Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Jer 20, 7-9)

Pretjeranima  se čine prorokove riječi. Još i danas se malo čudimo ovim oštrim riječima koje je Jeremija uputio samom  Jahvi- Bogu.

Sigurno da njegov govor nije plod promišljenih, izvaganih riječi nekog razmišljanja. Jeremijine riječi su proizašle iz njegovih emocija. Bez obzira na to sve ove riječi pokazuju na veliko zdvajanje u kojem se nalazio Jeremija.

Kad se sluša prvo čitanje, onda nam  Jeremija oživljava pred očima: čovjek vidi njegovu ljutnju koja mu stoji zapisana na licu, kako razočaran optužuje svoga Boga.  Riječi su tako jake da bi čovjek mogao povjerovati da upoznaje kako se prorok doslovno bori sa svojom sudbinom koju čak želi i odbaciti.

Jeremija predbacuje Jahvi da ga je „zaveo", „nadjačao" i konačno „svladao" da preuzme proročke obveze, koje su mu teške.

Vrlo slikovito i izražajno opisuje  da on ima zadatak u ime Jahvino naviještati sud i propast što nije mogao ignorirati (Usp. jer 20,7) On nije mogao tu zadaću odbiti, dakle svoj poziv, a onda zajedno s time i sve muke i nevolje ako ne bi propovijedao riječ Božju ili bi samo na to pomislio. Bježanje u šutnju je nemoguće, jer riječ Božju treba naviještati.

Patnje zbog ove šutnje, ove stalne pasivnosti je još pojačana ruganjem i podsmjehom ljudi  zbog njegovog propovijedanja, kako kaže dan i noć (jer 20,7). Trenutačno iskustvo mu govori da se on sam mora boriti, nema nikoga tko bi shvatio ozbiljno i povjerovao ono što govori i prorokuje.   (Jer 20,7)

Što u prvom času izgleda bez poštovanja i respekta, na kasniji pogled se pokazuje kao poziv za pomoć koji dnevno doživljava da postoji jedan viši red nad njegovim ponašanjem i kojemu se on, u svojoj nevolji,  obraća, onomu kome zahvaljuje za svoj poziv i koji vodi njegove putove. Važan vid koji nam daje shvatiti nastup proroka je malo kasnije njegova vjera u Božju potporu (Jer 20,11-13) koju, usprkos svim nevoljama, nije izgubio. Tužitelj je konačno svjestan da se on na kraju ne mora sam boriti. Uz čudesnu vjeru u pomoć, Jeremija ne prikriva svoj bijes i jad, nego ih jasno izražava i obraća se onome koji ga je pozvao da preuzme nepodnosivu zadaću.

Drugo čitanje (Rim 12, 1-2)

Redci iz pisma Rimljanima  su uzeti iz drugog glavnog dijela (Rim 12, 1-15, 13) koji nosi naslov „Život vjernika". Kad se slušaju riječi Apostola, onda je očita nakana opomene i poticaja.  Ali istodobno se vidi da rečeno i drugo što slijedi u razlici nije baš konkretizirano, nego se, umjesto toga,  pruža  sveopća i temeljna pretpostavka. Moguća obimnost zahtjeva „prinijeti se Bogu kao živa i sveta žrtva" (Rim 12,1) tako da život odgovara „pravom duhovnom bogoslužju"  se gubi među uputama da se konačne opomene, na kraju, razlikuju od osobnih darova (sposobnosti) koje su dane pojedinim članovima zajednice, a koje će se kasnije opisati kada će Pavao rastumačiti što je „pravo Bogoslužje"   i život po  Duhu za sve članove zajednice. (usp. Rim 12,9-21.)

Veliki zahtjev koji se iza toga krije nije ništa umanjen ovim konkretiziranjem. Izjava da su posebne osobne zadaće povezane s vlastitim darovima, može oduzeti  početni strah da treba započeti ići putem koji ne odgovara vlastitim sposobnostima.

U središtu razmišljanja i postupanja ljudi treba, prema apostolu, stajati volja Božja koja će biti prepoznatljiva u svjesnom  načinu  života, ali ujedno i mjerilo za ispitivanje vlastitih čina (usp. Rim 12,2)

Evanđelje: (Mt 16,21-27)

Današnje evanđelje se sastoji od tri odvojena dijela: najprije Isus najavljuje svojim učenicima predstojeću muku.  Fokus se tada prebacuje na Petra i njegovu reakciju, a potom slijedi pouka s time povezana, što će apostoli doživjeti od svojih neprijatelja. Kako će se ponašati drugi učenici u sličnim slučajevima - ne govori se.

Indirektno se suprotstavljajući Petrovom ponašanju, koje se očituje u njegovim izjavama, Isus svim slušateljima daje pouku kakvo ponašanje očekuje od onih koji žele biti njegovi učenici.  Da ne traži ponašanje poput Petrova, očituje se iz kritike izrečene Petru.

On navodi tri glavne stvari da se bude njegov učenik: zatajiti samoga sebe, uzeti vlastiti križ na sebe i nasljedovati njega, Isusa.

Na podlozi pouke koja slijedi, a koja je upućena svima, izgleda da su i drugi učenici razmišljali kao Petar, jer je njegova reakcija bila sasvim ljudska.

Možda drugi učenici nisu svoju molbu i želju glasno izrekli.  Možda je Isus i pročitao na njihovim zabrinutim licima, što misle.

Kad učenici ne bi trebali takvo tumačenje, koje bi moglo biti podsjećanje, onda ne bi bili ljudi kao mi. Iako su oni, za razliku od nas imali kod sebe opipljivu osobu Isusa Krista, on i njih poučava poput Petra.  Bez ovog sadržaja kad bi Isusa slijepo slijedili i sve mogli čitati s njegovih usana i bili savršene kopije (slike) njega samoga, onda bi se mi teško mogli s njima uspoređivati i identificirati.

Pozdrav: Isus, raspeti i uskrsli Gospodin, neka bude sa svima vama.

Uvod: „U smrti je život" - ljudski govoreći - suprotnost, ali za nas kršćane je stvarnost. Ovdje smo se okupili da bismo proslavili smrt i uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista.

Dopustimo da nas, opet i iznova, pogodi riječ Božja da bismo  malo dublje shvatili što to znači nasljedovanje Krista.

Prije nego proslavimo uspomenu na Gospodina Isusa Krista, želimo malo razmisliti i na nas zazvati milosrđe Božje.

Molitva vjernika:

Iznesimo Bogu naše molitve a čiju blizinu sada na poseban način doživljavamo

• Za sve koji imaju posebne odgovornosti za budućnost, da znaju razlikovati važno od nevažnoga i da budu spremni tražiti nove putove, molimo te
• Za sve one koje vodi želja za imanjem, posjedovanjem, da im se otvore oči za nutarnje dimenzije čovjeka i života što im može pružiti mnogo više od onoga što od zemlje očekuju, molimo te.
• Za sve koji imaju moć, da druge ne podčinjavaju, nego da budu čuvari života, molimo te
• Za Crkvu, da u svom životu, po volji Očevoj, svjedoči svijetu za snagu tog života, molimo te
• Za nas same, da pokušamo dublje shvatiti svoj život i da svoja iskustva pokazujemo drugima, molimo te.
• Za sve koji padaju pod svojim životnim križevima, da im udijeliš snage za ponovno ustajanje, molimo te.
• Daj da shvatimo da samo put po križu i s križem vodi k spasenju, molimo te
• Podari nam dobru i obilnu kišu, iako ne zaslužujemo takve darove, molimo te
• Nagradi vječnim rajem naše pokojne za svako njihovo dobro djelo, molimo te.

Bože, ti daješ smisao životu, pokaži nam se ako te izgubimo iz vida, ponovo nas pozovi ako smo prečuli tvoj poziv. To te molimo, po Kristu Gospodinu našemu. Amen

a)

Prihvatiti zahtjev

Na svakom kutu

Vidimo ga ovdje u prostoru oko oltara, vidimo ga u stanovima, opažamo ga dok šetamo, na vrhovima tornjeva,  ponekad uz put. Poneko od nas ga nosi na lančiću kao ukras, ali nas ti križevi nikako ne podsjećaju na nasilnu smrt onoga po kome se mi nazivamo kršćani. A u isto vrijeme, stoji na raznim mjestima kao simbol Isusovog uskrsnuća i podsjeća nas na nadu da će naši dragi pokojnici, bračni drug, roditelji, braća, pa i mi sami uskrsnuti.

Iako nismo, barem velika većina od nas, čuli prvi put Isusove riječi „Tko želi biti moj učenik, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom"  (Mt 16,24), ne mislimo odmah automatski na njih.  Ipak, ovaj zahtjev je neodjeljivo povezan s kršćanstvom, o tome ne treba ni raspravljati, izjava je sasvim jasna- ne postoji nikakva skrivena mogućnost izmicanja: „Tko želi biti moj učenik, neka uzme svoj križ na sebe..." Ove velike riječi  „svoj vlastiti - dakle moj križ" su tako spojene, kao Božić i Uskrs ako sebe shvaćamo kao ljude koji, u svom životu, nasljeduju Isusa Krista.

Nikakav križ kojega smo sami napravili

Svakom od nas je dan poseban, osoban poziv kojeg i nije baš tako lako uvijek otkriti. Umjesto da se otvorimo Božjem planu,  čini se da je mnogo lakše isključiti sva osjetila da bi se stupilo nekakvim životnim putem, da bi se isključilo sve stranputice i napore, koje obećava sreća i uspjeh. No, ovaj „svoj križ" ne znači križ kojega smo sami „izmislili", slobodno kreativno napravljeni križ - ili „hvala Bogu"?

Umjesto toga, križ znači svjesno otvoriti srce, oči i uši. Samo tako dajemo Duhu Božjem šansu da nas prožme i ispuni, samo tako, konačno, možemo upoznati Božji plan s nama.  To znači i promatrati ono što na mene dolazi, to znači također, ne otklanjati patnju, okretati se od nje, nego iskreno prihvatiti sve što se oko mene događa.

To nije najlakši put, kako sam već rekao.  Ali nositi križ na ramenima, kako se to obično kaže starim izrazima, nije baš lako. Boriti se protiv je, s jedne strane, ljudski. S druge strane, Isus prilazi svakom pojedinom od nas  i traži da svatko ide svojim vlastitim putem za njim.

Svjesno nisam ovdje skicirao nikakvu životnu nit, jer su one toliko različite da se ne mogu međusobno uspoređivati, a i tada ne bismo bili pravedni prema ljudima koji su opterećeni križem.  Svaki takav put je ako se Isusov zahtjev uzme ozbiljno,  izazov za svakoga pojedinog od nas i to ne baš mali i ne samo jedan.

Tužiti (jadikovati) se je dozvoljeno

Vrlo je teško  pretpostaviti da se taj križ može prekriti neprestanim smiješkom i sjajnim licem.  Stvarnije su povremene emocije koje probijaju, kako smo čuli u prvom čitanju, poput Jeremije koji se osjeća razočaranim, prevarenim zbog poziva i s tim povezane nepodnosive zadaće. Primjer ovog čovjeka nam pokazuje da se možemo glasno žaliti i tužiti. U biti je to čak i potrebno. Ako se čovjek obraća Bogu žaleći se, ostaje u dijalogu s Bogom.  Jeremija može biti uzor kako se, usprkos  pitanjima, baca na put. Usprkos nemoći i ljutnji  očuvao je zadivljujuće povjerenje  u autora svogvlastitog poziva i obraća mu se pa makar u ružnom  (hladnom) tonu.

1.

Prilagođavanje ili novo mišljenje Prema  Rim 12, 1-2

„Promijeniti se, novim načinom mišljenja". Kad je Pavlova riječ prvi put bila javno rečena u Njemačkoj, u njemačkoj je Crkvi bila jedna sasvim druga situacija. Tu rečenicu je rekao Mario von Galli na katoličkom danu u Stuttgartu  1968. Mnogi su se tada radovali što se, na već oronulom licu Crkve, pojavljuje novi dah nade.

Crkva onog vremena

Kad danas čujemo Pavlov poziv, onda on u Crkvi zvuči poprilično strano i odbojno, jer je Crkva postala alergična na „aggiornamento"  koji se više shvaća kao prilagođavanje i to u Crkvi koja, sigurno već nekoliko godina, s popriličnim pravom, traži zaklon, određenim zatvaranjem u nekakvu spasonosnu slijepu ulicu, protiv navale nepreglednog mora pluralizma i liberalizma. Pavao, kako izgleda, dolazi u susret ovim tekstom iz poslanice Rimljanima. Jer ispred ove rečenice stoji jedna druga rečenica: „Ne suobličujte se ovome svijetu." I što konačno riječ Pisma ozbiljno želi reći: jesmo li nakon velikog koncila prošlog stoljeća pošli krivim putem? Jesmo li se previše priklonili ovome svijetu, oslonili se na ovaj svijet? Nije li nova kršćanska misao upravo ta da se ne prilagođavamo ovome svijetu?

Biti kršćanin u naše vrijeme

Sada, biti kršćanin u naše vrijeme ne znači prihvaćati sve što je danas u modi, misliti i činiti što svi čine, jer svi tako čine.  Tada bi kršćanski način života postao suvišan u ovome svijetu. S druge strane, kršćanski put nije nikakav niz pobožnih vježbi, odvojenih i izoliranih dobrih djela,  izvan profanog života. Niti kršćanski put znači bijeg u nekakvu nostalgiju i plač za starim vremenima u kojima puše dah tradicionalizma.  Kršćanski put je uvijek sam život.  Kršćanska žrtva - nastavlja Pavao - je sam čovjek koji su uputi ovim putem.  Biti kršćanin može značiti samo da smo mi, ovim svjedočanstvom vjere i nade, snagom srca, stalno u svim situacijama ovoga svijeta. Što Pavao od nas traži je kritička distanca prema sadašnjem vremenu i njegovim trenutnim trendovima, ali isto i prema prošlosti i njezinim nepriličnostima, pa i u Crkvi. To pak znači da mi trebamo daleko dublje ući u dubinu ljudskog života, ljudske duše i našeg ljudskog postojanja da opet otkrijemo ono što je stvarno ljudsko, onako kako je to Bog htio: apsolutnu vrijednost pojedinca i njegova života, kako on dolazi u pojedinim oblicima ljudske i kršćanske ljubavi.  To pak znači da postanemo osjetljiviji prema dimenziji našeg života koja nadilazi smrt. A to opet znači da svijet i sva događanja na njemu, sami sebi i drugima, činimo transparentnijim, vidljivijim u jednom dubljem smislu, do one bitne korijenske stvarnosti.  Mislim na životnu želju i životnu puninu današnjeg svijeta. Svijet, očekivanja i patnje ljudi, ratovi, nasilja, kao i mnogostruka pojavljivanja mira i dobra.  To znači, konačno, da mi sami, uvijek iznova, trebamo učiti da se oslobodimo okova sudbine, preko dnevnih muka, straha i brige pa i prema zastrašujućem trenutku smrti.

Biti kritičan u ovo vrijeme

Sve će ovo postati prazne riječi ako najprije ne naučimo svoje „biti kršćanin" promatrati kao „uzimanje odstojanja" i to prakticiramo. Sve će ostati samo ideologija ako nam ne uspije, u svoju svagdašnjicu, unijeti redovite, mirne elemente meditacije. Ono što nam je prije davalo društvo koje je bilo jedinstvenog pogleda na svijet i što nam je oduzeto, to nam ne može nitko zamijeniti, pa ni mi sami, ni male grupe.  I treba sposobnost, iz dana u dan,  biti pred Duhom Isusa Krista, pred mojim Bogom, pred Bogom ljudi s kojima živim, a koji nas  gleda s pažnjom punom ljubavi. I samo ako se možemo osjetiti kao jedinstveni i neponovljivi, onda ćemo doći na tu točku s koje ćemo ponovno doživjeti vrijednost drugoga,. Tako će se uređivati i naše djelovanje u zvanju i zanimanju, onda će i naše političko angažiranje biti slobodno od političkih ideja i planova koji gledaju samo svoju korist.

„Promijenite se novim načinom razmišljanja!" Ovaj poziv prema lojalnom distanciranju od svijeta, u ne prilagođavanju svijetu, ali punom ljubavi, ne događa se po mržnji prema svijetu i ljudi oko nas, nego preko novog pogleda na njih. A to će nam reći sve umornosti i svijeta i Crkve

2.

Nositi križ Isusovog nasljedovanja

Mnogi od nas nose križ oko vrata. Upravo mladi ili poznati umjetnici često nose poveći križ na prsima. Biskupi i opati, većina redovnica, nose otvoreno križ na odjeći. Križić se nosi kao znak pripadnosti Isusu Kristu ili zajednici Crkve. Mnogi nose križ kao talisman, kao zaštitu ili blagoslov, ili kao modni ukras.U mnogim stanovima, na ulicama ili na vrhuncima nalazimo križ. Često puta su to umjetnički križevi, nekad s tijelom Isusovim, nekad bez. Mnogi križevi su vrlo jednostavni, ali odlikuju se vlastitim dostojanstvom.

Zahtjevni znak

Prije nekog vremena je došlo u Bavarskoj do tzv.»križ sukoba» i sudovi su time bili zaposleni. Radilo se o pitanju: »Smiju li u razredima, u javnim školama, visjeti križevi ili ne? Nije li to za nekršćane uznemiravajuće da u školi mora gledati križ?». Emocije su bile nabite, tisuće su išle u demonstracije za križ, pisma čitatelja su bila puna te teme.

Na mnogim zastavama i na različitim ratnim strojevima nalazimo križeve u različitim oblicima, govorimo o križarskim ratovima i mislimo na sveti rat protiv ovoga ili onoga.

Križ je simbol kršćanstva na cijelom svijetu, često predstavljen trijumfalistički, kao na starim obeliscima. Ali i vrlo često, križ je izrastao iz povijesne tradicije tijekom tisućljeća.

«Križ» simbol za bol i patnju.

Kad govorimo o nošenju križa, onda redovito mislimo na neizlječivu bolest, bol, bijedu, sumnje, brige, katastrofe, ratove i smrti. Nije to ništa velikoga, niti vrijedno prihvaćanja, niti što lijepo. Ovoga časa mislimo na žrtve katastrofalnih poplava širom svijeta. Mnogima je nestalo imanje i sve što su zaradili.

Ili mislimo na  žrtve terora prije nekog vremena u New Yorku.

Koliki ljudi među nama moraju, nedragovoljno, nositi križ.

Često, iza udaraca sudbine, ostaje pogled na onoga koji je sam nosio križ i na križu umro kao molitva: „Ne daj da zdvajam i ne ostavljaj me samog." Vjernici mogu puno lakše nositi ove poteškoće. Ovdje bi bilo nespretno govoriti o nekim pobožnostima križu kao i ovo»nošenje križa». To bi bilo fatalno prebrzo ocijeniti kao nasljedovanje Isusovo.

Križ nasljedovanja Isusova

Isus je rekao svojim učenicima: „Tko želi biti moj učenik, neka se odreče sebe, uzme svoj križ i slijedi me». Što to znači za nas, trebamo li križeve tražiti te strpljivo nositi i podnositi? Ili je iza toga sakrita istina koju su mogli doživljavati kršćani - „Tko svoj život izgubi, dobije ga», to znači tko riskira svoj život za neku stvar koja se u čisto ljudskoj perspektivi ne isplati, taj se odriče samog sebe  i nosi svoj križ. To je nešto drugo,  nego nošenje križa koji je povezan sa životnom sudbinom.

Zahtijeva zauzetost i snagu

Križ nasljedovanja nije, ni u jednom slučaju, pasivno odricanje ili jednostavno popuštanje i trpljenje, nego naprotiv, zahtijeva zauzetost i snagu.

Želim vam ovu snagu i uspjeh u nasljedovanju.

3.

I opet jedna kriva mistika trpljenja

«Na to reče Isus svojim učenicima: Tko hoće biti moj učenik, neka se odreče samog sebe, uzme na se svoj križ i neka ide za mnom. Jer tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život radi mene, taj će ga dobiti.» (Mt 16, 24-25)

Često izgovaramo ovu Isusovu riječ, ali isto tako, vrlo često, ne možemo ovim riječima utješiti nekoga tko trpi, jer bi se to moglo i zloupotrijebiti. A isto je i ako govorimo o jednoj nezdravoj mistici patnje. A mistika patnje-trpljenja nije dobra ako želimo sebe i drugoga uvjeriti da je trpjeti dobro i Bogu ugodno. Ni jedno trpljenje nije dobro i Bogu se nikada, ni u jedno vrijeme, nije sviđalo.

Zamislite ženu koja je udana za muža alkoholičara. Treba se čuvati da se ne reče:»Dobra ženo, to je vaš križ, gledajte na križ Isusovi i nosite svoj križ strpljivo.» Jedan takav savjet ne samo da je nedostojan čovjeka, nego je i Boga nedostojan. Svećenik bi trebao sve učiniti da se takav čovjek nađe što je prije moguće u lječilištu za alkoholičare. I tek kad se učinilo sve što je moguće, moglo bi se diskretno pokazati na križ Isusov.

Tko u svakoj prigodi uzima u usta nasljedovanje u nošenju križa, pitanje je da li on razumije križ Isusov. Počesto tako govorimo da se stiče dojam kao da se kroz strahovitu smrt Isusovu na križu dobri Otac mogao udobrovoljiti. To je potpuno promašeno tumačenje.

Isusova smrt na križu je posljedica njegovog naučavanja i ponašanja. Jer je u svojim propovijedima govorio da je Bog prijatelj života, a neprijatelj smrti, bio je ubijen. Jer se zauzeo za slobodu i pravednost za sve ljude, jer je želio sreću svih ljudi, trebao je nestati. Jer je Očevu ljubav sasvim konkretno ponudio grešnicima, morao je na križ. Svo njegovo naučavanje može se svesti u jednu rečenicu: «Tko god ti bio- Bog te ljubi.!»

Zato nasljedovanje u križu, u prvom redu, znači da se zauzimamo za svoje bližnje, za njihovu slobodu i sreću. A tko to čini, taj će doći vrlo brzo u suprotnost sa ponašanjem svojih suvremenika. Naša braća, sestre, koji se danas zauzimaju za pravdu i jednakost svih ljudi u pokvarenim i korumpiranim totalitarnim društvima pokazuju nam jasno što je to nasljedovanje u križu.

Bilo je to uvečer 24. ožujka 1980.g. u bolničkoj kapeli «Božje providnosti». Nadbiskup San Salvadora, Oscar Romero, je došao slaviti euharistiju. U svojoj propovijedi reče: »Bespredmetno je ljubiti samoga sebe i čuvati se životnih opasnosti. Povijest stavlja ljude u takve opasnosti i tko želi sačuvati svoj život izbjegavajući te opasnosti, izgubit će ga. A tko se stavi u službu bližnjega, iz ljubavi prema Kristu, živjet će poput zrna pšenice, umrijet će, ali samo prividno. Ako ne umre, ostaje sam. Žetva pretpostavlja smrt. Samo ono što umre, donosi plod.» I dok je to govorio, pogode ga hici nekog snajperiste u glavu i srce. Obliven krvlju pade nadbiskup na oltar. Još je uspio prošaptati sestrama: »Neka Bog oprosti mojim ubojicama.»

Ne mali broj naše braće i sestara umiru, jer se svom snagom bore i naviještaju nasljedovanje Isusa Krista da Bog želi biti sreća svih ljudi. Tko danas želi biti kršćanin ne mora se podvrgavati nikakvom  umiranju i specijalnim asketskim djelima, ne treba se mučiti postovima. On treba svoju vjeru samo živjeti i uskoro će  osjetiti Isusove patnje.

Tko se u svijetu zauzima za siromahe, ponižene, obespravljene taj sasvim sigurno pada pod križ, jer se on, na neki način, protivi silnicima i gospodarima svijeta. Gospodin je već prorekao da mu neće biti ništa bolje, nego što se to dogodilo njemu, Gospodinu i Učitelju. U zapadnom demokratskom svijetu takvi neće biti progonjeni, ali će biti označeni kao neprijatelji svijeta, kao neznalice, i sanjaoci.

Nasljedovanje križa ima jedno drugo naličje. Ako nas pogodi teška bolest, ili ako se na nas sruči kakva nesreća, tada se može dogoditi da, zajedno sa umirućim Isusom, zavapimo: »Bože moj, Bože moj, zašto si me zapustio.» (Mk 15,34) Tamo gdje se Bog u tminu povuče zbog teške patnje, tada nam često ne preostaje ništa drugo nego, u nasljedovanju križa, optužujući vapiti: »Neka bude, volja tvoja,  pa i ako ništa ne razumijem.»

Jedan švicarski dominikanac, u svojoj knjizi, opisuje sudbinu jednog mladog oca. Pozvali su ga telefonom, žena mu je rodila sina. U bolnici ga je bolničarka odvela u sobu s velikim staklenim prozorima: «Tu je vaš sin»! reče ona, Liječnik asistent ubrzo naiđe i reče: „Vaš sin nema ušiju i usni otvor je tako malen da ne može disati, a i brada je unazad položena, vaš sin je mongoloid.» Otac je vidio to čudno i izobličeno lice. Nije se htio pomiriti s činjenicom da je to njegovo dijete. I pođe svojoj ženi i oboje plakahu: «zašto?»  «zašto je to baš nas pogodilo.»

Sljedećeg dana je mladi otac pohodio svoju ženu u bolnici i rekao joj: »Naše dijete mora živjeti, mora doživjeti da ima oca i majku. Ne strašim se ljudi, ni njihovih ogovaranja i svega što će o nama govoriti. Mislio je na Veliki petak. Tu se isto čita: «Nije imao ni obličja, ni ljepote da bismo ga gledali. prezren bijaše, odbačen od ljudi,.» (iz 52,2-3) Ovaj mladi otac je u noći svoga plača i nevolje u svom bolesnom djetetu prepoznao unakaženog Isusa i zato je mogao mirno preuzeti tešku sudbinu.

Konačno, ondje gdje ljudima uspije prihvatiti ono što im neistraženi Božji plan dodijeli, tu se događa čudo koje možemo promatrati samo nijemo i s divljenjem. A druga strana medalje je nasljedovanje križa, a to je biti za druge. Tko ustraje uz starog oca ili majku, pa i ako su već oronuli i starcima pomaže, taj ostaje u nasljedovanju križa.

I zato molimo Boga da nam ne dopusti da budemo sami u nošenju križa. I da nam pomogne da ne padnemo pod tim križem.

4.

Uzmi na sebe svoj križ

Svi želimo živjeti, svi želimo biti sretni. Svi nosimo u sebi želju za srećom. Ovu glad za srećom i životom ljudi žele zasititi na razne načine. Mnogi naši suvremenici misle da će tu težnju zasititi imanjem i novcem. Drugi opet žele uživati život na razne načine. Neki traže sreću u uspjehu životnog zvanja. Svatko od nas ide, zajedno s ostalim ljudima, tim putem traženja sreće. Ako pak pogledamo očima vjere, ispod ove površine, mogli bismo naslutiti da iza ovih želja stoji Bog koji nam želi puninu života i sreće.

Istovremeno opažamo kako je lomljiva naša sreća, kako se, opet i ponovo, «križa» s patnjom i nesrećom, kroz udarce zanimanja i osamljenosti, kroz grijeh i krivnju, bolest i smrt. Svatko mora nositi svoj križ, bilo kada i bilo kakav. Isus nam, u današnjem evanđelju, skreće pažnju na  križeve u životu.

Ljudsko poimanje:

Križ ne spada u našu zamisao o sreći, zato svaki čovjek nastoji odbaciti svoj križ što je prije moguće. Želimo odbaciti sve što nam zadaje bol. Sklanjamo se od križa, dapače panično bježimo od njega. Ipak, želimo živjeti.

Ne mislimo ništa drugačije, nego Petar u današnjem evanđelju. Isus je navijestio svoju Radosnu vijest, organizirao krug suradnika, postavio Petra kao prvog u tom, temeljnom krugu i tako izvršio prvi zadatak. Drugo je pak moglo slijediti: žrtvovanje života, vlastito djelo spasenja po njegovoj poslušnosti do smrti i to do smrti na križu. O tome je Isus govorio: da mora mnogo pretrpjeti, on će biti i ubijen (usp 16,21).  Ali treću rečenicu, da će treći dan uskrsnuti - Petar već ne sluša, nego reagira: «Bože sačuvaj, Gospodine, to se tebi ne smije dogoditi.» Tako reagira Petar, tako mislimo i mi.

Božje namisli

A što odgovara Isus? Neuobičajenom strogoćom prekorava Petra: »Odlazi od mene sotono, ti me želiš upropastiti, jer ne želiš što Bog hoće, nego što hoće ljudi.» (16,23)

I on se obraća učenicima riječima kao: sebe prezirati, svoj križ na sebe uzeti, izgubiti život zbog njega, ne očekivati nešto od onoga što svijet nudi. I k tome dodaje da ćemo biti svi suđeni prema djelima. (usp. 24,27)

Zar to sve nije protiv našeg zdravog razuma? Mi se želimo ostvariti, ne odreći, ne izgubiti. To nisu, u stvari, naše namisli. A ipak, Isus ostaje pri tome: „Ako netko želi biti mojim učenikom, neka se odreče sebe, uzme svoj križ i neka ide za mnom." (16,24) Tko želi biti kršćanin, taj treba učiti misliti Božje misli, ispunjati volju Božju u poslušnosti, kao Isus.

Primjerenost

Uzeti Isusov križ i za njim ga nositi. Ali zašto baš ja? Zar nije taj križ pretežak? Legenda pripovijeda: neki je čovjek bio nezadovoljan svojim križem i potuži se svom anđelu čuvaru. Anđeo ga povede u nebo, u neki veliki prostor koji je bio ispunjen križevima. Čovjek je trebao sam izabrati svoj križ. Uzima čovjek ovaj i onaj križ, jedan je bio preoštar, drugi prekvrgav, treći težak, sljedeći dugačak. A onda uzme neki križ u kutu, taj mu se činio odgovarajućim. Okrene ga, a na križu upisano njegovo ime. To je bio njegov križ. Bog nam ne daje križa kojega ne bismo mogli nositi.

Proces zrenja:

Zar ne bi bilo bolje da ne nosimo nikakav križ? Ben Cadok je bio opak čovjek, nije mogao podnijeti ništa lijepa, on bi sve odmah uništavao. Jednog jutra spazi on upravo izraslu mladu palmu. Uzme kamenu ploču i postavi je na mladu palminu krunu. Palma se tresla na vjetru, ali se nije mogla osloboditi stijene. Jer se sve više borila protiv stijene, palma se sve više udubljavala u pijesak, sve dok nije dosegla do dubinskih voda. I palma je rasla sve brže i brže i više nego sve druge palme. I ni jedan je vjetar nije mogao slomiti, ni jedna suša nauditi.

Svoj križ na sebe uzeti, podnositi tešku sudbinu, zahtijeva odvažnost, a to se uči cijelog života. To nam pomaže i da rastemo i zrijemo. Površnost ne drži, treba ići do onog bitnog, a tada ćemo postati ljudi koji su čvrsti, koji drže do bitnog, najvažnijeg.

Nasljedovati:

Uzeti na sebe svoj križ - ne sili nas samo na to Isus. On ide ispred nas. U posljednjoj poslušnosti on ispunja volju Oca i uzima na sebe svoj križ. U krajnjoj ljubavi se on za nas predaje. I zato on oduzima grijehu i smrti žalac, a križ u njegovom uskrsnuću postaje znakom pobjede, drvom života. Svoj križ uzeti znači: u svom križu uzeti Isusov križ i dobiti život.

«Pođi za mnom», zove i nas Isus ako stoji križ na našem putu. Možemo birati: skakati, preskakati, i zbog toga se prelomiti. Ili križ na sebe uzeti i slijediti Isusa koji je obećao: «Tko svoj život izgubi poradi mene, taj će ga dobiti.» (16,25)

Ususret križu

Moglo bi se evanđelje po Mateju podijeliti u dva velika dijela. Drugi dio počima odlomkom gdje se opisuje kako se Isus odlučuje na put u Jeruzalem, mjesto njegove muke i smrti na križu, Taj put nije bio nerazumljiv samo tadašnjim učenicima, nego to ostaje i danas, većini vjernika. I zato Isus hoće svoje učenike pripremiti na ovaj neočekivani događaj. «I od tada počima Isus tumačiti učenicima da treba ići u Jeruzalem i tu će od starješina i pismoznanaca mnogo trpjeti.»

Nerazumljiv križ

Što se govori o Petru, ne tiče se samo njega, nego i svih onih koji ne razumiju i ne prihvaćaju niti svoj, a niti Isusov križ. Za Petra je nezamislivo da Mesija mora trpjeti. Uzima Isusa na stranu i pokušava ga nagovoriti: »Ta neka Bog sačuva, to se tebi ne smije dogoditi."

Što ovdje čini Petar, to čine mnogi vjernici i teolozi, koji prešućuju križ Isusov ili ga krivo tumače, jer ga ne mogu nikako staviti u svoju sliku o svijetu, čovjeku i Bogu.

Nezaobilazan križ

Isusova reakcija na ovaj pokušaj - a to i nas pogađa - je neuobičajeno oštra: "Nosi mi se s očiju sotono! Nemaš pred očima što je Božje, nego što ljudi hoće.» Isus predbacuje Petru: nemaš osjetilo za volju Božju, misliš što misle ljudi koji traže samo svoju korist.

Bez da je to znao i htio, Petar je, nepromišljeno i ludo, preuzeo ulogu sotone koji je, još u pustinji, na početku njegovog djelovanja, želio Isusa odalečiti od njegovog puta.

Ne možemo se ukloniti s puta križu Isusovom pa i ako je „židovima sablazan, a poganima ludost» (1 Kor. 1,23) on treba u životu Isusovu, jer Isus tako oštro reagira.

Neizbježan križ

Isus je morao ići u Jeruzalem, pa i ako to mi ne možemo razumjeti. Iz ljubavi i vjernosti prema volji Očevoj, jasno i  iz vjernosti prema ljudima za koje je trpio i iz vjernosti prema sebi.

Postoje situacije gdje ova trostruka vjernost vodi križu. To su doživjeli mnogi ljudi prije i poslije Isusa.

To je križ koji stvara život: »Ali treći ću dan uskrsnuti.»  Trpljenje vodi k životu, križ će postati drvom života.

Drvo života

Što vrijedi za Krista, vrijedi i za kršćane. Tko želi biti njegov učenik, treba prevladati strah da će izgubiti život, mora steći sposobnost zatajiti sebe, to znači odreći se prednosti i posljedice primiti na sebe ako to traži nasljedovanje Isusa. Tko izgubi zbog njega životne mogućnosti - iz vjernosti prema Bogu, prema ljudima i svojoj savjesti, taj ne treba imati nikakve brige. On će zadobiti konačni i vrijedni život.

6.

O nošenju križa

Jedan «Lijepi križ»

Neki župnik je obnavljao crkvu. Kad je sve bilo gotovo, nedostajao je još jedan križ. Dugo je razmišljao kakav bi križ najbolje odgovarao njegovoj crkvi. Postoje razni križevi. Križ s korpusom ili bez njega.  Križ s trpećim Gospodinom ili križ s proslavljenim Gospodinom. Svečani križ sa zlatom i srebrom ili jednostavni križ. Župnik se nije mogao odlučiti.

Na sastanku crkovinarstva netko mu reče: »Molim vas, za našu crkvu kupite jedan lijepi križ.» Više nije mogao slušati...

I ne znam kakav je križ, konačno, župnik kupio.

Križ ima različita lica.

• Mislimo na križ mladih roditelja. Već dugo su očekivali dijete. Konačno je tu. I uspostavlja se da je dijete teški bogalj. Kakav teški križ moraju roditelji, ali i dijete, nositi u životu?
• Ili tu je križ alkoholičara ili ovisnika. Zbilja žele i imaju dobru volju: «sada konačno želim biti suh ili čist». Ali nerijetko svlada ih ovisnost. Kakav križ nose ti ljudi i oni koji s njima žive.
• Tu je križ vlastite bolesti: dijabetičari, rak, sida, uzetost, vezani za kolica ili krevet cijelog života.
• Pa konačno križ starosti. Opaža se, ne ide više onako kako se moglo nekada. Snage popuštaju. Osjećaj osamljenosti, odbačenosti. Izgleda da spadaš u «staro željezo».

Bezbrojni križevi ljudi

Postoje bezbrojni križevi i bezbrojne pripovijesti ljudi koji nose te križeve. Što sve ne može postati križem u našem životu?

• Radno mjesto može postati vlastiti križ. Dnevno nositi križ svakodnevnog posla. Iz dana u dan pomnjivo marljivo raditi, od rana jutra, neosobno, monotono, bez vidljivog rezultata, uvijek isto. Samo kotačić dnevnom kotaču.
• Tu je strah da se ne izgubi radno mjesto, od danas do sutra biti na ulici. Bez mogućnosti posredovanja,. Time je i egzistencija na kraju.
• Obitelj može postati križ. Nerazumijevanje i krize su glavni temelj odnosa među partnerima ili među djecom: «Toliko smo pokušali da više nema ništa smisla.»

Naš svijet je obilježen križevima. Ljudi pokraj nas stenju pod njima i padaju, skoro nečujno, jer naša galama i zaposlenost previše pokrivaju, jer mnogi križevi stoje iza zatvorenih vrata, ali i zatvorenih srdaca.

«Uzmite na sebe svoj križ i idite za mnom»

Uz najbolju volju to ne može biti. Što Isus traži to je previše.

Legenda pripovijeda o mladom čovjeku koji nije htio nositi svoj križ. Dok je Isus išao po zemlji davao je svakom čovjeku po jedan križ. Svi su prihvatili što im je Krist darivao. Jedan je dobio veliki križ, drugi nešto manji, a opet neki  ćoškasti križ, drugi kvrgavi križ. A netko je dobio sasvim okrugli križ. Svaki prema svojim mogućnostima i snagama.

Ali bio je jedan mladić koji je mislio da je njegov križ za njega pretežak. Molio je Spasitelja da mu da jedan lakši križ, jer križ koji je do sada nosio, uz najbolju volju, nije mogao nositi. Isus mu odgovori: «Dao sam ti dovoljno snage da možeš nositi križ, u najmanju ruku.  Pokušaj!» No, mladić je ostao pri svom mišljenju: za njega je taj križ bio pretežak. Tada mu reče Isus: »Postoji mogućnost da si olakšaš svoj križ. Uzmi pilu i odreži komad križa.» To mladić odmah učini. Uzme pilu i odreže komad križa.Od tada je lako nosio križ, čak je imao osjećaj da nema nikakvog križa.

Nakon par godina u selu u kojem je mladić živio izbije požar. Cijelo selo je zahvatila vatra tako da je seljaci nisu mogli ugasiti. Jedini izlaz bila je duboka dolina koja je inače bila neprohodna. Postojao je samo jedan most. Dio ljudi se spasio preko mosta, no most nije izdržao, nego se srušio. I sada su stanovnici sela došli na ideju da od križeva koje su dobili od Isusa naprave mostove i tako se svatko spasio. Mladić je trčao zadnji i on je pokušao od svog križa napraviti most, no dogodilo se da mu je križ bio prekratak . Upravo za onaj komad što ga je otpilio.

Isusov odgovor na naše križeve

Isus nam, u evanđelju, daje odgovor kako ćemo u životu postupati s našim križevima. On ne govori kako ćemo odložiti križ ili kako će nam križ biti lakši. Ne, nego govori: »Nosite vaše križeve u životu.»  Znam kako je to teško razumjeti, ni kod Isusa nije bilo drugačije i on je imao svoj križ i on je morao nositi svoju životnu sudbinu i dosljedno je to činio.

Isus nas želi ohrabriti kod nošenja križa kad nam govori da na kraju ne stoji smrt, niti zdvajanje, niti nepravda, niti nemir,...nego na kraju stoji od Boga darovan život. Isus je rekao da će biti ubijen, ali je rekao da će treći dan uskrsnuti.

Nada i obećanje života

I za nas manje prihvatljivo reče:»....tko svoj život zbog mene izgubi,» sasvim svejedno kako to kod pojedinaca izgleda »...tko svoj život zbog mene izgubi, dobit će ga.» i to je obećanje koje nam nitko ne može oduzeti. Iako nam život tako gorko izgleda, Bog će nam, na kraju, darovati život u punini.

Pomoći kod nošenja križa

Što će biti ako nam, u međuvremenu, ponestane snage. Ako opazimo da nam težina našeg križa pritišće leđa tako da padnemo i više ne možemo ustati. Tada bi trebali postojati ljudi koji će nam pomoći nositi križ. Tada bi trebali jedan na drugoga gledati i međusobno pomagati nositi križ.

I kod Isusa je nekad bilo tako i on nije mogao, na svom putu muke, sam nositi svoj križ. I njemu su mnogi pomogli. Šimun Cirenac je za njega nosio križ, a Veronika mu je pružila rubac. Njegova majka Marija je za njega u srcu nosila križ, a to su učinili i mnogi  koji su stajali uz njega.

Zato molimo Boga da nas ne ostavi same s našim križevima, nego da nam pomogne da ne padnemo pod križem. I molimo ga da nam, u pravo vrijeme, pošalje ljude koji će nam pomoći nositi naš križ.