Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstom

 

Prvo čitanje: (1 Kr 4,8-11.14-16)

Tekst današnjeg čitanja cilja na kasnije opisano uskrsnuće mrtvaca kojeg je uskrisio Elizej (2 Kr 4,32).  Bogata (ugledna) Šunamka moli Elizeja da prihvati gostoprimstvo njezine kuće, iako ga put tuda samo vodi. Ona mu priprema sobu na gornjem katu s krevetom, stolom i sjedalicom, svjetiljku da se on tu može „povući". Time je htjela

prihvatiti svetog Božjeg čovjeka, kojega je kao takvog prepoznala i pustila sve što sto od njega i po njemu može doći i što njegova svetost donosi. Elizej prihvaća inicijativu žene i želi uzvratiti. Preko sluge doznaje da taj par nema djece i da želi dijete. I on joj obeća: „ Do godine ćeš, u ovo vrijeme, zagrliti dijete." Sada dolazi do toga da je žena povjerovala ili po intuiciji  držala da preko Elizeja Bog njoj govori: gdje su obje strane u susretu otvorene i pune povjerenja, čine prostor za Božji zahvat.

 

 

Drugo čitanje (Rim 6,3-4.8-11)

Pavao pokušava, zajednici u Rimu, pobliže osvijetliti razliku između života pod Zakonom (čiji prekršaj je donio grijeh, a po njemu i smrt) i života u milosti koji nam je darovan po krštenju.  Treba shvatiti da nam krštenje donosi sasvim novi temelj života. Uranjanje krštenika označava  umiranje starom, sebičnošću označenom životu, a izranjanje  označava novi život u Kristu.  Kao što je on jednom zauvijek pobijedio smrt i sada cijeli živi kod Oca, trebamo i mi biti mrtvi za grijehe i tada, nasljedujući njega, potpuno živimo za Boga. I tako nas Pavao postavlja pred pitanje da li mi živimo ovu izmjenu gospodara u krštenju i da li smo stvarno ostvarili život za Boga, u Kristu Isusu, ili nama, još uvijek, vlada stari čovjek?

Evanđelje (Mt 10, 37-42)

Evanđeoski odlomak je završetak  govora pred poslanje učenika kod Mateja (Mt 9,35-11,1) Učenici trebaju znati što ih sve očekuje kad, u Isusovo ime, idu k ljudima. U nasljedovanje spada i to da se ne smije nikoga i ništa staviti ispred Isusa. Tu se misli i na obiteljske veze i spremnost, zbog Isusa, nositi križ.  To ne zvuči samo oštro, nego to može biti i oštro i teško. Nitko ne smije stvarati iluzije. U kraljevstvu Božjem se jednostavno izvrću neka mjerila o dobitku i gubitku života.  I zato učenici trebaju znati da, s njima, k ljudima dolazi sam Isus, a s njim i Otac  i to neovisno o tome je li poslanik ugledan među ljudima ili spada među „malene". Što se čini njemu, čini se Isusu i obrnuto. Zahtjev i obećanje ovdje stoje, jedno uz drugo. Da li smo mi svjesni da nasljedovanje  ima takvo značenje?

 

 

Misno slavlje:

Pozdrav:

Duh onoga koji je Isusa uskrisio od mrtvih neka bude sa svima vama

Uvod:

Svatko od nas  ima veliku odgovornost za svoj život. Toga smo, većina od nas, svjesni. Ali kako je s drugima, to nam ne smije biti sve jedno. Za naš vlastiti život ne možemo učiniti ništa bolje nego da služimo životu drugih. Ako prepoznamo Isusov primjer kao ispravan i provjeren put, onda ne smijemo sumnjati u ovo naše opredjeljenje.

Pokajanje:

Tko ide putem

kojim je išao Isus,

taj može svoj prolazni život  potrošiti.

Ali će biti uskrsnut na vječni život     / tišina/

Gospodine, smiluj se

Tko ide putem,

kojim je išao Isus,

taj može prihvatiti strance kao prijatelje.

On će naći stan kod Oca .... /tišina/

Kriste, smiluj se

Tko ide putem

kojim je išao Isus,

taj se ne treba plašiti križa.

I on će biti ubrojen među uskrsle.../tišina/

Gospodine, smiluj se

Molitva vjernih:

 

Bog zove ljude u svoju službu, on sam želi, preko svojih proroka, doći k ljudima. Zato mu se utecimo  s puno povjerenja

 

Ispuni navjestitelje Evanđelja  svojim Duhom da neustrašivo naviještaju današnjim ljudima da si ti njihov spasitelj i da želiš njihovo spasenje, molimo te

Ispuni svojim Duhom sve one koji u društvu i Crkvi imaju odgovornost da učine sve kako bi ljudi živjeli boljim životom, molimo te

Ispuni svojim Duhom sve one koji se zauzimaju za bolesne i sakate da se ne umore zbog udaraca koje primaju sa strane, molimo te

Ispuni svojim Duhom sve koji više ne vide smisla u svom životu, molimo te

Ispuni svojim Duhom naše zajednice i župe da spoznamo sve što ti od nas želiš, molimo te

Primi u kraljevstvo svoje ljubavi sve naše pokojnike, molimo te

 

Bože, ti si prijatelj života i želiš da svi koji su kršteni u imenu Isusa Krista žive kao novi ljudi. Tebi hvala i slava u vijeke vjekova. Amen

 

 

 

 

Propovijedi:

a)

Cijena za život

Nasljedovanje križa

Ono što smo čuli u današnjem evanđelju uopće ne spada u današnju laku kulturu, gdje bi sve trebalo biti lagano i bez problema. Isusovi zahtjevi onima koji ga žele nasljedovati nisu prijateljski obitelji. Ne podržavaju čak ni potrebu za mirom kao najveću zapovijed. Osvrtati se na oca, majku, kćerku, sina nema prioritet kad se radi o dosljednom hodu s Isusom, na njegovu putu.  I kao da Isus nije želio da ga se krivo shvati dodaje: „ I tko ne uzme svoj križ na sebe i ne ide za mnom, nije mene dostojan." (Mt 10, 38) U tadašnjoj praksi razapinjanja za teška zlodjela: križ nosi netko pred kime, neposredno, stoji izvršenje smrtne kazne. Znači Isusovo nasljedovanje - za nas smrtna kazna?

 

Život dobiti - život izgubiti

 

Što to, za nas, znači život izgubiti- život dobiti? Što očekujemo od života?Sigurno da ovako mračne prognoze nemaju mjesta u našem životu. Radujemo se uspješnom životu, dobrim vezama, unosnim poslom. Jesam li dostojan nasljedovanja ako sve to želim?

Današnjim evanđeljem Matej zaključuje Isusov govor učenicima  koje je imao poslati kao glasnike.  Nitko ne smije imati iluzije ako nasljeduje Isusa.  Isusove riječi stoje u znakovima bliskog dolaska Kraljevstva Božjega.  Ovo vrijeme je trebalo iskoristiti. A Marko dodaje da treba sebe zatajiti (Mk 8,34), to znači zaboraviti  svoje želje ili čak ih potpuno napustiti.

Ako sam usmjeren samo na to da ispunim svoje želje, onda ću promašiti svoj cilj. Izgubit ću ga, jer smisao života nije misliti samo na sebe. Ispunjenje nalazim u okretanju prema TI. Martin Buber, židovski filozof religije, kaže: „U TI ja postajem JA". Dobivam život ako se svim silama zauzimam za drugoga, dakle ne ciljam samo na sebe. Time što imam druge u svom pogledu, nalazim sebe. Zar to i inače ne poznamo u životu? Netko se angažira za drugoga ili za svoju zadaću i osjeća kako ga to potpuno ispunja, a da neprestano  ne misli: što ću ja od toga dobiti? I obratno: netko se brine samo za sjajnu karijeru, a sve drugo ostavlja po strani i često se osjeća prazan i osamljen, ni traga od prave životne sreće.

 

Na Isusovoj strani

Ako ostanemo uz prva tri retka našeg teksta, čini se da se prevladava ono teško opterećujuće u Isusovom nasljedovanju.  Ali dalje se kaže: „Tko vas prima, mene prima, a tko prima mene, prima i onoga koji je mene poslao." (Mt 10,40) Isus nas ne šalje same prema uzrečici: "A sad se brini kako ćeš to napraviti." Ne, on sam dolazi k ljudima zajedno s glasnicima - a s njim i Otac. Ako mi „Isusovu stvar" učinimo našom stvari, on će i našu stvar učiniti svojom.

Nije važno kakvu ulogu imamo, jesmo li veliki govornici ili ugledni. U tekstu se ne govori da li smo proroci, pravednici ili „jedan od ovih malenih." Isus želi biti sa svakim svojim učenikom, sasvim je nevažno smatramo li sebe malima i neuglednima.  Upravo su maleni Isusu važni.  Tko njih gleda, neće biti opčinjen njihovom vanjštinom, nego će prije naći put k Isusu i njegovoj velikoj poruci.  Ne trebamo se brinuti gdje ćemo mi sami biti.  Isus potvrđuje svoje obećanje: „Sigurno, neće mu izmaći plaća." (Mt 10,40)

 

Pustolovina  života

Život je uvijek neka pustolovina. Ako se oženimo, nemamo apsolutnu sigurnost da ćemo s  njom ili s njim uspjeti ono što oboje želimo.  Počinjemo zajednički put u povjerenju, kojega ćemo uvijek, u svakom razdoblju, obnavljati.

Nemamo sigurnosti da će naš život u nasljedovanju uspjeti. No, imamo njegovo obećanje da on ide s nama i da s njim Otac želi doći k ljudima. On sam garantira da je takav život moguć i ispunjavajući On ima povjerenja u nas. Kad bi nama uspjelo imati povjerenja u Boga, da nas on ne preopterećuje kad nas zove.  On nas ne ostavlja same, nego nas šalje zajedno s drugima.

Bog od nas ne očekuje nikakvo savršenstvo. Netko je, iz vlastitog iskustva, rekao: „Niti ne pretpostavljamo što Bog može učiniti od krhotina našeg života ako mu se, bez zadrške, predamo."  Zar to nije naša šansa?

1.

 

1. Promašio

 

Potrebna je najveća pažnja. Tko nije dovoljno brz, taj će ostati praznih ruku. Prvi redovi su vrlo kratki. Tko želi biti naprijed, mora biti vrlo okretan. Traži se samo sposobnost, uspjeh, pokretljivost. Tko želi život, mora ga zaslužiti.

Potrebna je najveća pažnja. Tko nije pažljiv, brzo gubi ono što  naziva svojim. Bogatstvo se topi poput snijega i izmiče poput vode među prstima, bogatstvo i utjecaj se gube poput jeke među brdima. Tko ne drži život čvrsto, izgubit će ga.

Potrebna je najveća pažnja. Poruka je toliko nemoguća. Protivi se svim iskustvima i zakonitostima: »Tko želi spasiti život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život, poradi mene, dobit će ga.»

2. Paradoks

Ima dovoljno razloga da ovo evanđelje odložimo sa strane kao nevažno.

Isusov govor je upućen određenoj dvanaestorici i to je za nas umirujuće, jer je poruka upućena dvanaestorici.

Isusov govor treba relativizirati, a Isusov radikalni zahtjev je potpuno neodrživ. Što zamišlja Isus kad na taj način relativizira ljubav prema ocu, majci, kćerki, sinu? Tko želi spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život radi mene, dobit će ga.

Protiv svih tih mudrih prigovora Isus ne donosi ništa kao odgovor, nego paradoks. Tko želi dobiti, izgubit će. Tko pretrpi gubitak, dobiva. Pod ovim paradoksom ne misli se samo na kršćansku vjeru. Onaj koji ne prihvati ovo evanđelje, tko postupa protivno ovom evanđelju, taj neće ništa dobiti, ništa posjedovati, nego će izgubiti.

Isus ne želi razočarati svoje učenike koje šalje, ne želi ih obeshrabriti, naprotiv.

Iskustvo bi ih moglo obeshrabriti. Ovdje gdje čovjek ulaže sve sile, lako sklizne ono najvažnije. Ako svim silama pokušavaš zadržati nekog čovjeka, on izmiče. Osamljenost se može prikriti zlatnom mrežom, ali ne i ukloniti. Poput don Michaela Corleonea, nakon što je sve učinio da sačuva svoju obitelj, na kraju se nalazi sam, jer u svoj svojoj sili nije ostavio prostora ni za ženu, ni za braću.

 

3. Dobiti život

Isus ne traži da se odbace otac, majka, žena, dijete pa ni vlastiti život. On samo pokazuje put kako će se dobiti život. Kako napraviti prijatelje? je stranputica. Ljubav se ne može napraviti, isto kao ni osjećaje. Postali smo bolesni da svemu oduzimamo smisao. Samo se smisao čini. Površno! Tamo gdje se smisao čini, nema pravog poslanja. Smisao je onda traženje svojih prednosti.

Isus ne šalje, a da ostaje kod kuće.  Njegova poruka je njegov život. Napuštanje sigurnosti roditeljske kuće, odricanje od životnog osiguranja kojeg su tada predstavljali sin i kćerka, ono napuštanje je preduvjet da se dobije život i ljubav obitelji. Isus povezuje svoje poslanje  i svoj božanski autoritet uz svoj poziv da se sve ostavi. U njegovoj osobi se nudi Bog kao temelj povjerenja. Strah od gubitka stvara gubitak. Isusova sloboda stvara zajedništvo. Strah pred smrću izaziva smrt.

Vjera s povjerenjem u utjelovljenog Boga otvara život.

2.

 

Moj veliki ja želi, po meni, živjeti

Isus reče svojim apostolima: «Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. I tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. I tko ne uzme svoj križ na sebe i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga dobiti.» (Mt 10,37-39)

Poznato je, iz života svjetski poznatog opernog tenora Enrica Carusa (1872 -1921), da ga je prije nastupa napadao ogroman strah. Jednom mu je bilo tako loše da je vjerovao da će mu se začepiti grlo. Lice mu je bilo mrtvački oznojeno. Na pomisao da mora stupiti ispred kulisa sav bi drhtao i mislio da će njegov glas postati predmetom izrugivanja ljudi. A tada mu pade na pamet: »Moj mali ja hoće zagušiti moj veliki ja.» I tada se svim silama okrene prema svom malom ja i odrješito reče: «Bježi od mene moj mali ja, želim da po meni živi moj veliki ja.»

Svi mi poznajemo, iz brojnih iskustava, ovaj naš veliki i mali ja. Maleni je izvor svega onoga što nas prisiljava činiti malene stvari; sve što možemo nazvati s tog stanovišta: bespotrebne brige, pretjerana stremljenja da nas se primjećuje, da nas se prizna i ljubi, naša nespremnost da dopustimo doći drugima do izražaja, naše samosažaljenje, naša neodlučnost i rezignacija.

A veliki ja je sasvim druge vrste: ne gleda na samog sebe, ne želi u prvom redu nešto imati, nego biti, ne vladati, nego služiti. Otvoren je za sve veliko, plemenito, lijepo, pravo i ozbiljno.

Možda dokučujemo što je bilo najvažnije za Isusa u kontaktu s ljudima. On je želio osloboditi ljude iz ropstva samodopadnog, malog ja. A istovremeno je zapažao u nama naš veliki ja i nastojao mu je pomoći, božanskom moći, da se razvije. A što se onda događa, vidimo kod svetaca.

A tko je uopće svetac? Svetac je, prema opisu kojega je dao Romano Guardini, onaj u kojem je mali ja potpuno zatvoren, a onaj veliki ja je postao potpuno slobodan. On je jednostavno tu, a da se nije zabetonirao.  Ni strasti,  ni strah ga ne mogu nadvladati. On zrači, jer je postao otvoren za Boga. Bog djeluje kroz njega zato, jer je njegov ja otvoren za Boga i postaje otvorena vrata kroz koja Božja sila dolazi na svijet.

Iz ovog ugla možemo razumjeti i tri Isusova zahtjeva koja smo malo prije čuli i koji su nas mogli malo smesti i zaprepastiti. Razmislimo malo o njima.

Prvi je: «Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan.» Smisao ovih riječi postaje nam jasan kroz jednu usporedbu koju sam negdje pronašao: Bilo bi neprimjereno, neljudski kad bi jedan zaljubljenik rekao drugomu: »Ako ti ljubiš oca ili majku više nego mene, nisi mene dostojan.»   Sigurno ne! Znamo da netko tko je toliko navezan za majku ili oca da se od nje ne može osloboditi, nije sposoban za ženidbu. On ne može svojim veliki ja pristati uz riječi:»Uzimam te za svoju ženu...» jer je njegov mali ja tako tvrdo vezan uz majku.

Isto je i s našim odnosom s Isusom. Ni roditelji, ni djeca  ne mogu biti zadnji cilj nečijeg života. Ne mogu biti ni njegov spasitelj, ni otkupitelj. Za to su oni premaleni. Zato je Isusu važno da Bog stoji u našem životu na prvom mjestu, jer samo on može osloboditi naše veliko ja, a s njim i sreću, radost i mir. Na taj način ćemo biti nutarnje slobodni i past će, na sve naše zemaljske odnose, božansko svjetlo. Jer ono što čovjek iz ljubavi prema Bogu napušta, to će mu se vratiti na jedan viši i umnoženiji način. (Žena iz 1. čitanja je napustila jednu sobu - jedan prostor i darovala je to, stavila na raspolaganje proroku, a uselio se Bog - i dobila je neopisivo mnogo- sina!)

Slično je i s Isusovom riječju: «Tko ne uzme svoga križa na sebe i ne ide za mnom, nije mene dostojan.» Isus nam time hoće reći da nema života koji bi bio pošteđen od nošenja križa, patnje i žrtve. Pa i ondje gdje izgleda da nema križa, on je tu. To čini ljude zajednicom trpećih. I još nešto Isus želi reći: svatko ima svoj križ koji mu točno pristaje.

Koliki roditelji pokušavaju od svoje djece ukloniti križ, pod jeftinom izlikom da djeca ne trpe kako su trpjeli oni dok su bili mladi i za djecu grade kuće, stanove, kupuju auta. Jednom riječju pokušavaju s njih skinuti križ. A kad ga skinu, onda na to mjesto padne neodgovarajući križ i krah je siguran. Pomoći nositi (biti Šimun Cirenac) da, ali ukloniti križ nikada.

Sada se upitajmo poznam li ja svoj vlastiti križ i kako ga nosim? I ovo pitanje želi pozvati naš veliki ja naprijed, jer naš mali ja se spontano buni protiv križa. Zagorčuje nam život ili bježi u neku vrstu sna ili prividnosti. Dok, naprotiv, veliki ja želi i može u odanosti i ljubavi prihvatiti križ koji nam je dan. To se uči od Isusa i u njegovom nasljedovanju.

I ovdje se pokazuje dubina, ali i ozbiljnost trećeg zahtjeva. «Tko želi svoj život sačuvati, izgubit će ga, a tko svoj život izgubi, zbog mene i mojeg imena, dobit će ga.» Konačno, radi se o pitanju što smo spremni učiniti za vječnost.

I ovaj se Isusov zahtjev dade razjasniti jednom usporedbom. Kad idemo na praznike, pred nama stoje veći ili manji napori na putu. Samo ako naš veliki ja prihvati ove napore, doći ćemo do postavljenog cilja. Onaj koji u krevetu razmišlja o težini nekog uspinjanja na brdo i ostane ležati, nikada neće osjetiti radost koju priroda daje kad se popneš na vrh.

Slično je i s našim putem u vječnost. U želji i čežnji za vječnom srećom naš veliki ja nepogrješivo podnosi  nešto što nas, uvijek, postavlja na put spasenja.

Zaključimo sada stihovima spisateljice Annette von Droste - Hülshoff, oni ukratko donose sve što smo do sada rekli:

«ne molim te za sreću na zemlji,

nego za malo svjetlo ovdje i ondje,

da tvoje ruke postanu vidljive,

da tvoju ljubav osjetit mogu

.....

jer ti najbolje znaš koliko i kada

ja mogu podnositi.

 

3.

Gostoljubivost*

Domovina i tuđina

 

Gostoljubivost je tema teksta prvog čitanja. Time je napomenuto jedno drugo područje našega života. Postoji jedna prasituacija života. Ona se može izraziti u mnogim napetostima: napetost između unutra i van, između zajedno i osamljeno, između onog kod kuće i na putu, između skrovitosti i polaska, domovine i tuđine, ali i između poznatog i novoga, između ograničenja i svladavanja ograničenja, između skučenosti i širine, usidrenosti i slobode.

Povijesno, ova pripovijest o Elizeju vodi, u 8.stoljeću prije Krista, u sjeverno područje Izraela. Elizej je Ilijin proročki učenik. Proroci su Božji ljudi koji se zauzimaju, kao samostalni borci, za vjeru u jednog, jedinoga Boga, a to ih vodi, uvijek ponovno, u političke sukobe i progonstva. Elizej je ovdje, kao i u mnogim drugim proročkim pripovijestima, donositelj sreće i vjesnik životne punine  od Boga, sve pak iz vjere u Boga. I upravo zbog toga bivaju pripovijedane ove divne pripovijesti kao utjeha i ohrabrenje. Stoga je ona i danas pričana kao utjeha i ohrabrenje i kao ukaz na to da uvijek ponovno postoje ljudi, žene i muževi, koji svladavaju muku drugih - iz snage svoje vjere, svjesno i nesvjesno. Ovdje se nalazi jedna žena u potrebi, čiji je životni osjećaj i osjećaj osobne vrijednosti duboko pogođen: biti neplodna. A tamo je Božji čovjek kao pojam životne punine od Boga. Ljudska potreba ovdje i Božja životna punina tamo i prorok kao tjelesni posrednik.

Gdje sam to iskusio? Na koga ja mislim? Tko li je ili tko su oni koji su mi, svojom pomoći, u mojoj potrebi i bilo kojoj potrebi, posredovali s Božjom životnom puninom? Ja držim upravo danas, s pravom ili ne, u jednom vremenu u kojemu trpljenje i kritika na Crkvu biva artikulirana, upravo danas nalazim za važno da mi postane jasno koja pozitivna životna iskustva, koju pomoć i zbiljnu utjehu, koje životno ohrabrenje i životni razvitak sam dobio i dobivam kroz vjerne kršćane - a tu se konačno radi samo o Crkvi.

Bog je tamo gdje mu se dozvoli ući

 

Pomoć koju je iskusila ova žena u potrebi, treba se pogledati iz pozadine njenog gostoprimstva. O tome je riječ, u prvom redu, u ovoj biblijskoj pripovijesti. Ova gostoljubiva žena, u odnosu na Božje ljude, doživljava od njih «gostoprimstvo»,  Boga kao životni poklon, kao udio u životnoj punini Boga,  u svojoj plodnosti. Jedno iskustvo židovske duhovnosti: «Bog je tamo, gdje mu se dozvoli ući». U svojoj gostoljubivosti u odnosu na Elizeja, ona je otvorena spasilačkom, dolazećem, novom, budućem životu. Ona, nerotkinja, postaje plodnom, dobiva sina. Onaj koji poklanja postaje podarenim... Priča ide dalje: Tako dugo željeno dijete - poslije nekoliko godina - kada je odraslo - biva bolesno i umire u krilu majke. Dugo željeno i poklonjeno je u opasnosti i nije zauvijek poklonjeno.

U jednom dramatičnom, spasilačkom pokušaju pripovijeda se o ponovnom probuđenju djeteta kroz proroka. Bog je onaj koji poklanja život, koji stvara i koji budi na život - čovjek smije i mora biti posrednik toga. To je od Boga omogućeno davanje i uzimanje, između Boga i ljudi, između onih koji trpe i onih koji su prebrodili muku.

I zauvijek  nije moguće i nije vjerojatno da ljudi mogu to sami «tako kao rođenje jednog djeteta kod nerotkinje, tako kao podizanje jednog umrlog, tako kao tješenje jednog očajnika... To su pripovijesti od kojih se sastoje snovi Izraela (i snovi kršćana), to su nade vjernika iz kojih proizlaze pripovijesti, pripovijesti spasenja, podizanja iz mrtvih, a sve iz prevladavajućeg gostoprimstva.» (Gotthard Fuchs)

*P. Klemens Jockwig, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen