Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Dj 2, 2-11)

Ljudi koji su bili počašćeni intenzivnim susretom s Bogom i to pokušali opisati riječima, kao što je to slučaj u tekstu kojega smo čuli od Luke evanđeliste, opažaju da doživljeno ne mogu jednostavno opisati ljudskim riječima zbog njegove izvanrednosti i intenziteta, zbog njegove isključivosti i neuobičajenosti i konačno, zbog iznenadnog nastupa. Mucaju, traže riječi, traže metafore, to se sve opaža u ovom Lukinom izvještaju o duhovskom događanju.

50 dana nakon uskrsnuća „svi" dožive  (tko svi? Jedanaestorica, sto dvadesetorica?) Boga  na jedan način kojega Luka može opisati kao „šum olujnog vjetra, plameni jezici odozgor. Bog se pokazuje u krugu prijatelja Isusa iz Nazareta, tako strahovit da ih izvlači iz njih samih i ispunja ih, tako da napuštaju mjesto gdje su bili okupljeni kao izmijenjeni, promijenjeni, novi ljudi. Neki su čak imali glosolalije, govor u nerazumljivim jezicima, slavili nepoznatim glasovima - fenomen koji se može naći u mnogim religijama -  zbog čega su im predbacivali da su pijani u jutarnjim satima. Njihovo mrmljanje nije ništa drugo nego čujni odraz onoga što se inače ne čuje, a to pokazuje i Lukino spominjanje „šuma" i „jezika" želeći pokazati ono nevidljivo vidljivim i ono nečuveno, čuvenim.

Ljudska nemogućnost da nekako zadrži ovo doživljeno može se, konačno, osloniti na snagu Duha Božjega. Kako veličanstven i svemoćan mora biti jak Duh Božji da on dovodi ljude do takvog stanja da ostaju bez riječi ili govore dvoznačnim riječima.  S druge strane, daje im razumjeti jezike o kojima do sada nisu nikada čuli.

Što se ovdje dogodilo, na početku Crkve, nije nikakav izuzetni doživljaj zbog vjernosti učenika, nego se može uvijek ponoviti kada se Crkva sastaje na molitvu i sebe otvori snazi Duha Svetoga. I ne baš tako prebrzo misliti da će se ostvariti što ovog časa izgleda oportuno, nego se treba pitati za volju Božju, sada i ovdje.  I ono što vrijedi za Crkvu Isus je obećao svakom pojedinom učeniku: snagu odozgo, Tješitelja s visina.  Svima nama je i svakom pojedinom ovdje dana mogućnost kako izaći iz krize. I taj kod treba dešifrirati, inače ostaje knjiga sa sedam pečata.

Ako se Crkva očituje kao moleća Crkva, ako je zahvaća Duh Božji i ako ona dozvoli da je on vodi i dade joj krila, onda se ona može preobraziti i tako preobražena može taj Duh donijeti svijetu.  Upravo je to kršćanska duhovnost, a  ne nešto drugo. To znači: jednom donesenu odluku staviti svoj život pod Božje vodstvo, povjeriti ljubavi Isusa Krista i njegova Duha i ovu odluku svagdanje živjeti i pokazati u vjerničkoj praksi.

Drugo čitanje ( 1 Kor 12, 3b-7.12-13)

Pravilnije gledano 1. Korinćanima, bolje rečeno pitanja koja Pavao postavlja zajednici u Korintu, je tumačenje  onog dijela Djela apostolskih kojega smo upravo čuli. Da li je glosolalija znak Božje milosti, ukazuje li na prisutnost Duha Božjega u životu  određenih ljudi i da li glosolalija sprema  toga darovanog za  veći žar?  Pavlov odgovor u  1Kor 12-14 je jednoznačan:  postoji fenomen  glosolalija kao i viđenja i stigmatizacije (vjerojatno je i Pavao nosio znakove rana Isusovih). No,  ovi izvanredni znakovi nikad nisu znak neke posebne Božje blizine, niti da je karizmatik  time nagrađen zbog vjernosti Kristu ili da bi se smjelo one koji nisu darovani takvim darovima  - koje su imali neki veliki sveci -  omalovažavati ili na bilo koji način prezirati.  A te darove se nikada ne smije koristiti u osobne  svrhe i kao privatno vlasništvo, nego služe na duhovnu dobrobit cijele Crkve.  Karizme služe više za izgradnju zajednice, nego da oni sami (darovani) dođu do toga da priznaju da je Isus (jedini) Gospodin (Iesus Kyrios, Isus je Gospodin) i njega slave za snagu  njegova Duha.  U životu i vjeri Crkve se ne ide za određenim oblicima, niti osjećanju i davanju karizmi, nego o sadržaju. A to može biti samo i jedino Isus Krist, utjelovljena ljubav Božja. Njega propovijedati i za njega svjedočiti svojom vjerom i to vjeru potvrđivati različitim darovima je zajedničko djelo blagoslovljenih darovima i vjernika bez ikakvih vizija.  Svi stoje u službi vjere i organizma  koje prenosi vjeru - Crkve.  Ovo Pavao tumači slikom tijela sa mnogo udova.  Svakom pojedinom udu dolazi njegova uloga, a svi skupa služe jednom tijelu.  I tu nema „uzvišenih" i „niskih"; „velikih" i „malih", niti „siromašnih", niti „bogatih", niti „časnih", niti „nečasnih", niti „učenih", niti „neukih" , niti „značajnih" i „neuglednih",  nego svaki ud pa i najmanji, ima svoj doprinos da bi mogao živjeti život po „krvi" Duha.

Evanđelje (Iv 20, 19-23)

Odgovarajući na plan nedjeljnih i blagdanskih čitanja u kojemu se tema prvog i drugog čitanja međusobno povezuju, autor današnjeg evanđelja stoji pred istim problemom kao i Luka, pisac Djela apostolskih: pokušati obuhvatiti ono što je potpuno neobuhvatljivo, ono što je neshvatljivo učiniti shvatljivim i ono što je neizrecivo izreći. Koje metafore upotrijebiti i  kako prenijeti iznenadno pojavljivanje Uskrsloga? Nedokučivo, neshvatljivo, neizrecivo može ipak - usprkos svagdašnjem iskustvu - biti stvarno, tako stvarno kao strah učenika koji  su se, nakon pomrčine sunca  na Veliki petak, stvarno zabarikadirali u jednoj kući u Jeruzalemu, nadajući se da tu neće biti otkriveni i uhapšeni.

A ipak, Isusova poruka se ne slaže sa mentalitetom  straha. I zato im Nerealni- Realni obećava mir, mir takve kvalitete kakva se na zemlji ne pozna.  Ovo obećanje i njegovo svjesno ponavljanje, što izgleda kao jačanje i zajedno s identifikacijskim znakovima, a to su rane učinilo je da se počeo rušiti zid straha, a pojavljuje se radost.

Nakon ovog uvoda čovjek koji može proći zidove i zatvorena vrata podiže novo čudo stvaranja.  On ne okreće slomljene u odvažne,  nego dolaskom Duha stvara sasvim novo.

Kao što je Adama oživio udahnjivanjem daha, tako sada božanskim dahom stvara nove ljude kojima ne samo da strah i bojazan nisu strani, nego ojačani i oboružani njegovu poruku navješćuju pa bilo to zgodno ili nezgodno, čak i onda ako to moraju učiniti pod cijenu života. Ovdje se ne radi  o običnoj predaji vlasti službe, nego se ovdje radi o Božjoj punomoći i snazi njegovog Duha koji mijenja i šalje ih  da neustrašivo propovijedaju i svjedoče za Božju neprestanu spremnost opraštanja u svakodnevnom životu koji je, često puta, okružen nemilosrdnim ljudima. Bog je drukčiji i dobro je tako.

Misno slavlje

Pozdrav:

Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga neka bude sa svima vama.

Uvod:

"Duh" u hrvatskom jeziku ima mnogo značenja. Neki pomisle na utvaru koja po noći luta, drugi je povezuju s nekom vrstom "razuma" i razumske snage, u Crkvi, konačno, mislimo na Duha Svetoga, treću božansku osobu, onog Duha Božjega "koji izlazi od Oca i Sina" i kome se mi "s Ocem i Sinom skupa klanjamo i slavimo", kako to kaže Vjerovanje. Grčki jezik na kojemu je originalno pisan Novi zavjet, označuje mnogo preciznije nego hrvatski. Riječ koju mi prevodimo sa "Duh" u originalnom tekstu znači "dah - disanje".  Duh sveti je dah Božji. Biblija pripovijeda da je Adam počeo živjeti kad je Bog u njega udahnuo dah života. Ovaj dah - disanje Božje je zahvatio apostole na Duhove i više ih nije napuštao cijelog života. Ovaj Dah Božji nam je dan na krštenju, krizmi. Blagdan Duhova nas želi podsjetiti da nas želi prožeti taj Dah - disanje Božje.

Kad je Bog sklapao savez sa svojim narodom, objavio se u oluji i ognju. I dao im je zakon saveza u obliku deset zapovijedi. To se, u starom zavjetu, slavilo kao dan Pedesetnice.  I u mladoj Crkvi, koja se okupila na molitvu, vjetar i oganj su bili znak svemoćnog djelovanja Božje prisutnosti. I kao zakon djelovanja dao je svojima svoj Dah - disanje - svoga Duha u srce, točno onako kako su proroci pretkazali za novi savez.

Otvorimo se i mi ovoj Božjoj životvornoj struji koja će od nas učiniti nove ljude, ljude prema srcu Božjemu..

Gospodine smiluj se

Gospodine Isuse Kriste,

Neka nam Gospodin oprosti sve zatvorenosti, isključivosti i nepokretnost i neka učini da u nama njegov Duh bude jak  i tako nas otvori za život vječni. Amen

Molitva vjernika

Pomolimo se Gospodinu  kralju slave. On izlijeva svoga Duha na svijet i Crkvu

Po Duhu Božjemu je Božja ljubav izlivena u našim srcima. Po njoj neka bude izrečena hvala i slava Ocu i Sinu po Duhu Svetome, sada i u vijeke vjekova. Amen.

Meditacija:

Propovijed

a)

Crkva u disanju Duha

Izvanredno

Današnji duhovski tekstovi nas na nešto potiču. U Djelima apostolskim  se govori o „šumu" „jake oluje"  kao i o „ognjenim jezicima", govor o govoru u jezicima „glosolalija" i iznenadno razumijevanje do sada nepoznatih jezika. To na neki način zvuči posebno i sliči na neku kuhinju psihijatra. Da bi se još pojačao ovaj izvanredni fenomen, Isus dolazi kroz zatvorena vrata svojim učenicima. Zar to polako ne sliči na piskaranje evanđelista i religioznu histeriju?

Vizije - slušanje

Ne znači da je sve što mi ljudi ne možemo shvatiti ili dokučiti, ni razjasniti, nemoguće. I prije kršćanski kultovi govore o vizijama (viđenjima) i slušanjima, o zanosima i proročkim darovima i sve se te ljude ne može smjestiti u psihijatrijske slučajeve. I u kršćanskom kontekstu poznamo izvanredne pojave koje služe jednom cilju: širenju, jačanju, potvrđivanju vjere u Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga.  Takvi fenomeni nisu nikakvo Božje odlikovanje za zasluge, nego dar koji postaje zadaćom za cijelu Crkvu. U tom smislu - a ne kao „duhovski događaj"  Uskrsloga ne sprečavaju dimenzije ni prostora, ni vremena da se svojim učenicima tjelesno pokaže.  Interesantno je da su na njemu još uvijek znakovi  patnje i propinjanja, koje postaju identifikacijski znakovi Isusove osobe i identifikacijski znakovi Raspetog i Uskrslog. On nije jednostavno ukinuo patnju, nije je rastumačio  kroz perspektivu  budućeg života, nego kroz patnju prolazi k uskrsnuću.

Nova snaga

Čini se da, na početku,  sve to baš nije razveselilo učenike, jer je sve što se događalo na Veliki petak probudilo u njima veliki strah  pa su, zbog straha od progona, ostali iza zatvorenih vrata. Isključuju se,  zatvaraju se da bi izbjegli sudbinu Učitelja. Njegov prolaz kroz sve vremensko prostorne barijere još više ih je preplašio. Ipak, zid straha pada kad su ga identificirali preko rana i kad im je rekao: Mir vama! I sad se mijenja cijela situacija.  Onima koji su do sada bili preplašeni, kao nekoć Adamu na početku, udahnjuje se duh života kojeg primaju i on im daje snagu za mučeništvo, za svjedočenje vjere. Oboružani ovom „snagom odozgo"  postaju označeni - i spremni da svima ponesu uskrsnu radost i poruku neprestane spremnosti Boga na oproštenje.

Strah

Zar se ovdje ne vidi jedna jaka paralela sa stanjem našeg vremena, sa stanjem Crkve u zapadnoj Europi? Zar ne plaši virus sekularizacije koji se tako brzo širi, potresenost skandalima zloupotrebe, poraženost sve manjim brojem polaznika nedjeljne mise, velikim brojem napuštanja Crkve, sve manjim brojem krštenja i vjenčanja, zar sve to nije razlog straha u Crkvi?  I tako se čovjek zatvara u sebe, radije se zakopava, doslovno se zatvaraju crkve u strahu što će biti. I strah zahvaća Crkvu, dapače mrtvilo. Mrtvilo je, prema  svetom opatu Bernardu iz Clairvauxa (1090/91 -1153), nazadovanje.  Trebamo li sada čekati da nam se Uskrsli pokaže sa svojim ranama i da se uvjerimo da živi? Onda ćemo još puno čekati - jer se već javio i posvjedočio učenicima.

On je na djelu

Ako čitamo i razmišljamo o biblijskim riječima, onda ćemo čuti njegov glas. Kad slavimo liturgiju, on je usred nas, kad primimo presvetu Euharistiju, on je u nama. Kad smo promatrali papin susret bilo s mladima, bilo s mnoštvom ljudi, usprkos svemu što su mediji pisali i pišu, zar nismo osjetili da  je tu Duh Božji na kojemu možemo graditi? Blagdan Duhova nam daje prigodu da  njegov vihor zahvati cijelu Crkvu, da se sve uzmuti i počne novi život. Oluja koja je zahvatila Crkvu može pomoći cijeloj Crkvi, kao i svakom pojedincu da shvatimo ono što je najvažnije: da cijela Crkva i svaki pojedini shvati i prizna, poput sv. Pavla:  „Krist je Gospodin", a to znači poziv nama da i mi, to rekavši, počnemo živjeti pravim duhovnim životom.

Duhovni život

Cijeli svijet danas govori o duhovnom životu, a da nitko zapravo ne tumači što se pri tome misli.  A mi bismo trebali manje o tome govoriti, a više duhovno živjeti, što znači da bi se, u našem životu, trebalo prepoznati da nas je zahvatio Božji Duh, da smo ispunjeni, prožeti, čak i opijeni i da težimo za jednim ciljem: tako natopiti zemlju Duhom da iz naše osušene zemlje počne nastajati novi život.

1

1. Uskrs i Duhovi

Zadnja rečenica umanjuje zadovoljstvo današnjeg evanđelja. "Kome zadržite, bit će zadržano!" Tko je na katolički način uključen u društvo, ovo će ga, na kraju uskrsnog izvještaja, podsjetit na uskrsnu ispovijed. Vlast opraštanja grijeha ovdje govori i o neopraštanju grijeha, o njihovu zadržavanju.  Odmah nam padaju na pamet asocijacije na zloupotrebu vlasti u Crkvi. Pa nije daleko ni sveta inkvizicija.  Zadržavanje grijeha, neopraštanje nikako ne spada u Duhove.

Ivanovo evanđelje gleda Duhove i Uskrs u jednom. Još istoga dana se dogodilo ono što opisuju Djela apostolska kao Duhove, 50 dana kasnije. Ivanovo evanđelje jasno pokazuje da Duh, koji je nad apostole sišao 50 dana poslije, jest Duh raspetog i uskrslog Krista. Nikakav besadržajni Duh, nego Duh onoga koji se u uskrsnuću pokazao kao Duh života.

Na dan uskrsa ulazi Isus posred svojih učenika. Evanđelje živo opisuje situaciju: učenici su se zatvorili od straha pred progonom. Zaključali prozore i vrata. Bez Isusa, ne samo da su izgubili nadu, nego čak i život izvan svoje uplašene grupe. Prvo što u ovakvoj situaciji evanđelje jasno pokazuje jest da se Isusa ne može isključiti. Ovdje se ne spekulira kako je Isus došao kroz zatvorena vrata. Ovdje se jasno govori o iskustvu učenika. Ondje gdje smo mi prekinuli svaki kontakt, tu Bog preuzima inicijativu po Isusu Kristu: Uskrsli će doći u našu sredinu i daje nam svoj mir: "Mir vama!"

2. Život i smrt

Isus je bio mrtav - sada živi. Ne kao što je živio Lazar i mladić iz Naima. On nije ustao iz groba da bude još nekoliko godina sa svojim učenicima. Mnogo više, Isus je iz ovog biološkog postojanja na putu k Ocu, k Očevoj slavi. Na tom putu on susreće učenike i šalje ih kao što je Otac poslao njega.

Isus ne šalje učenike, a da ih nije za to oboružao. Nakon što je od učenika učinio apostole i poslanike: "...dahne u njih i kaže im: primite Duha Svetoga." Disanje - udahnjivanje je isti znak i slika koja se upotrebljava  u drugoj pripovijesti stvaranja, na samom početku Biblije, u knjizi Postanka: "Tada Bog udahne u čovjeka "adama", kojega je od zemlje učinio, dah života (Post 2,7). Božji dah- disanje - je ono što nam daje život. Ako Bog povuče svoj dah, mi ćemo se vratiti, natrag, u prah. (Ps.124,29) Nema života bez Božjega daha.

Biološki život Isusov je uništen na križu. Biološki je Isus mrtav. Pokazuje im svoje rane da bi tako otklonio svaku sumnju. Kroz ova rebra je prošlo koplje i probolo srce i tako je završio života Isusa iz Nazareta. Život? Biološki život: srce koje kuca, krv koja teče žilama, svi neuropsihološki pokreti, to je tijelo u kojem je živio. S druge strane, u ovom tijelu je on mislio, osjećao, blagovao sa svojim učenicima, jednostavno živio.

3. Darovati život

Čovjek je mnogo više nego zbroj bioloških procesa. U našem tijelu nas Bog susreće. Iz ovog susreta život dobiva nove kvalitete. U ovom susretu Bog nam daruje svoj dah, svoga Duha.  To je Duh iz kojega ćemo postati slobodni, pa i kad bi nam koplje, kroz bok, probilo srce, život nam ne bi bio oduzet. Ovaj život u Bogu je nerazoriv.

Na Duhove slavimo život kojega nam Bog daruje.  Isus dahne nad apostole kao znak života kojega nam ne može oduzeti ni jedna biološka smrt. To je vječni život koji nas već ovdje zahvaća i kojega možemo doživjeti ovdje, gdje možemo doživjeti njegovu prisutnost. Tu smo, onda, zajedno njegova Crkva. Ovaj život nam ne može nitko oduzeti.  Samo ga mi sami možemo odbaciti, jer ovaj se život može srušiti samo grijesima. Kad zatvaramo vrata i prozore Bogu svojom okorjelošću i ponavljanjem grijeha,  sami se isključujemo iz ljubavi Božje.

No i ovdje Isus govori riječi oslobođenja:"Kome oprostite grijehe, bit će oprošteni." Ako dopustimo da nas Isus zahvati, dobivamo moć da raskinemo smrtni lanac grijeha ako se, poput Isusa, obratimo onome koji je sagriješio. Ovdje se radi o čudesnom daru koji je dan svakom krštenom: "Kome oprostite, bit će oprošteno." Na vama je  da ovaj život vjere dalje predajete. Ako mu vi spriječite, ako ga vi ostavite u grijehu, onda će biti izgubljeno mnogo više od bioloških funkcija. Bog nam je povjerio život koji je vječan i mi ga trebamo dijeliti. Kao što je Bog poslao Isusa, tako Isus šalje nas: ovo predavati dalje.

2.

Znak ognja

Oganj je imao veliku privlačnu moć za ljude svih generacija.  Kao dijete rado sam palio vatre, a posebno onu na kominu ili na sv. Ivana Krstitelja kad smo se okupljali oko vatre.

Duhovi su blagdan kada je Isusova želja ostvarena: "Došao sam baciti oganj na zemlju. Kakva radost ako sve zapalim." (Lk 12,49) U obliku ognjenih jezika dođe Duh Sveti nad učenike koji su bili okupljeni u molitvi.(Dj) Ovaj oganj koji je sišao nad učenike i koji se proširio po svoj zemlji nije nikakav obični oganj, zapaljena suha trava. Takav nagli plamen oduševljenja, brzo smalakše, ne može biti slika Duha Svetoga.

Duh Sveti je plamen jedne druge vrste, on je vatra, prava istinska, koja sve prožima. Takvim ognjem se ne smijemo igrati. Duh Sveti nije nikakav šaljivdžija u svijetu, iako donosi pravu radost. Šala je površna, a radost ulazi u dubinu. Duh Sveti nas želi uvesti u dubinu Božju. Duhovi nisu nikakav novi blagdan, nego nastavlja liniju Uskrsa, pedeseti dan. Nakon sedam puta sedam dana od uskrsnuća Kristova koje smo proslavili, pedesetog dana počinje širenje Radosne vijesti po svijetu: Krist je uskrsnuo od mrtvih. Ova radosna poruka treba, da  - mora doći do posljednje granice svijeta da bi svi ljudi mogli živjeti u novoj stvarnosti i dostojanstvu koje im je Bog darovao.

Na početku uskrsnog blagdana bio je novi oganj, svjetlo uskrslog Krista prosvjetljuje tamu grobova. Na kraju pedesetodnevne uskrsne radosti stoji opet oganj, ovaj put kao oganj koji gori u apostolima i čini ih svjedocima Evanđelja. U jednoj izvan biblijskoj riječi, ali koja dobro odgovara i može biti sasvim ozbiljna, govori Isus:  "Tko je meni blizu, tome je blizu oganj." (Koptsko Tomino Evanđelje, logion 82) To je vrlo ozbiljna riječ koja nije samo za nedjeljno razmišljanje ili upisivanje u knjigu poezije.

Tu je i vrućina. Isus govori o iskušavanju i taljenju u talionici patnje. U patnji se očituje nasljedovanje. Isus nije obećao učenicima slavu i uspjeh, priznanje i ugled kod naviještanja Evanđelja, nego oranje i kopanje, trud i muku, napor i progon.

Tako treba Crkva današnjice, tako trebamo mi, snagom krštenja i svete krizme, biti sasvim pažljivi i slušati što danas "Duh govori Crkvama", kako to ponavlja knjiga Otkrivenja sv. Ivana apostola ako tako možemo reći za ono što Uskrsli želi učiniti i razvijati u zajednicama. (Otkr 2,7,11,17,29; 3,6,13,22) I sve to, na poseban način, postaje aktualno danas kad se razvija nešto novo.

Ne radi se o tome da prenosimo pepeo, nego oganj. Nakon drugog svjetskog rata naša Crkva je bila progonjena izvana, ali je iznutra bila stabilna, čvrsta. Sada kad se dobilo slobodu, kad naizgled, a tako se i u medijima govori, Crkva ima veliki položaj, opaža se da u toj Crkvi više nema onoga Duha. Ako nedostaje Duh od kojega Crkva živi, ako vjernici umjesto molitve i čežnje za Duhom svetim, trče za duhom vremena, onda će sigurno doći trenutak kad će se ugasiti plamen Duha Svetoga u srcima ljudi, a onda će, umjesto vjerskog života, biti samo pepeo koji ne vrijedi ništa.

Biskup Felix Genn je rekao: „Crkva nije nikakvo domaće udruženje, nego ona treba prožeti i promijeniti svijet." Uslijedio je pljesak koji budi nadu. Kad se u naviještanju Evanđelja postavi oganj Duha Svetoga koji sve rastapa, onda je to ljudski gledano gubitak. Oganj uništava sve što nema trajnu vrijednost. No, oganj je slika puna nade i ljepote: u njemu je svjetlo koje obasjava tamu. Oganj pripovijeda o slavi koju je Bog objavio u stupu od ognja narodu koji je išao kroz pustinju. Bog se ukazao Mojsiju u grmu koji je gorio, ali nije mogao izgorjeti. Božji oganj ne želi uništiti, nego očistiti. On ne želi razoriti, nego preokrenuti i učiniti novim. To nas ohrabruje i oduzima strah, jer je to djelovanje Duha Svetoga u svijetu, on dolazi da sve učini novim. Plamen Duha Svetoga donosi pokret u ovom svijetu, dolazi i k nama da i nas prožme i da i mi budemo njime zahvaćeni.

3.

Nisam veliki ljubitelj filmova, kao ni neke određene muzike, ali ponekad sam išao u kino gledao neki film, pa je taj film prikazivao nekakve nepovezane akcije ili osobe. I tek na kraju ili pri samom kraju bih shvatio povezanost, tada se poslože kockice i daju smisao cijelom filmu.  Volim filmove koji pružaju onaj "aha"doživljaj na kraju. Genijalne filmove, režije, pa do genijalnih glumaca.

Danas se sve manje ide u kino, mnogi radije gledaju filmove na DVD (nadam se da nisu ilegalno skinuti s interneta) . Problem nije u lošijoj kvaliteti, nego čovjek dolazi u napast da film kojeg odmah ne razumije, nakon pola sata, prekine gledati. Onda više nema onih "aha"doživljaja, jer potrošači takvih filmova više ne gledaju od početka do kraja, nego do prvog zapleta, a onda se isključuje.

Slično je i s današnjim blagdanom. Pravi smisao govora u jezicima otkrije se tek nakon velikih napora otkrivanja cijelog raspona. Jeste li pokušali pročitati cijelu Bibliju, od početka do kraja? Ima ljudi koji su pokušali i onih koji su uspjeli.

Probajte, ako pokušate onda će vam biti jasna i sveukupna cjelina današnjeg blagdana Duhova. Duhovi su: završetak Babilona.

Babilon je simbol grada bez Boga - osobna ili, bolje rečeno, podržavljena službena bezbožnost. I jer su htjeli sebi dati ime (protiv Boga), htjeli su sebi podići spomenik, Bog je sišao i poremetio im jezike. Od onda se ljudi više ne razumiju.

Na Duhove Bog opet silazi, ali ovaj put da sakupi i sjedini ljude svih jezika. Jer je remećenje i brkanje jezika bio kraj bezbožnog društva i grada, Duhovi su početak Crkve: nikakva država, nego zajednica u Bogu, nikakav nepravedni režim - nego biti podložan jedan drugome u ljubavi, nikakvo mjesto na zemljopisnoj karti, nego zajednica svih naroda na zemlji, ne s tornjem koji doseže do neba, nego nebom koje doseže do zemlje.

Temelj za Duhove nije nikakvo promijenjeno Božje raspoloženje, niti je Bog promijenio svoje mišljenje i ponašanje, nego čovjek sada postaje drukčiji. Omogućavanje ovog duhovskog događaja je utemeljeno na  doživljaju Velikog petka i Uskrsa: jer je Bog svim ljudima svijeta oprostio i pobijedio smrt, tako On može, među ljudima, uzeti novo prebivalište.

U vrijeme Noino je grijeh svijeta vapio do neba, sada nebo poziva ljude: "Primite Duha svetoga.."

Braćo i sestre, to ja nazivam veličanstvenom knjigom režije. Tako dugo se još nije ni jedan film vrtio. Poznamo sve glumce od Adama i Eve, Noe sve do apostola Petra  i Pavla. Ne zanemarimo ni glavnog režisera - Boga. I konačno, smisao svega: on nas želi pomiriti sa sobom. I nije se radilo ni o čemu drugome u ovih 3 500 godina ljudske povijesti.

Nemojmo se zadovoljiti samo ovim Crkvenim blagdanom, od jednog dijela Crkvene povijesti do drugog. Mislimo na cijelo: Bog se, po Isusu Kristu, pomirio s ljudima. Duh  Sveti nas okuplja i vodi nazad k Ocu. Amen