Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje (Otk 7,2-4.9-14)
Izabrani tekstovi za prvo čitanje iz knjige Otkrivenja tvore nekakav prekid u sadržaju knjige. Vidjelac je do sada opisao viđenje knjige sa sedam pečata. Janje je, do sada, otvorilo šest od sedam pečata, slika o apokaliptičkim jahačima je uvedena. Prije nego bude otvoren sedmi pečat, pogled se usmjerava prema drugoj pojavi, prema anđelu koji uzlazi s istoka. Ovaj smjer pogleda je pojačan, jer se prema biblijskom mišljenju, zemaljski raj nalazi na istoku
.
Anđeo ima zadaću označiti stanovnike zemlje Božjim znakom- pečatom, one koji su određeni za spasenje: 144 000 – znak potpunosti. To je samo za Boga dohvatljiv broj, za ljude i njihovo shvaćanje je nedohvatljiv. Poimenično spominjanje 12 plemena Izraelovih se u čitanju ispušta, a što je za žaliti, jer nas podsjeća na zajedništvo starozavjetnog Božjeg naroda. Označavanje pravednih ima svoj uzor u knjizi proroka Ezekijela (pogl 9) u kojoj se opisuje da su svi koji su žalosni zbog sudbine Jeruzalema označeni slovom Tau i tako će biti pošteđeni suda nad Jeruzalemom.
Pogledu na zemlju i njezine stanovnike određene za spasenje odgovara pogled u onostrano, pogled na veliko mnoštvo onih koji stoje pred prijestoljem i Jaganjcem. Ovdje je konačno predstavljen raj – nažalost ni kraj odlomka nije uzet u obzir za čitanje – Janje će voditi pravedne na izvore života kad neće biti više ni suza, ni jauka i tako se očituje konačno spasenje.
Tekst nudi dvostruku viziju: pogledom na zemlju i njezine stanovnike i pogled u onostrano i njegove stanovnike. U oba slučaja je broj neizmjerno velik, u oba slučaja Bog daruje spasenje. Progonjena zajednica kršćana, za koju pisac piše Knjigu otkrivenja, treba ovim tekstom dobiti hrabrost i nadu. Za svečanost Svih svetih je ova dvostruka vizija vrlo prikladna da se ne promatra samo kanonizirane svece nego, i poziv kršćana sada i ovdje i da joj ponudi prave vrijednosti, jer su, sada i ovdje, pravi sveci stvarnosti koji su ugrađeni u kršćansku svagdašnjicu.
Drugo čitanje (1 Iv 3,1-3)
Već sada – još više. Tako bi se mogla sažeti poruka današnjeg drugog čitanja. Upravljena kršćanskoj zajednici koncem prvog stoljeća i povezana s bogatstvom misli Ivanova evanđelja, prva Ivanova poslanica opisuje temelje kršćanskog života u vjeri u Isusa Krista, sina Božjega koja se ostvaruje u ljubavi prema drugim ljudima. Dok kasnije židovstvo očekuje Božje posinjenje tek u eshatološkom, spasenjskom vremenu, pisac poslanice gleda vjernike sada, u tom posebnom odnosu s Bogom, po vjeri u utjelovljenog sina Božjega, Isusa Krista. U stranom, od Boga udaljenom svijetu, kršćani su djeca Božja, jer su prihvatili Božju ljubav.
I ovaj odnos s Bogom će doživjeti poboljšanje: djeca Božja će doći do direktnog, ne prekrivenog gledanja Boga, čak će biti njemu slični. Dostići će punu spoznaju Boga i njihovo vlastito biće će biti razotkriveno. Već sada – i još više. Što u zemaljskom životu živi kao nada, prestat će. S predodžbom Božjeg sinovstva odlomak može poslužiti kao uvod u evanđelje: Blaženi čista srca, jer će oni Boga gledati- „se svetiti“ kako glasi originalni izraz etikeBlaženstava, tj. propovijedi na gori.
Evanđelje (Mt 5, 1-12 a)
Malo koje evanđelje tako pogađa ljude kao Propovijed na gori i ako postoji koji tekst iz kršćanske tradicije kojega poštuju i druge religije, to je ovaj, a posebno Blaženstva. Čak izaziva i suprotne reakcije. S Propovijedi na gori se ne može vladati.
Odlomak otvara propovijed na gori tako što je Isus okupio učenike oko sebe i govorio s gore. Tako pisac evanđelja upućuje na novog Mojsija koji je, sljedećim tekstovima, najavio temeljne zakone nastupajućeg kraljevstva Božjeg. Usmjerenje Blaženstava ne ide, u prvom redu, na određene čine, nego na temeljno držanje kojega vjera u Isusa Krista ne samo da traži, nego želi, da kod vjernih ljudi, bude i djelotvorno. Blaženstva se mogu pročitati kao opisi života ili temeljnog Isusovog držanja.
Nasljedovanje Isusa znači izvršavati ova temeljna držanja. Kraljevstvo Božje nastupa ondje gdje je ovo postalo životno pravilo ljudi i nastupa u srcu svakog čovjeka koji ovo želi ostvariti.
Sveti - to ukazuje evanđelje blagdana Svih svetih – nisu samo kanonizirani sveci Crkve. Blaženstva su mnogo više ogledalo koje treba kršćanska zajednica donijeti pred oči, tj. da su svi kršćani pozvani na svetost, svaki na svom mjestu.
Misno slavlje
Pozdrav:
Bog kome se klanjaju i koga slave svi sveti neka bude sa svima vama.
Uvod:
Svečanost Svih svetih sa svojim tekstovima koje ćemo čuti stavlja nam pred oči ono na što smo pozvani: već u ovom životu – a još više u budućem. Sada nas okružuje, zahvaća i podržava ljubav koja nadilazi sve što možemo poželjeti. Već u ovom - a još više u drugom životu – smo mi sinovi i kćeri Božje i dio velikog zbora svetih. Blagdan svih svetih upućuje naš pogled, u isto vrijeme, na nebo i na zemlju. Samo oba pravca tvore cjelinu.
I čini mi se da su naši stari baš ovako shvaćali blagdan Svih svetih kad su ga nazivali mali Božić ili prvi Božić. Zato su se neke pjesme, kojih na žalost više nema, pjevale na Božićnu melodiju. Sjećam se kao dijete da sam odlazio u jutro rano, oko 4 sata, na jutarnju Svih svetih. Još uvijek se sjećam tog lijepog doživljaja i ispunja mi srce. A čime mi danas ispunjamo naša srca, srca naše djece i mladih?
Molimo Boga za oproštenje što često zaboravljamo da smo slika i prilika Božja i što svojim vladanjem i ponašanjem tu sliku razbijamo u nama samima i u drugima.
Molitva vjernika
Želimo se sada uteći Gospodinu, našem Bogu i Ocu, našim molitvama i prošnjama pa ćemo danas zajedno odgovarati na prošnje:
Bože svih svetih, molimo te, usliši nas
Molimo za sve koji iz dana u dan pokušavaju živjeti u duhu Kristovih blaženstava na gori, podari im odvažnosti i ustrajnosti:
Bože svih svetih, molimo te usliši nas
Molimo za nove perspektive za sve ljude koji su rezignirani i obeshrabreni
Bože svih svetih, molimo te usliši nas
Molimo snagu i strpljivost za sve one svete u svagdašnjem životu koji vjerno žive svoju ljubav prema tebi i ljudima:
Bože svih svetih, molimo te usliši nas
Molimo za sve one koji tvoju ljubav približavaju djeci i mladima da im ne ponestane oduševljenja i prave riječi:
Bože svih svetih, molimo te usliši nas
Molimo i za sve one koji se brinu i dvore stare i nemoćne, osamljene, a posebno umiruće. Učini sve nas osjetljivima za mnogovrsne nevolje, jačaj njihovu snagu i obdari ih nadom.
Bože svih svetih, molimo te usliši nas
U tišini iznesimo naše osobne molitve i želje
Bože svih svetih, molimo te usliši nas
Molimo i za sve naše pokojne, posebno za sve one za kojima nitko ne žaluje i kojih se više nitko ne sjeća,
Bože svih svetih, molimo te usliši nas
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, jednom i trojedinom Bogu, od vijeka do vijeka
Propovijed:
Što znači „biti svet“
Omiljeli sveci
Imate li nekog omiljelog sveca ili sveticu? Što vas kod njih posebno privlači?
Je li to:
- ljubav prema svemu živomu, kod Franje Asiškoga,
- osjećaj za bijedne i slabe kod Elizabete iz Türinga,
- čeznutljivo traženje konačne i vječne istine kod Edite Stein,
- želja služiti najvećem kralju, kod Kristofora
- vjernost Isusu usprkos vlastitih slabosti kao kod Petra
- misao „moli i radi“ kao kod Benedikta
- hrabrost biti uz vlastitu istinu kao Margareta
- „Bog sam je dovoljan“ kao kod Terezije iz Avile
Pa štogod bilo, što nas oduševljava kod lika svetaca to govori u nama neka čežnja, želja za više, želja za dubljim životom, za više Božje blizine, nego što to doživljavamo u našem svagdašnjem životu. Sveti – oni su nešto postigli, o čemu mi žudimo, oni su našli što mi još u životu tražimo, a možda i ne vjerujemo da ćemo postići – jer mi nismo sveci!
Mi smo sveci
A ipak čitanja i evanđelje blagdana Svih svetih pričaju sasvim drugu priču:
Ljubav koju nam je darovao Otac, čini nas djecom Božjom, svetima: Iako još nije očito, što ćemo biti, jer ćemo ga gledati kakav jest“
Da je čovjek slika Božja i njemu sličan stoji na početku povijesti Boga s čovjekom i na početku povijesti sa svakim od nas. Isto tako će stajati na kraju povijesti da smo mu slični, da smo mi sami sveti. Ova sličnost s Bogom, koju nam je već dao želi se razviti u našem životu kao kršćana i to krizmanih kršćana koji su primili Duha Svetoga – taj dar Božji.
A ipak što to znači „njemu biti sličan“, „njemu sličan postati“, konačno što znači „biti svet?“
Slika Božja
Pravoslavna Crkva pozna, brani i poštuje tradiciju ikona. Ove slike jednostavno ne ilustriraju to jest oslikavaju, nego žele dati poruku. Onaj tko ih promatra dolazi u jednu drugu stvarnost. Isus Krist je ikona, slika Božja, koja nas povezuje s njegovom stvarnošću. On je slika nevidljivoga Boga i on sam može o sebi reći: „Tko je mene vidio, vidio je i Oca.“ On želi uzeti u nama obličje i nas pretvoriti u svoju vlastitu ikonu, sliku.
Sliku koju je Bog stvorio o ljudima koji su njemu slični, dovršio je Isus Krist, a blaženstva današnjeg evanđelja su, tako reći, opis te slike. Ona nisu, u prvom redu, upute o ponašanju koje učvršćuju naš vlastiti put, nego nam donose pred oči ono što mi moramo postići da bismo bili sveti, ona su Isusov opis: on sam je siromah pred Bogom, koji se žalosti zbog stvarnosti svijeta. On je mirotvorac, onaj koji gladuje i žeđa za pravdom, on je milosrdni i sam mir. Tko se upušta na njegov put – i oslanja na njega, taj će osjetiti kako se u njemu razvija Isusov život. Da Isus u nama uzima lik je tajna naše svetosti i dara kojeg nam je on dao: ne živim više ja, nego živi Krist u meni.
Na putu prema novom gradu
Sveti, mali i veliki, poznati i nepoznati – ne žele sa svoje strane biti ništa drugo nego slike Kristove, koje upućuju na njega, na njegovu svetost, njega koji je sama ljubav. Tako blagdan Svih svetih nije dan koji nam posvješćuje razmak između neba i zemlje, nego je to svečanost naših vlastitih spašenih i ljubljenih života i poziv da se priključimo svetosti koja nam je darovana od početka i koja želi svakoga od nas učiniti slikom ljubavi Božje.
Ondje gdje je ova slika Boga stalno živa, gdje svaki od nas pojedinačno i kao zajednica želi njemu postati sličan, tu svi mi gradimo novi grad Jeruzalem koji nas čeka.
1.
Svi sveti – svetkovina velike Božje obitelji
Potom vidjeh veliko mnoštvo, iz svih puka i naroda, svijeta i jezika. Nitko ih nije mogao izbrojiti. Stajali su u bijelim haljinama pred prijestoljem i Jaganjcem i nosili su palme u rukama. I klicali su jakim glasom:«Sad nasta spasenje Boga našega, koji sjedi na prijestolju i Jaganjca.« (Otk. 7,9-10)
Čini mi se da je to zanimljiviji pristup propovijedi za današnju svečanost, nego postaviti pitanje: «A kome je posvećen ovaj današnji dan?« Čini se da nam je odgovor sasvim dohvatan. A može se i dogoditi da bi nam svetost mogla biti dalja, nego što smo do sada vjerovali i to zato što nismo sposobni dovoljno duboko misliti o ljubavi Božjoj prema svakom pojedinom od nas. I zato još jednom pitanje: kome pripada današnja svečanost?
Najprije pripada svima onima koji su nam poznati po imenu, čiji nam je život stavila Crkva kao uzor pred oči. Trebamo naglasiti da svi ti sveti, nama poznati, nisu u životu bilo oslobođeni problema, jer su i oni trpjeli i podnosili sve ono što život čini bijednim. I oni su išli putovima naših ljudskih padova i posrtanja. Svi su oni poznavali noći jada koje pozna svaka duša. Zbog toga svi oni imaju dubok osjećaj za one koji trpe u svojim zdvajanjima i koji su pali i posrnuli. Istodobno, trebamo reći da su oni imali hrabrosti nepokolebivo vjerovati u Božju pomoć i zato su preskočili sami sebe.
Ni u kom slučaju, ovaj dan ne pripada samo poznatim svecima kojih se danas spominjemo, jer uz njih stoje bezimeni sveci, nepoznati, tihi na zemlji. Oni su puno brojniji, nego što bi se redovito smatralo. Valja naglasiti riječ koju je rekla sveta mala Terezija: «Postoje sveci koje poznamo, jer su nam blizi, ali to ne znači da su oni veći. Tako i mi vidimo zvijezde po njihovoj udaljenosti. Mnoge od njih koje jedva vidimo ili ih uopće ne vidimo su puno veće i ljepše nego one koje mi nazivamo »prvog reda«. I zato pisac Francois Mauriac može pisati:« »Tko se ispituje, taj mora priznati da se veličina duše ne otkriva kroz glasovite ljude, nego da su potpuno sakrivene u sasvim nepoznatim stvorenjima. Svi smo mi već takve duše susretali, duše čija smrt ne znači da su zaboravljene.« Tada pripovijeda pisac o mladoj ženi za čiji su se život liječnici uzalud borili, a koja je čekala smrt u svojoj maloj bolničkoj sobici. »Ako bih tražio, u svojoj prošlosti, sliku neke veličine, pada mi pred oči oganj njenih očiju na jednom prekrasnom, iako razorenom licu. Više se sjećam zvuka njezina glasa, nego li njezinih riječi. I da nisam bio vjernik, bio bih pred tom ženom povjerovao da ima nešto što ne može propasti.«
A tko pak zna tko će se naći među ovim nepoznatim svecima, a tko ne? Ima li ljudskog života u kojemu ne bi bilo mnogo dobra, plemenitog, uzvišenog? Jesmo li ikada sreli čovjeka u kojem je samo zlo, sjene, samodopadnost, a da ne bi imao mnogo dobra u sebi i nesebične ljubavi?
A kako može biti da Bog ne gleda i na ono dobro u čovjeku ili da čak pusti da u čovjeku propadne ono dobro? Zar naše srce ne smije tražiti kod Boga svakog čovjeka, koji je među nama živio, a sada je već mrtav? Tražiti kod tog Boga kod kojega više vrijedi jedno dobro, nego brdo zla?
I tako, nama najednom raste vjernička nada da ćemo prepoznati, među mnoštvom nepoznatih svetaca, i one ljude s kojima smo išli jedan dio puta i koji su pred nama otišli: naše rođake, prijatelje, kolege, pa i one koji nam nisu bili simpatični, sve one koji su pred nama ušli u smrt? Tako nam govori ova svečanost da ondje gdje se zlo i paklenski grijesi nisu tako ukorijenili da se više ne mogu uništiti, tu Božja ljubav preobražava i pretvara ljudsku slabost u Božju svetost. Mislim da je to nada koja bi nas trebala voditi i k grobovima naših pokojnika.
Onom neizbrojivom mnoštvu kojega nitko nije mogao izbrojiti pripadamo konačno i mi sami, mi koji posrćemo i padamo, ali nikad nismo ostali ležati u blatu, nego smo po vjeri u Uskrsloga, ponovo ustajali. On nas ne samo čeka na cilju života, nego nam vrlo često dolazi u susret. On nas traži, on nam pomaže, oslobađa nas od okova ljudskih briga, nemoći i grijeha da i mi možemo sudjelovati na svečanosti njegova blaženstva.
Što nam govore svi ti sveci? Što govore svakom pojedinom od nas? Poznati sveci nam govore »Imaj hrabrosti sebe gledati onakvog kakav jesi. Tada ćeš vidjeti kako često trebaš Božju pomoć. Tako ćeš stajati u svjetlosti istine.«
A nepoznati sveci će nam reći: «Hodi svojim putem u jednostavnosti, vjernosti pa i onda kad ti se ne poklanja nikakva pažnja, ni priznanja, ni pohvale. Bog koji vidi u tajnosti te poznaje. I to ti treba biti dovoljno. Ne budi nikad umoran činiti dobro. A to neki put zahtijeva odricanje i žrtvu. No, bez toga ne bi bilo ništa što bi bilo vrijedno spomena.«
Oni koji s nama putuju prema vječnosti govore nam: »Ostani na putu i ako padneš, opet ustani.«. I ako se na kraju ne možeš pojaviti kao pobjednik, onda se makar pojavi kao borac.
Tako nas zovu svi sveti da u tišini osluškujemo, spoznamo kolika je rijeka ljudske povijesti već ušla u tajnu Božje ljubavi, da i mi imamo hrabrosti i nade i da u potrebama zazivamo naše svete za njihovu pomoć na putu prema licu vječnog Boga koji nas ljubi.
Običaj je posjećivati groblja i blagoslivljati grobove. Obred možete naći na:
http://www.don-ivica.net/razno/57-pastoral/528-molitva-na-groblju-na-sve-svete-poslije-podne-i-duni-dan.html