Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Iz 22,19-23)

Usred proročkih riječi protiv tuđinskih naroda (Iz 13, 1-23,18, nalaze se, u poglavlju 22,  riječi suda nad Jeruzalemom. Odatle je uzeto današnje čitanje, iz poznatih rečenica o oduzimanju službe  zbog korumpiranosti  i uvođenje u službu poštenog nasljednika. (Cijeli tekst 22, 15-25).

Ovdje Biblija pokazuje svoj realizam. Jer je razriješeni Šebna bio optužen i opterećen brojnim zloupotrebama vlasti i korupcijom, optuživali su ga da je javni novac upotrebljavao za privatne svrhe. A sve to nalazimo i danas, u novinskim naslovima. Takvog nevaljalog upravitelja  je Bog  izbacio iz službe.  Na njegovo mjesto je izabran nasljednik, Elijakim, kao dobar upravitelj.  Samo njegovo ime govori „Bog podiže ili Bog daje postojanost"

Trima velikim slikama ocrtava se njegovo djelovanje:

-         On je poput oca za podanike, brine se za njih, snažno i s ljubavlju

-         On je klin kojega je Bog postavio,  dakle čovjek s kralježnicom i daje cijelom šatoru čvrstoću.  To nas podsjeća na današnje evanđelje, gdje Isus postavlja Petra kao novog Elijakima, da bude kamen na kojem je sagrađena Crkva.

-         Elijakim je nositelj ključeva. Slika ključeva je druga poveznica s evanđeljem gdje se Petru simbolički predaju ključevi kraljevstva nebeskoga.

Značenje ovog odlomka ide preko odnosa i veze s evanđeljem. Ono govori mnogo više: Bog stoji na strani malenih i siromašnih. Ali to je i kodeks časti za ljude na visokom položaju, bilo za društvenom ili privrednom (političkom) području i postavljaju se neka pitanja: Tko su Šebne naših dana, tko je Elijakim za druge?

Gdje su danas ljudi s kralježnicom i čvrstim uporištem? Kome služe danas oni koji drže pozicije ključeva?

 

Drugo čitanje: (Rim 11, 33-36)

Današnje čitanje zaključuje, sadržajno, treći odlomak pisma Rimljanima, gdje se govori o konačnom spasenju izraelskog naroda.  To najavljuje Pavao u zaključnom dijelu kao „Otajstvo Božje" (Rim 11,25-36). Po obliku  je to zahvalna molitva za beskonačnu dubinu Božje mudrosti.  Ukrućenje Izraela u vjeri, obraćenje pogana i beskrajno povjerenje u konačno spasenje Izraela pokazuju da su Božji putovi i neizmjerljivi i sasvim drukčiji. Bog dopušta zlo pa i lutanja, čak ih i hoće da bi konačno postigao dobro, da bi mogao pisati ravno po krivim crtama - to je, prema Pavlu, njegovo (Božje) otajstvo kojemu se čovjek, utješen i u povjerenju, može povjeriti (prepustiti). Jer kao što Bog, u prvom čitanju, obećava pravdu i otvara putove spasenja, tako će činiti i u velikom i s cijelim čovječanstvom.  Jer on je temelj, uzrok i cilj svemu. Neizmjerljivost Božjih putova odgovara  zavojitim ljudskim putovima, gdje isto tako ništa nije razumljivo.  U tamnim, žalosnim i opterećujućim situacijama naći dobro je često dugačak put  i zahtijeva mnogo povjerenja, mudrosti i strpljenja. Na pitanje zašto, čovjek ne prima nikakav odgovor, ali mu Bog želi pomoći i u tome kako upravljati životom - u tome se pokazuje Božja mudrost.

Evanđelje (Mt 16,13-20)

Putujući propovjednik Isus, sa svojim učenicima,  putuje drugi put Galilejom u Mt 15,29-18,35. Između hranjenja 5 tisuća i svađe s njima i prvog navještaja muke, Matejevo evanđelje donosi današnji tekst. Isusovo djelovanje je naišlo na divljenje i simpatije, ali i kritike i odbijanja. I zato nikakvo čudo da je jednom moralo doći i pitanje: Što govore ljudi, tko je sin čovječji? Odgovor učenika je uglavnom pozitivan - Isus stoji u tradiciji proroka i svih mogućih sljednika. Važnije je bilo drugo pitanje : A za koga me vi držite? Petar daje odgovor kojega će, tek mnogo kasnije, potpuno shvatiti: Ti si Mesija - sin živoga Boga, to znači: ti si naša jedina nada, nosivi temelj našega života. A možda su učenici mislili: a što mi njemu značimo?  Petar je opet izvučen u ime svih. Bog stavlja na Petra veliko povjerenje. On je kamen, jer on pozna Isusovo spasenjsko poslanje (usp Mt 7,24-27). On je stijena, jer zna da je Isus živa stijena - temelj svega: konačno Bog mu obećava stalnost usprkos svih slabosti.  Bog će mu dati jaku kralježnicu i ključeve, koji daruju ljudima put k spasenju, ispunjenju i životu.

Tko je za mene Isus? Što vjerujem da on o meni misli? Što mislim o Crkvi? Kakva služba ključeva je meni povjerena? Gdje su meni potrebni oslonci? Osvjedočenja?

Misno slavlje

Pozdrav: Isus Krist, koji nas je pozvao kao svoju Crkvu, neka bude sa svima vama!

Uvod: Skupili smo se, jer vjerujemo u Isusa Krista, Sina Božjega koji nas je pozvao u svoju Crkvu izgrađenu od živog kamenja. Danas ćemo, u evanđelju, slušati kako su usko povezani vjerovanje u Krista i pripadanje Crkvi.

Smijemo se radovati da pripadamo Crkvi, koja je sagrađena na temelju, to znači na učenju i tradiciji, apostola, a ponajprije Petra.

Upravo iz Petrova života i našeg iskustva znamo kako je vjera ranjiva i kako volja može biti slaba.  Zato trebamo, uvijek iznova, Gospodina moliti za oproštenje.

Molitva vjernika

Isuse, ti si Sin Boga živoga, tebi iznosimo svoje prošnje i vapaje:

• podari svim kršćanima nepokolebljivo povjerenje da tvoja Crkva neće propasti sve do tvog konačnog dolaska, molimo te
• izvedi svijet iz svih opasnosti i nevolja u konačno ispunjenje da svi dožive tvoju vjernost i pravednost, molimo te
• daj da svi odgovorni u državi i društvu shvate da svoju službu trebaju vršiti na dobrobit sviju, molimo te
• pomozi svima nama da tako živimo svoju vjeru da postanemo svjedoci svima koji ne vjeruju, molimo te
• otvori vrata raja našim pokojnima i da se osjete spašeni od veriga svojih grijeha, molimo te.

Oče našega Gospodina Isusa Krista, ti si nas po njemu i u njemu za sebe stvorio. Tebi slava i čast u vijeke vjekova. Amen

Meditacija:

Propovijedi:

a)

Tko je za mene Isus - od mišljenja do priznanja

Isus u ogledalu mišljenja

Ispitivanje javnog mnijenja postaje kruh svagdanji javnih medija. Njihovi nalogodavci su političke partije, organizacije ili firme. U redovitim razmacima propituju se mišljenja ljudi i njihove naklonosti, a rezultati, što se tiče istinitosti i prihvatljivosti, se mogu dobro propitivati.

U evanđelju smo čuli jedno propitivanje mišljenja: Što misle ljudi tko je Sin čovječji?  To je prvo pitanje koje treba postaviti.  I odgovori nisu tako loši. Ljudi smatraju Isusa za nekog velikog proroka.  Prorok nije nikakav gatalac ili istražitelj budućnosti, nego Božji poslanik s jasnim pogledom na njegovu prisutnost i otvoreno uho i srce za Boga. Prorok je most koji povezuje ljude i Boga, netko tko ulijeva ljudima nadu i pokazuje nove mogućnosti i perspektive.

Isus, prorok sa sjajnim bojama

Prorok je samo jedna od mnogih oznaka za Isusa. U cijelom Novom zavjetu nalazi se ravno 157 raznih imena naziva, službi za Isusa: među njima su tako časni i uzvišeni nazivi kao Mesija, Sin Božji, Jaganjac Božji, Prorok, kao i negativni opisi: proždrljivac, pijanica, neprijatelj carev, kršitelj zakona i slični.

Ovdje su navedena tri imena kao plod ispitivanja mišljenja: Isus je novi Ivan Krstitelj, Jeremija ili Ilija. Ivan je bio veliki pustinjski propovjednik i asketa, preteča i pripravitelj puta za Isusa. Askeza, uzdržljivost i odlučnost je dobra, ali odricanje ne smije voditi odricanju od života. To je znao Isus, zato nije živio samo u molitvi i samoći, nego je išao i na pirove, bio gost u kućama ljudi gdje je jeo i pio.

Ilija je bio  veliki prorok, svim silama se borio za vjeru, čak i nasiljem. I nije se plašio uništiti svoje  protivnike. Isus je isto tako trpio, no on nije uništavao, on je pridobivao. Iako je govorio jakim riječima, ipak ih je nastojao pridobiti za Kraljevstvo nebesko.

Tu je spomenut i treći prorok - Jeremija, veliki prorok koji je trpio nutarnje i izvanjske patnje. I Isus će trpjeti. No, patnja nije Isusov cilj, nego konačno, posljedica njegove ljubavi.  Isus nije došao da ljudi trpe, nego da budu sretni i blaženi.

Isus, Mesija - Sin Božji

Tko je za ljude Sin čovječji?  Po odgovoru učenika Isus je doznao što ljudi misle. No, on pita dalje i to je konačno odlučujuće pitanje: A vi, što vi kažete tko sam ja?

Tu Petar odgovara s dva daljnja imena za Isusa: Ti si Mesija, sin živoga Boga. Za vjerne Židove Mesija je bio dugo očekivani izbavitelj koji će konačno osloboditi narod od svih vrsta zarobljeništva.  Isus je netko tko želi odvesti u potpunu slobodu.  Isus je, prije svega ,Sin Božji, koji je izdržao svoje sinovstvo kroz sve napasti i tame. On je Sin živoga Boga, Boga koji je Život i stvara život, koji tako postupa i sve stavlja u pokret.

Isuse, koji naslov - titulu ja tebi dajem?

Tako Bog za nas želi biti Bog života. Isus, u stvari, pita danas i nas: Što ti govoriš o meni? Tko sam ja za tebe?  Kod ovog odgovora se ne radi o nekakvom priznanju usnama na cesti javnih mnijenja, nego konačno o vjeri - ispovijedi vjere. Tko sam ja za tebe? Što ja tebi značim? Jesam li ja  neki križ na lančiću oko vrata, jer to tako lijepo izgleda? Jesam li ja lijepi ukras za neke blagdane, garancija za prave običaje? Jesam li ja nekakvo osiguranje u slučaju bolesti i umiranja? Ili, jesam li ti ja nešto mnogo više, tvoj prijatelj u lijepim i ružnim trenucima, tvoja potpora,  tvoja nada i tvoj život? Koje mi ime daješ? Kako me nazivaš? Isus za nas želi biti Mesija,  koji stoji uz nas u olujama života.  On želi biti, za nas, temelj i hridina na kojoj ćemo osnovati našu životnu kuću. Poput Elijakima u prvom čitanju, Isus želi za nas biti čvrsti klin, ključ koji nam otvara vrata u ispunjeni i vječni život.

Isus i danas pita - kako ja odgovaram?

Isus i danas ispituje javno mnijenje: Što govore ljudi o Sinu čovječjemu? Za koga me vi držite, što mislite o meni?  Učenici Isusu daju odgovor i iz mišljenja postaje vjerovanje i ispovijest vjere: Ti si Mesija, sin živoga Boga. I mi trebamo dati odgovor našim životom ako nas  Isus pita, danas, u našem svijetu.  On i danas treba ljude poput učenika, poput Petra, čvrsti kao kamen, ali ne po sebi samima, nego po snazi Duha Svetoga.  On treba ljude na kojima drugi mogu graditi. Takve ljude treba i naše društvo, kako politika, tako i Crkva.  Trebamo ljude s duhovnim temeljem, sa srcem na ispravnom pravcu, koje kuca za druge.  I mi smo pozvani da budemo takvi ljudi!

1.

Bog to zna - dovoljno                                       k Rim 11, 33-36

Danas više nije samo  po sebi razumljivo  da je netko kršćanin. U našim prostorima postaje sve manja grupa onih koji žele zajedno ne samo vjerovati, nego i obdržavati kršćanska pravila i principe. Ružno je i bolno kad u najbližem krugu svojih prijatelja i rodbine pa čak i obitelji ima onih koji žive daleko ili bez Krista i Crkve. Tako mi dolazi na pamet pitanje:

Zašto toliko ljudi ne vjeruje?

Pavao je pokušavao, u kratkom vremenu, mnogo ljudi pridobiti za vjeru u Krista. Kršćani su tada činili jednu tako malu i neznatnu manjinu, a ipak svatko se trebao osobno odlučiti za Krista ili protiv njega. I tako su trebali promijeniti svoje dosadašnje predodžbe o Bogu i, velika većina, napustiti svoju socijalnu i društvenu sigurnost. Pavao je bio skroz zahvaćen Kristom. Po njemu je Bog ponudio ljudima nešto velikog u muci, smrti i uskrsnuću Kristovu, tako da on ne shvaća zašto tako malo ljudi u Krista vjeruje.  S tim pitanjem se borio cijelo vrijeme. Traži odgovore i nalazi samo one s kojima nije nikako zadovoljan.  Tako govori ( usp 1.Kor 1,20-24) o ulozi vođa u društvu i njihovim utjecajima (kao da bi Bog kaznio ljude s višom inteligencijom), ili ukazuje (usp 2 Kor 4,3; 11,3) na to da je otpad i nevjera  utjecaj sotone (a odakle sotona ima svoju moć?)

Najbolnije ga muči pitanje: zašto tako malo njih vjeruje ako gleda na svoje najbliže, na svoj narod? Zašto većina Izraela ne vjeruje da su izabrani narod, da je Bog kroz stoljeća pokazivao toliko brige i pažnje?  Ovdje ostaje samo odgovor koji nije nikakav odgovor - da je Bog zapustio Izraela. (usp Rim 9, 14-18). Dugo se Pavao mučio s ovim pitanjem zašto Izrael ne vjeruje i konačno, poput Joba koji se dugo borio s Bogom, govori: „O neistražena dubino bogatstva i znanja Gospodnjega (Rim 11, 33) samo Bog to zna - to je dovoljno.

Kako se to dogodilo? Kako mogu hvaliti i slaviti nekoga  čije sam djelo pokušao svim sredstvima i silama razumjeti  i ostati tako mudar kao i prije? To se događa i moguće je samo u ljubavi.  U ljubavi mi je moguće druge poštovati, priznavati ga i držati ga svetim, pa i onda kad ga ne shvaćam. Time stojimo pred odgovorom na vrlo važno pitanje.

Zašto vjerujemo?

Na ovo pitanje Pavao pozna samo jedan odgovor: Zato što nas je Bog  p o z v a o   (usp 1. Kor 1,24), jer nas  l j u b i   (usp Rim 1,7) i jer nas je  i z a b r a o (usp Rim 11, 5). Nitko ne dolazi slučajno do vjere, niti na temelju svoje mudrosti, ni moralnih zasluga, pa niti zbog kršćanskog odgoja.  Sve je nas Bog osobno pozvao i izabrao. Mogli bismo to usporediti s izborom partnera. Iza svega se krije  B o ž j a  lj u b a v.

Ljubav se nikako ne može shvatiti i razumjeti. Možda se i sami toliko bavimo pitanjem zašto drugi ne vjeruju, jer uzimamo da je naše vjerovanje samo po sebi razumljivo. Odgovor na pitanje zašto vjerujemo je mnogo zahtjevniji. To je čudo, da je Bog, u svojoj ljubavi, na nas bacio svoje oko.

Smijemo od toga i za to živjeti da je Bog vjeran,  (Usp 1. Kor 1,9)  Između nas i Krista postoji poveznica, život kojega ne može dovesti u pitanje nikakva instanca, nikakva sila, niti ga može ukinuti, postoji sigurnost i spoznaja koju može dati samo ljubav.  (usp. Rim, 8,31 - 39 )

2.

1.Opet jedan od proroka.

Sigurno da nije bilo ništa uvredljivo kad su ljudi o Isusu govorili da je Ivan Krstitelj, Ilija, Jeremija ili neki od proroka. Proroci  su bili znak nade za narod. Ljudi su se nalazili u vremenu u kojemu je život u Božjem, izabranom narodu bio daleko od onoga što bi mogao ili trebao biti. Ljudi su osjećali da ih političari lažu i izigravaju: da bi bili izabrani, mnogo obećavaju, a to onda ne mogu održavati.

Prema Božjim pravilima života, koja je on objavio svom narodu na Sinaju, narod je mogao živjeti u pravdi. Korupcija, siromaštvo, nepravda, neprijateljstva, svega toga ne bi smjelo biti, trebalo bi biti drugačije. Proroci su Božji poslanici, koji su narodu pred oči drastično stavljali njihovu povijest i u kakvu propast ih vodi njihova bezbožnost i kakvo je čudesno spasenje Bog obećao svom narodu. Svim narodima je to trebalo biti svjedočanstvo da život u Božjoj blizini znači puninu, radost i spasenje. I još samo da je taj narod htio prihvatiti što je Bog obećavao i nudio.

Kad Isus ispituje mišljenje naroda preko učenika, onda bi on trebao biti zadovoljan rezultatom. Narod ga je, s puno nade, promatrao kao proroka. Proroka, koji u dugoj listi proroka, najavljuje Božje spasenje.

2. Ispunjeno vrijeme, prisutno spasenje

Iz ispitivanja mišljenja (što kažu ljudi) Isus prelazi na poziv na ispovijed (a što vi kažete. Time pitanje dobiva na neposrednosti i neizbježnosti, koju treba osjetiti svatko tko ovo evanđelje sluša ili čita ili se osjeća kao kršćanin, koji se ubraja u broj Isusovih učenika. „A vi, što vi kažete, tko sam ja?"

Ovdje stoji jedan a  „A vi..? Nije dovoljno da se složimo sa sveopćim mišljenjem.  Ono što se općenito smatra nije dovoljno da bi se odgovorilo na Isusovo pitanje. Evanđelje ne dopušta nikakav drugi put kojim bi se reklo govori se. Krštenje nas je dovelo u jednu sasvim određenu blizinu Kristu da bismo mogli izbjeći to pitanje pa i pod izlikom: Ma nisam tako ozbiljno mislio...možda u budućnosti ...jednom...

Isus misli mnogo ozbiljnije, sasvim  ozbiljno, on nam nudi svoje zajedništvo koje neće propasti i uništiti ni jedna sila podzemlja, niti će joj nanijeti toliku štetu. Vrlo je ozbiljno, jer se ovdje srce otvara radosti, koja sve nadilazi: Sam Bog me poziva da budem s njim. Bog želi biti kod mene, u meni - sada i ovdje - darovati mi puninu života. Učenici, koji su išli s Isusom, stekli su iskustvo zajedništva s Isusom, kao i iskustvo onih koji uzimaju Isusa k sebi po vjeri i koji je za njih postao temelj njihova života.  Takve učenike Isus pita „A što vi kažete tko sam ja!"

3. Živjeti u sadašnjosti

Jedan odgovara, i treba jedan uvijek odgovarati, ne u smislu da jedan govori, a drugi šute, nego u tom smislu da Isusovo pitanje zahtjeva pojedinačan odgovor da li se pojedinac priklanja tome da je Isus Mesija, Sin čovječji u kojemu Bog želi ponovo okupiti i obnoviti svoj narod. Svatko treba odgovoriti: Da, vjerujem da se nalazim u zajednici, u narodu krštenika, u kraljevstvu Božjem i doživljavam da, po braći i sestrama, to postaje stvarnost.

Evanđelje ne govori o primatu jurisdikcije pape, iako je uloga Petrove službe u Crkvi uređena po ovom evanđelju. Međutim u evanđelju, povezano s Petrovom ispovijedi se radi o nečem mnogo većem. Isus nije bilo kakav prorok, koji naviješta propast, nego jer je Isus Mesija, po kome je stvarno počelo Kraljevstvo Božje na zemlji i zato je i moguća riječ koju je rekao Petru:"I što svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebu, a što odriješiš na zemlji, bit će odriješeno i na nebu" Jer smrću i uskrsnućem Isusovim „nebo" nije negdje tamo, s one strane života - poslije biološkog života - nego postaje sadašnje  i prisutno, ovdje i sada. Isus ne misli ni na kakvu apstraktnu teologiju, nego gradi na konkretnim ljudima. Tako Šimun postaje Petar, stijena.

Što se ovdje događa je dio Kraljevstva nebeskoga . „Dođi kraljevstvo tvoje" je molitva Očenaša koju bismo trebali moliti iz iskustva da je kraljevstvo Božje već počelo.  Po krštenju smo postali dio zajednice u koju Bog okuplja ljude iz svih obitelji, plemena, jezika i naroda. Dijete koje se krštava - iz biološke obitelji, treba u nama, zajednici koju Bog okuplja, doživjeti da Bog djeluje. Ovdje, sada se to događa. Amen.

3.

Svjedočanstvo nepokolebljive vjere!

«O dubino bogatstva, znanja i spoznaje Boga. Kako su neizmjerni tvoji naumi, kako su neistraženi tvoji putovi! Jer tko je upoznao namisao Božju? Tko mu je bio savjetnikom? Tko mu je nešto dao, tako da mu Bog mora vratiti? Jer iz njega, u njemu i po njemu je sve stvoreno. Njemu slava u vijeke. Amen.(Rim 11,33-36)

Ovaj Pavlov himan je znak nepokolebljive vjere. I upravo to me tjera misliti: tko od nas ima takvu vjeru? Možda nas zahvaća za vrijeme jedne svete Mise, ili za sunčanog odmora, ili u radosnim i zdravim godinama našeg života. Ali što onda ako nas uhvate bol i brige, ili ako nam iznenada umre neko drago biće? Što će biti od naše vjere ako nas pogodi neuspjeh i razočaranje? Ako stojimo pred ruševinama naših snova? Što ako nas proganjaju pitanja zašto, a ostaju bez odgovora?  Jesmo li i onda spremni reći: »O dubino bogatstva, spoznaje, Boga, kako su neizmjerni tvoji naumi, kako su neistraženi tvoji putovi1»

Iz vlastitog iskustva znam da mnogi doživljavaju mnogo jače Božju šutnju, nego neizmjerljivost i neistraženost njegovih putova, nego njegovu ljubav. Jesmo li spremni, u takvim situacijama, vjerovati da nam je Bog tada posebno blizu?

Mislim ovdje na učenike u čamcu na Genezaretskom jezeru. Iznenada se podiže olujni vjetar i valovi su zapljuskivali lađicu. A Isus je na krmi spavao. Učenici su zavapili: «Učitelju zar ne vidiš da tonemo?» (Usp Mk.4,35-41) To je primjer za sve one situacije kada mi vičemo:»Gospodine zašto se ne brineš za nas.? Kako se uopće ovo pitanje podudara sa Pavlovim himnom vjeri? Ili, postavimo pitanje: Vjerujemo li mi i onda kada izgleda da tonemo? Vjerujemo li mi i tada u dobrog Boga koji pozna naš položaj i brine se za nas?

Odgovor na ovo pitanje nalazi se nalazi u sljedećoj pripovijesti ona me prati  na mom putu vjere. I upravo u teškim trenutcima mi je davala snagu, utjehu i nadu. «Jedne noći sam sanjala da sam šetala uzduž pješčane plaže. Na nebu su se pojavljivale scene  iz mog života. Svaki put bih otkrila otiske nogu u pijesku. Neki put su bila dva para, a neki put samo jedan par. U teškim časovima mog života vidjela sam samo jedan par. Zato rekoh: Gospodine obećao si mi da ćeš biti uvijek uza me i da ćeš me uvijek pratiti. Zašto nisi bio tu kad sam te najviše trebala, zašto? A Gospodin odgovori: Dijete moje, gdje god si vidjela samo jedan otisak stopala, tu sam te ja nosio!»

Ovo je vjera engleske spisateljice Ane Landers, to je bila vjera apostola Pavla. A da li je to i moja vjera? Da li ja stvarno vjerujem da me Bog nosi u najtežim trenucima života? Upravo nam to želi reći sv. Pavao u današnjoj službi Božjoj. I on je znao o čemu govori, jer je njegov život bio pun brige, straha, napora, progonstva, nerazumijevanja, razočaranja, odbacivanja, sve je on to morao izdržati, iako je sve svoje snage bez sustezanja stavio u službu Bogu.

Pavao je znao što čini kad je hvalio i slavio dubine bogatstva i znanja i spoznaje i kad je veličao njegove prosudbe i neistraženost njegovih putova, a bio je uvjeren i vjerovao je da je Bog, u svim situacijama njegova života, bio uz njega, da ga nije ostavljao sama, da ga je nosio:»podnio sam mnoge poteškoće, često u zatvorima, više puta tučen, često u smrtnim pogibeljima, pet puta sam od Židova dobio 40 manje jedan udarac, tri puta sam bio popljuvan, noć i dan topio se u moru, često na putovanjima u raznim opasnostima: od rijeka, od razbojnika, od svog vlastitog naroda, u opasnostima od pogana, u opasnostima u gradu, u opasnostima u pustinji, u opasnostima od lažne braće, podnio sam mnogo poteškoća, napora, izdržao mnoge neprospavane noći, glad, žeđ, pretrpio sam mnoga gladovanja i hladnoće i golotinju. (2 Kor 11, 23b-27).

Kad promatram Pavla, dolazi mi još nešto na pamet.Mislim na mlade ljude koji idu svojim putevima. Na mlade bračne parove, koji ne krštavaju djecu, jer ništa više ne drže do Crkve. Zar ova dubina bogatstva, mudrosti i znanja Božjega i neistraženost putova Božjih nema nikakve vrijednosti za te ljude? Pavao je bio čovjek koji je promatrao Stjepanovo kamenovanje, kao fanatični pristalica židovske sekte htio je iskorijeniti kršćane i vjeru u Isusa Krista.

Mimo svih očekivanja, Gospodin mu je išao u susret i učinio ga glasnikom svoje blagovijesti. Ako ovaj čovjek koji je toliko trpio u svom životu, pjeva himne Božjoj ljubavi, njegovim putovima, onda mi kao roditelji, djedovi i bake, svećenici i odgojitelji nemamo što zdvajati nad putovima kojima idu mlađe generacije. Kad je Bog mogao jednog čovjeka, poput Savla, okrenuti na pravi put i vratiti, zašto ne bi mogao i našu djecu koja ne idu pravim putovima i okrenuti ih i usmjeriti ih prema pravom cilju.

Kad budemo sada molili Vjerovanje ne smijemo smetnuti s uma da je Bog Otac koji nas ne ostavlja najprije u najtežim trenucima života. Zaista su njegovi putovi neistraživi i njegove misli nedokučive, ali su to uvijek putovi koji nas vode k spasenju. I koliko god nas one teško i oštro pogodile, uvijek su to misli ljubavi, koje nas prate. I po tome i u tom povjerenju ne možemo samo svoje putove gledati, nego i onih koji su potpuno zastranili.

4.

Drugačiji Isus

Vrlo je malo mjesta u evanđelju, možda četiri ili pet koja govore o jednom drugačijem Isusu. O Isusu, koji stoji na rubu, u muci i zdvajanju, a ponekad upada i u egzistencijalni strah u kojemu se plaši za samog sebe i za odnos s drugima, o Isusu koji je ostavljen samome sebi. Opis one noći u getsemanskom vrtu prije izdaje sigurno spada u ta mjesta, tako isto pripovjedanje o Lazarovoj smrti, koje Isusa opisuje kao nekoga koga razdiru osjećaji i na kraju plače. potom i naše pripovjedanje, koje u Lukinom evanđelju počima riječima: «Isus je jednom molio u osami...» (Lk 9,18)

Ovdje nije Isus koji neumorno i lagano ide selima i gradovima Galileje da pridobije ljude svojim propovijedanjem za novu ideju kraljevstva Božjega i potvrđuje to čudesima koja čini na divljenje ljudi. Ovdje nije Isus koji se strastveno svađa i propovijeda o novom društvu, koji stavlja oštre zahtjeve svom narodu i starješinama  i sve stavlja na glavu, jer ne poštuje staru i voljenu tradiciju.

Pred nutarnjom granicom

Ne, ovdje je Isus koji stoji pred nekom nutarnjom granicom, koja mu ne dopušta da ide dalje. Konci njegovog žilavog rada izgledaju kao pokidani. Povlači se u krug svojih najužih pratilaca i postavlja pitanje o sebi, a možda i o smislu svega. Da rečemo u slici: Galilejsko proljeće je malo zamrlo.

Usprkos- ili zbog toga - jer je Isus poznat u narodu u cijeloj Galileji i mnogi su stvorili sliku o njemu, on sam upada u sumnju. Ne zna zašto je određen. Tvorci javnog mnijenja su ga učinili drugim Ivanom Krstiteljem, drugi, možda stručnjaci u stvarima vjere, misle da u njemu vide nekoga od prijašnjih proroka, a to sve ne odgovara njegovoj vlastitoj slici o njemu samome. Izgleda da Isus nikad nije točno znao što je s njim.

Situacija, koja nije strana današnjim dezorijentiranim ljudima sa osiromašenim odnosima. Sociolozi i terapeuti to poznaju tako dobro, kao i umjetnici i pisci.  S ovim u vezi posdsjećam se na K.,glavno lice iz romana Franza Kafke  «Dvorac» koji dolazi u strano selo sa zadatkom izmjeriti zemlju, kojega će ljudi  s nerazumijevanjem odbacivati, ismjehivati, napadati i uvlačiti u razne afere. Nitko ga ne razumje, niti ga hoće razumjeti, vuku ga naokolo, a da mu ne potvrde zadatak, da mu ne dopuste da započne rad. K.. izgrađuje neki put kroz sve te apsurdnosti i teži k dvorcu, tu se nada  jasnoći svoga zadatka. Ali mu Kafka ne dopušta da ga pronađe. Ostao mu je nedostupan.

U prijašnjim tumačenjima romana označavao se dvorac kao metafora za nadnaravno gdje se povlači mjerač zemlje i gdje se on, uza sve prepreke, ipak kreće. Zar ne bi moglo biti da ovaj «dvorac» sakriva jednoga TI, dapače to je jedan TI. Ti koji je sposoban proizvesti onaj susret, koji u cijelom romanu ne dolazi do izražaja.

Petrovo znanje

Vratimo se na evanđelje. Isus traži od učenika da mu dadnu odgovor o njemu samomu ...«tko drugi ako ne vi?» Šimun Petar daje pravilan odgovor. «Ti si Mesija, Sin živoga Boga. « Ne govori nam se zašto je ovaj odgovor pravilan. Možda čak i nije tako pravilan, ali zadivljujuća je spontanost kojom Petar daje odgovor i miran ritam povjerenja kojim je odgovor popraćen. Petrovo znanje nije obilježeno hladnoćom «ovo je Mesija», nego je to znanje koje poznaje putove i stranputice, nadanja i sumnje i njegovo trenutačno stanje. To je dugo njegovan odnos među osobama.

Evanđelist upotrebljava više od pola teksta da bi naznačio Isusovu radost nad ovim znanjem, prihvaća se kao potvrda onoga što je, u beskrajnoj povezanosti osoba, već učinjeno: odnos u kojem jedan ima hrabrost i snagu da se drugome solidarno otvori, da mu dade u sebi prostora za susret sa samim sobom. Odnos koji se pokazuje tako nosivim izlazi iz Boga, daje mjerila i ima vrijednost pa i kad svi zahtjevi ne budu potpuno ispunjeni.

Premješteni odnos

Intimnost ovog muškog prijateljstva između Isusa i Petra je ovdje, na ovom mjestu,  s jedne strane, umirujuća, a s druge, uzbuđujuća stvarnost. Bez ikakve zle primisli, Petar može reći da je ovaj goli, nemoćni, ovaj Isus koji traži Mesija koji donosi spasenje. Ostaje pitanje jesmo li spremni jednog Isusa koji stoji tako izvan naših potreba, koji nam ne pruža nikakve terapije, ne daje velike vizije nego ponekad, samo djelomično, dopušta, jesmo li njemu spremni dati prostor, jesmo li takvom Isusu koji traži spremni dati svoj «ti»?

Ljudima koji koji traže. Zar se time ne bi promijenili mnogi naši svakodnevni odnosi ako Isusu poklonimo takav odnos i kakvo bi lice Crkva trebala imati da bi danas bila petrovska?

5.

Za koga me ti držiš

Više izgledati, nego biti

Ako smo u ovim danima, preko satelita pratili njemačke TV kanale, bili smo zasuti slikama poplava s teškim posljedicama. Kao alternativa, susreće nas njemačka izborna kampanja ili će poplava biti sredstvo izborne kampanje. Ona je postala predmetom žutog tiska i mnogih šoua i nije dio političkog odgoja koje ga više nitko ne želi. Nakon javnih nastupa kandidata čita se politički barometar i gleda gdje bi se još mogao iskopati koji glas, jer iznad svega stoji pitanje budućeg njemačkog kancelara «za koga me ljudi drže? Jesam li ja njihov kandidat?. Ovo ispitivanje javnosti dolazi po jednostavnom, površnom dojmu koji je stručan i kojeg se može inscenirati i raspodijeliti. Izgled i obećanja su temelj na kojemu se sve gradi. Što će ostati i što je istina, pobjednik može, u sljedećim godinama, samo pokazati. Ali je široko društveno iskustvo da obećanja prije izbora s djelima nakon izbora imaju vrlo malo zajedničkoga. I ovo iskustvo nije ovisno o stranci, niti specifično za njemačku predizbornu kampanju.

 

Više biti nego izgledati

Za koga me drže ljudi? Tako pita Isus u današnjem evanđelju. Isusov politički barometar nema puno podataka koje njegov pratilac Petar mora uočiti. Tu čujemo usporedbe s poznatim osobama židovske, vjerske predaje. Ni riječi o sadržaju Radosne vijesti zbog koje je Isus krenuo, ni riječi ljudi o radosti zbog obećanog spasenja. Dojam efekata Isusovih djela izgleda dosta šupalj, a njegove riječi nisu pravilno shvaćene. Isus se puno ne brine zbog toga. Ispitivanje javnog mnijenja mase koja živi od površnih dojmova nisu njegova mjerila. Za njega vrijedi duboko djelovanje njegovih čina i spoznaja da njegova poruka nije shvaćena kao privid, nego da je prihvaćena i ušla je u meso i krv. Petrovo svjedočanstvo koje izlazi iz srca i osvjedočenja je Isusov cilj: Ti si Mesija! Znamo da Petar, ovaj ribar sa Genezareta, nije u nasljedovanju Isusa, doživio sjaj i slavu. Usprkos slabosti na nekim mjestima, a zbog njegove jakosti i uvjerenja, Evanđelje nam ovog čovjeka predstavlja kao onog koji, u nasljedovanju Isusa, prima najvažniju zadaću. On prima ključnu ulogu, on treba posredovati između Crkve, vidljivog znaka nastupajućeg Kraljevstva Božjega i dovršenog Kraljevstva na drugome svijetu.Tako Petar, između Isusovih prijatelja, dobiva izazovan položaj, ali ne mjesto koje je isključivo: Petar može svim kršćanima biti primjer i uzor jednog osobnog i ostvarenog kršćanstva.

Zahtjevno i u središtu

Bogledajmo malo na ovu osobu.Ovaj ribar nas potiče i daje primjer da i i mi sami dajemo svjedočanstvo za Isusa i tako postupamo. Pri tome su pogreške i  zastranjenja moguća i dozvoljena.

Ako nam je Petar primjer i uzor, onda to najprije znači da je njegovo svjedočanstvo za nas misao vodilja i poticaj. Oduševljenje za Isusa mu je ušlo u krv i meso. Za njega ne znače ništa površne izjave o Isusu, koje se mogu pojaviti, nego vrijedi ono što ga apsolutno zahvaća. I to je vrlo osobno iskustvo, koje može imati samo svatko za sebe.

A to onda znači da ne možemo kopirati način našeg uzora. Djelovanje kršćana ne može nikad biti kopija nekog uzora. Čak ni biskup Rima, za koga kažemo da je Petrov nasljednik, ne može biti kopija svog uzora.

Radi se o pojedincu

To ima različite posljedice. Tako kršćanska zajednica, koju u Vjerovanju nazivamo Crkvom, mora biti u svojoj jedinstvenosti obilježena različitostima. Nju se ne može oslikati crno bijelo, nego raznobojno. Pokušaj da se označava u suprotnostima: konzervativni- napredni, lijevi -desni, crni -crveni, mora propasti.

Druga posljedica: Apostoli su priznali u svojoj zajednici da je Petar bio označen, ali i oni su imali posebne darove - karizme i zato su bili pozvani da daju samosvjesno svjedočanstvo. I zato ne smijemo nikoga u Crkvi gledati i uzvisivati kao idola, a drugoga s prezirom gledati, nego trebamo izugrađivati sestrinsku Crkvu na svim mjestima..

Treća posljedica: U svijetu, koji je prožet brzim sredstvima prometa, susrećemo se s kršćanima koji svjesno žive svoje kršćanstvo, a koje se ne podudara s našim načinom, a o kome bi na prvi pogled površno mogli reći da takav život ne pruža kršćansko svjedočanstvo. A ipak, trebamo priznati da ima mnogo načina kršćanstva.

Ako mi nađemo svoj vlastiti put u nasljedovanju Isusa, ne smijemo odbacivati druge kršćane i druge načine, nego nam to može biti obogaćivanje. I tako će svatko od nas biti mali kamen po kojemu će Crkva rasti.