Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje:  (Post12, 1-4)

Religija i nasilje su, za mnoge, dvije strane jedne medalje, gdje monoteizam slovi kao posebno nasilan, jer on  - drukčije nego prividno miroljubivi politeizam -  počiva na razlici između prave i neprave religije.  Ova razlika  može - tako pretpostavka -dovesti do strahovite netolerancije i velikog nasilja.  Tako je važno to razlikovanje  da je (navodno) bilo neopravdanog nasilja, a ima ga i danas. Netočno je, kako nekritičko, tako i automatsko  stvaranje paralela između monoteizma i nasilja. U Bibliji se, naprotiv, nalazi vrlo mnogo važnih izvornih iskustava, iskustava Boga, koji se predstavlja onim tko vodi u slobodu (H.C. Schmidt). To pokazuje Biblija na primjeru Abrahama i Mojsija. Nije nasilje protiv drukčije vjerujućih bilo razlogom vjere u jednoga Boga, nego suprotstavljanje represiji (K.-J. Kuschel). Mnogo više, baš vjera u jednoga Boga, Jahvu, vodila je prevladavanju nasilja. Njemački biskupi su to lijepo pokazali u svojoj riječi „Pravedan mir",  2000. godine, kako se razvija spirala nasilja i protunasilja.  Prvi korak u tom pravcu  je bio da se izraelskom narodu trebala otkriti sveopća prisutnost nasilja u svijetu.  Zato su knjige Izraela toliko pune krvi, kao ni jedna druga svjetska literatura. U Bibliji se, također, jasno govori o nasilju i ne tabuizira ga se. Nije se gledalo na stranu, nego baš u središte. Ovo otvoreno gledanje  na eksplozivno nasilje je prvi vid objave Boga, objave, koja će konačno dovesti do nadvladavanja nasilja.  Izrael uči, kao prvi korak,  prepoznati nasilje i nazvati ga pravim imenom. I uči shvaćati gdje leži uzrok sveopćem nasilju u svijetu.  U prvih 11 poglavlja knjige Postanka sve se okreće oko ove velike teme. I već se ovdje pokazuje ono što će se kasnije dogoditi Abrahamu: u sveopćoj krizi, Bog počima s malima. Usred nasilja Bog otvara nove putove (izabirući pojedince - kao Nou - ili grupe) cijelom čovječanstvu. O Noi se kaže da je bio „pravedan i neporočan" i je išao svoj put s Bogom. (Post 6,9) I isto će se dogoditi s Abrahamom. I on treba, pred Bogom, ići svoj put i biti pravedan ((Post 17,1) S Abrahamom, na Božju inicijativu, počima nešto novo.  Nasuprot moći grijeha  (usp pripovijest o grijehu Post 3-11) nastupa Božji blagoslov. Po tome je blagoslov obećan Abrahamu  Božji protuprojekt protiv sveopće vladajućeg nemira.  A to znači: Tko doživljava spasenje i mir, kome je dobro obećano (bene dicere), koga se dobrohotno susreće, taj će polako sam postati blagoslov i spasenje.
Što nam još dolazi kod čitanja  iz Post 12, je širenje blagoslova. Svi koji budu blagoslivljali Abrahama, njih će Bog blagosloviti.  U Abrahamovoj osobi susrećemo mostograditelja: Tako vjerujemo da će Bog i nas blagosloviti, jer mi blagoslivljamo Abrahama. Tako će blagosloviti, kako židove, tako i muslimane.  I za njih je Abraham jedna od glavnih osoba spasenjskog djelovanja Božjeg. Ovo se zaboravlja kad se paušalno osuđuje islam.

 Drugo čitanje (2 Tim 1,8b-10)

I u drugom čitanju se, na neki način, govori o nasilju. Na temelju svojih vlastitih iskustava, Pavao potiče Timoteja  da zbog patnje i smrti ne napušta vjeru, nego da zajedno s njim i trpi zbog Evanđelja. Kao što se u pripovijedanju Otaca opisuje Bog koji prevladava nasilje - s blagoslovom kao suprotnim modelom nasilju, tako nas i ovdje, iz Pavlove  perspektive, susreće neobična praksa.  Gdje je pritisak represije, izrugivanje, oduzimanje slobode  Pavao nikad ne smije zaboraviti da je pozvan od Boga. I  umjesto da neprijatelje proklinje, odgovarajući tome, treba navijestiti  blagu vijest, umjesto djela mržnje pokušavati praksu ljubavi. Jer kao što je Bog pozvao Abrahama da bude blagoslov za svijet, tako je Bog pozvao kršćane i kršćanke s obzirom na Isusa Krista da budu blagoslov za svijet i da sami budu „blaga vijest" i da posadašnjuju  Evanđelje u današnjem svijetu i za njega.  „Ti si spašen" - tko to doživi - tko to osjeća na vlastitom tijelu i tko je ostvario u vlastitim mislima, od njega ne izlazi nesreća niti nasilje, nego utvrđuje  mir u nemirnom svijetu nasilja.

 Evanđelje (Mt 17, 1-9)

U evanđelju druge korizmene nedjelje se opet govori o nasilju, tema je prelazak (smrt). Ovdje se radi o Isusovom suočavanju s nasilnom smrću.  Pri tome je ovo evanđelje, dramaturški,  usko povezano s evanđeljem prve nedjelje.  Kao što u povijesti napastovanja posebno obećanje (kod krštenja)  dano Isusu pomaže da ne izgubi iz vida svoj put, tako mu pomaže i obećanje (vrhunac povijesti preobraženja)  da se podloži smrti i opet da ne napusti svoj put. Oba  puta Isus dopušta da ga prožme svijest: „Ovo je moj ljubljeni sin". Snaga ove božanske poruke ne može se dovoljno duboko shvatiti. Eugen Biser piše, u svojoj najnovijoj knjizi o Isusu, o metamorfozi  Isusove spoznaje o njegovom božanstvu i smrti: „ U  strahoti smrti za njega se gubi... i strah pred licem Božjim. Da, smrt je bila za njega .."zamjenik boga" ..tako da je za njega smrt bila poziv u Očevu kuću, a Bog se pokazuje kao Očeva kuća..." Po ovoj spoznaji, ljubljenom, poštovanom  i za život oslobođenom  Sinu Božjem, smrt prestaje biti za Isusa - nakon uskrsnuća i za žene i učenike oko njega - skandal koji sve postavlja u pitanje. Mnogo više će ova specijalna smrt i uskrsnuće raspetoga biti promatrani kao ispunjenje  Tore i proroka.  To se izražava kroz pojavu  nebeskih likova: Mojsija i ilije.

Pripovijedanje o preobraženju je tako kristološko i životno poučljivo pripovijedanje.  Ono, s jedne strane, pokazuje  tko je Isus - usprkos njegovoj likvidaciji i prividnom izrugivanju: On je onaj čovjek u kojem je Bog potpuno tu. Zato ga ljudi trebaju slušati.  Zadnja potvrda koja će, ujedno, i sve preokrenuti da u njemu Bog „bogu-je" (Gotfried Bachl) dogodit će se u uskrsnuću. Ovdje se konačno i potpuno ukazuje Bog  u čovjeku iz Nazareta i otvara oči ljudima oko Isusa.

U pripovijedanju o preobraženju ukazuje se  nešto od nutarnje Isusove borbe s obzirom na blizu smrt.  On koji se potpuno posvetio Bogu i njegovu kraljevstvu, koje je bilo u središtu njegovih pitanja i briga i sasvim blizim učinio „bogovanje", sada doživljava kako će to sve biti zaustavljeno, a on biti uništen. A to možemo shvatiti samo ako je Isus na trenutak „zaboravio" tko je on, i zašto živi i za što je određen.  Tako je u svom naporu prokleo i smokvu, koja predstavlja uzaludne napore oko Izraela (Mt 21,18). No, Isus nije ostao u ovoj dubokoj depresivnoj točki.  I  usprkos  nasilnoj  i sve crnijoj smrti on ponovo otkriva svoga Boga i tako pronalazi novi pristup k sebi, kao i novi pristup s ljudima.  Dok se pripovijedanje o napastovanju okreće oko pitanja „Kako uspijeva moj život?" „Zašto se zalažem?", u pripovijedanju o preobraženju se radi o pitanju „Što mi pomaže kod smrti?", odnosno „Što mi daje oslonca u skoroj smrti?"

 Misno slavlje

Pozdrav:

Gospodin koji nas je pozvao iz tame u svoje svjetlo, neka bude sa svima vama

 Uvod:

         Svatko od nas je pozvan na svoj životni put. No, taj put se ne odvija baš jednostavno i bez zapinjanja. Postoje vrhunci na kojima odahnemo, oživimo. Možemo ih nazvati životni trenutci Tabora. Postoje i ponori u životu, duboke klisure života, to su udarci sudbine ili sivilo svagdašnjeg života. Što tada trebam da bih stvarno mogao preživjeti i živjeti? Sigurno da su mi potrebne dobre i poticajne riječi ljudi. No, prije svega, trebam riječ samoga Boga, koji će mi obećati svoju vjernost na svim životnim stazama. U liturgiji 2. nedjelje korizme  želi nas pozvati glas iz oblaka i reći nam: U mojem ljubljenom sinu naći će te svjetlo i snagu na vašim putovima. Probudimo, na početku ove službe Božje, našu vjeru i pokajanje.

 Molitva vjernika:

Zavapimo našem Gospodinu Isusu, ljubljenom Sinu Oca:

• Daruj cijeloj Crkvi, u ovo korizmeno vrijeme pokore, da sluša tvoj glas i da se u poniznosti i ozbiljnosti obrati, molimo te
• Propovjednicima Evanđelja podari uvjerljivu riječ i u razumljivu govoru i sačuvaj ih od udaljavanja od tvoje riječi, molimo te
• Daj da političari i moćnici ovoga svijeta služe pomirenju, da ne pokopaju čežnje ljudi za mirom, molimo te
• Otvori nam oči da spoznamo bijedu, kako onu materijalnu, tako i duševnu u našoj okolici i daj da odgovorno postupamo, molimo te
• Otvori rajska vrata   našim pokojnima i daj da dožive da si ti dobri otac ljubljene djece, molimo te
• U tišini iznesimo svoje molitve i prošnje...

  

Propovijed:

 a)

 Važno iskustvo

Raspeti - kako strano!

 Godine 2000. dobio je kanadski zoolog i pisac Yann Martel  nagradu za svoj roman „Brodolom s tigrom". Ovaj roman, uz napetu priču, donosi i jednu interesantnu teološku nit.  Ribar Molitor Patel, nazvan Pi  je tako zainteresiran za religiju da se konačno  okrenuo trima religijama. Susret s kršćanstvom se događa na nekom kratkom odmoru s roditeljima u odmaralištu Munnar, odmah kod granice sa Keralom. Uz najvišu plantažu čaja na svijetu u Munnaru, su i tri brda i na svakom od njih stoji jedna kuća Božja: Hindu hram - džamija i crkva. Pi pripovijeda kako je on, kao četrnaestogodišnjak najprije skeptično, a onda znatiželjno obilazio crkvu, a onda ušao u nju, Što je vidio u unutrašnjosti crkve, ojadilo ga je, a posebno slike mučenog, izranjenog i raspetog Krista. I tako je Pi, sljedećeg dana, tražio razgovor sa svećenikom. Pri tome je uspoređivao Krista sa svojim Hindu bogovima  i ustanovio: „Da se neki Bog pusti da ga uhapse, mogao je shvatiti. I Hindu bogovi su imali posla sa razbojnicima, lopovima i pokušajima otimanja trona. Neprijateljstva. Sigurno! Izdaja u svako vrijeme! Poniženje? Smrt? Ne mogu sebi to predočiti da bi Krišna dozvolio da ga se skine golog, bičuje, izruguje,  vuče ulicama i na kraju razapne na križ.  Nikada nisam čuo da bi neki hindu bog umro. ..ali ako je Bog jednom bio mrtav, onda smrt ostaje na njemu. Sin se neće nikad osloboditi okusa smrti."  Što Pi Patel govori u romanu, on nosi to u sebi. Očima stranog promatrača  odmah uočava ono što je najvažnije, jedinstvenost i posebnu zahtjevnost koju traži kršćanstvo - da se u središtu ove religije nalazi Raspeti. Na žalost, današnjim kršćanima i kršćankama sve je teže prihvatiti raspetoga,  uništenog i proročki drukčijeg Krista i sve se više gube.  Kako je dobro ako ljudi „izvana" ponovo tematiziraju križ i potaknu nas na novo sučeljavanje s Raspetim.

I za samoga Isusa - stravičan svršetak

Sam Isus pokazuje kako je teško razumjeti, jer zahtjevan ovaj šokirajući završetak života (i k tome nasilan) te kako ga je teško prihvatiti.  On koji se sav stavio u službu Boga i kraljevstva nebeskog  i koji je omogućio ljudima da osjete, na svojoj koži, kako Bog „boguje", osjeća na svojoj koži kako treba zaustaviti ovo širenje Božjega kraljevstva. Sasvim je shvatljivo da u ovim strašnim trenucima, za neki trenutak, „zaboravlja" tko je on, zašto živi, odakle dolazi i za što je određen. Usred ovih zadnjih Isusovih dramatičnih dana -nakon slavlja svečanog ulaska u Jeruzalem  proklinje - pod dojmom  uzaludnog truda  - jednu smokvu (Mt 212,18). A ova je znak uzaludnog truda oko Izraela. Sve se čini uzaludnim. No, Isus ne ostaje u ovoj depresivnoj točki - s proklinjanjem i osudom neprijatelja kao posljednjom mogućnosti. On pronalazi novi pristup sebi, svojoj skoroj smrti i pomirenim postupanjem  s ljudima.  Isus je učvrstio ovu svoju „nutarnju promjenu",  malo kasnije, u dirljivim riječima i znakovima za vrijeme posljednje večere. Kao  što je on  - inspiriran svojim Bogom - živio za ljude,  sada može i za njih umrijeti. I zato, na kraju života, ne vlada ni pesnica, ni proklinjanje (kao kod smokve), nego zagrljaj i oproštenje.

 Isusova promjena svijesti o božanstvu i smrti

Tajna svijesti ove promjene  leži u obećanju, u spoznaji, jakom iskustvu -  iskustvu, kojega se nalazi već na početku Isusovog djelovanja i sada na kraju, kada je nastupila kriza, dolazi opet do izražaja. Kao što je Isusa pogodila i pokrenula izjava „Ti si moj ljubljeni sin!", slično doživljava - usred krize i smrtnog straha - opet na kraju svoga života. Ovo novo otkrivanje se izražava u pripovijedanju o preobraženju kod  izjave glasa koji se pojavljuje: „Ovo je moj ljubljeni sin, u kome mi sva milina."  Snaga ovog obećanja  je čovjeka iz Nazareta duboko zapalila.  Eugen Biser piše o jednoj, sveukupnoj Isusovoj promjeni o svijesti božanstva i smrti. Iskustvo da ga ovaj veličanstveni Bog ljubi, potiče  i podržava, da ga nosi i oslobađa, prima Isus iz zaprepaštenja pred Božjim licem i automatski mu otvara novi pristup smrti. Ovo se mijenja iz ledenog, hladnog uništenja u topli poziv u kuću Očevu. Povjerenje u ovoga Boga života, svijest da je njime zahvaćen i nošen dovodi konačno do svijesti  da se Isus usprkos brutalnog likvidiranja  ne dijeli od Boga i njegove stvari.  To se očituje u pripovijedanju o preobraženju u nebeskim likovima Mojsija i Ilije.  Mojsije, pri tome, predstavlja Toru, a Ilija proroke.  Povjerljivi razgovor ove trojice naznačuje da Isus ne ispada iz Božjeg plana spasenja i volje Božje.  Mnogo više, ova stravična i nasilna smrt promatra se kao ispunjenje Tore i proroka.  Novim vezivanjem Isusa uz Boga, ponovnim oživljavanjem njegovog odnosa s Bogom dolazi uskrsno povjerenje i uskrsno svjetlo na put koji je sada pred njim.

Na početku i na kraju puta isto obećanje

Dok se u pripovijedanju o napasti, koje smo slušali prošle nedjelje, sve okreće oko pitanja „kako će uspjeti moj život?" ili posebno „za što se moram zauzeti?", u pripovijedanju o preobraženju  se vrti oko pitanja: „Što mi pomaže kod umiranja?" Ili „Što mi daje oslonca s obzirom na blizinu smrti?" Oba puta je za Isusa iskustvo bilo kao putokaz da je Božji ljubljeni sin.  Na početku životnog puta ovo iskustvo ga je osposobilo za jedan način života, koji stvarno „utažava" njegovu glad i ne dopušta mu da se ni pred kim ne baca na koljena. Iskustvo s Bogom, kao sa svojim Ocem, prožima i njegovu religioznost u tom smislu da se on potpuno, bez ikakvih uvjeta, predaje u povjerenju. Ovdje ne treba nikakvih drugih  „dokaza ljubavi. Na kraju svog života - posred katastrofe koja se već sama ocrtavala - pomaže mu isto iskustvo, opet za jedan poseban životni zadatak. S Bogom, Ocem koji ga ljubi, on može gledati smrti u oči i nju  uči gledati, shvaćati i prihvaćati kao  „otvarač vratiju" prema Bogu.  I zato pogled na križ i ispovijedanje vjere u Raspetoga označuje i ufanje da je Bog, i u najtežim trenucima, tu i da, usprkos svim trenutačnim izgledima, smrt nema posljednju riječ, nego Bog, prijatelj života.

 Dopustiti da Bog ponovno susretne

 Što je Isusa pokretalo, doticalo, što mu je pomagalo to treba i može i nas pokretati, doticati i pomagati nam.  I tako nas evanđelje II. korizmene nedjelje poziva da dopustimo Bogu da nas ponovno nadahne. To stvara hrabrost dopustiti da nas vodi svijest da smo, svatko od nas, „dijete Božje." Tko to ostvari, tko raste u ovoj sve preobražavajućoj svijesti, taj može gledati u oči svojoj smrti, svojoj patnji, učiti izdržati tamne strane  vlastitog života izdržati  i uskrsno „osvjetljavati". To je vrlo lijepo rekao austrijski pastoralni teolog Ferdinand Klostermann. Nakon jedne teške operacija kaže: "Mislio sam da sada moram umrijeti. Osjećao sam da propadam, tonem, sve dublje i dublje. Nisam ni na što mislio, nije mi ništa došlo na pamet iz evanđelja, niti iz teologije, nikakva misao na Boga, na Krista, na molitvu ili sakrament. Samo sam osjećao da propadam, ali ne u bezdan. Bio sam siguran kad budem dolje na dnu, onda ću se osjećati sigurno. Ako je sva teologija koju sam studirao, koju sam produbljivao i predavao, ako su sakramenti koje sam slavio postigli jedino to - onda se isplatilo!" Ljepše se ne može izreći, ni opisati svijest da je Bog naš otac koji nas ljubi, a da smo mi njegove kćeri i sinovi.

 1.

 Zašto ste došli ovdje?  Zašto ste došli na misu? Neki kažu, možda ću ipak nešto dobiti,  i mogao bih nešto propustiti što bi mi moglo biti korisno. Misa, bogoslužje mi treba nešto donijeti. S  ovakvim mislima smo u dobrom društvu.  U današnjem evanđelju čujemo da Petar misli isto tako. Dobio je mogućnost da vidi nešto izvanredno: proslavljenog Isusa. Preobražen znači da su se Krist, a s njim i Mojsije i Ilija prikazali u preobraženim tjelesnom obliku, dakle onako kako će izgledati onda kad budu kod Boga Oca, to jest na onome svijetu, u vječnom životu. Gledati s onu stranu smrti, u onaj život, sigurno bi bio oduševljen svatko na svijetu, isto kao što je bio i Petar. I zato nudi sagraditi tri šatora, sjenice da bi tu Krist, Mojsije i Ilija imali nekakav stan. Ondje gdje oni stanuju, Petar bi uvijek mogao doći i taj bi pogled uvijek mogao zadržati i uživati. Taj pogled, ta scena je njemu nešto donijela. Tako bi trebao biti svaki susret s Kristom, a ne kao ono kad je išao prema njemu preko vode pa je potonuo, ne da se brine kako će se pet tisuća slušatelja nahraniti, ne tako kao kad je bio u nevolji pa je Isusa tri puta zatajio. Više bi volio neprestano gledati u nebo. Mislim da i se i nama događa slično. I mi bismo više voljeli sasvim jasno vidjeti što će nam život donijeti, kakav je cilj, željeli bismo uvijek imati slične poglede, slične susrete s Kristom, koji bi nam ga donijeli tako blizu, koji bi nam mnogo donijeli. Ipak, sa sjenicama ništa ne izgrađujemo. Petar nije mogao zadržati ovaj trenutak, on mora sići s brda preobrazbe - ukazanja. Isus ga opet vodi k drugim učenicima. Susret s Isusom ne može uvijek biti preobraženje, susret s Kristom, misa, ne mogu mi uvijek mnogo donijeti. Preobraženje je bilo samo predokus onoga što će jednom biti, vječni život kod Boga..

I to je jedan predokus Uskrsa. Na Uskrs će učenici sresti Isusa kao uskrslog, preobraženog. Preobraženje treba sada učenike samo jačati, hrabriti, jer do Uskrsa trebaju mnogo pretrpjeti; osudu i smrt Gospodina i Učitelja.  I kad oni dožive ove loše događaje bez Isusa, onda se trebaju prisjetiti ovog događaja i onoga što će doći poslije ovih teških trenutaka: uskrsnuće i vječni život kod Oca. Isto vrijedi i za nas danas. Povijest o preobraženju Gospodinovu na početku korizme daje nam poticaj i ohrabrenje da idemo ovim putem nevolja, poticaj uputiti se u ovo vrijeme odricanja i pokore. Ići kroz vrijeme korizme, sa svim onim što nam može uljepšati slavljenje uskrsnuća Gospodnjega.

Preobraženje, predokus Uskrsa i vječnog života i danas ovdje, kod mise, u euharistijskom slavlju. I ovdje doživljavamo predokus vječnoga života. Upravo ovdje, u misi  možemo gledati Krista pod prilikama kruha i vina, on stvarno dušom i tijelom živ. I kao što je preobraženje za učenike trebalo biti jačanje na putu, tako bi i nama tijelo Kristovo trebalo biti jačanje na našem putu da konačno stignemo do cilja.

I da li vas je ova propovijed ojačala u vjeri, da li vam je išta koristila? Ako nije, onda šteta, ali nije tako veliko zlo, jer sam Krist želi ove nedjelje doći k vama, pod prilikama kruha i vina i jačati vas. Amen

 2.

 Na čudesa smo malo  naviknuti! Isus ozdravlja ljude, hrome, slijepe, nijeme, ide preko vode. Na ta čudesa smo naviknuli, jer im znamo značenje: Bog se objavljuje kao dobri Bog, koji nam želi dobro. On nam želi spasenje  i zato nas ozdravlja. Time što Isus utišava oluju, mrtve budi na život, ide preko vode želi nam pokazati da je on gospodar svega onoga što nam prijeti i da se ne trebamo bojati ničega. Na žalost misli su se malo udaljile, čudesa se nisu uopće dogodila. Dapače mnogi egzegete (to su profesori koji se bave Biblijom)  govore danas, da čudesa samo žele naznačiti ono što je Isus bio - a da se ta čuda vjerojatno nisu dogodila.

Ja se nikako ne slažem s ovim mišljenjem i ne mogu zamisliti, ni sebi protumačiti kako se ove ideje uopće mogu složiti sa pravom vjerom. Ako je Isus Sin Božji, kome je dana svaka vlast - kako sam kaže - na nebu i na zemlji, ako je on jednak Ocu, koji je sve ni iz čega stvorio - zašto onda ne bi mogao utišati nekakvu malu oluju na još manjem jezeru.

I onaj koji pokaže samo malo zanimanja za te stvari, taj se neće moći zatvoriti ni pred današnjim čudesima (npr. u Lurdu). Trebamo dodati malo sumnjičavosti, koje je donio izvještaj o tom čudu. I ovdje su Petar i njegovi suučenici pokazali strah i sumnju da možda da vide utvaru. Zato čudo o kojemu smo danas slušali ima svoje temeljno i duboko značenje: Isus  ovdje pokazuje komadić svoje božanske slave, komadić svoga božanstva.  Ovdje pokazuje zašto on može činiti čudesna djela.

Sasvim razumljivo da apostoli ne mogu vidjeti Isusa u njegovom božanstvu - to nama ljudima, na ovome svijetu, ostaje nemoguće. Da bismo to mogli, trebamo još malo strpljenja. No, sasvim je dovoljno da bismo mogli reći: Isus je bio u nadzemaljskom svjetlu, s onu stranu prostora i vremena (razgovor s već davno umrlima), potvrđen Očevim glasom. Tko to doživi, za njega je ozdravljenje slijepca, ili umnažanje kruha obična svakodnevna stvar. Tko stvarno vjeruje u Isusovo božanstvo ne bi trebao imati nikakve poteškoće s ovim izvještajem o čudu. Tko je kršćanin (a kršćanin je onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji, kako kaže sv. Pavao) taj ne odbacuje ni uskrsnuće, ni uzašašće u nebo. Vjerujete li to?

Svako čudo koje Isus čini nije nikakav čarobnjački trik kojim želi prevariti svoje gledatelje, nego je to Objava. On nam želi time nešto reći. Svako čudesno ozdravljenje nam govori o njegovoj naklonosti prema čovjeku, svako čudo u prirodi nam ukazuje na njegovu moć. I čudesni doživljaj na brdu Tabor je obećanje života nakon smrti, jer u Isusovom božanstvu će i mrtvi postati vidljivi: tu, u ovom sjajnom svjetlu, bit ćemo nakon našeg uskrsnuća, isto tako kao što su Mojsije i Ilija. I sve što smo izgubili na zemlji je ništa prema onom iskustvu: Gospodine, da sagradimo tri sjenice, ovdje je tako lijepo.

Preobraženje Isusovo je predokus našeg preobraženja u uskrsnuću. Bit ćemo poput Krista. To je značenje ovog čuda. Vjerujete li to?

 3.

Abrahamova vjera (Post 12, 1-4c)

 «Gospodin reče Abrahamu: Pođi iz svoje zemlje, od svoje rodbine, iz svojeg očinskog doma u zemlju koju ću ti pokazati.»

Abrahamova povijest počima izvanredno kratkom rečenicom: «Tada reče Bog Abrahamu» A mi bismo željeli još mnogo toga znati: da li je Abraham već prije poznavao Boga? Kako mu je Bog govorio? U snu? U nekoj viziji? Ili jednostavno  mu je položio neku misao u srce? Sva ta pitanja pripovjedača uopće ne zanimaju. Njemu je važno jedno: «Bog reče Abrahamu» Iz toga proizlazi pravi preduvjet Abrahamove vjere - na početku stoji Božji govor. Drugačije rečeno: kad Bog ne bi ništa govorio - čovjek ne bi mogao vjerovati. Vjera je dakle ODGOVOR. Ova činjenica je vrlo važna, jer nas hrvatski jezik može zavesti. Čovjek bi mogao vjerovati, a da nitko ništa nije govorio. To je kad netko nešto promisli i drži da je tako  onda za  to rečemo u hrvatskom jeziku «vjerujemo" ( Vjerujem da će sutra biti kišovito = mislim- čvrsto sam siguran da će sutra biti kišovito.. tako mislimo da vjeruje onaj koji malo dublje misli i dođe razmišljanjem do nekog višeg bića. U hebrejskoj riječi za vjerovanje je takva mogućnost isključena. Kao što nitko ne može odgovoriti, a da ga netko nije prije pitao, tako nitko ne može «vjerovati» ako prije od Boga nije primio riječ. I zato izvještaj počima sa  «tada Bog reče Abrahamu.»

I što mu je Bog rekao? „Otiđi  iz  svoje zemlje, svog roda, svoje obitelji u zemlju koju ću ti pokazati." Ako smo očekivali nešto izvanredno, onda smo razočarani. Bog mu ne otkriva nikakve tajne. Sigurno, Bog je to mogao učiniti, a kasnije je to i učinio. No sada, ovdje, na početku vjere on to ne čini. To znači da otkrivanje nekih tajni, u biti, ne spada na vjeru. Ova kratka rečenica, koju Abraham sluša, opominje nas da i mi budemo pažljivi.

Bog šalje Abrahama na put u zemlju koju će mu on sam pokazati. To znači: Bog će sam ići s njim. Tako se Bog objavljuje kao vođa, koji pokazuje put. To se dobro uklapa u Abrahamovu situaciju, jer je za njega od velike važnosti naći pravi put. Može li on poželjeti nešto bolje, nego da mu sam Bog pokazuje put? Često puta se opisuje Boga Starog zavjeta kao Boga koji traži poslušnost. Ovdje, na početku vjere, Bog se pojavljuje kao vođa, koji ljudima pokazuje put. Tema o «Božjem vodstvu» se povlači kroz cijelu Bibliju. Pa i u kasnijem židovstvu  religija se nazivala jednostavno «put», Bog se nudi kao vođa. Ovaj izraz se može vrlo lako krivo razumjeti, jer Bog ne stoji na nekom trgu i govori «Tko želi sa mnom ići?» On ne daje neobavezne ponude.  On govori «Idi!» U ovome vođi ima nešto čemu se ne možemo suprotstaviti. On pozna put sasvim dobro, ima čvrst plan, ne ljulja se, nije bespomoćan kao neki nomad koji, često, ne zna kamo mora ići. To mu daje autoritet. Tako, u toj kratkoj rečenici ima nešto prisiljavajuće, nešto što budi povjerenje, nešto što osvjedočuje, nešto što uklanja razočaranje i stare rane. A koji je to put kojega Bog pokazuje?

«Idi iz svoga roda i od svoje obitelji!»  Abrahamov rod je bio uvijek na putu, tada su se nalazili u sjevernoj Siriji, no tu su bili stranci. Zato mu nije bilo tako teško napustiti zemlju. To je značilo, za stare narode, živjeti u smrtnoj opasnosti. Da bi se potpuno to razumjelo, trebamo razumjeti socijalni red koji se zadržao, kod beduina, do danas.

U pustinji se događalo malo ubojstava. Ako je netko nekoga ubio, morao je daleko bježati, jer bi čitavo pleme ubijenog ustalo i tražilo ubojicu i ne bi mirovali dok ga ne bi ubili. Zato se svatko klonio nekoga ubiti, jer bi, odmah, imao posla sa cijelim plemenom. Pojedinac je bio toliko jak, koliko i njegova rodbina. Ali teško pojedincu - samcu. Svatko ga može napasti. No, slobodan je poput ptice. Što više ima, tim više mu je život u opasnosti. I baš to Bog  zahtijeva od Abrahama. On mora ostaviti svoj rod. To je za Abrahama bilo nešto neočekivanoga. Tako se isprepliću Božje obznane, njegovi računi i planovi. Tome treba dodati da taj put traži od njega  potpuno zauzimanje. To nije bio skok na sljedeći put, već je morao cijeli svoj život usmjeriti prema tom putu. I nije mogao računati na povratak nakon nekog vremena rizika i puta, da bi se mirno opružio  uz oganj i računati na zaštitu drugih. Za njega više nije bilo povratka. Kad je spremio svog magarca i krenuo na put prema zapadu, to je bila odluka njegova života.

Trebao je napustiti svoj rod, a ipak nije mogao sam živjeti. Zato mu Bog nudi svoje zajedništvo. Abraham je, tako reći, trebao pripadati Božjoj obitelji. On će biti jak kao Bog, jer se Bog očitovao da će biti s njim solidaran. Bog se vezuje na Abrahama. On želi s njim ići i nikad ga ne napustiti na njegovim putovima. To je jedno obećanje, ali ne i jedino!

Do sada je Božji govor bio strog, skoro zastrašujući. Neka tajnovita moć vuče Abrahama iz njegove sigurnosti. Ta sila nešto s njim planira. A što mu to prvotno obećava? «Tada progovori Bog Abrahamu: «Učinit ću od tebe velik narod i blagoslovit ću  one koji tebe budu blagoslivljali, a prokleti one koji tebe budu proklinjali.» Glas je govorio tješeći, obećavajući.

«Blagoslovit ću te.» U toj riječi je sve drugo sadržano - obećanje brojnog nasljedstva, zemlja, slava, sreća. Bog obećava Abrahamu spasenje. Spasenje jednom rečenicom: «U tebi će se blagoslivljati sva plemena na zemlji.» To znači: svi će narodi govoriti: «O kad bi nama bilo tako dobro kako je bilo Abrahamu.»

«I tada Abraham krene na put». On nije otišao, jer je poslušao, nego jer se povjerio. Oslonio se na Boga i uzeo ga za svoga vođu. To nikako nije po sebi razumljivo. Božja se ponuda ne može prije prokušati. Abraham ne može sjesti i predvidjeti svoje izglede. Ne zna čak ni kamo ide. Ne može se osigurati ni informacijama. Za njega postoji samo jedna mogućnost:  kasnije kad već sve prihvati, istraživati ponudu. I samo kad  taj put uistinu prijeđe, vidjet će da ga je vodio k sreći. Samo kad se oslobodi svoje vlastite sigurnosti, vidjet će kako  je živjeti u savezu s Bogom.

Abraham je prevladao sve nesigurnosti, jer je uvjeren i zna da se na Boga  može osloniti. Hebrejska riječ vjerovati znači: «osloniti se na», « učvrstiti se u», «čvrsto se držati». Abraham je uvjeren da se  da se na  nikoga i ništa ne može tako čvrsto osloniti kao na Boga. To znači on vjeruje. Ne može riječ Božju provjeriti, ali osjeća da je prema Bogu, usprkos svih računa i nepovjerenja, malen. Zato se čvrsto veže na njega da se više nikad ne može odriješiti.

Ovdje moramo naglasiti da hebrejska riječ  za «vjerovati» ima isti korijen kao izrazi «dijete koje se nosi» i «odrasli koji obuhvaća dijete». Drugim riječima: čovjek koji vjeruje je kao dijete koje pušta da ga otac nosi. Što je put opasniji, to se dijete čvršće drži oca. I ako bi otac trčao k ponoru, neće se odlijepiti od njega, nego se čvrsto uz njega priljubiti, usprkos velikom strahu. Dijete zna: ni na što i ni na koga se ne mogu osloniti, nikoga tako čvrsto zagrliti kao oca. Gdje je otac, tu je moj spas.

Da li je ova Abrahamova vjera i naša vjera? Ne! Mi ne trebamo krenuti prema Kaananu, ne trebamo obdržavati Mojsijev zakon. Ne očekujemo svoje spasenje u velikom broju  magaraca i ovaca, niti se nadamo da će od nas postati velik narod.

Poput Abrahama, i mi smo primili riječ od Boga. I  mi se moramo postaviti prema toj riječi. Jer Bog koji nam govori je isti Bog koji je govorio Abrahamu. I nas želi voditi putem kojega mi nismo izabrali i koji izgleda tako nesiguran te zahtijeva sve naše sile. I nama je Bog obećao stupiti u zajedništvo i našu stvar učiniti svojom stvari. I nama je obećano da ćemo naći spasenje. I mi ćemo taj spas naći tek kad dođemo na kraj puta, kad prijeđemo cijeli put.

I ako biramo Boga kao vođu, ako se na njega čvrsto oslonimo - a mnogo će nas od toga odvraćati - tada vjerujemo poput Abrahama, tada je i nama Abraham otac vjere.

 4.

 Pogled odozgo

Izbjeći doline života

Prije nekoliko godina uspinjao sam se, s jednom malom grupom, na Bettelwurf kod Insbruck-a. Danima smo se radovali predstojećem putu. Ali, upravo na dan našega izleta u brda, bilo je loše vrijeme. Nasuprot drugim, prošlim danima bilo je maglovito i oblačno. Budući da nije bilo najavljeno  izričito loše vrijeme, mi smo se uputili. Malo prije vrha prošli smo, iznenadno, kroz sloj magle i oblaka i najednom smo stajali  u sjajnom sunčevom svjetlu. Oblaci su ležali nama pod nogama. Samo je virio vrh brda Inntala i glavno brdo Alpi. K tome je bio kristalno čist pogled u daljinu.

U nekom smislu smo bili odvojeni od doline života, te istodobno uronili u jedan drugi svijet. Sa suncem i iznenađujućim pogledom, okrenulo se najednom i naše raspoloženje koje je, do malo prije, bilo tmurno zbog oblaka i magle. Ovaj doživljaj je bio tako zadivljujući i dojmljiv da ni mnoštvo oblaka i more magle, u koje smo se morali spustiti nakon dužeg odmora, nisu mogli pokvariti naše raspoloženje.

 U jednom drugom svijetu

U Evanđelju nam se pripovijeda kako je Isus vodio nekoliko svojih učenika na jedno brdo i tamo najednom bio uklonjen svakidašnjem životu. U tom uklonjenom trenutku susreo se s dva velikana spasenjske povijesti Izraela. On se kretao, takoreći, u jednom drugom svijetu.

Ono što se ovdje opisuje, nije prirodni događaj. To što se ovdje odigralo podsjeća na Isusovo krštenje na Jordanu, na početku njegovog djelovanja. Također i tamo je jedan glas od gore potvrdio da je Isus Božji sin i da se on Bogu sviđa.

 Preobraženje

Koji smisao ima ovaj događaj? Što ove pripovijesti žele nama otkriti? U evanđelju po Mateju ovaj događaj slijedi spoznaju i Petrovo priznanje: «Ti si Mesija, sin Boga živoga», prvo naviještanje muke i poziva u kojemu Isus daje do znanja svojim učenicima: Onaj tko stoji uz mene, njemu će se dogoditi slično kao i meni. On će, na svoj način, nositi svoj križ. On je pokušao pripraviti svoje učenike na spoznanje da je Mesija, ali da će njegova sudbina biti drugačija, nego što oni to očekuju od Mesije. On je takav Mesija koji se kreće po  dolini ljudskoga života i čak biva uvučen u smeće. Učenicima - bar nekolicini - nije bilo skriveno njegovo uzvišenje iznad ljudi. I da ovo pripada jednom drugom svijetu, potvrđuje se u preobraženju. Isus ih vodi iz ovoga drugog svijeta nazad u doline života.

 Ojačanje

Prijelaz u jednu drugu sferu zbilje, odnosno znanje o ovoj drugoj dimenziji vlastitog života, bilo je važno i za čovjeka Isusa. Isus je sav uronio u svoj poziv. Uskoro će uzići u Jeruzalem. On predosjeća što ga tamo čeka. Ovaj događaj na brdu donio je čovjeku Isusu jednu vrstu unutrašnjeg ojačanja. On vidi svoj put u jednom drugom svjetlu, iz jedne druge perspektive, iz kuta spasiteljske povijesti.

Učenici su primijetili samo ono lijepo u tome ukazanju. Onu su htjeli tu ostati, graditi tri sjenice...

 Kršten

Također i naš put vodi jednom poslanju, biti kršćaninom. Isus naglašava da ni mi nećemo izbjeći križ, križ kršćana. Krštenjem mi nismo, u prvom redu, pristupili jednom klubu koji se naziva Crkva. Krštenje znači, da smo se spojili s Isusom koji će nas, kroz svoju smrt, voditi u novi život. Mi smo pozvani živjeti tako, kako je on živio, iz njegovog duha. Isto kao i on, sudarat ćemo se s otporom.

Na tom putu sljedbe biva nam dobro da ga, od vremena do vremena, pogledamo iz jednog  drugog ugla: od novog života koji na nas čeka. Svjetlo i sjaj ovog novog života može nas preobraziti i dati nam novu snagu da idemo dalje tim putem.

 Jačanje

Mi činimo to npr.  u korizmi kad promatramo Isusov put. Njegov put nije na kraju s teškoćama, križem. On vodi u novi život uskrsloga. Crkvene građevine baroka i rokokoa premještaju svoje posjetitelje, također, u jedan drugi svijet. Kada se uđe u njih kao da se otvara nebo. Također nas i one potiču da pogledamo život iz jednog drugog ugla...

Jedno slično djelovanje može imati slušanje muzike, post, meditacija ili također i molitva. Sve ove vježbe i vjerske prakse mogu dati snagu i biti ozdravljujuće.

 Iskušenje uzdignuća

Pri tome se susrećemo s istim iskušenjem kao i učenici. Oni su se, u toj lijepoj atmosferi osjećali udobno i tu su htjeli ostati. Poznajem ljude koji se u svom vjerskom svijetu tako dobro osjećaju da se više ne žele vratiti u doline ljudske svakodnevnice. Sve ove vježbe - pa makar bile i tako pobožne  - mogu se koristiti i za bijeg. Vjera može postati bijegom iz svakidašnjice.

 Povratak s brda

U korizmi smo pozvani da se popnemo na brdo preobraženja, kako bismo sagledali svoj život iz jedne druge perspektive. Vježbe kao post, molitva i razmatranje pomažu nam pri tome. Ove vježbe moraju uvijek sadržavati konfrontaciju sa stvarnošću, povratak s brda preobraženja, inače nisu dio Isusove sljedbe. Nama je oboje potrebno: uspon kako bismo svoj život mogli sagledati «odozgo», ali također i povratak u svakidašnju sljedbu. Oboje želim, vama i sebi, za korizmu.

P. Hans Hütter, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen