Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Iz 55, 10-11)

Samovolja ili šansa

R. 11b: Riječ se ne vraća prazna k meni, nego čini ono što želim (što mi se sviđa) i postiže sve zašto sam je poslao. Ova riječ iz knjige proroka Izaije je san i želja svakog propovjednika. Ne bi bilo ništa loše kad bismo mogli nešto postići našim propovijedima.

Egzegetska napomena

Za razumijevanje Izaijinog teksta vrlo je korisno znati da je tekst datiran u vrijeme progonstva. Radi se o tome da prognanicima riječ proroka, odnosno spasenjska Božja riječ, daje hrabrosti i uvjerenje da će ta riječ biti djelotvorna.  Za homiliju može biti vrlo važna ova povijesna pozadina. Najprije izjava „čini sve što želim" zvuči kao samovolja: „čini samo ono što ja hoću." Hebrejski korijen riječi hfz može značiti i prevoditi se „nešto se sviđati".  Onda ta riječ „što želim" zvuči mnogo otvorenije. Bog šalje svoju riječ i očekuje da donese ploda, kako se Bogu sviđa.

Za homiliju se nude dva vida:

Riječi grade stvarnost

Prvo je moć stvaranja koju imaju riječi. Riječi grade stvarnost. Ne radi se o tome da se govori o brojnim mogućnostima kako se riječima može ljude usrećiti ili povrijediti. Radi se o tome kako riječi mogu ohrabriti ili obeshrabriti.

Sloboda djece Božje

Druga stvar dolazi iz usporedbe o kiši i snijegu koji daju sjemenu da raste. I nije rečeno što je još izraslo iz zemlje. Propovjednici pokušavaju ocrtavati što riječ  Božja može učiniti. Izaijin tekst, ovdje, ostaje potpuno otvoren: sve što iz zemlje iznikne smije rasti.  To shvaćam kao poticaj na „slobodu djece Božje", a time i mnogovrsnost u životu pojedinaca i zajedništva Crkve. Prikladan kriterij je da se sviđa Bogu, a to znači da služi spasenju ljudi i stvorenja.

Drugo čitanje (Rim 8,18-23)

Ovaj odlomak bi mogao navesti da se omalovaži patnja ljudi nasuprot životu u Bogu."Uvjeren sam da patnje ovog vremena nisu ništa prema slavi koja će nam se objaviti." (r 18a). Ovdje se radi o klasičnom tekstu tješenja i smirivanja.  Ljudi trebaju svoje patnje podnositi zbog Boga. Bit će nagrađeni u onom životu.

U homiliji može biti potrebno ukazati na ovo djelovanje, a da se takav način mišljenja ne potvrđuje. Treba poći odatle da kod Pavla „patnje" znače nešto sasvim konkretno. On je često doživljavao brodolom, ismijavanje (Atena) i više puta bio bačen u tamnicu. Ovi biografski podaci su sigurno utjecali i na Pavlovo razmišljanje.  Usmjerenje prema onostranom životu je prožeto i očekivanjem skorog Dolaska.  To postaje jasno u r 19. „čitavo stvorenje  željno očekuje objavljenje sinova (i kćeri) Božjih."

Posebnost u ovom retku i u dva sljedeća je što se obećanje spasenja odnosi na cijelo stvorenje.  Ne radi se o spasenju pojedinih kršćana, nego o sveopćem djelovanju spasenja. Tekst ukazuje na veliku solidarnost između svijeta i kršćana. U homiliji se može ovo proširiti na obećanje spasenja cijelom svijetu. Ako to ozbiljno shvatim, onda iz obećanja - u onom životu je sve najbolje - dolazi i zadatak : I stvorenje  se treba osloboditi ropstva i izgubljenosti i ući u slobodu  djece Božje" (r 21) . I to se ne treba shvatiti samo kao onostrano. To je mogućnost već za danas. To se pokazuje na početku 8. poglavlja. Tu Pavao jednoznačno pokazuje da smo mi već sada primili Duha koji nas čini sinovima i kćerima (r 15).

Za homiliju su važne dvije točke: jedna  - razrada protivljenju utjehe onostranim životom  i druga - poziv na oslobođenje cijelog stvorenja. Kako to ide, a da nikoga ne preopterećuje pokazuje prispodoba o sijaču i njegovom sjemenu. (Mk 4,1-9)

Evanđelje (13, 1-23)

Prispodoba o sijaču i tumačenje

Odlomak evanđelja se dijeli u tri dijela. Počima pripovijedanjem prispodobe (rr 1-9), onda slijedi katehetski umetak (rr 10-17). U redcima 18-23 pripovijedanje se tumači u alegorijskom obliku.

Usporedba  se može promatrati kao jedna od poznatijih Isusovih prispodoba. Tome je sigurno doprinijela i velika mogućnost tumačenja. U tradicionalnom tumačenju  se, u pravilu, nalazi preuzimanje alegorijskog značenja  iz 8- 23, sa odgovarajućim prijenosom u naše vrijeme. Katehetski umetak se rado preskače.

O „ispravnom slušanju"

Ovom  tekstu treba pokloniti više pažnje. Ovdje se radi o jednom antijudaističkom umetku. Ovdje su i Marko i Luka uzeli citat iz Iz 6,9. Kod njih nije tako razvijen kao kod Mateja. Vjerojatno se radi o jednoj starijoj predaji, koja se bavila pitanjem zašto su Židovi odbili Isusovu poruku. Općenito se prelazi  preko ove antižidovske tendencije - vrijedi i za kršćanske zajednice o ispravnom slušanju.  Isusova poruku se ne zadovoljava prvim pogledom i prvim slušanjem.  Ljude se potiče da pođu dublje i da slušaju srcem kako bi konačno shvatili o čemu se radi. To vrijedi i za sve događaje o kojima se govori - bilo u Starom ili Novom zavjetu.

Prispodoba o velikodušnom sijaču

Ako se prispodobu čita bez alegorijskog tumačenja, dobiva se sasvim drugi pogled. Svaki seljak koji se nešto razumije u sijanje će najprije pripraviti polje za sijanje. Potom će paziti da sjeme ne pada u trnje ili na put. To znači da sijač, o kojemu je ovdje riječ, ili nema pojma o poljoprivredi ili je rasipni sijač - poput Boga.

Tko ima kakvo tlo

Alegorijsko tumačenje potiče slušatelje da se izjednače s jednim od 4 tla, a to znači da ide mimo nakane usporedbe.  Može se poći i odatle da oni koji slušaju prispodobu i njeno tumačenje više ne shvaćaju i zato se mora, sve skupa, približiti njima i životu u zajednici. Oni imaju pred očima donošenje ploda. A to, prema mnogim egzegetama, nije  u Isusovom smislu.

Homiletske posljedice

Misno slavlje

Pozdrav

Bog Otac, koji nam je pokazao svoju ljubav u  Sinu koji nas je otkupio i u Duhu Svetom koji  nam daje  snagu, neka bude sa svima vama

Uvod

Sakupili smo se na ovu svetu Misu da damo Bogu hvalu i slavu.  Zahvaljujemo mu što nas Isus susreće u svojoj riječi i pod prilikama kruha i vina. Za taj susret ne trebamo se uvlačiti u nekakve maske kao što to činimo kad odlazimo u neke druge posjete. Možemo mu doći, pristupiti onakvi kakvi jesmo, sa svime što nas sada zaokuplja, što nas pritišće, veseli, s našim planovima, nadama i razočaranjima.

Molitva vjernih

U povjerenju u velikodušnost i prihvaćanje  kojim nas Bog u ljubavi prihvaća, donosimo pred njega naše molitve:

Propovijedi

Nema pojma o zemljoradnji

Ako je među slušateljima zemljoradnik, ne bih ga htio pitati što misli o sijaču o kojemu nam govori današnje evanđelje. Ako polazim od toga da su među Isusovim slušateljima bili mnogi mali seljaci ili nadničari, koji su se razumjeli u zemljoradnju, onda mogu zamisliti da je njihova reakcija bila osmijeh: „Kako taj postupa sa svojim sjemenjem?" Za jednog zemljoradnika, takav sijač nikako nije prihvatljiv. Isus nije imao u planu govoriti o pravom sijanju. On koristi iskustvo slušatelja da im skrene pozornost na posebnost u naviještanju Kraljevstva Božjeg.

Uvod u nerazumnost

Veoma smo brzi mjeriti našim mjerilima Božje djelovanje. Onda bi sijač, kako je ovdje opisan, vrlo brzo izgubio svoj posao. Tako rasipno se ne smije postupati sa sjemenjem. Seljak baca sjeme samo u dobro pripremljenu zemlju, a ne po putu, niti u šikaru, a niti na kamenje.

Za Boga vrijede druga mjerila. On prosipa svoju riječ svuda. Isus govori o svom naviještanju  i onome što će njegove učenike čekati u naviještanju. Činite poput mene. Pođite i govorite o kraljevstvu Božjem. Ne razmišljajte o tome da li vaše sjeme dobro klija. Ne govorite samo onima koji vas prihvaćaju i koji vaše riječi rado slušaju i prihvaćaju.  Govorite i onima o kojima ne znate da li vaše riječi do njih dolaze i hoće li donijeti ploda.  Isus  ne postavlja pitanje da li se napor isplati.

Mislim da se mi u pastoralu pa i u drugim područjima rada, izvan Crkve, pitamo: da li se to uopće isplati? Troškovi, analize, kontrole uspješnosti to je ono što danas vrijedi. Isus sije protiv tih pravila. Činite i imajte povjerenja da će na koncu doći plod.

Ipak me zanima, što mogu učiniti da se moja riječ ne vrati prazna, bez učinka.  Prispodoba ostavlja to pitanje otvorenim.  Katehetski umetak želi reći nešto o tome.

O slušanju i gledanju

Ako ne gledamo protužidovsku tendenciju u r 10-17, koja uključuje određeni sukob između židova i mlade židovske zajednice, ovdje se radi o posebnoj vrsti gledanja i slušanja.  Radi se o gledanju iza teksta. Radi se o slušanju neizgovorenih riječi. Radi se o gledanju i slušanju stvari o kojima se ništa ne govori i koje nisu pokazane, a usprkos tome, one su tu.

Ako govorim u naviještanju tako da ljudi koji me slušaju, moji prijatelji s kojima govorim, shvate kako ide s ljudima koji su Isusa slušali? Što osjećaju oni koji su iznenada ozdravili? Što je s farizejima s kojima je Isus bio u neprestanom prepiranju, s kojima je, u većini slučajeva, tumačio riječ Božju ili Toru? Pri tome nije bilo bitno da li ispravno ili krivo, nego otkriti gdje tekst može odvesti jedne ovamo druge tamo. Ne postoji samo jedna istina, osim one da je kraljevstvo Božje blizu.

Pogledajmo sljedeće tumačenje kako izgleda svijet u koji je riječ Božja izrečena i kako se razvija njegovo djelovanje.

Čovjek i njegovo tlo

Općenito, pisci kasnijih tumačenja nisu više shvaćali prispodobu. Više nisu gledali na velikodušnog sijača - Boga, nego na ljude koji prihvaćaju sjeme riječi Božje.

Onda je pažnja okrenuta prema stvarnoj zajednici u kojima je sigurno bilo ljudi koji su se vrlo brzo oduševili novim učenjem, a onda nisu izdržali, zbog različitih uzroka. Onda je bilo onih koji su ostali dobrim tlom. Začuđujuće je kod te grupe da svi nisu donijeli isti plod. Znači, svi ne trebaju biti jednako uspješni.  I ako pravilno razmišljam, vrlo utješna misao.

Postoji jedna druga, legitimna, mogućnost shvatiti Isusovu prispodobu. Moja nutrina je to tlo. Ovdje je nešto sasvim tvrdo i pogaženo, drugdje leže gromade kamena pod tankim humusom. Pa i trnovitog područja nalazi se u mojoj nutrini, na mom tlu. I nisam uvijek tako sposoban prihvatiti, poput dobrog tla na kojemu sjeme snažno raste. No, ima kutova koji redovito donose više ili manje plodova, nekad 30terostruko, nekad 60terostruko, a nekad 100struko.

I ovdje tumačenje opet nailazi na Sijača koji je zadovoljan ovakvim plodom.

1. Dospio pod kola

Dospio pod kola, ostao na otvorenom putu, zaglibio. To su sudbine o kojima govori Evanđelje. Ne neko beživotno sjeme, nego riječ Božja pada sad ovdje, sad ondje. To su sudbine. To je čovjek koji pada.

Ako tako gledamo, možda ćemo uspjeti prispodobi dati prvotnu zamršenost i težinu koju je imala kad je Isus sjeo u čamac, učitelj pred mnoštvom ljudi koji su stajali na obali. Isusove prispodobe nisu nikakav prazan materijal za učenje, jer svatko može čuti i razumjeti kako je srce tvrdo. Onaj koji se oslobodi i otvori da ga sudbina ljudi dotakne, počet će slušati. I učenici su trebali najprije slušati srcem, prije nego je došlo tumačenje prispodobe i sve se činilo tako jednostavnim i prijetilo da učini sve jednostranim.

2. Promašiti i donijeti ploda

Riječ Božja, tako vjerujemo, postala je čovjekom. A što se događa sa čovjekom?

«...jedno pade na put, dođoše ptice i pozobaše ga.» Gdje Riječ Božja ne nađe dobar dom, tamo gdje nema prostora niti zajedništvo, gdje su ljudi bez ikakve, zaštite izručeni svemu i svačemu, gdje trpi čovjek, tu trpi Bog.

«...drugo pade na kamenito tlo gdje nema dosta zemlje, odmah iznikne, jer zemlje nije duboka, ali kad sunce zažeže, sjeme će uvenuti i usahnuti, jer nema korijenja.» Kultura površnosti se zadovoljava samo površnošću. Ako dođe opterećenje, ona se lomi. Površno je udarati na lijepe plodove tradicije, isto kao i na moderne varijante površnosti. Površne ideologije su isto što i neznanje. Gdje čovjek ne može naći mjesta da razvije svoju vlastitu dubinu i ne sučeljava se sa dubinom toga što znači tajna Boga i čovjeka, tu će, prije ili kasnije, trpjeti čovjek, tu će trpjeti Bog.

«Drugo opet pade među trnje i uzraste, ali ga trnje uguši.» Ovo trnje se čak i ne mora prepoznati kao trnje. To su različite stvari koje ljudima rastu preko glave, prijete mu i uguše ga. Zapovijedi, kao prvi moralni zakon, su jednako tako zagušujuće kao i briga za preživljavanjem, kao ono osobno, tako i obiteljsko. Gdje se ljudi previše opterećuju, tu im ostaje premalo zraka. Tu trpi čovjek, tu trpi Bog.

«I jedno, konačno, pade na dobru zemlju i donese plod.» Ovo je cilj prispodobe i njezina perspektiva. No, ne dopušta da padne u zaborav ni sudbina drugih. Suprotno. Znanje onoga što se ljudima čini je preduvjet uspjeha. Ne mimo sudbine drugih, nego na njihovoj strani može uspjeti život.

I ovo je obećanje: pozvani ste  da donesete plod. Ni jedno drvo ne donosi plodove za sebe. Plod je uspjeh i za druge.  U tome se sastoji tajna kraljevstva nebeskoga: Tko ima, njemu će se dodati.

3. Sudbina ili slušanje

Isus govori o  onome što se događa s čovjekom koji jednom čuje riječ o Kraljevstvu. Riječ o Kraljevstvu je riječ Evanđelja koje se naviješta: Bog je Gospodin i Gospodar, nije ni trnju, niti malim trgovcima, niti površnosti samome sebi prepušteni JA.

Riječ o Kraljevstvu čovjek može slušati, a ne razumjeti. Bog daje i veliku milost tu riječ razumjeti: kao šansu za moj život da donese plod. Sigurno da kod kuće možete ovo evanđelje u miru čitati. Konačno, mogu to razumjeti samo ovdje gdje slušamo i gdje se okuplja zajednica na slavlje. Na ljudima desno ili lijevo od vas  pokazuje se da li vi razumijete riječ.

Zato mi izgleda da Isus govori u usporedbama o Kraljevstvu Božjem da bismo se pokrenuli ići putem razumijevanja. Tko ima uši, neka čuje.

2.

Iznenađujući poziv

Kod jednog svećeničkog jubileja, prije kratkog vremena, na moje iznenađenje, upoznao sam vođu misija koje su bile predviđene za iduću godinu za gradove Beč, Paris, Bruxelles i Lisabon. Otkrilo se da je on mene već duže poznavao. Potjecali smo iz iste župe i zbog njegove starosti naši putovi su se razilazili, do ove svečanosti. Drugo iznenađenje ovog susreta je, za mene, bilo njegovo pitanje. On može zamisliti da bih ja održavao «ulične propovijedi»  i to mi savjetuje. Ostao sam bez zraka. Držati propovijed na otvorenoj ulici? Moji osjećaji su govorili: to nije za tebe, to nije tvoja valna dužina.

A ipak, ova misao nije me napuštala. Moj poznanik je slovio kao dobar poznavatelj svetog Klemensa Marie Hofbauera kojemu redovnička zajednica redemptorista mnogo duguje. Njegovo geslo je bilo: «Evanđelje treba ponovno propovijedati.»  Ono me toliko poticalo već godinama i postalo je jedan od važnijih motiva moga poziva. Ali, zar zbog toga na ulici propovijedati?

Svake godine novo

U evanđelju ove nedjelje Isus priča, u prispodobi, kako riječ Božja raste i donosi plod. Motiv donošenja ploda nalazimo, vrlo često, u Isusovim govorima. On donosi usporedbu s čokotom loze, sa smokvom itd. Posebnost usporedbe sa sjemenom kojega sijač sije je ta da se radi o jednogodišnjoj biljci. Sjeme treba svake godine iznova sijati, svake godine ponavlja se iznova, skoro jednako, ali ipak ne na isti način, tajna rasta i donošenja ploda. To je jedna zajednička, naizmjenična igra između sijača, sjemena i različitih tala, klime i na koncu,  onoga koji daje da raste. Rast kraljevstva Božjega treba usporediti s ovim primjerom.

Povjeriti se iznova Božjoj riječi

Kad K.M.Hofbauer naglašava da se Evanđelje mora iznova propovijedati, povezuje to s drugim riječima: riječ Božja mora, uvijek iznova, u nama pružati korijenje i doći do rasta i ne smije se nikada promatrati kao završeni proces. Nije dovoljno jednom se obratiti i biti, jednom zauvijek, kršćanin. U našoj dušobrižničkoj praksi susrećemo ljude koji često govore: «Imam vjeru i nitko me od nje ne može odvojiti», a onda dodaju: «nemojte me ni pokušavati obratiti, obraćajte druge kojima je to potrebnije nego meni.»

Zar je sijanje riječi Božje nešto drugo od presađivanja nekog stabla? Sjeme riječi Božje mora, u mom i tvom životu, uvijek iznova pružati korijenje, rasti i donositi plod.  Ondje gdje taj proces zastane, uskoro se ništa više ne može žeti.

Riječ Božja u osobnom životu vjere

Mnogi kršćani se čude da kršćanstvo u  Europi ne donosi plodove kao ranije. Usporedba o sijaču stavlja pred svakoga od nas pitanje: koliko sam  spreman pustiti da, kod mene, riječ Božja djeluje? Na kakvu zemlju pada ta riječ Božja kod mene, dajem li joj šanse da kod mene pušta korijenje? I najbolje polje koje je nekoć davalo dobru žetvu, neće puno davati ako se ponovo ne uzore i ne obradi.

Zar nije tako da smo najbolje doba naših dana i godina, tako reći «najbolje tlo», rezervirali za životne okolnosti koje su nam se činile važnije od drugih: za rad, za zvanje, za napredak u zvanju. Slobodni vikendi su bili ispunjeni svim i svačim. Za molitvu, za bogoslužje, meditaciju, za razmišljanje o riječi Božjoj ostali su samo rubni dijelovi, «rubna polja» našega života.

Riječ Božja u životu zajednice

Isto tako mogu razmišljati o ovoj usporedbi ako gledam život mnogih naših zajednica.

Jesmo li, kao zajednica, kao Crkva spremni sijati sjeme riječi Božje? Jesmo li spremni riječ Božju iznova naviještati? Moj partner u razgovoru ispričao mi je da oni, u misijskom pokretu u kojem on radi, imaju iznenađujuće dobra iskustva s naviještanjem riječi Božje na neobičnim mjestima, kao u jednom tradicionalnom bečkom kafeu ili u jednom kasinu. Meni je draže propovijedati u zatvorenom prostoru nego na cesti, ali se pitam činim li dovoljno da sjeme riječi Božje iznova sijem? Riječ misija postala je malo istrošena riječ. Pod riječju misija skrile su se mnoge, po dostojanstvu, upitne stvari, ali zar zbog toga trebamo odustati od novog propovijedanja riječi? Mogu li vjeronauk i izobrazba starijih zamijeniti misije?

Na nov način

Misao vodilja K.M.Hofbauera je da treba Evanđelje iznova propovijedati, da ga treba propovijedati na nov način i u novom obliku i odjeći.

Isus se tuži, u Evanđelju, da ljudi slušaju, a ne čuju, da ne razumiju smisao Radosne vijesti. On to svodi na tvrdoću njihovog srca. Njegova reakcija na ovu bijedu bio je govor u prispodobama. Njegov slikoviti govor nije možda svakome jednako razumljiv i nije jednoznačan. Njegove slike djeluju i nakon dužeg vremena, idu dublje nego teološke rasprave i ne puštaju slušatelja da u miru prijeđe na drugu točku dnevnog reda.

Ne bi li se i mi trebali više zabavljati i glavu razbijati mišlju kako danas riječ Božju uvjerljivije propovijedati?  Je li dovoljno, tu i tamo, poslati nekog biskupa u televizijsku diskusiju? Poruka koja dira istovremeno i zahvaća, uznemiruje. Kako možemo dobro, staro Evanđelje prevesti u jezik današnjih slušatelja i ljudi našeg vremena? Zar ne trebamo i mi danas usporedbe, slike koje svatko razumije i koje su u ljudima ukorijenjene?

Riječ Božja djeluje

Želio bih, na kraju, dodati još jednu sliku koja će nas utješiti i podići. U starozavjetnom čitanju uspoređuje prorok riječ Božju s kišom koja natapa zemlju i oplođuje ju. Ne vraća se na nebo bez učinka. Time je htio tješiti ljude svoga vremena koji su se pitali: «Kada će se ispuniti obećanja proroka Izaije o novom mesijanskom vremenu?» Božja riječ djeluje i ispod vidljive površine, u tajnosti. Bog je onaj koji daje da raste i koji će dati da raste i u budućnosti.

3.

Bog daje da raste

Stručni govor

U jednom samostanu su subraća zaključila da se ne smije razgovarati o kompjutoru. Ni redovnici nisu oslobođeni napasti da upadnu u stručne diskusije i pri tome ne opažaju da velika većina uopće ne sudjeluje u razgovoru. Slične zaključke trebalo bi donijeti na mnogim mjestima. Poznajem mnoge ljude koji se ne interesiraju za sport ili ljude kojima je kod auta jedino važno da može voziti. Dosađuju se kod mnogih razgovora i uopće ne žele sudjelovati u njima. Ako se dušobrižnici susretnu, često se događa isto. I oni imaju svoje teme i ne opažaju da samo mali broj ljudi hoće i želi u tome sudjelovati. Drugi razumiju pojedine riječi i rečenice, ali nikako ne razumiju sadržaj. Bojim se da mnogi propovjednici -pa i ja - upadaju u istu nevolju. U Evanđelju današnje nedjelje učenici pitaju Isusa zašto razgovara tako zagonetno, zašto ne govori jasno. Isusov odgovor  teolozi ni danas potpuno ne shvaćaju i za njih je teško razumljiv i vrlo slojevit. Ima puno razloga zbog kojih ljudi slušaju poruku, ali je ne razumiju. Neki razlozi su u slušateljima, drugi u govornicima, a neki opet u samoj stvari.

Slušati, a ne razumjeti

Neki ljudi ne čuju ništa, jer ne žele slušati rečeno. Trebali bi iz toga povući zaključke i promijeniti se. Isus to označava kao otvrdnuće srca. Drugima ono što su čuli ne znači ništa, jer im - možda a da to i ne opažaju - nedostaje pozadina. Da bi mogli razumjeti, nedostaje im potrebno predznanje. Drugi opet ne razumiju ništa, jer propovjednik govori stranim jezikom i ne želi naučiti jezik slušatelja. Mnogi ljudi ne slušaju ništa, jer riječ Božja dolazi u sukob s mnogim drugim riječima koje je nadjačavaju. Ima mnogo razloga zbog kojih sjeme Božje riječi propada i ne donosi ploda. Propovjednik traži krivnju u slušateljima, a slušatelji u propovjedniku. Prispodoba o sijaču nam daje prigodu da se udarimo u prsa i pokušamo pronaći novi put, obratiti se.

Božja riječ ima vlastite zakonitosti

Vjerujem da je Isus, ovom prispodobom, želio reći još nešto. Ima jedan razlog u samoj stvari da riječ Božja ne donosi ploda. Nju nije tako lako razumjeti kao kad se govori o svakodnevnim stvarima i ne otvara se, sama po sebi, svakome. Rast pšeničnog zrna kompliciran je proces. Mnogi faktori moraju sudjelovati da bi sjeme izbacilo korijenje, raslo i donijelo plod. Najprije mu mora odgovarati tlo, pa klima, konačno i zemljoradnik treba znati s njime postupati. Samo naivni ljudi vjeruju da je dovoljno riječ Božju slušati i razumjeti ju.

Znanje nije dovoljno

Često se pitam zašto tako veličanstveni pokreti za izgradnju laika tako malo ploda donose. Nikada kao do sada, barem u Europi, nije bilo toliko izgrađenih vjerskih pedagoga. Kako je težak kruh vjeronauka, ne trebam o tome govoriti. I na području vjerske izgradnje starijih, mnoge biskupije u Europi gradile su velike zgrade polažući u njih veliku nadu, a sada se one moraju rušiti. I teško boli kad se znade koliko je to sve koštalo, ne samo novca. Prema mom mišljenju to je zato što te građevine nisu dale ono što se očekivalo: jednu rastuću i živu Crkvu. Istovremeno sam uvjeren da je zacrtani put ispravan i mislim da samo slušati i razumjeti nije dovoljno i da to Isus želi reći u svojoj prispodobi. Radi se ovdje o puno više stvari, nego što je razumijevanje ili tumačenje potrebnih pozadina. Sve je to važno, ali to ne čini vjeru, to nije dovoljno da bi vjera dala plod.

Vjera je milost

Rast je milost Božja na koju možemo utjecati, ali njome ne možemo vladati,  niti je možemo proizvesti. Vjera je dar Božji, vjera je milost, kažu teolozi, čiji rast mi ne držimo u ruci. Vjera nije samo gledanje, nego i povjerenje - i ono mora rasti. Rasti je htjeti, rasti je činiti, rasti je život. Plodnost naše vjere ovisi o mnogim faktorima koje ne držimo u rukama.

A ipak treba nešto učiniti

To ne znači da ne bismo mogli ništa činiti da bismo isposlovali rast vjere. U slici prispodobe mogli bismo reći: mi možemo pripremati zemlju, pripremati dobru klimu, sjeme posijati u pravo vrijeme, a to vidim kao zadaću župa i biskupija.

4.

Budi iskren: Tko si ti?

Onoga dana napusti Isus kuću i sjede kraj obale jezera. I sakupi se oko njega silan svijet. Zato se uspne na lađu i sjedne, a mnoštvo je stajalo na obali. I dugo im govoraše u prispodobama. Tako reče:»Iziđe sijač sijati....»(Mt 13.1-3)

Prvo što osjetim kad se uživim u pripovijest o sijaču, je nekakvo ožalošćenje. Imam dojam da je Isus bio u sredini svoga javnog djelovanja. Mnoštvo ljudi se sakupilo oko njega. Pretrpjeli su glad i žeđ i cjelodnevno pješačenje da bi ga čuli. S puno ponosa bi Isus mogao reći: »Gledaj ovo mnoštvo ljudi, konačno se brana  slomila, došao sam baciti oganj na zemlju i gledaj, sad gori u njihovim srcima.» A ipak, od svega toga on ne govori ništa. Umjesto toga, Isus gleda trijezno i realno kako će ići dalje: skoro sve izgleda uzaludno.

Neki izgledaju poput tvrdih utabanih putova. Već sutra će sve zaboraviti. Drugi su poput kamenita tla. Bili su kao vatra i plamen, ali to je bio samo plamsaj sjena. Drugi su opet kao šikara, i oni čuju, ali i interesiraju se na isti način za mnoge druge stvari. To je kao da hoćemo reći: «Ne mora čovjek na jednom piru plesati.»

Isus savršeno zna: »Od mojih riječi ostat će samo jedna riječ, jedan citat, nešto životne mudrosti. I ništa više.» To zvuči sasvim drugačije, nego što zvuče riječi današnjeg čitanja: »I riječ iz mojih usta ne vraća se k meni prazna, nego čini što hoću i postiže sve za što sam je poslao.» (Iz 55,11)

Isus želi, svojom prispodobom o sijaču, ovo reći: i riječ Božja može promašiti! Koliko smo puta kao roditelji, učitelji i svećenici isto doživjeli. Pa i sam Sveti Otac može reći: koliko puta, ne jednom, nego tisuću puta, smo doživjeli kao da govorimo ne u vjetar, nego u zid. Ne, ova nam usporedba nije nikakva utjeha. Ona samo naglašava naše iskustvo: naše riječi su, vrlo često, bile uzaludne.

Na ovom mjestu mi dolaze neke misli: Zašto sijač tako postupa? Što očekuje? Zar nije on kriv svemu? Tko baca skupo sjeme na tvrdo utabani put? Zašto razbacuje takvo sjeme po kamenitu tlu?  A tko sije u gusto trnje i drač? Ne razumije li on apsolutno ništa o sijanju,  je li slijep ili luđak?  Zar nije bolje prije ispitati gdje bi trebalo zasijati sjeme, koje će se sjeme isplatiti?  Sigurno tamo gdje, s određenom sigurnošću, možeš očekivati da će se nešto isplatiti.

I odmah se u meni rađa drugo pitanje: kako  mogu, sa sigurnošću, utvrditi da će se isplatiti baš tu i tu? Tko sam zapravo ja? Nisam li možda ja jedan tvrdo ugaženi put? Nisam li možda  neko tvrdo kamenito tlo? Ili sam tako žilav i tvrdokoran kao drač i korov? Ili sam možda uvjeren da sam upravo ja ono rodno i plodno zemljište? Budi, dakle, sebi iskren: tko si i što si ti zapravo?

Nastavimo s pitanjima. Zar ne bi moglo biti i to da su u meni, u nama svima takve vrste zemljišta? Zar često puta i mi nismo bili pogaženi, otvrdli i ispunjeni svim i svačim, ali i sto posto plodonosni? Dok sam ovo govorio, pali su mi na pamet različiti ljudi koje sam kategorizirao: kod ovih ili onih se ne isplati ništa početi. Zar ne bi moglo biti da su svi oni kao i ja? Ljudi koji su samo na izgled tvrdi, odsutni, hladni, jer ne žele na van pokazati što je sve u njima i jer su morali proći ili sada još prolaze kroz najteže poteškoće, razočaranja i gorkosti?

Sjećam se jedne devedesetogodišnje starice. Tek što se udala, muž umro, a to se dogodilo i s njihovim zajedničkim planovima. Četrdeset godina kasnije, malo u šali, ali i s najdubljom ozbiljnošću, reče :»Ja sam vrlo ljuta na onoga gore, poslao mi je mnogo zloga.»  A sada nakon pokopa posljednje prijateljice reče: »Izmijenila sam nekoliko riječi sa onim starim Gospodinom, tamo gore. Vjerujem da sam mu došla par koraka  bliže.»

Držanje ove žene nam jasno ukazuje na ono što mislim: predugo  traje dok se ne pokaže mladi pupoljak. Tko od nas može išta drugo reći, nego što je stara gospođa rekla: «Vjerujem da sam mu došla malo bliže.»

I sad mi ova Isusova slika o različitim vrstama zemljišta postaje vrlo velika utjeha. Prvo, uočavam da ja nisam baš najplodnije tlo. Ova usporedba me ne tješi s obzirom na mene samoga, nego drugim očima gledam na one s kojima radim i zbog kojih sam zabrinut, jer su oni samo prividno gluhi, tvrdi i opori.

O, kako je dobro da postoji taj sijač! On sije, a da ne računa gdje će se nešto isplatiti, a da i ne misli da je to uzaludna briga. I on sije, ne jednom, nego uvijek.

O, kako je dobro da Bog ne prestaje rasipati svoju dobrotu pa i onda kad, od četiri puta, tri izgledaju uzaludna! On se trudi i brine oko svakog čovjeka i ne prestaje nikada i ne gleda traje li to samo jedan dan ili devedeset godina dok se ne pokaže mladi pupoljak.

Usprkos svega i svih mojih predrasuda prihvaćam ovu usporedbu. I pitam se da li je moguće, s obzirom na Božju strpljivost, utvrditi tko je dobar čovjek? Poruka današnjeg evanđelja ne oslobađa nas pitanja koje je postavila jedna pjesma noćnih čuvara iz 17. st.  a glasi: »Naše zvono je tuklo sad četiri, četiri puta je polje zasijano, a tvoje srce o čovječe?»

5.

Rasti

Evanđelje se čita u tri odlomka, a između misli za propovijed