Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Izl 3,7)

Nakon robovanja u Egiptu, izraelski narod hita k slobodi. Bog je naredio Mojsiju: „Izvedi narod moj, Izraelce, iz Egipta." (Iz 3,10) Put u Obećanu zemlju je napet između dva iskustva vode:  Izraelci su morali prijeći preko Crvenoga mora i na kraju rijeku Jordan.  Narod i svaki čovjek  je doživio prijeteću snagu vode- a istodobno je doživio i iskustvo  da ga Bog čuva u tim opasnostima.

I u „međuvremenu", kroz 40 godina hoda kroz pustinju, voda igra važnu ulogu u životu izraelskog naroda. „U one dane narod je žeđao za vodom." ( Izl 17,3). Mrmljali su protiv Mojsija i protiv Boga.  I kako je Bog čuvao svoj narod od vode na početku putovanja i na kraju, sada mu daruje vodu, koja je potrebna za preživljavanje: voda u pustinji.

 Drugo čitanje (Rim 5, 1-2.5-8)

Bog je neprestano, kroz povijest izraelskog naroda, potvrđivao da stoji na strani svoga naroda. On nastupa i pribavlja potrebno za život: vodu i hranu i dar slobode.  U pismu zajednici u Rimu, Pavao to naglašava: Bog se brine  - on ljubi svoj narod.  On je pokazao svoju ljubav „prema nama" - može se reći dokazao - „time da je Krist za nas umro."

Možda bi ovo čitanje moglo doći na kraju svih čitanja: to je kao potvrda obećanja kojega je Isus dao ženi na zdencu i može stajati kao završetak Božje riječi.  Po Isusu Kristu  imamo mir s Bogom  - i vodu „ života u punini."

Evanđelje (Iv 4,5-42)

Poruka o živoj vodi koja je on sam - izgleda Isusu  - i Ivanu evanđelistu kad o njemu razmišlja - poruka od vrlo velike važnosti. Zašto je on, da njoj navijesti Evanđelje, prešao preko brojnih tabua: on govori  kao muškarac, Židov jednoj ženi  o vjeri.  Uz to i još ženi „koja ima krivi molitvenik", Samarijanki.  Isus Krist prelazi sve granice da bi ljudi sudjelovali na njegovu životu. Životno potrebnu vodu iz kamena  - koju je Bog darovao u pustinji, Isus Krist daruje ponovo. Na zdencu daruje vodu - jednom će samoga sebe darovati u kruhu i vinu.

Misno slavlje

Pozdrav: Bog u kojem živimo, mičemo se i jesmo, neka bude sa svima vama.

 Uvod: Voda života, zove se  jedna od pripovjedaka koje su sakupili braća Grimm. Tu se priča o nekom bolesnom kralju, koji je poslao tri sina da, za njegovo zdravlje, traže vodu života. Konačno,  najmlađi sin je pronašao, ali ne bez probe svoga karaktera i drugih kušnji. Ova priča je jasan pokazatelj ljudske težnje za životom.  Tekstovi koje ćemo danas čuti u liturgiji nam pružaju kršćanski odgovor na ove potrebe.

Pozvati na molitvu za žrtve katastrofe u Japanu!

(danas bi bilo lijepo, za pokajnički čin, uzeti obred sa škropljenjem blagoslovljenom vodom)

Molitva vjernika:

Za otpust:

Možda nas može, ovoga tjedna, pratiti poslovica iz Tajlanda: Okreni svoje lice suncu, onda će sjene pasti iza tebe.

 Propovijedi:

 a)

Isus živa voda

„Pustinju čini lijepom da negdje izvire voda"

 Ako ste bili nekada u pustinji - onda ste išli s punom flašom vode.  Ne imati vode u pustinji je opasnije od ne imati hrane. „Pustinju čini lijepom da negdje izvire voda", kaže  Mali Princ o kojemu nam pripovijeda Antoine de Saint- Exupery. Čuli smo pripovijest o pustinji i zdencu. Ona se izmučila da bi u podnevnoj žezi došla do zdenca. Poslušajmo što nam govori:

 Žena kod zdenca pripovijeda:

Možda bi ovo mogla čitati neka žena, omotana velom oko glave, u ruci nosi krčag

„On je stvarno spasitelj svijeta." Točno!  Ali on je moj spasitelj u svim stvarima. Spasio me je, mene jednu ženu, bezimenu, Samarijanku, ženu s  prilično ružnom poviješću. Imaju lošu sliku o meni. Mislite da sam došla u nezgodno vrijeme na bunar da me svi vide?

„Bilo je oko šeste ure." Sjećam se točno. Nisam htjela nikoga vidjeti, niti da mene itko vidi. Zato sam otišla oko podneva, baš oko 12 sati. Nijedan razborit čovjek u to vrijeme ne ide pred vrata. Pa ni donijeti vode. Prevruće je!  I tada se on stvorio tu! Usred podnevne žege. Kod zdenca. Zdenac je mjesto gdje se susreću žene.  Čovjek koga ne poznam, progovori mi. Najvjerojatnije Židov. U javnosti židovski muškarci ne govore sa ženama. A on je sjeo tu, prijeko.

I moli me da mu dadem vode. Mene, koja ne samo da sam žena, nego sam i Samarijanka, žena s krivim molitvenikom. „Židovi nisu saobraćali sa Samarijancima." Sjeo je tu prijeko. „Kad bi znala dar Božji  i tko je onaj koji ti veli daj mi piti, onda bi ti od njega tražila i on bi ti dao žive vode." Nisam znala što ću misliti: taj čovjek mi je htio dati vode, a nije imao ništa čime bi dohvatio vodu. Naš zdenac je vrlo dubok - kako je htio nagrabiti?  Žene misle praktično - grabiti vodu - treba lonac. Čovjek je obećao živu vodu od koje više neću ožednjeti. Zvuči zamamno. Teško je svakog dana ići na zdenac...

Onda dolazi, za mene, neočekivani udarac: čovjek uz bunar je htio da mu dovedem muža. Zašto je rekao? „Pet si muževa imala i ovaj kojega sada imaš, nije ti muž." Pogodio me u srce. Odakle je to znao? Otkuda zna moju povijest?

Postajalo mi je sve jasnije da je on nešto posebno: prorok, netko tko gleda u srce,  neki neustrašivi Božji čovjek: „Znam da dolazi Mesija, Pomazanik - Krist. I kad dođe sve će nam navijestiti." To sam ja rekla, to vjerujem. Jednom će on doći, sigurno.

„Ja sam koji s tobom govorim." To, pak, nisam očekivala. A kako sam i mogla? Ponekad, tako vjerujem i još danas, da sanjam.  Mesija, Pomazanik, Krist mi se pokazao - meni koja sam ipak samo žena.  Shvatila sam: Krist ne pravi razlike -  muškarac ili žena, njega zanima čovjek! To je doista „voda" od koje mogu živjeti - dragocjena voda.  Otkrila sam vrelo koje nikad neću zaboraviti.

O tom susretu sam trebala ispričati u mom selu.  I na moju riječ, na moje svjedočanstvo mnogi su drugi počeli vjerovati.  Smjela sam svjedočiti za njega - i to čak kod nas gdje žene nisu sposobne za svjedočanstvo.  I kod vas je tako: majke i djedovi i bake svjedoče za Boga, pripovijedaju što je on velikog učinio  u životu ljudi, obitelji,  I ljudi počimaju vjerovati na riječ žene.  Mislim, to je živi život - voda koja dariva.

A tu se i kaže: „Žena ostavi svoj krčag, požuri u selo i reče ljudima .." To danas  više ne bih učinila. Moj krčag je simbol moga traženja i moga nalaženja.  Ne ostavljam ga. Moj krčag je znak moga traženja, znak moje čežnje za Božjom blizinom, za Božjim životom.

Uzimam svoj krčag kad ostavljam zdenac, jer time mogu dati znak drugim ljudima: „Traži zdenac!" „Traži prije svega Spasitelja, kojega sam našla kod zdenca." Zapravo i ne trebam ga tražiti. On traži vas.  I on će vam dati svoje vode. Sada , npr. u ovom slavlju. Ono je zdenac. Za vas i sigurno za druge, po vama. Ovdje smijete piti vodu živu, životnu koja daruje život. Smijete se jačati za svoju svagdašnjicu. Da biste tu snagu dali drugima u svojoj okolini.  I tako ćete vi sami postati zdenac.  I živa voda.  I onda kada izgleda sve naopako.

U podne ne ide ni jedan pametan čovjek na istoku k zdencu. Kako sam sretna što sam otišla!

 1.

Samarijanka na Jakovljevom zdencu

Možemo ovo pripovijedanje o Samarijanki na Jakovljevom zdencu promatrati sa tri stajališta.

 1.Što nam ovo pripovijedanje govori o Isusu? Tko je on, kakva je njegova uloga za ljude? Ovo pokazati je najvažnije zanimanje Ivana evanđeliste. Isus je Mesija. On je darovatelj žive vode. Tko pije od ove vode, neće nikada ožednjeti, on će sam postati izvorom žive vode, čije vode daruju život vječni (usp. Iv 4,14) Nešto do sada nečuveno, a počima se ostvarivati kod žene, Samarijanke,

 2. Trebamo, u ovom pripovijedanju, paziti kako Isus postupa s ovom ženom, s kakvim pretpostavkama, a ipak na zahtjevan način, je on susreće. Možemo od Isusa naučiti kako bismo trebali postupati postupati s ljudima u delikatnim situacijama.

 3. Možemo promatrati i Samarijanku, na koji način susreće Isusa, i što ovaj susret na zdencu stvara u ženi. Pozivam vas da ovo evanđelje danas čitamo upravo s ovog vida. Tu možemo naslutiti  kako se ljudi kroz susret - prije svega susret s Isusom - danas mogu promijeniti.

 U razgovoru raste povjerenje

Žena je potpuno nepovjerljiva. Pripada Samarijancima s kojima Židovi ne održavaju nikakvog kontakta, a k tome je i žena. Zato i pitanje: Kako ti Židov, možeš od Samarijanke tražiti vode? Ona je začuđena i zadivljena da je Isus uopće primjećuje, da joj govori, da od nje čak nešto moli.

U razgovoru raste povjerenje. Osjeća da je Isus prihvaća. I jer se osjeća prihvaćenom, ne treba pred njim ništa sakrivati. Ona može nezaštićena - bez da se brani ili izvinjava, primiti: «Pet si muževa imala, a kojega sada imaš, nije ti muž.» (Iv 4,18) Ona može to otvoreno prihvatiti, jer se osjeća prihvaćenom.

Pitanja naviru

U razgovoru s Isusom naviru duboka pitanja koja postoje u ovoj ženi, koju su mnogi prezirali, pitanja na koja joj nitko ne bi odgovarao: «Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se oci klanjali na ovom brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se mora klanjati.» (iv 4,20)  Jer se osjeća ozbiljno prihvaćenom, može postavljati i ozbiljna pitanja. I pokazuje da u njoj, Samarijanki, koju Židovi preziru, živi čežnja za spasiteljem.

 Izvor koji ključa

Kad je ona upoznala Isusa kao očekivanog Mesiju, pokušala je odmah u njega vjerovati. Pije vode koju joj Isus daje i postaje sama obilatim izvorom koji ključa. Ona postaje apostolom za svoje selo: » Dođite i vidite, tu je čovjek koji mi je rekao sve što sam učinila. Je li to možda Mesija?"

Susret Samarijanke s Isusom nju je potpuno promijenio. Ona je dopustila da u njoj dođe do vidjela ono dobro koje je u sebi nosila, a bilo je sakriveno. I ona koja nije bila zadovoljna s pet muževa, postaje izvorom dobrote za druge, postaje apostolom i može druge voditi k Isusu.

 Pitanja za nas

Iz ovog pripovijedanja izlaze dva pitanja koja svatko od nas može, za sebe, dalje razmisliti.

Prvo: Kako se možemo, mi sami, promijeniti kroz susret s Isusom ili sličnim ljudima?

Drugo: kako možemo mi, u nasljedovanju Isusa, susretati ljude na sličan način, da bi se mogli promijeniti? Možda smo i sami doživjeli da se i danas može dogoditi ono što smo u Evanđelju čitali ili slušali.

 2.

 Živa voda

 Neobično

U poslušanom evanđelju je mnogo stvari nevjerojatno: tu se govori o ženi, koja čini uobičajene stvari - donosi vodu sa zdenca. I najednom ova uobičajenost postaje nešto novoga, što joj je sasvim promijenilo život. Susret s Isusom promijenio je njezin život, njezino biće.

To se može i nama dogoditi - usred svagdašnjice onoga što činimo 100 pa i tisuću puta može, najednom, postati nešto novoga. Današnje evanđelje nas hoće potaknuti da i mi računamo s tim da je moguće nešto novo i u našem životu, usred svagdašnjice.

 Novo

I k tome Isus, koji u ovom odsječku lomi sve tabue i ograde, razgovara sa ženom, Židov sa Samarijankom. Isus se ovdje pokazuje onakvim kakav jest u svom najdubljem biću. On gleda čovjeka, postavlja ga u središte, na prvo mjesto, a ne zakone i propise.

Zar mi to ne poznamo  - iz medija i vijesti ili čak iz vlastitog doživljaja: s onima s kojima se ne govori i uvijek će se sve više potiskivati na rub, i ostavljaju se vlastitoj sudbini.

Najprije razgovor između Isusa i žene samo o vodi, o brigama uvijek iznova dolaziti na zdenac i crpiti vodu. Samarijanka najprije ne razumije ništa što joj Isus govori o drugoj vodi. O vodi života. Isus  mijenja razinu razgovora i time nas pogađa.

Moja životna žeđ

«Čime tažim svoju životnu žeđ?» ili «Tko taži moju životnu žeđ?»

Trenutne veze, odmor snova, igra na sreću, karijera...  i uvijek dolazimo do istog iskustva - sve to traje kratko vrijeme, ako i traje, a onda ostaje praznina.

U evanđelju Isus želi potpuno drugačije, sve dok žena ne počima shvaćati što se smatra vodom života. Razgovor uspijeva i nastaje nutarnji susret čovjeka s čovjekom. Samarijanka prepoznaje Isusa kao proroka. Razgovor s njim, susret s njim je postao izvorom. «Voda koju ću mu ja dati, postat će u vjerniku izvorom vode, koja će teći u život vječni.» Žena smije svoju žeđ utažiti na izvoru i postaje sama izvorom iz kojega bi mogli drugi ljudi piti. Žena nalazi, usred svakodnevnice, u Isusu onoga, koji prepoznaje njezinu žeđ i u njemu je može  utažiti. I Isus joj govori: izvor je u tebi samoj. Otkrij ga i daruj njegovu vodu.

 Moji izvori

Dajmo malo vremena sami sebi i razmišljajmo gdje su naši izvori, gdje će ljudi, susreti postati izvorima. Možda i mi sami možemo, za druge, biti izvorom. Izvor, iz kojega mi sami možemo živjeti ključa - to može biti riječ, pismo koje me dotakne, može biti zajedništvo koje doživljavam u bogoslužju. Mogu biti susreti, razgovori, može biti divljenje prirodi, ...molimo da bismo i mi danas otkrili životne izvore za nas i za druge.

«Tko pije od ove vode koju nam Isus daje, neće više žeđati i u njemu će postati izvorom koji daruje vječni život.»

 3.

Ići u dubinu

 „Dubok je zdenac prošlosti, ne bi li ga trebali nazvati bezdanom." Tim riječima počima najveći roman prošlog stoljeća, naime roman „Josip i njegova braća"  Thomasa Manna koji u prvom svesku sadrži povijest Jakova. Njegov zdenac spominje i današnje evanđelje o Isusu i Samarijanki.  Ono nas poziva da usmjerimo našu pažnju na zdenac.  Pokušajmo istražiti njegovu dubinu. Ako pokušamo istražiti njegovu dubinu, poput Thomasa Manna, onda ćemo vidjeti da je neistraživa, jer možemo tonuti sve dublje.

 Životna iskustva

 Danas ne dobivamo vodu iz dubokih zdenaca i gustirni, nego iz vodovoda. No, zdenac nam je ostao u sjećanju. Možemo zamisliti koliko je teško kopanje zdenca dok ne dođemo do vode. „Živa voda" se, u Isusovo vrijeme, zvala voda tekućica, suprotno od vode stajačice u nekoj cisterni - gustirni. U tom smislu možemo shvatiti Isusa kad govori o „živoj vodi".  Time se označuje i voda za piće, potrebna za život.

Osim toga, život starih kultura se odvijao oko zdenca. Na zdencu su se ljudi susretali i pričali. Zdenac je bio točka okupljanja socijalnog života.  Pa tako i nije slučajno da Isus razgovara sa ženom baš kod zdenca. Zdenac omogućava razgovor i svladava društvene prepreke.  I to su oblici novoga života koji nastaje na razini ljudskog zajedničkog života.

 Zdenac prošlosti

 Dubok je zdenac prošlosti. To nam može jasno pokazati mukotrpan rad arheologa koji iskopavaju, komad po komad,  do tragova najstarijeg života na zemlji. Čemu toliki trud? Zašto probna bušenja u daleka vremena? Zato što iz prošlosti možemo puno naučiti.  Rastu nam nove spoznaje koje nam pomažu nadvladati sadašnjost.

I naš tekst kopa u prošlost. Isus osjeća da susreće ženu s prošlošću i on je zatiče pitanjem o mužu.  Na svjetlo dana izlazi razlomljena veza, koja izaziva veliku životnu žeđ. Tu žeđ ona ispunjava samo trenutačno i jer puninu smisla nije mogla naći, trajno mijenja partnere.  I to Isus tvrdi, ali ne s uzdignutim palcem moralnog propovjednika. Sadržaj treba žena sama otkriti da bi mogla sagraditi most  od svog dosadašnjeg traženja, k obećanju žive vode kojega daje Isus.

 Bezdan u ljudima

 Stigli smo do posljednje stepenice smisla kojega nam daje slika o zdencu. Svaki ljudski život ima svoje sakrite dubine. Postoje zagonetni bezdani, pa u nutarnjem području čovjeka  podsvjesna područja koja ostaju čovjeku zatvorena. Ovdje psihoterapija pokušava svoj prodor. Kako joj može uspjeti da napravi koji korak dublje,  da razjasni nešto što nema temelja? Istražuje se vlastita biografija sve do najranijeg djetinjstva. Ispituje se govor snova i traže zaključana značenja. Ono zakopano se otkriva i dolazi na svjetlo dana u bolnim procesima

 Sa svom opreznošću možemo ovaj Isusov postupak sa Samarijankom nazvati  terapeutskim procesom. U razgovoru dolaze pitanja o tamnoj prošlosti. Cilj je samospoznaja koja  omogućuje  ponovno prihvaćanje novog života. I mi možemo sebe pronaći u pripovijesti  s našom, višestrukom slomljenom prošlošću, našom čežnjom za pravim, istinskim životom, našim nadama da postoji netko tko će tu nadu ispuniti. I mi dobivamo savjet da se orijentiramo prema Isusu.

 Produktivni izvor duhovnog života.

 Trebamo uzeti vremena da bismo s Isusom sjeli na rub zdenca i zagledali se u dubinu. Onda se može i na nama ostvariti riječ koju je rekao: „Voda koju ću ti ja dati  postat će izvor žive vode koja će ići u život vječni."  Sada izgleda kao da je voda iz zdenca  išla u dubine naše unutrašnjosti.  Tu ona širi svoju snagu. Ona oživljava osušenu zemlju duše koju smo napustili. Ona hladi prevruće strasti, ona tjera turbine našeg motora djelovanja, ona nas nosi poput riječne struje i nosi nas na spasiteljsku obalu koja se zove vječni život.