Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Sir 15, 15-20)

Knjiga Sirahova je nastala malo poslije 200.g. prije Krista, u Jeruzalemu. Njezin puni naslov glasi: „Mudre pouke...Isusa sina Eleazarova, sina Sirahova"  (50,27). Naslov knjige odgovara židovskoj tradiciji, dati ime oca da se označi vlastiti identitet.  Uvod u knjigu daje pogled u povijest i razlog pisanja knjige.  Piščev unuk ju je preveo oko 130.g.,  u Aleksandriji, s hebrejskog na grčki.  Što je djed napisao, činilo se važno i unuku. U vrijeme Isusa Siraha sukobljavale su se religiozne i kulturno-političke stvarnosti.  Židovi su ovisni o stranim silama koje su ih, s jedne strane, porobljavale, a s druge strane propagirale moralno religioznu  samovolju. Isus Sirah traži mjerila koja će dati cilj i smisao ljudskom životu i djelovanju. Za njega je strah Božji (1,11-20) jedina nosiva baza uređivanja života. Možda bi bilo bolje reći: „Nuđenje iz poštovanja prema Bogu Stvoritelju" . Ovo nuđenje iz poštovanja se očituje kroz održavanje zapovijedi, u brižnom postupanju sa stvorenjem, u zaštiti slabih. Ne radi se o tome da se čovjek mora robovski saginjati pred moralnim zahtjevima Boga udaljenog od svijeta.  Božje zapovjedi su povjerljive  vodilje za ponašanje i odlučivanje ljudi. On može ispravno, svjesno i istovremeno mudro, s povjerenjem u Božje zapovijedi, uređivati svoj život.

Reci 15, 15-20 izričito nam obećavaju slobodu nasljedovati Božja mjerila. Možemo činiti dobro ako želimo. Imamo snage odbacivati zlo i štetno i to ne činiti. Naši redoviti izgovori glase: „Ne mogu drukčije"; „Što će misliti drugi." „Tako svi čine". Koliko puta u svagdašnjem životu reknemo „ja moram", a u stvari mislimo „ja hoću." Ako želimo da nas neki termin pritišće reknemo lakomisleno: „Moram to i to završiti." A možda smo dugo vremena tu stvar odugovlačili i sada je koristimo kao dobrodošli izgovor.  Do nas je hoćemo pristajati na svakodnevne laži. „Oganj i voda...pruži ruku za onim što ti se sviđa (r16)" Na ognju mogu ispržiti prste. Voda oživljuje. Mi smo pozvani na život. Lakše možemo postupati s grijesima  ili pogreškama. Grijesi se mogu oprostiti, a pogreškama i manama ne možemo uteći.

Redak 13 misli: Bog čuva ljude od zla i nedostojnoga. Ovu rečenicu shvaćam u smislu psalma  92: i u iskustvu nesreće i nevolje Bog, u ljudima, jača povjerenje da će konačno naći spasenje.  Poput Joba, i ljudi u vrijeme Isusa Siraha su doživljavali razbojstva, zlodjela i sumnje u Boga. Možda su baš zato Isus Sirah i njegov unuk zapisali ove riječi.

 
Drugo čitanje (1 Kor 2,6-10)

Pavao piše oko 50.-te godine poslije Krista, zajednici u Korintu koju je on osnovao. U zajednici su postajale svađe sve do razdora. Što bi trebalo vrijediti u središtu onoga što znači biti kršćanin. Dokle treba prakticirati židovske rituale? Do koje granice se mogu kršćani prilagođavati poganskim običajima društva kasne antike koje ih okružuje? Već na početku pisma, Pavao jasno naglašava da dnevno prolazne nazovi istine, bilo da su židovskog, grčkog ili rimskog porijekla ne smiju biti linije  vodilje njihova ponašanja i života. Mudrost, grčki „sophia", koju Pavao naviješta, ludost i sablazan, (1,18,23)  je ono što Bog daje  svijetu i kršćanima u nasljedovanju Kristovu. Prema mjerilima svijeta Isus nije bio samo religiozno-politički provokator, nego epizoda koja je brzo prošla.  Bez posebnih rezultata, završio je kao razbojnik na križu, kazni kojom su Rimljani kažnjavali političke protivnike.

Kako se  pokazuje mudrost velikana ovoga svijeta (r6)? Ne samo u „visokoj" politici, zbog koje se možemo lako srditi, nego i u svagdašnjoj borbi za ugled i novac. Uče nas da se borimo kako se probiti, izgraditi vlastite prednosti : „Možeš, ako hoćeš!" „Bolji si od drugih!". Sada trebamo biti oprezni kad kritiziramo „vanjski svijet." I zajednica kršćana, Crkva,  stoji u opasnosti da se počne ponašati prema svjetskim mjerilima. Tko kod nas nešto znači? Koga slušamo?  Kakve pobožne navike miješamo sa tradicijom? U svim područjima  dopuštamo da nam određuju: imati, htjeti i strah pred nekakvim gubicima, bilo to novac, utjecaj, tamnije rase ili bolje odgojena djeca. Time ne postiđujemo samo ljude oko nas, slabije, koje izrabljujemo, nego živimo daleko od nas samih - i da tako kažemo, mi „postiđujemo" i samoga Boga, vrijeđamo njegovu ljubav u njegovom bezuvjetnom putu nenasilne ljubavi.  Što mislimo da treba postići borbom, to nam Bog nam želi darovati: povjerenje u život koji će se još pokazati.

Trebamo odvažnost ljubavi (r 9) da ne padnemo u paniku ako cijeli svijet oko nas viče i vrluda, a mi, naša djeca, obitelji, ne mogu izdržati. Ako se nasiljem borim protiv nekoga i za nešto, upadam u struju negativne energije koja će me progutati. Ne  smijem se bezrazložno prepustiti slučaju, nego mogu  stvoriti nutarnji zaštitni prostor kojega Božja mudrost za mene drži otvorenog.  Redak 9 kojeg nalazimo kod Iz 64,3 i kod drugih židovskih pretkršćanskih djela, govore o tome.  Bitno ne leži pred svačijim očima. Potrebno je sići u „dubine Božje", u tajnu Boga. U tajnu presvetog Trojstva, kako se to najavljuje i u prvoj Crkvi gdje je shvaćeno kao odnos u ljubavi.  Duh nas uvodi u tu vezu ljubavi ako se okrenemo od ove, očima ugodne, svjetske mudrosti. To se konkretno događa u slušanju Božje riječi, u slavlju zajednice i u euharistijskoj hvali.

 Evanđelje (Mt 5, 17-37)

U Isusovom govoru zahvaćeno je cijelo naše srce

 Ovim odlomkom smo u sredini takozvanog Isusovog govora na gori. Zapovijedi su primili Mojsije i izraelski narod na brdu Sinaj (Izl 20; Pnz 5). Evanđelist kaže da se Isus uspne na brdo s kojega se vidi Galilejsko jezero i visoravan.  Oko Isusa stoje učenici i narod. Isus ne gleda samo pokrajinu i ljude, nego pred očima ima povijest i religiozni put svoga naroda. Gospodari zemlje su Rimljani. Među židovskim narodom neki su pokušali  poboljšati život suradnjom s okupatorom, drugi ih nasiljem odbacuju, treći pokušavaju strogim održavanjem zakona i vjerskih propisa učiniti da s neba dođe osloboditelj. Isus  odbacuje svaku ovu grupu.

 1.  Isus nije došao ukinuti Stari savez (r 17-20)

Isus odbacuje mišljenje da će on dokinuti zapovijedi koje je Mojsije dao narodu. Ne želi

uspostaviti nikakav novi pravni sistem.  Govor na gori ne želi biti temelj za nove zakone, nego uputa kako ljubiti Gospodina i bližnjega. Pogledajmo malo neke riječi. Zakon: Pet Mojsijevih knjiga. Božje upute i njihovo tumačenje u obliku vjerskih zakona bi trebali ljudima pomoći prakticirati savez s Bogom u svagdašnjem životu. Proroci: su slovili kao prvi i mjerodavni tumači  zakona /zapovijedi. Pismoznanci: Zakonoznanci su tumačili zakone i nazvani su rabbi (učitelji)  (usp Mt 22,35-40). Farizeji: oni su očekivali mesiju-osloboditelja kojega je Bog obećao. Htjeli su ubrzati njegov dolazak potpunim izvršavanjem zakona i propisa. Isus nije omalovažavao farizeje, nego im je iskazivao poštovanje. Tora: Zapovijed, učenje, upute; pet Mojsijevih knjiga, ali i njihovo tumačenje  (takozvana usmena Tora).

R. 18 govori: Zapovijedi imaju svoju vrijednost za sva vremena, do konca svijeta. Može se primijetiti značenje: dok svi koji Krista nasljeduju ne ispune cijelu Toru, to znači dok svi ne vrše Božju volju iz ljubavi, ne zbog zakona.

Isus skreće pažnju i na ono „sitno napisano", najmanja slova, ono „jota" koje u hebrejskom stoji iznad retka, poput zareza. Jota označuje male, usputne zapovijedi, čije obdržavanje ne donosi posebnu hvalu, niti divljenje. Židovski tumači, s ljubavlju, nazivaju „jota" i „suze Božje" koje on roni ako ljudi preziru njegove zapovijedi.  Pojam „kraljevstvo nebesko" označuje prisutnost Božju  i zajedništvo ljudi s njim. U židovskoj vjeri je bio posebni znak strahopoštovanja i čašćenja Boga ako se njegovo ime ne spominje, nego ga se zamjenjuje drugim pojmovima koji upućuju na njega.  Cijelim svojim autoritetom Isus naglašava, u r 18,20, da njegova riječ vrijedi.  Isusovim riječima evanđelist odbacuje mišljenje da su, Isusovim dolaskom, zapovijedi sa Sinaja postale nepotrebne.  Naša pravednost, koja se često sastoji u nadmetanju ili prilagođavanju, dovodi se do apsurda. Nitko nije, u Isusovo vrijeme, točno ispunjao zakone, osim farizeja i pismoznanaca. (r20)

 2. Zakoni su uvijek nepravedni (r. 21-32)

U ovim redcima susrećemo naglašene suprotnosti: čuli ste/ rečeno je - ali ja vam kažem.  Isus želi probuditi novu motivaciju za nasljedovati zakone. Još više: on želi da njegovi slušatelji iznutra, cijelim srcem, budu osvjedočeni da milosrđe, pomirenje  i vjernost donose više zadovoljstva nego jurenje po zakonskim propisima. Zakoni čine pravednim onoga koji ih ispunjava, ali oni su nepravedni, jer onaj koji je vjeran zakonu ima moć pa se uzdiže nad slabima, koji stoje na nižoj stepenici. I do danas je tako kako smo razvili sistem, što kad-tad možemo vrlo lako ustanoviti: mi smo ok, nikoga nismo ubili, nismo zatajili porez, nismo prevarili partnera/ partnericu. Varamo sebe same i degradiramo druge. Nije bez posljedica kad nekoga nazovemo idiotom ili još gorim nazivima (rr 21-26). Ja time ubijam njegovu dušu, iako postoji moto „izbaci van", „dobro je izbaciti bijes vani." Općenito uzevši, dobar je savjet. No, prema evanđelju se radi o više nego izgovaranju  ubojitih riječi: nego o spremnosti aktivno tražiti mogućnosti pomirenja.  „Još na putu" dok je još svađa u toku i prijeti da eskalira , mogu pokušati nekako situaciju postaviti na novi početak. Mogu spiralu nutarnjeg nasilja prekinuti time što ću se iščupati iz nasilja i skupiti snage na ozdravljajuće postupanje.

R 27-32 (usp. Mt 19, 3-9) govore o preljubu i rastavi braka prema ondašnjem židovskom razumijevanju.  Žena je bila  vlasništvo muža, gospodara. Nju se držalo nedoraslom, nije imala nikakva prava na posjed, nije mogla sama pred sud, niti sklapati ugovore. Muž i samo on mogao je razriješiti brak i otpustiti ženu.  U tom slučaju „otpusno pismo" je za ženu bilo vrlo važno, jer joj je omogućavalo ponovno vjenčanje.  Na to je ona bila upućena, jer nije bila ničim opskrbljena.  Isusove teške riječi u rr 27-28 i rr 31-32 za preljub i rastavu su, odgovarajući vremenu, bile upućene muškarcima. On suprotstavlja muža koji „želi imati ženu", mužu koji želi „biti slobodan". R. 28 govori o želji, kako to govore i  6. i 9. zapovijed. Nije svaki pogled preljub, nego ono gdje se želi navesti ženu na preljub.  Time, ne samo da taj čovjek uništava tuđi brak, nego baca ženu u bijedu, muž je može kao preljubnicu otpustiti onda ona ostaje bez ikakvih sredstava. U  r.32 u točnom  prijevodu, čovjek koji otpusti ženu „čini" (grč. poiei) da neki drugi s njom učini preljub. Isus osuđuje praksu svoga vremena koje dopušta muškarcu svaku slobodu , kao preljub.  Čovjek koji otpušta ženu, postupa zakonito, ali je kriv za preljub žene, i njezinog sljedećeg muža.  I time je Isus označio, prema zakonu ispravno ponašanje, kao sebičnost i neodgovornost.  Ne možemo našu odgovornost prebaciti ni na odobreno, ni na zabranjeno.

Drukčije se ponaša prema preljubu žene. Isus gleda kao temelj rastave „razvrat" tj. prostitucija=preljub. Ponovno vjenčanje prevarenog partnera je  zakonito (Mt 19,9). Isus nije htio uvađati nikakav novi bračni zakon, on želi da se upozna tvrdoću zakona i ljudskog srca.

Rr 29-30 donose drugi primjer za Isusovo gledanje zakona.  Ne radi se o samokažnjavanju (čak i zbog požudnog pogleda, ili kažnjavanja nekih drugih grijeha). Gorki prizvuk ovog mjesta: „Ruka mi/mu je poletjela", ostao mi je u sjećanju još iz dječjih dana kad su muškarci tukli djecu. Ovo „ruka mi je poletjela" je jeftino distanciranje od vlastite odgovornosti kao u smislu:  „ja to nisam uopće htio i ne mogu protiv toga ništa,  jer sam protiv nasilja. Ali ovu ruku nisam mogao suzdržati da dade pravednu kaznu." Prema rr 29-30 trebamo „odbaciti" oko ili ruku ako nas navode da ubijemo dušu drugoga. Isusove riječi žele postići da spoznamo za što smo sposobni , to jest ne samo da kažemo bližnjemu da je „idiot" nego ići mnogo dalje a u što spada naše omalovažavanje mekoga ili zloupotrebljavanje i iskorištavanje.  Zbog toga bismo se trebali i morali kajati  i odijeliti se od takvih misli i čina.

Oči, ruke (usporedi čitanje iz Isusa Siraha koji potiče naše ruke na djelovanje) i noge (r.25 govori o biti na putu) stoje za naše htijenje, naše poglede, naša djela i naše želje.  Pravo oko i ispravna ruka, udovi tijela stoje za sve što nam je dragocjeno u iskustvu, vrijednostima, uspjesima, mogućnostima, postignućima, sve što, prema našem mišljenju, pripada nama.  I mi se trebamo od toga odvojiti ako nas vode prema rušenju,  nepravdi ili ljutnji na drugoga.  Tada će naš život biti sretniji. Bit ćemo slobodni i živjeti zapovijed ljubavi prema Bogu, bližnjemu i sebi.

 3.  Da treba biti da (rr 33-37)

Isus  temeljito odbacuje zakletvu kod Boga (usp Izl 20,7; Pnz 5,11; Lev 19,12). On to vidi kao zloupotrebu Boga. Zaklinjanje nad  vlastitom glavom (r.36) kao neka vrsta samo proklinjanja,  nije dostojno čovjeka.  Čovjek nije sam sebe stvorio, konačno, ne može ni raspolagati svojim životom. On sebi može obojiti kosu, već u antici, ali to ne utječe na temeljnu boju kose, niti kod nekog ispravnog i neispravnog ja.  Zato je ova zakletva opet zakletva kod Boga, stvoritelja, Da treba biti da, bez nekih skritih misli i namjera, jedan ne vjerodostojan ne.

 Misno slavlje

 Pozdrav:

Bog ljubavi, mira i dobrote neka bude sa svima vama

 Uvod:

Sakupili smo se da nam Bog iznova daruje slobodu i odvažnost da naše misli, prosudbe, djelovanja upravljamo prema njegovim zapovijedima i uputama. Često puta smo na to zaboravljali, pokajmo se.

Molitva vjernika:

Bože, vjerujemo da si nam objavio put u život. Molimo te za ljude u našoj okolici i našem svijetu  koji trpe i koji su omalovažavani

Odgovori: Pokaži nam, Gospodine, svoje milosrđe i daj nam svoje spasenje.

Za ljude  koji su predani  bijesu, mržnji i prijetnjama smrću drugih ljudi, molimo te

Za sve koji se ne mogu obraniti od nepravednih optužni, molimo te

Za sve pomoćnike, koji odlaze potlačenima da budu uz njih, molimo te

Za djecu koja ne znaju za ništa lijepo i dobro, molimo te

Za obitelji, koje moraju izlaziti na kraj s egzistencijskim minimumom, ili nemaju čak ni to, molimo te

Za mlade, čija je volja slomljena nasiljem i psihičkim pritiscima, molimo te

Za žene i muževe, koji se međusobno opterećuju, molimo te

Za generacije naših roditelja, djedova i baka, čije riječi često ismijavamo, molimo te

Za pokojne s kojima još nismo sklopili mir, molimo te

 Molimo te po Isusu Kristu, tvome Sinu, našem Otkupitelju i Duhu koji nam objavljuje tajnu Božju. Tebi hvala, slava i čast u vijeke vjekova.

Propovijed

Tajna života

Od glave do pete ... na što usmjereni

 Tekstovi  čitanja i evanđelje ove nedjelje nisu takvi da ih jednostavno čujemo i idemo naprijed. Riječi imaju takvu snagu da bi mogle naš život, a na poseban način naš kršćanski život, postaviti naglavce.

Potiču nas da slobodno živimo našu čežnju za dobrim.  Isusove riječi, s pretjerivanjima, su provocirajuće. On time postiže da postanu jasne  naše granice i ograničenja, ali i naša raspoloživost. Isus, pri tome, govori o raznim temama.  Povezujuću misao bismo mogli ovako formulirati:  što koristi nekom čovjeku ako on živi bez grijeha i po pravu i zakonu, a da je pri tom krut i nemilosrdan? Mi ne bismo smjeli funkcionirati tako kao da imao sve mogućnosti ako i kada u glavi i sve i svakoga prema tome osuđivati i prosuđivati.  Današnje evanđelje nam želi oslikati i rastumačiti najvažniju zapovijed: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, a bližnjega svoga kao samoga sebe." Radi se o našem srcu, o našoj cijeloj osobnosti, s razumom i osjećajima.  To pokazuje i Isus time što  svaki primjer kojega navodi ima veze s našim tijelom, našom glavom, očima, rukama i nogama.  U redovnom govoru kažemo da se netko brani „rukama i nogama" ili „hvatamo neke okolnosti" ili se „pretvorimo u uho."

 Naša sloboda

 Čitanje iz knjige Isusa Siraha nas potiče na djelovanje. Trebamo raditi i činiti dobro, a to znači da trebamo odlučiti što želimo činiti. Ne dopustiti da nas vodi (tjera)  ono što rade svi  ili što je lagodno mišljenje.  Kada se kaže: Bog je predao ljudima „moć" vlastitog odlučivanja, time se misli: čovjek ima preduvjete, a onda i sposobnosti, u svojoj nutrini, slušati glas života.  „Moć" je isto kao i „energija" da se donesu odluke koje se tiču života.  Ipak, nemamo potpunu i pravu slobodu ako je ne upotrijebimo  za odbacivanje onog rušilačkoga pa čak i zla. To nas može obeshrabriti i učiniti plašljivima. Jer ako ja moram računati s time da mogu i krivo odlučiti, zar onda nije bolje povući se i suzdržati se od odlučivanja? „Pruži ruku za onim što ti se sviđa", glasi pouka knjige Sirahove. Najprije trebam svojoj volji dati cilj  i onda se pitati: Što želim? Što je manje važno? Što stavljam pozadi, a što ima prednost?  Pavao to kaže ovako: „Zaboravljam što je iza mene, a okrećem se prema onome što je ispred mene (Filk 3,13)"   Ako ostajem u kontaktu s Božjom riječi i s ljudima koji me poznaju i koji me mogu ispraviti, onda ću ići naprijed.  Naravno da nešto može poći i krivo ili ne izaći onako kako sam ja želio i predvidio na savršen način.  Mogu „opeći prste"  i imati bolno iskustvo. Vjernost Bogu, kako uči knjiga Sirahova, ne traži od nas  da uvijek znamo što Bog od nas želi i očekuje ili što je sada pravilna odluka,  nego trebamo imati hrabrosti povjerovati u Božju vjernost  i pokušati  učiniti korake koje od nas traži život.

Evanđelje vidi našu slobodu vrlo rastegnutom (napetom). Još dok smo na „putu" prema svađi, dakle stojimo u opasnosti da povrijedimo i da budemo povrijeđeni, možemo pokušati sklopiti mir. Očito da se onda radi i o drugome, da li on hoće mir. Ali, ipak, mi možemo pokušati. I može biti da je to prema nekoj prijateljici ili kolegi s posla,  ili mom djetetu, da priznam da sam napravio pogrešku, ili da trpim zbog neke izjave ili da sam nezadovoljan.  I to je korak k miru, možda novom početku nekog odnosa.

 Granice volje

Naša sloboda i naša volja imaju granice. Božje zapovijedi nam pokazuju okvire našeg djelovanja.  U Evanđelju Isus osvjetljava ove granice, tako što provocira naša osjetljiva mjesta. Najprije ne ide za tim da se sloboda zamijeni s proizvoljnošću. Ako ja, u ime moje slobode,  druge omalovažavam , jer me on možda nervira - onda sebe činim sucem nad drugima. Isus postavlja mjerilo: nije sretan onaj koji živi slobodno i velikodušno, nego onaj koji u svagdanjim dužnostima može zadržati široko srce, koje nije oduševljeno velikim riječima, nego se osjećaju nježne (fine) niti, kako u riječima, tako u djelima.

Kako brzo ocjenjujemo drugoga „Taj nema moju razinu", „Ja sam mudriji", „Mi imamo bolje prijatelje." Ako se okrenemo k sebi i našim posebnostima, vrlo brzo ćemo se osamiti.

Posebno su škakljive Isusove riječi u vezi prakse otpuštanja žene iz braka.

Riječi o zakletvi nam mogu reći „Nemoj misliti da si toliko važan. Možeš se prevariti u svojim pogledima i prosuđivanjima života.  Uči shvatiti da nisi vrijedan ljubavi ako samo sve radiš ispravno."

 Sasvim lagano - a ipak tajna

Glavom ne možemo shvatiti tajnu života. Cilj i uspjesi za kojima idemo, mogu nas zaslijepiti. Naši pokušaji da idemo putem mira, mogu propasti. I što ostaje?  Ne trebamo sve  provesti kroz glavu.  Pavao govori o tajni: duboko u srcu, to znači u središtu našega bića, postoji prostor tišine kamo se možemo povući, gdje osjećamo život po Bogu.  Vrata ovog prostora su onda otvorena kad izvanjski  ne ide uvijek tako glatko. Upravo u lomovima i nesigurnostima postoji mali prolaz kroz zid kroz kojega može proći iskustvo ljubavi i blizine.  Ovo ne smije biti jeftina utjeha, nego poticaj da uvijek iznova pokušavamo slušati riječ Božju. Tražiti trenutke tišine, ne ostajati kod pogrešaka i mana, nego tražiti nove putove.