Atomski transport iz Europe stigao u Japan - žestoke kritike zaštitara prirode.
Tokio - pod žestokim protestima i jakim mjerama sigurnosti je teretnjak s plutonijem iz Europe u ponedjeljak stigao u Japan. Brod »Pacific teal« je sa 210 tona elemenata za gorivo s pet dana zakašnjenja stigao u luku Okama. Okama leži 250 kilometara sjeveroistočno od glavnog grada Tokia.
Engleski prod je u srpnju isplovio iz francuske luke Cherbourg. On je zbog velikih valova radi jednog tajfuna morao pet dana čekati pred japanskom obalom. Kada se konačno približavao luci, branitelji prirode su gumenim čamcima u brzoj vožnji presijecali njegovu rutu. Mornari s broda s tim opasnim teretom su vodenim topovima rastjeravali članove branitelja prirode. Patrolni brodovi su preko zvučnika više puta opominjali. A deset brodova obalne straže je opkolilo brod s opasnim teretom i čuvalo ga od branitelja prirode.
Nakon iskrcaja dijela tereta s još jednim brodom, »Pacific pintail«, isplovio je prema provinciji Fukui.Taj brod je atomsko gorivo prenosio iz Engleske. Oba broda u konvoju su imali 450 tona atomskog goriva. To je za izgraditi od prilike 60 atomskih bomba.
Der Standard - 27.9. 1999.
Kritike protiv modnih firmi
Prema izvještaju londonskog »The Indenpendent« modna poduzeća zapada totalno izrabljuju kineske krojačice. Prigodom jedne modne izložbe u Londonu izvještavao je ovaj londonski časopis s otoka Saipana iz Tihog oceana. Tu radi 13.000 krojačica, uglavnom iz Kine, za zapadna modna poduzeća.
Kako »Indenpedent« izvještava, one žive u neljudskim okolnostima u prenatrpanim barakama, gdje nedostaje čak i vode za piće. Za 203 eura ili 2.799 šilinga ( nešto manje1400 kuna) mjesečno moraju raditi 14 sati dnevno u prepunim i nesigurnim tvornicama. Iza stroge discipline krije se sirotinja, bijeda, prisila i nerijetko krv.
22 godine stara Wang Li pripovijeda kako joj je poslodavac naredio da pobaci dijete koje je nosila, jer ako to ne učini, bit će protjerana u Kinu. To svjedoče i druge radnice da su doživjele isto.
Žene se verbuju da dođu na otok Spain s obećanjima da bi mogle raditi u Americi. Umjesto tamo, njih se odvodi na taj otok, koji pripada takozvanim slobodnim otocima Amerike.One tamo rade za različite firme kao na pr: Gap, Ralph Lauren i Tommy Hilfiger i proizvode u vrijednosti od 1,033 miliarde eura ili 14, 2 miliarde šilinga( ili 7,1 milijardu kuna).
ORF-online 27.9.1999.
Naviještati htio je neki vjesnik vjere. Naviještati je danas lakše nego u prijašnjim tamnim vremenima. Vjerovjesnika se više ne ubija. »Naviještajte, « govore mu.
»Rado govorim o vjerskim pitanjima, o celibatu, o crkvenom porezu i tako. Imam čak i strica koji je župnik. Ali radije idem u šumu kad osjećam religiozne potrebe. Šuma umire, ali za to imamo izvanredan borov sprej. Tako ostanem u kući u novom stanu. Dođite na našu kućnu zabavu. Uvijek ste rado dobrodošli, tako reći kao čovjek.
Dakle, što želite naviještati?«
Vjerovjesnik više nije znao što bi govorio.
(Joop Roeland, Tihi glas šutnje, Feldkirch 1992.)
Stvaranje
Prvo poglavlje Biblije u svom opisu stvaranja govori da sve što je nastalo i što se nalazi ima svoj izvor u Bogu. To je pripovjedanje u slikama koje slijedi dane u sedmici. Tekst objašnjava kako sve što postoji ima svoj početak u Bogu, da ništa nije jednako Bogu i da je sve njemu podloženo. I to pripovijedanje nam jasno govori koja je bila prvotna volja Božja: ne samo stvoriti svijet, nego i s ljudima stvoriti neograničeni savez po kojemu bi se Bog i čovjek združili. To je savez koji je konačno potvrđen u uskrsnuću Isusa Krista. Po uskrsnuću su zauvijek u vječnoj slavi ujedinjeni božanstvo i čovještvo, jer po Isusovom čovještvu svi ljudi su pozvani sudjelovati na božanstvu.
Pripovijedanje knjige Postanka pokazuje da je savez Božji ispred svega u kojem je Bog saveza stvorio svemir i čovjeka. Čitavo stvaranje je djelo Boga Saveza. To da je čovjek stvoren na sliku Božju i sličan njemu pokazuje da je čovjek sposoban ući u razgovor s Bogom, biti partner u savezu.
Novi zavjet gleda prvu stranicu Postanka u svjetlu novog i vječnog saveza, nanovo čita i opet iznova doziva u sjećanje. Ivan nam govori npr. da je sve što je stvoreno po Riječi stvoreno, da je Riječ Svjetlo i Život svijeta. Temelj na kojemu sve počiva i sve povezuje je Riječ, koja je postala tijelo, Isus. »Sve je po Riječi postalo i bez nje ništa nije postalo.« (Iv 1,3) Sve ima svoj smisao i značenje samo u njemu.
(Karlo Maria Montini, Moj duhovni rječnik, Augsburg, 1998)
Biti osjetljiv
Biti osjetljiv,
dakle čovjek-osjećanja, osjetljiv čovjek,
čovjek pun smisla. Oštriti osjećaje
za miris jorgovana,
za toplinu jedne svijeće,
za iskorjenjivanje prašuma,
za muzičke valove
visokih i dubokih tonova
prihvatiti i međutonove.
Biti osjetljiv,
dakle u dijelovima upoznati čitavo,
u umirućem zrnu pšenice sutrašnji klas,
u mirisu kuhinje dječje uspomene.
Ne zaustavljati se pred vanjštinom.
Gledati na korijenje.
Stablu pred prozorom ponuditi svoj »ti«.
Biti osjetljiv
dakle, razviti osjećaj prstiju
umjesto u džepu stiskati pesnicu.
Učiti govor tijela,
što drugi želi kazati
s druge strane riječi.
Dobiti tanju kožu, osjetljivu, ranjivu.
Biti osjetljiv
dakle, osjetljiv na vrijeme
poput reumatičnog bolesnika,
za ono što u zraku leži,
za znakove vremena.
Ne samo na termometar gledati,
postati termostat, uređivati klimu.
Biti osjetljiv
dakle osjećaje prihvatiti i dopustiti,
kod mene i kod drugih,
sebi dopustiti postati čovjek.
Imati srca i pokazati ga u hladnom svijetu.
Odložiti bodljikavi oklop, osjećati kožom,
sebe izložiti.
Biti osjetljiv,
dakle biti medij, propustljiv,
progledan poput DIA, tako da svjetlo prolazi
od praslike, po kojoj sam stvoren.
Učiniti da u meni svijetli
slika Božja.
(Herman Josef Coenen: U Ninivi i bilo gdje: - razmišljanja, Düsseldorf 1989)
Mir na putu
Neka bude tvoja volja,
Gospodine, Bože naš
i Bože otaca naših
i prati nas u miru,
naše korake na put mira
upravi,
u miru nas uzdrži
i u životu
da živimo radost i prijateljstvo
do luka naših želja.
Oslobodi nas svakog neprijatelja,
koji nas na putu čeka,
koji nam želi naškoditi,
a prije svega od boli
koja tišti i hara zemljom.
Blagoslovi rad naših ruku.
Dopusti da osjetimo tvoju milost
punu ljubavi,
i tvoj samilosni pogled, da
u tvojim očima milosrđe nađemo
i u očima sviju koje susrećemo.
Počuj naše uzdisaje,
jer si Bog koji čuješ i uslišavaš
naš plač i naše molitve.
Blagoslovljen budi, Bože,
koji uslišavaš molitve naše.
Nek te Gospodin blagoslovi i neka te prati
neka njegovo lice nad tobom svijetli,
neka ti on bude milostiv.
Neka Gospodin k tebi svrne svoje oči
i neka ti bude milostiv. (Iz tekstova u izraelskim avionima)
Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje (Iz 5, 1-7)
U Svetom pismu Starog zavjeta se vrlo često Izrael promatra kroz sliku vinograda ili loze. Božji narod se promatra kao Jahvin ljubljeni nasad za kojega se on brine s puno ljubavi (usp Ps 80,9-12). Sigurno je za to najljepši primjer tekst današnjeg čitanja. Prema literarnoj vrsti današnje čitanje je pjesma – koja nije napisana ni na kakvom pisaćem stolu, nego ju je napisao prorok u jednoj određenoj situaciji. S druge strane, ova pjesma je tako brižno sastavljena da o njoj treba vrlo dobro razmisliti. Najprije lijepe mladice trebamo zamisliti kao ukras nekog blagdana vina, oko jeruzalemskog hrama, posred ljudi, uglavnom muškaraca koji su se radovali ovoj pjesmi ljubavi.
Najprije pjevač opisuje koliko je ljubavi i brige investirao njegov prijatelj u vinograd da bi ga učinio plodnim. Usprkos tome, vinograd ne daje slatko grožđe, nego samo kiselu, oštru vinjagu. Nakon ovog epskog dijela mijenja se situacija u jednu vrlo dramatičnu: u jednom odlučujućem trenutku dolazi do riječi prijatelj (proročkog) pjevača, a slušatelji se uvlače u događanje. Ovaj prijatelj pjevača, dakle, vlasnika vinograda, poziva i traži od jeruzalemskih građana i Judejaca da, kao u nekoj parnici, presude između vinograda i njegovog vlasnika: tko je kriv za ovakvu katastrofu. Slušatelji – još i ne shvaćaju kako sebe opterećuju odgovorom - mogu samo još reći Ne! Ti nisi kriv za ovaj neuspjeh. Ovakvim mirnim završetkom pjesma ne može završiti pa se dalje gradi napetost: Što će učiniti vinogradar? Njegova reakcija je dramatična: sa svom žestinom i gorčinom on najavljuje uništenje vinograda kojega je, s toliko ljubavi, sadio i njegovao. Ljudski sasvim razumljivo ponašanje koje će naići i na podršku publike. – Ipak u posljednjoj prijetnji (r.6c „Zabranit ću oblacima da dažde nad njim.“) događa se peripetija, odlučujući okvir. R7 imenuje konačno pravu stvarnost: Gospodar vinograda je sam Jahve, Bog Izraela, za koga je prorok pjevao i izložio se opasnosti.
Jahvin ljubljeni vinograd je Izrael. Loze su ljudi Judejci. Treba poći odatle da su ljudi shvatili prijeteće riječi. Da li im je postala jasna zastrašujuća prijetnja i situacija? Jer ono što se neplodnom vinogradu ovdje prijetilo, nije ništa drugo nego Jahvin sud. S Izraelom će se dogoditi isto što i s neplodnim vinogradom. Neprijateljska velika sila – možda Asirci, oko polovice 8. stoljeća prije Krista - će učiniti ovaj Božji sud nad Izraelom.
Posebno treba promotriti navedeni razlog zbog kojega će se očitovati razorna srdžba nad Judom i Jeruzalemom: to nije nikakvo pogansko služenje bogovima – nevjernost Jahvi, nego su to svagdašnje stvari društvenog života koje, na izgled, nemaju veze s Jahvom: nepravda koja se čini slabima i obespravljenima, nepoštivanje zakona zajednice koje je Bog dao Izraelcima kao svom narodu u 10 zapovijedi. Ono što on očekuje kao plodove od svoje zajednice nije nikakav izvanredan vjerski napor, niti velike procesije, ni žrtvene svečanosti, nego osnovno društveno ponašanje: socijalna pravda i pravo.
Ako bi se kao temelj homiliji uzelo današnje prvo čitanje, onda treba paziti na dvije stvari:
Propovjednik se treba duže zadržati na samoj pjesmi da kod slušatelja izazove napetost i pažljivost. I pri tome je važno da sami slušatelji donesu presudu? Ne osuđuje Bog, ljudi sami trebaju spoznati svoju nepravdu i preplašiti se posljedica.
Nepravda, kršenje prava, lažno svjedočenje, korupcija, zapuštanje nemoćnih, tvrdoća srca, preziranje siromašnih su aktualne teme našega društva. Opomene i prijetnje proroka vrijede, u prvom redu, za nas kršćane. Situacija koja se opisuje u pjesmi pokazuje nam sasvim jasno da prorok ne govori strancima, nego Božjem narodu – dakle nama danas.
Drugo čitanje (Fil 4,6-9)
Pismo Filipljanima je Pavao napisao u efeškom zatvoru (između 53. i 55. poslije Krista). On prema zajednici osjeća dobrohotnost i ljubav. Ni s jednom drugom zajednicom Pavao nije bio tako prijateljski povezan kao s ovom. Samo je od te zajednice prihvatio pomoć, jer je samo kod njih mogao biti siguran da oni to neće shvatiti kao prodaju evanđelja. Ovo pozitivno raspoloženje se očituje i u današnjem čitanju.
- „Ne brinite ni za što“ (r 6 a). Ovu poticajnu riječ možemo shvatiti samo u vezi r 4.4.
Gospodnja parusija (dolazak Gospodinov) - njemu trebaju kršćani ići u susret radosni i bez brige.
- U svojoj katehezi o molitvi Apostol spominje tri oblika molitve: zazivanje; misli na i
neprestano, ustrajno, srčano moljenje. Tako da molitva nema nikakvog ograničenja s obzirom na trenutnu situaciju (r 6b „u svakoj prigodi“). U biti, u molitvu se sve može uključiti – sigurno u Apostolovom smislu - s podložnošću volji Božjoj. Vrhunac i središte molitve je zahvala, pohvala i klanjanje koju stvorenje duguje Stvoritelju (što u ovoj kratkoj katehezi fali je tužba – usp. k tome npr. Ps 28; 102; 2 Sam 1,17-27)
- Pavao obećava Filipljanima mir – u punom smisli riječi „Šalom“ (rr 7a: 9c). Oni trebaju biti
na čistu s drugim ljudima, sa samima sobom i s Bogom. Onda će zajedništvo s Mesijom (Kristom) biti potpuno, koje zahvaća nutrinu čovjeka: srce i misli.
- Pavao zaključuje blagim opomenama na krepost, koje neprestano potiču helenistički učitelji:
„istinitost, plemenitost, pravo, čisto, puno ljubavi i pohvale“ (r8). Ovdje se Pavao pokazuje kao vrlo školovani Grk svoga vremena.
- Apostol zaključuje u r 9. s napomenom na sebe. On je živio među Filipljanima prema ovim
krepostima i tako s njima postupao. Ali i misli na ono što im je propovijedao. Pretpostavljamo da je njegov pozdrav Filipljanima utjecao na oblikovanje našeg liturgijskog pozdrava.
Evanđelje (Mt 21, 33-44)
Slika vinograda kao slike za Izrael u SZ Isusu je sigurno bila poznata. Sam Jahve je posadio taj vinograd tako što je oslobodio narod iz egipatskog ropstva i uveo ga u zemlju kojom teče med i mlijeko. Vrlo je vjerojatno da je Isus sliku vinograda upotrijebio za židovstvo svoga vremena. On ga je aktualizirao. Time što je pjesmi proroka Izaije dao dugu dramatiku – sad, prije svega, nevjera koju susreće i odbijanje obraćenja i prihvaćanja Božjeg kraljevstva odgovaraju slici vinograda. Ova situacija je temelj današnjeg evanđeoskog teksta.
Literarni oblik današnjeg evanđeoskog teksta, kako ga je sastavio Matej, je alegorija. To znači da svaki dio teksta ima svoje značenje. Vlasnik vinograda, kojega je posadio i njegovao, je sam Bog. Vinogradari su oni kojima je vinograd dan na upravljanje, to su vođe naroda, veliki svećenici, Veliko vijeće i pismoznanci. Sluge koji su trebali sakupiti plod su proroci, koji su u izraelskoj povijesti često bili progonjeni. Sigurno da je imao pred očima i sudbinu Ivana Krstitelja koji je bio ubijen zbog svog neustrašivog propovijedanja. Bog je stalno slao sluge, „proroke“ da traže od Izraela plodove, vrlo često s istom sudbinom. Sin, posljednja Božja ponuda – bit će izbačen iz vinograda i ubijen. Ovdje je jasna Isusova sudbina koji će, kako se kasnije pokazalo, biti izveden iz Jeruzalema i razapet.
U razorenju Jeruzalema koje se dogodio 70. god poslije Isusa, Mt vidi kazneni sud Božji koji se ispunio nad Jeruzalemom i židovstvom. Drugi vinogradari kojima će biti povjeren vinograd – su vođe kršćanske zajednice, kojima je predano Evanđelje. Sada je to Crkva od Židova i pogana. I ovim novim unajmiteljima – Crkvi – je naređeno da donosi plodove. (r41a).
Misno slavlje
Pozdrav: Bog mira, kome pripada slava i čast, on neka bude sa svima vama .
Uvod: Nedjelju za nedjeljom skupljamo se mi kršćani da slavimo Euharistiju - hvalu Bogu. Slavimo njegovo čovjekoljublje, njegovu ljubav sve do smrti, njegovu uskrsnu pobjedu koja i nama donosi život. Njega hvalimo pjesmom i zahvaljujemo mu da mu se u vjeri smijemo i možemo povjeriti.
Danas mu zahvaljujemo za plodove zemlje: voće, povrće, kruh i za sav naš ljudski rad. Zahvaljujemo mu za sve što je izraslo i uspjelo, za sve što je dano i povjereno našoj odgovornosti.
Molitva vjernika: Gospodine, naš Oče, molimo, tebe Gospodaru cijelog svemira:
- Za sve, koji rade na izgradnji tvoga kraljevstva ljubavi i mira.
- Za sve, koji nastoje živjeti po tvojoj riječi, bilo kao vjernici ili oni koji te traže.
- Za sve one, koji ne mogu ispuniti ono što drugi od njih očekuju.
- Za sve one, koji dan za danom rade, a ipak nemaju dovoljno za život.
- Za sve one, koji su u službi drugih, a doživljavaju nezahvalnost i bore se s nezadovoljstvom.
- Za sve one, koji za nas rade i od čijeg rada mi živimo i ovisimo.
- Za sve one, koji su bolesni i moraju mnogo trpjeti, za sve koji su upali u ovisnost od droga, lijekova ili alkohola.
- Za naše pokojne, za sve one koji tuguju i za naše vlastite potrebe........(kratka tišina)
Bože, koji si uvijek s nama, osjećamo se u tebi sigurni. Ti si onaj na koga se možemo osloniti, koji nas drži i nosi. Zahvaljujemo ti za tvoju dobrotu, za tvoju blizinu u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.
Meditacija poslije pričesti
Svijet je uronjen
u vječni božanski bitak,
u njemu je smisao postojanja
u njega će konačno biti uzdignut.
Stoga moramo surađivati,
po tome što ćemo donijeti očekivane plodove.
Plodove loze,
koja je Isus Krist.
Samo s njim povezani,
mi smo plodne loze,
samo s njim povezani
nalazimo smisao života,
samo po njemu se k Bogu uzdižemo.
Propovijedi:
1.
1. Kraljevstvo nebesko i narod
Kad je Isus pripovijedao velikim svećenicima i starješinama ovu priču o vinogradu, oni su odmah pomislili na čitanje koje smo upravo čuli. Kod proroka Izaije je vinograd simbol za sam izraelski narod kojega Bog, poput vinogradara, čuva i njeguje. Ali onda su se starješine razišli. Isus obrće pripovijest. Radi se o najamnicima, o ljudima koji su primili vinograd, a da se gospodar vinograda nije odrekao svoga dijela. No, to su spriječili najamnici. Gospodareve sluge su prebili i potjerali, a sina ubili. Usporedba o vinogradu se okrenula na čuvare vinograda koji su zakazali. A tada Isus okreće priču od čuvara prema cijelom narodu: kraljevstvo će Božje biti vama oduzeto, a dat će se narodu koji će donijeti plod u svoje vrijeme.
Ova zadnja rečenica današnjeg evanđelja ima svoju nesretnu tradiciju. Kraljevstvo Božje se oduzima i daje jednom drugom narodu. Nije to nikakva prazna rečenica. Ona izvlači tlo pod nogama izraelskom narodu. Matej nije mogao znati da će kršćani ovu rečenicu na najkrvaviji način okrenuti protiv Isusovog naroda.U progonu Židova kršćani su se osjećali kao novi narod kome je dano kraljevstvo. I tada su uvijek progonili one koji su ubili Spasitelja. Ovo tumačenje ima protiv sebe Sv. pismo i Crkvenu teološku predaju. Povijesna stvarnost je bila drukčija.
Ako je ovo pitanje izabranja ili odbačenja naroda Božjeg donijelo toliko nevolje, onda bolje ostaviti to na miru! Nikako! Prvo, to bi bilo fizičko i ideološko eliminiranje židovstva. Isus je bio i sebe prihvaćao kao Židov, a Crkvu se može shvatiti samo po njenim židovskim izvorima. Knjiga saveza naše vjere je Biblija i ona je, u svim svojim dijelovima, jednoznačna.. Drugo, ne treba biti kratkovidan, jer je u mnogim zemljama Europe govor o »narodu i Božjem narodu« stran, da ne bi imalo značenja za cijelo kršćanstvo. Možda se višestruko isplati mnoge fenomene naučiti shvatiti i onda povući kritičke poteze.
2. USA
Govor je o Sjedinjenim Američkim Državama. U Njemačkoj i i u mnogim zapadnoeuropskim zemljama polako nestaje intelektualnog. Da je sociološka dogma neodrživa, globalizacija bi bila isto što i sekularizacija i opraštanje s religijom. Ta dogma je vrijedila, u najmanju ruku, za zapadni dio najmanjeg kontinenta na svijetu. Za ostatak svijeta sigurno ne. Prije svega ne za zemlju koja je u posljednjem stoljeću nosilac društvene i ekonomske modernizacije.
Mnogi diktatori su se osjećali kao da su od Boga izabrani. Ali ni jedna nacija ovog svijeta nije tako razvila ideju da ju je Bog izabrao kao USA. Ni jedna nacija koja nije došla iz dubine svoje povijesti, nego je sebe utemeljila na uvjerenju, ne bi mogla primijeniti na sebe biblijski govor o »narodu božjem » kao Amerika Dok je za Izrael vjera da su »izabrani narod« imala protivnike u nevjeri naroda i vođa, izgleda da vjera Amerike u samu sebe nije prekinuta. Ondašnji predsjednik Regan je ovako rekao: »Mogli bismo samo sumnjati da je božanska providnost stvorila ovu zemlju, ovaj otok slobode.
SAD su osnovali grupa religioznih čistunaca (puritanaca) koji su se htjeli izvući ispod engleske vladavine da bi živjeli prema svojim religioznim predodžbama. Nacija je počela Izlaskom kojeg je Bog vodio. Puritanizam, kako sebe smatra, osnovan čisto na Bibliji odbacivao je svako ljudsko vladanje i htio se podložiti samo Božjem vladanju.. Bog je apsolutan i neizmjerljiv. Tako vjera stoji u kolijevci SAD-a i uvjerenju da je sudbinu ljudi već prije Bog odredio i na to ne može utjecati nikakva vjera. Od 1956. je izborna parola zemlje In God we Trust i to stoji na svakoj novčanici dolara.
3. Izabran ili odbačen
Do danas je odlučujuće vjersko samorazumijevanje. Radikalno odvajanje države i Crkve ne mora nas prevariti da se u Americi, već duže vremena, nalaze u rastućoj sprezi vjera i politika. Kako to postaje konkretno? Ako je Bog apsolutan i iznad nas je i određuje našu sudbinu, kako možemo vidjeti da nas Bog ljubi? Odgovor puritanaca je bio: u uspjehu. Uspjeh u privredi je znak – dokaz odabranja, a ujedno i zadatak i poslanje, princip koji omogućava ovaj uspjeh pronijeti u svijet.
Ako današnji odlomak čitamo na pozadini ovog, grubo ocrtanog, vjerskog samorazumijevanja, opažamo kakva prijeteća snaga leži u toj rečenici: »Kraljevstvo Božje će biti vama oduzeto i dano narodu koji će donositi očekivane plodove.« Ekstremni paradoksi zbog kojih se Europljani Amerikancima dive i plaše ih se, ovdje su lako razumljivi. Zemlja koja lebdi između nacionalnog oduševljenja za misionarski duh i dubokih samosumnji. Ekonomska kriza i drugi svjetski rat, Vijetnam i danas rat protiv »zla« u liku islamskog terorizma, uvijek se radi o tome da li se izabrani mogu samopročitati u uspjehu koji pretvara naciju u one koji se bore na strani Boga ili će zemlju Bog odbaciti.
Tako je različito shvaćanje religije zapadnih Europljana i Nijemaca. Možda nas pogled na »Božji narod » SAD priobliži situaciji Evanđelja. Isus govori ljudima koje je Bog stvarno izabrao. Potpuno u tradiciji Starog saveza Isus opominje da ovo izabranje nije posjed, nego zadaća da donesemo plod. Sam Isus, njegovo evanđelje, je konačno ugaoni kamen, kritično mjerilo, na kojem će se mjeriti hoćemo li mi Božju ponudu prihvatiti ili odbiti.
Martin Loevenstein
2.
Živi bezbrižno ( k Fil 4, 6-9)
Analiza brige! Jedna riječ kojom bismo mogli opisati cijelu situaciju društva: - briga. Briga za plaće, briga za prodaju proizvoda, briga za zdravlje.
Možda su političke brige još veće: na svim stranama svijeta »kuhaju« ratovi ovdje, ondje, nemiri, nesigurnosti, mržnja, osveta...
Ovome dodajmo naše osobne brige: briga za zdravlje, briga za posao, briga za djecu, briga za školu, briga za starost....
Ne smijemo zatvoriti oči ni za brige na Crkvenom planu: osjeća se razočaranje, udaljavanje od Crkve, gubitak sigurnosti, briga za budućnost pastve zbog sve manje svećenika, redovnika i redovnica. Čujemo o krizama u Crkvi u mnogim krajevima svijeta.
Kad nam sv. Pavao govori da se ne brinemo onda ne znači da ne smijemo ozbiljno gledati u stvarnost u kojoj živimo. Pa ovdje nije ni riječ o brigama, nego o opterećenjima koja vučemo sa sobom. Njih trebamo predati Bogu iako ni to nije jednostavan posao. Pavlov život nam to pokazuje.
Koje brige predati Bogu? Pitajmo se koje brige trebamo predati Bogu i njega moliti za pomoć u podnošenju. U starozavjetnim psalmima nalazimo ljude koji se obraćaju Bogu za pomoć u nošenju briga. To su ljudi koji su egzistencijalno pogođeni, čija sudbina prelazi njihovu snagu, oni to Bogu predaju. Ne radi se o brigama koje se svakodnevno moraju svladavati, nego o temeljnim životna pitanja. Ako bismo sebe zapitali koje brige smijemo i moramo povjeriti Bogu, onda ćemo doći do sigurne granice između onoga što je bitno za naš život i onoga što su sitnice, nevažno. Uočit ćemo koliko sitnica smatramo da su glavne, a možda ćemo vidjeti da neke brige i nisu prave brige, nego ih mi takvima činimo, pa i nesvjesno opterećujemo naš život.
Procjenjivanje kroz vjeru. Svi poznamo Isusovu riječ: »Što se brinete za život...« ili »gledajte ptice nebeske...« Sigurno je i Pavao poznavao i prihvatio Isusove misli. Sasvim sigurno da se ovdje ne radi ni o sitnicama, ni o nebitnim stvarima. To je vidljivo iz Isusove opomene o sakupljanju blaga. Misli se na dar razlikovanja. Otkrit ćemo tek onda prave brige i poteškoće kad otklonimo one nevažne stvari. To trebamo uočiti i na društvenom i Crkvenom planu. Mnoge stvari koje trpamo u središte svojih briga, to uopće nisu. Konačno, ovdje se radi i o našoj slici Isusovog Boga i njegovom poimanju ljudi. Nije ono kvantitativno više uvijek «više«, nego nam je premalo za životni sadržaj, a to smijemo od Boga moliti. Da bismo mogli postupati s našim posve osobnim situacijama, to po Pavlu smijemo od Boga moliti.
3.
Dobronamjerni vjernik upao među razbojnike ( k Mt 21, 33 - 44)
Zamislite: kad bi sada Isus prošetao našom crkvom, pogledao svakoga u oči, pa onda svih nas i kratko stao na sredinu pa nakon kratke šutnje rekao: Kraljevstvo nebesko će se od vas uzeti i dati jednom drugom narodu.
Nakon prvog šoka bismo ipak rekli da se ovo na nas ne odnosi, ili jesmo li to pravilno čuli? Jesmo li mi pravilno postupali s Kraljevstvom nebeskim? Zašto bi nam se onda oduzelo? Zar moramo sebi dopustiti prigovor: Vi niste donijeli očekivani plod? Je li moguće ili bili bilo moguće da nas Isus uistinu tako gleda? Zar je moguće da Isus tako negativno ocjenjuje naše kršćanstvo? Je li Isus u pravu kad govori, s mnogim našim suvremenicima,: »Kršćanstvo, kršćani su zakazali!«
Iznevjerena zemlja - Sad neću govoriti o tome da su nad kršćanstvom i kršćanima mnogi razočarani, jer ima mnogo važnijih stvari koje bi nas sve trebale dirati. Možda smo svi već primjetili da je čovjek ostavio na zemlji, od svog postanka, zastrašujuće tragove razaranja. Što je čovjek učinio, u »kratkom« vremenu otkad postoji od zemlje? Kad se tako gleda, onda se pitamo: zar čovjek nije jedna varka, nije li to najveća zabluda na zemlji? Kad bi majka zemlja mogla govoriti, ne bi li se ona, na nas ljude, jako tužila?
Možemo li promijeniti naše razmišljanje i naš odnos prema zemlji? Gledamo li zemlju kao stvar koju su nam posudila naša djeca? Živimo li tako da mognemo donijeti pravi plod u pravo vrijeme, ili pljačkamo i dalje zemlju, tako da će postati, jednog dana, potpuno uništena i opljačkana?
Božje visoko poimanje čovjeka - zabluda? Kako je Bog u svojoj stvaralačkoj moći tako nježno i brižno postupao sa zemljom, kako je predivno uredio i izgradio. Kako je Isus, koji je svojim riječima i djelima naviještao kraljevstvo Božje, naviještao novo nebo i novu zemlju, kao iz bajki! Možemo li mi, ipak naš rad i naše ponašanje usmjeriti prema Božjem ponašanju i djelovanju? Možemo li se mi i zemlja spasiti, prije nego bude prekasno? Možemo li se mi osloboditi svoje nezasitnosti? Možemo li se okrenuti drugoj budućnosti koju naviješta prorok Izaija: »Sva bojna obuća, svaki plašt krvlju natopljen, izgorjet će i bit će hrana ognju.« (Iz 9,2)
Možda gospodar vinograda nije primjetio da su najamnici vinograda bili lopovi, ili to nije bilo moguće uočiti prije zaključivanja ugovora.
Da li je Bog tako daleko otišao sa svojim povjerenjem u čovjeka? Nije li čovjek bio nedostojan te zadaće? Dobro je prisjetiti se riječi Psalma 8: »Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži: ovce i svakolika goveda, i zvijeri poljske k tome, ptice nebeske i ribe morske i što god prolazi stazama morskim.« (Ps 8,5-9)
» Što je čovjek da ga se spominješ?« do sada se nije dao pravilan odgovor. U tome leži naša šansa.
4.
Vlasnici ili najamnici
Dva doživljaja želim danas ispričati:
na jednom hodočašću u Svetu zemlju smo šetali po pastirskim poljima oko Betlehema. Put je vodio kroz jedan vrt s maslinovim stablima i drugim biljem. Prošli smo mimo nekog tornja koji je bio više nego ruševina. Vodič nam je rekao da se to sigurno radi o nekakvom tornju, kakvih je puno bilo u Isusovo vrijeme, a s kojega je vlasnik promatrao svoj vinograd. U nekim krajevima Austrije i danas se mogu naći slični tornjevi koji se, jasno, više ne upotrebljavaju za čuvanje vinograda.
Pred dva tjedna bio sam s prijateljima u brdima. Prekrasno vrijeme davalo nam je priliku nauživati se gorskih vrhunaca, livada i životinjskog svijeta, od gusaka do leptira. Vrijeme ispaše na livadama je bilo pri kraju. Palo mi je u oči da su se upravo razmontirale ograde pašnjaka i polagale na zemlju. Vjerojatno iz dva razloga: da bi divljač mogla zimi doći do hrane u niže položenim livadama i da ove ograde ne budu opasnost za zimske sportaše.
To me podsjetilo na moj rodni kraj gdje je bilo dozvoljeno, u zadnjim jesenskim sedmicama, i na tuđim livadama voditi na ispašu, prije nego nadođe zima.
Dva suprotna iskustva: ondje ograda koja me podsjeća na ogradu vinograda iz prvog čitanja iz proroka Izaije, koja čuva vinograd od tuđina, lopova i vandala; a ovdje razmontirana ograda koja bi mogla postati opasnost za životinje, ljude sportaše i šetače. Ima vremena kada je potrebna zaštitna ograda, žica, zid i kula. A ima opet vremena kada ove ograde postaju smetnja i čak opasnost.
U današnjem evanđelju se govori o jednom vlasniku vinograda koji je svoj vinograd osigurao i ogradom i kulom.Vinograd je, prema starom biblijskom poimanju, slika potpunog Božjeg vlasništva. Za sve nas je jedna šifra, tajna što je bilo i što jest Božje vlasništvo. Jer on je sve stvorio, izabrao, jer je on Gospodar danas, jučer i sutra.
Isusova usporedba usmjerava naš pogled prema slugama koji su od Gospodara unajmili vinograd. On im je predao svoj vinograd, prema Mateju izgleda da je on tražio čitavu žetvu, kod Marka se očito govori samo o jednom dijelu žetve. A sluge se nisu ponašali kao sluge, nego su se proglasili gospodarima.
Mislim da i mi danas upadamo u takvo držanje. I baš kako u privredi i društvu kojima vlada bezobzirni kapitalizam, tako i u našem privatnom životu izgleda da nestaje smisao za odgovornost prema onome kako postupamo s resursima zemlje, s rasporedom proizvodnog materijala, s razdiobom rada i konačno odgovornost kako postupamo s ljudima. Sugerira nam se, sa svih strana, da sve sami možemo učiniti, da smo mi gospodari, a ne najamnici. Izgrađujemo barijere da ne bi siromasi zagrabili u naše bogatstvo. U prepiranju sa siromašnim zemljama zaboravljamo da smo mi samo najamnici.
Uvijek me potresu izvještaji o akcijama zaštitara prirode kao npr. Greenpeace. Oni se bore protiv atomskih i naftnih lobija i pokazuju na opasnosti koje po svijet nose transporti atomskih goriva (vidi kontekst 1) ili na brutalno iskorištavanje radne sbnage u siromašnim zemljama (vidi kontekst 2) Dva primjera koja nam stoje kao uzor za mnogo drugih priomjera.
Zar nam se neprestano ne postavlja pitanje, s obzirom na nemilosrdno iskorištavanje pa i uništavanje prirode i siromašnih radnika, ponašamo li se mi sve više i više kao vlasnici, a ne kao najamnici? Zar smo zaboravili da je Bog gospodar vinograda, nismo li i mi protjerali njegove vjesnike, proroke, pa čak i sina Isusa Krista? Isus je sam razorio pregrade i sam postao kamen temeljac, kamen zaglavni, kako nam to pokazuje njegova smrt. On je od graditelja odbačen i danas se iznova odbacuje. Za mnoge je njegova blaga vijest nelagodna.
Ono što je rečeno za globalno i sveopće, nalazimo i u malenom svijetu. Dosta je da promislimo i pogledamo kako mi postupamo s ljudima i s prirodom oko nas. Možda je danas prigoda da razmislimo o tome kako nam je ova zemlja samo dana u najam, da mi nismo njezini gospodari, da nas je Gospodar samo ovlastio da vinograd obrađujemo, da ga čuvamo, da ga uzgajamo.