cijelog čovjeka, sve moje nade, ljubav i čežnju smijem graditi i temeljiti na Božjoj vjernost. Zato ljubav treba molitvu. Odnos ne može postojati bez odnosa - veze. Samo u molitvi i u zajedništvu s onima koji vjeruju doživljavam da ja ne gradim na Bogu bez temelja, da lakomisleno ne umirujem srce razmišljanjem o Isusu.

*          To mijenja našu ljubav prema stvarima. Ako sam u razgovoru s Bogom, ako znam za Božju brigu za mene, onda ću se radovati i malim stvarima, bez straha da ću izgubiti srce.

*           To mijenja ljubav prema našim velikim životnim planovima Vjera me ne osposobljuje samo za razlikovanje važnog od nevažnog, nego me potiče i osposobljava da naučim razlikovati ono u  čemu leži moja snaga od onoga što trebam prihvatiti. Zajedništvo s Raspetim mi pomaže da prihvatim križ ako je neizbježan.

*  I sasvim sigurno da vjera mijenja ljubav prema partneru i partnerici. Mogu se upustiti u pustolovinu zajedničkog života. Nikakav gubitak ovog svijeta, pa i najveće ljubavi, na ugrožava moj život. I ako dvoje ljudi svoju ljubav gradi na onome tko je naš Bog, ako dvoje ljudi zajednički moli i vjeruje, onda je to prva stepenica za ljubav na kojoj čovjek može graditi. Amen.