Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Tekstovi dana su, u isto vrijeme, uskrsni i duhovski. Radi se o radosti, širini, nadi, životu u dubokoj povezanosti s Bogom. Oni nam ukazuju da Uskrs ne završava s uskrsnim ponedjeljkom, nego se nastavlja kroz sljedeće tjedne. Otvara se i prostor u srcima ljudi.

Prvo čitanje (Dj 8,5-8, 14-17)

Neposredno prije ovog odlomka  se govori kako je prva zajednica nasilno raspršena. Raspršeni su postali glasnici Riječi i vjera se širila.  Filip se nastanio u glavnom gradu Samarije, ali se misli na Sihem (nekoć Neopolis, danas Nablus), a ne na  Samariju.  Mnoštvo je „jednodušno poštovalo" riječi Glasnika. Održavanje zajedništva  je bio pravi duhovni motiv. Sam biti pažljiv za  Božje tragove u svagdašnjem životu je vrlo teško. Kao pojedinac, čovjek se lako utopi u buci koja nadglašava Riječ. Bolje je ako se oslonimo jedni na druge  i međusobno se usmjeravamo  na tihe Božje tonove.  Ako iz brojnih opsjednutih, kako se izvještava, izlaze zli duhovi, to se može ovako protumačiti:  Što je ušlo u srca ljudi: prljavština, ono nevažno, ono drugo i treće razredno u životu, što se stalno gura u prvi plan - ako to izbacimo, nastaje prostor za Boga, za Krista u nama. Tko je na takav način „pun Boga", osjeća duboku nutarnju radost.

Za put u identitet u vjeri tekst nudi dva koraka : (1) ljudi su prihvatili Riječ,  (2) primili su Duha Svetoga. Naravno, tu spada i krštenje u imenu Gospodina Isusa,  a s tim je usko povezano i primanje Duha.  Ipak, tekst ukazuje, u dijeljenju oba aspekta,  jedno produbljivanje vjere.  Prihvaćanje riječi, odnosno imena Isusa Krista  je temeljno za vjeru. Primanje Duha znači da tu riječ treba usvojiti, a to znači neprestano biti živ u vjeri.  Nasljedovanje Isusa se ne događa nasljedovanjem Riječi, nego se nasljedovanje događa  ako Krist u nama živi (kako to kaže Crkveni otac, Origen).

Bog je stvorio nutrinu čovjeka. Tako je nutrina čovjeka dostojanstveno, plemenito i presjajno mjesto.  Tako je srce mjesto svetosti u kojemu Krist želi živjeti. Riječi „srce" i „svetost"  su, za početak,  kontrast. Dok svetost uvijek računa s podložnošću, padanjem,  povlačenjem, šutnjom i  distanciranjem, „Krist u srcu" označava blizinu, prijateljstvo, partnerstvo i razgovor. A to su oba aspekta poklona. Poklon se grčki naziva „proskinesis": kleknuti, pasti na lice, latinski se zove „adoratio" klanjanje: susret usta na usta, zagrljaj, poljubac. U srcima ljudi je nada. Kršćanska nada nema ništa zajedničkoga s planiranjem: „ Želim postići to i to i nadam se da ću uspjeti."  Nego: „Vjerujem da će Bog, na svoj način, sve dovesti dobru." Nada znači dopustiti se iznenaditi, računati s neočekivanim (ali ne s onim što smo sami isplanirali). Nada je usko povezana s povjerenjem.  Vjera nije smatranje istinitim nekih izjava i sadržaja nekih rečenica. Vjera je povjerenje Gospodinu. Ipak, govor je u vjeri od velikog značenja, jer mi o tom odnosu s Kristom trebamo pripovijedati, i jer u zajednici ispovijedamo vjeru  u Krista Isusa.

Evanđelje (Iv 14, 15-21)

Carlo Martini naziva Ivanovo evanđelje: „Evanđelje zrelih kršćana." „Održavanje zapovijedi" nije dovoljno. Riječi „ljubiti" i „obdržavati"  su usko povezane. Ljubiti znači čvrsto prijateljstvo. Učenici su, kod Ivana, prijatelji.  Od 13. poglavlja , počimajući s pranjem nogu,  naglasak se  s „vjerovati" seli na „ljubiti". Tako biti kršćanin znači  duboki odnos s Kristom.  Izraz ljubavi prema njemu je držanje njegovih zapovijedi. „Držati" znači čuvati, ne izgubiti, paziti, osjećati i ispunjati.  Možemo reći: o zapovijedima razmišljati, kušati, po njima, živjeti. Treba misliti i na temeljnu ivanovsku riječ „ostati" koja se nalazi, u tekstu, dva puta. Ne misli se na stajati uz tekst zapovijedi, nego na vjernost u ljubavi i vjeri.  Ovo produbljivanje i zrenje na putu vjere nalazimo u r. 21: (1) imati  zapovijedi,  (2) držati zapovijedi, (3) ljubiti Krista.

Isus napušta učenike, ali ih ne ostavlja kao sirote. U odlasku ih osposobljava  za dublje zajedništvo s njime. Zato obećava Tješitelja. On nije jednostavno „Duh utjehe", nego „Pozvani" zagovornik i odvjetnik na sudu. On je svjedok istine pred svijetom. Kao „drugi Tješitelj" on je zamjenik Krista, koji podsjeća na njegove riječi. (Iv 14,26)  „Podsjetiti" treba uzeti doslovno: Duh nije samo kod nas, nego i u nama.  Kao što je Krist u Ocu i Otac s njim jedno, tako su vjernici u Kristu i s njim jedno.  Vjerovati znači međusobno davati prostora: to je određenje samoga Boga. U Bogu Otac, Sin i Duh Sveti daju jedan drugome prostora. Ovaj prostor proširuje se na ljude i čovjek je uzet u taj prostor.  Ako Isus obećava da će se on očitovati vjernima, onda se misli upravo na taj nutarnji boravak. „Ako me tko ljubi, on će se držati moje riječi, moj Otac će ga ljubiti i mi ćemo doći k njemu i prebivati u njemu."  (Iv 14,23)

Misno slavlje

Propovjedi:

a)

Vjerovati sve dublje i dublje

Razgovor o vjeri

„Da, ja vjerujem!" -  „Što?" -  „U Boga" - „A kakvog to Boga?"  - „Oca i Sina i Duha Svetoga" - „I gdje možeš doživjeti toga Boga?" - „Na primjer ovdje u crkvi!" - „I gdje još?" - „Ponekad u svagdašnjici." - „I gdje još?" - „Gdje bi ga još mogao doživjeti?"  Ovaj fiktivni razgovor dvojice ljudi koji su išli u crkvu završava pitanjem: „  Gdje bismo ga mogli susresti?"  Vjerujemo, mnogi od nas, većina od nas, već od dječjih nogu.  Pazimo na zapovijedi, pokušavamo živjeti kao dobri ljudi, vježbamo milosrđe i svjesno razmišljamo o životu.  Odrasli smo u vjeri. Ali, da li je i naša vjera tako rasla, razvijala se? Da li je postala zrelija? Možemo li slijediti riječi Evanđelja? Da li nam te riječi uopće nešto govore?  Četvrti evanđelist slovi kao „evanđelist zrelog kršćanstva" (Carlo Martini).  Što nam on može pomoći da bismo produbili vjeru? Pozvani smo da duboko dubimo do temelja naše vjere. No, kako možemo ići dublje?

Povećati pažnju za Duha u nama

Isus obećava Duha Svetoga. On ga imenuje „Drugi branitelj." To je pojam iz židovske kulture. Postavlja se odvjetnik, koji za nekoga govori. A ipak Duh, kojega Isus obećava, nije samo „odvjetnik", netko tko stoji uz nekoga u teškim situacijama. On ne stoji uz nas, nego ostaje u nama.  Božji Duh djeluje uvijek u nama. Duh Božji ostaje u nama u svakoj situaciji užurbanosti svagdašnjice. To možemo potpuno konkretno doživjeti ako bismo sami pokušali, više puta, ponavljati: „Duše istine ostani uz mene!" „Duše Sveti, oče siromaha, pomozi mi u mojem siromaštvu." Takve riječi u nama stvaraju prostor. I osjećamo da ne živimo svojom snagom, nego snagom Božjom. To je naše ljudsko praodređenje.  Bog nas je oblikovao „od praha zemaljskog" (Post 2,7). Ispunjeni smo njegovim životvornim dahom.  To je veliki raspon pred Bogom: ograničenost zemlje i neizmjernost daha, grješnost i dostojanstvo.  Osjetiti Duha u nama znači da postajemo svjesni naše veličine (uzvišenosti) i lomljivosti i da smo toga uvijek svjesni u našem svagdanjem životu. To trebamo sasvim opušteno činiti. I to činiti radosno. „Humor je ako se čovjek smije usprkos." Duhovno rečeno: svoje poteškoće možemo prihvaćati treptajem oka  i sa smiješkom.  Ne sakriva se uzalud u riječi „humor" „humus" - dakle, zemlja i „homo", čovjek. Dublje i dublje vjerovati znači, kao čovjek -  ne izgubiti kontakt s porijeklom, sa zemljom. I tako ćemo, u pravom smislu, riječi doći do dubine.

Razmišljati o jedinstvenom odnosu Isusa s Ocem

Humor je jedna vrsta distanciranja od sebe. Ne gledamo ukopani na svoj ja. Vjernik, neprestano, svjesno odvraća svoj pogled od sebe. On zna za Duha u sebi i da se taj duh ne da zarobiti. On zna da Krist želi neprestano živjeti u njegovu srcu. On zna da Krist ostaje uvijek vani, povučen, Gospodar slave, Gospodar svijeta. Tako ga nećemo jednostavno i u sebi vidjeti, nego pogledom uperenim prema Gospodinu. Ako Isusov život promatramo kroz retke  iz Ivanova evanđelja i o njima razmišljamo (meditiramo), postat ćemo svjesni jedinstvenog i uskog odnosa između Isusa i Oca: „Moja hrana je vršiti volju onoga koji me poslao" (Iv 4,34). - „Ja ljubim Oca i činim ono što mi je naredio" (Iv 14,31) - „"Ja i Otac jedno smo" (Iv 10,30) . Naravno da se Isusov bliski odnos s Ocem širi i na nas. Isus nam i danas govori: „Ja sam u Ocu i vi ste u meni i ja sam u vama." No, važno je, za naš duhovni život, da razmišljamo o Isusovu odnosu s Ocem i da, pri tome ne mislimo na sebe i na naše ponašanje. Razmišljajmo o tome bez ocjenjivanja vrijednosti. Radujmo se zbog ovog izvanrednog odnosa između Isusa i njegovog Oca. U prvom poglavlju Ivanova evanđelja se ovako opisuje: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani." (Iv 1,18)  Razmišljanje o ovom odnosu  produbit će našu vjeru, a tako i promijeniti naš odnos: više ispunjenosti, više predanja, više povjerenja, više slobode, više poštovanja.

Sebe shvaćati kao prostor Boga koji ljubi

Sada se smijemo okrenuti prema sebi. I ne želimo se baviti samima sobom, nego ući u nas same, promatrati našu najdublju nutrinu. Bog želi tu boraviti. Isus i njegov Otac žele tu boraviti: „Ako me tko ljubi, držat će moju riječ i moj će ga Otac ljubiti, i mi ćemo doći k njemu i kod njega ući." (Iv 14,23) Postoji li u meni mjesto za takav posjet, jesam li ja uopće kod samoga sebe kod kuće tako da mogu otvoriti vrata? Kad nam dolazi posjeta, koja nam je vrlo važna, onda ćemo stan na poseban način očistiti.  A kad dolazi papa, ili neki veliki državnik, onda se čak i zgrade saniraju.  Ova usporedba malo šepa: Bog je važniji od svake ove posjete, jer nam je on blizu i želi u nama boraviti.

Vjerovati znači živjeti u prostoru presvetog Trojstva. Vjerovati znači stvarati prostor za Oca, Sina i „Drugog branitelja", Duha Svetoga: vjerovati, kao proljetno čišćenje srca, koje oslobađa našu nutrinu ustajalog zraka i smrada i prašine da možemo bolje vidjeti i bolje disati.

„I gdje još mogu Boga doživjeti?"

Pitanje koje je postavljeno na početku, sada ima odgovor.  Mogu Boga doživjeti ne samo u Crkvi, ne samo u svagdašnjem životu. Njega mogu doživjeti u svojoj nutrini. Bog živi u meni. Uskrsli živi u meni. Duh diše u meni.  Zar to nije malo sebično? A gdje je zajedništvo? Gdje je milosrđe?  Tko sudjeluje dublje,  intenzivnije i sudjeluje na životu Trojedinog Boga, taj će to prenositi u svoju okolinu, poput lonca na bunaru koji grabi vodu iz dubine. On sam postaje slika Boga, koji je izvor svakog dobra.

1.

1.  Ljubiti Krista

Zahtjev je nečuven. Put da se doživi ljubav Božja jest ljubav prema Isusu Kristu. "Tko me ljubi", govori Isus: "njega će ljubiti moj Otac." Isključivost ovog zahtjeva, recimo jednom jasno, zaustavlja dah. Iako se govori o čuvanju zapovijedi, vjera ima i moralni zahtjev. No, ovaj moralni zahtjev je ukorijenjen, čak prepun ljubavi prema onom Jednom koji je živio kao čovjek, a kojega ispovijedamo kao Krista, Mesiju, Pomazanika Božjega. Kao čitanje, uz današnje evanđelje, slušali  smo odjeljak iz knjige Ponovljenog zakona. Knjiga je puna moralnih i religioznih zapovijedi.  One su, ukratko, sadržane u deset zapovijedi. Rečeno je već i o zapovijedima prvoga saveza, ne da ih ispunjamo kao strogu obvezu, nego da ih ljubimo.

2. Ljubiti zapovijedi

Hoće li uspjeti moj život odlučuje ono što i koga ću ljubiti. Tko nije sposoban za ljubav, taj neće, ni u kakvim naporima svijeta, naći spasenje. Čak naprotiv, i najuzvišeniji ciljevi ako nisu ispunjeni ljubavlju, vode propasti. Odnos mogućim ne čini neki katalog zapovijedi i zabrana, nego pokreti srca. No, taj odnos ipak treba pravila. Mora se urediti tko pije, a tko plaća.  Bez povjerenja odnos će propasti. I zato neće pravila ponašanja spasiti odnos, nego ljubav.

Suprotna slika Starog Zavjeta je prenesena i u kršćanstvo. Biblija se zloupotrebljavala i zloupotrebljava da se ljudima natovari još više propisa. Ova žalosna tradicija se protivi Bibliji, riječi Božjoj. Tu je rečeno da se zapovijedi mogu samo ljubiti.

3. Eros i agape

Ljubav je riječ odnosa. Za razliku od grčkog jezika kojim je pisan Novi zavjet, hrvatski i hebrejski poznaju samo jednu riječ da bi se izreklo dvostruko značenje ljubavi. U grčkom se veoma mnogo upotrebljava riječ "eros". U našem svagdanjem govoru se jedva primjećuje ovaj smisao. Eros je ona snaga - prasila, u kojoj sam ja nadjačan  prisutnošću onoga tko je vrijedan ljubavi. Za vjernog Izraelca  ljepota zakona je ono što ga nadjačava. Zapovijedi su svugdje dostojne naše ljubavi, jer te zapovijedi omogućavaju zajednički život.  Ljubiti ono što omogućuje zajednički život i pravdu među ljudima, spada u ono najveće za što je čovjek sposoban.

Drugo značenje ljubavi se označava grčkom riječju: agape. Tko ljubi, taj će biti sposoban za žrtvu. Agape, sebe darovati onome koji mi veoma mnogo znači, poput vlastitog života. Bog je to predanje učinio stvarnošću u Isusu Kristu. Jer je Bog vjeran, on za nas postaje temelj sposobnosti za ljubav. Onaj koji je ljubljen, sposoban je ljubiti.

"Ako me ljubite", govori Isus, u vama će rasti dar da živite iz ljubavi i da živite zapovijedi. Za to nam je darovao svoga Duha i zato nam lomi kruh.  I po tome će čežnja Božja za svakim čovjekom biti prepoznatljiva i konkretna onima  koji ljube Isusa Krista.

"Ako me ljubite, držat ćete moje zapovijedi!"

Ljubav - je više nego jedan osjećaj. Da li nam netko daruje dobar osjećaj  ili ne, nije pitanje ljubavi. Sjećam se jednog filma gdje je sestra pratila jednog ubojicu sve do smrti. Taj čovjek, ni u jednom slučaju, nije bio ugodan tip, nikome nije stvarao lijep osjećaj. Ipak, zadnje što mu je sestra rekla prije smaknuća, je bilo: "Ja te volim." Ne, ljubav je mnogo više od osjećaja.

Ljubav nema ništa sa simpatijom. Da li mi nekoga smatramo simpatičnim ili ne, to ne odlučujemo.  I ne možemo zaključiti da će nam netko biti simpatičan.  Možemo se truditi nekome pokazati našu ljubav, pa i onda kad mnogo u nama govori protiv toga.  Upravo u tome je veličina jedne Majke Terezije ili Damjana de Vester-a. Sasvim sigurno možemo zaključiti da se ljubav ne ograničava na erotsko. Kad ljudi govore hajdemo "voditi ljubav" onda se misli na sve drugo, osim na ljubav, jer se ljubav "ne može voditi"

Ne vjerujem da vam ovdje sada mogu precizno opisati što je to ljubav. No, jedno je jasno: ono što mi uglavnom opisujemo kao ljubav, odlučuje se djelima. Prava ljubav se konačno pokazuje u tome što smo spremni učiniti. Jasno da nas nose i osjećaji, možda se razvije nešto poput simpatije, možda i neka čežnja za ljubljenom osobom igra određenu ulogu.  No, temeljno i odlučujuće pitanje je ono što mi činimo.

Ako Isus govori da ga ljubi samo onaj koji drži njegove zapovijedi, time želi pokazati da vjera u Boga i ljubav prema Bogu nije  samo nekakav osjećaj. Mislimo li mi stvarno na Boga, odlučuju naša djela, ono što činimo.

Time se ne misli samo na socijalno ponašanje, naš odnos prema potrebnima i siromašnima, prema onima koji se nalaze na rubu društva. Na taj zahtjev, trebamo i to, nažalost reći, već smo se navikli.  Kad se govori  o ljubavi koja postaje djelom, onda se govori i o uređenju našeg života, s našim najosobnijim odlukama. Ljubav se ispituje baš ondje gdje mi ne želimo govoriti.

Tako evanđelje počinje i završava velikim zahtjevom: "Ako me ljubite, držat ćete moje zapovijedi"i "Tko čuva moje zapovijedi i ljubi ih, taj mene ljubi."

Među ovim rečenicama koje nas stavljaju pred odgovornost, Isus govori o onome što vjeru čini više od ideologije za poboljšanje životnog morala. "Neću vas ostaviti sirotama", "Molit ću Oca i on će vam dati jednog drugog branitelja  koji će zauvijek ostati uz vas."

Tko želi živjeti ljubav, tko želi živjeti poput Boga na ovoj zemlji, ima pred sobom nešto nezamislivo. Ali on će dobiti i Branitelja koji će u njemu nezamislivo i stvarati: Duha istine, Duha jakosti. On će učiniti da mi živimo u Bogu i Bog u nama.

Tko misli da naša vjera ne smije postavljati zahtjeve, nego bi to trebao ostati nekakav osjećaj ljubavi, taj ne treba toga Duha, taj ga ne pozna, niti ga vidi.

"Tko ima moje zapovijedi i njih drži, taj me ljubi, njega će ljubiti moj Otac, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu se."

3.

Susret i razlaz

Isus reče svojim učenicima:»Ako me ljubite, čuvat ćete moje zapovijedi. A ja ću moliti Oca i on će vam poslati Tješitelja, koji će uvijek kod vas ostati.» (Iv 14,15-16)

U svakom čovjeku uvijek i ponovo izranjaju uspomene iz davno prošlih vremena. Njihova jasnoća i preciznost bude osjećaj kao da to sada doživljavamo prvi put. K tome znamo da naše pamćenje, s godinama, popušta i slabi, a sve više dolaze do izražaja uspomene. Tako nam se uspomene pokazuju kao putovanje u davno prošla vremena i nazad, putovanja koja nas vode u najranije djetinjstvo i posadašnjuju ga. I zato se pitam: kakvi doživljaji iz djetinjstva stoje pred mojim očima?

Židovski religijski filozof, Martin Buber, malo se pozabavio tim pitanjem i razmišljanja sakupio u  knjižicu pod naslovom »Susreti». Tu on pripovijeda o doživljaju kojega je imao kao četverogodišnjak, a kasnije je puno utjecao na njegovo razmišljanje. To je bilo doba kad su se njegovi roditelji rastavili, a on je prešao kod djeda i bake. U dubini duše silno je želio da uskoro vidi svoju majku. Malo kasnije se dogodilo nešto što nikada nije zaboravio.

Stajao je s jednom djevojkom iz susjedstva, a bila je nekoliko godina starija od njega. Nikada nije s njom razgovarao o majci. «Sad je još čujem», piše Martin Buber, kako mi velika djevojka govori: »Ona ti više nikada neće doći.» Znam da sam ostao nijem, ali i to da ni truna nisam posumnjao u istinitost tih riječi.» Ova riječ ga je tokom godina sve više i više prožimala. I sve više je osjećao da u tim riječima ima nešto što pogađa ne samo njega, nego može pogoditi svakog čovjeka. Mislim na onaj konačni razlaz među ljudima, koji se više ne vole. I zato  Martin Buber upotrebljava riječi «razlaz». To je suprotno od onoga što se naziva «susret».  Susret - razlaz. Kako dolazi do jednog, a kako do drugog?

Do susreta dolazi tako da mi s nekim postanemo povjerljivi. To vrijedi za stvar, ali vrijedi i za čovjeka, a to vrijedi i za onoga koga, u ljubavi i poštovanju, nazivamo «Bog».

Ostanimo kod čovjeka. Tako dugo dok nisam s njim postao povjerljiv, on nema za mene značenja. Ja ga ne trebam i on mene ne treba. Opaziš ga i s njim izmijeniš jednu ili drugu riječ, pa se opet rastaneš i dogodi se da ga brzo zaboraviš. Sve ostaje nevezano, neobavezno.

Ali ako s nekim postaješ povjerljiv, sve se mijenja. Onaj drugi postaje sasvim jedinstvenim bićem, sve do zvuka njegovih cipela. O neobaveznosti se više ne govori, naprotiv! Koliko god ljudi međusobno postaju povjerljivi, toliko više žele biti jedan uz drugoga. Raste želja da se osvijetli život ljubljenoga i njega sve više i više na jedinstven način ljubi. Tako se oni sve dublje i dublje susreću. Oni osjećaju i doživljavaju da samo onaj voljeni ti može dati: blizinu, sigurnost, mir, zadovoljstvo i sreću. Oni doživljavaju stalnost i u njoj prestaje vrijeme. Na taj način doživljavaju mali djeličak tajne vječnosti. Oni doživljavaju da bi morala postojati njena vječna sreća.

Tko je sačuvao taj profinjeni osjećaj, taj dobiva želju da bi ljubljena osoba uvijek bila kod njega pa i neku žalosnu želju koju bismo mogli ovako sročiti: »Ostani sa mnom i onda kad se crni oblaci nadviju nad našom vezom.»  Ovdje je vidljivo kako povjerenje živi od stalnog kontakta i pristajanja među osobama, od pažnje, interesa, dobrohotnosti, obazrivosti i pažnje koje jedna drugoj čine. Jer u svakome leži nešto sakriveno, što se svakoga dana mora otkrivati i prihvaćati. Inače će, na drugi način, sve izgubiti na posebnosti, na čari, na jedinstvenosti. Ljudi će postati, jedan drugome, sve straniji i razlaz je kraj.

Tako smo došli do točke da vidimo od kolike je važnosti za nas božanski Tješitelj, koji nas osposobljuje za sretan susret, a čuva nas od razlaza punog žalosti. Zato nas hrabri Isusovo čvrsto obećanje: «Molit ću Oca i on će vam dati drugog Branitelja koji će zauvijek ostati s vama. (Iv 14,16)

Tješitelj kojega nam daje nebeski Otac je Duh Sveti. On je onaj koji nas potiče na dobro. On nas osposobljava da budemo povjerljivi s nekim, tako da dolazi do najdubljih susreta. On nam daje ljubav kojom ćemo rasvijetliti onoga s kojim smo postali povjerljivi, njemu se iznova obraćati i priklanjati, koji nam dnevno daje pažnju, interes, dobrohotnost i poštovanje. On nam daje osjećaj blizine, sigurnosti, mira, zadovoljstva i sreće. On stalno u nama podržava želju za srećom, za beskonačnošću i vječnošću. On čini da izdržimo i onda kad se crni oblaci nadviju nad naše odnose i kad nam sve izgleda besmisleno. Jedini uvjet je da pustimo da u nama Duh Božji djeluje, da damo prostora njegovu glasu.

A tada ćemo po sebi samima postati tihi što je osnovni uvjet za dobar razgovor i slušanje, za svaku obazrivost, pažljivost. Tamo gdje ljudi postaju tiši, tamo dobivaju dojam da upravo one najveće i najvrjednije stvari u životu su ujedno i najlomljivije, tu doživljavamo Duha, koji je u nama i stvara susret koji ima vječnu trajnost i koji nas čuva od vječnog razlaza.