Kyrilla Spiecker

Radost zbog mene je radost zbog moga tijela. Ja sam moje tijelo. To sam trebao najprije naučiti. Kod Grafa Dürckheima sam naučio da nemam tijelo, nego da sam to ja kojega predstavlja moje tijelo. No, ove ideje tada nisu kod mene našle plodno tlo zbog moje prezauzetosti kako radom nešto učniti. Sada, pak, želim živjeti svjestan svoga tijela, opustiti tijelo da bih osjetio da sam u dodiru sa svojim tijelom. No, to mi je bilo prenaporno. Najprije sam morao odložiti misli o onom da bih mogao naučiti radovati se svome tijelu.

Najprije sam se morao osloboditi svoga seksualnog odgoja za kojega je golotinja bila nešto nečedno. A mogu se radovati svom golom tijelu kad se tuširam i kad, potom, gol liježem u svoj krevet. I to je onda osjećaj: ja sam tijelo, a moje tijelo pripada Bogu. Bog mi ga je darovao. Radujem se rukama, jer u njima osjećam toliko životnosti i time mogu puno izraziti. Ruke su mi okretne ako nešto pakiram, ako pišem na svom računalu. Rukama mogu biti nježan, dijeliti utjehu, darovati blizinu. Rukama mogu moliti. Kad otvaram ruke prema Bogu, onda postajem jedno s njim i tada osjećam da Bog ispunja težnju mog tijela za blizinom i nježnošću.Sveta Hildegarda od Bingena nazvala što je izvorom zdravog života. Za Hildegardu je skladno djelovanje duše i tijela u čovjeku prava radost. Njena duša je govorila: «O tijelo i vi moji udovi u kojima sam našla stan, radujem se svim srcem da sam vam bila poslana» « Duša se veseli da u vama prebiva.» «Duša voli svoje tijelo i smatra ga prelijepim odijelom i dragocjenim ukrasom.»To je sasvim druga duhovnost, nego ona mnogih drugih njezinih suvremenika, koji su govorili da je tijelo tamnica duše.

Ona je  gledala tijelo pozitivno, kao izvor radosti. Hrana je, za svetu Hildegard, imala pozitivnu ulogu: ljude ispunjati radošću. Ona piše o stvarima koje ne daju tijelu samo zdravlje, nego ga čine čvrstim i daju mu radost. «Sve životne snage koje je Bog položio u prirodu, trebaju nam pomoći da živimo dobro i da djelujemo radosna srca. Ali da bi čovjek imao stalnu radost na svom tijelu potrebna je disciplina."Tako Hildegard piše o smislu svojih pokorničkih djela. Smisao ovih uputa nije u tome da čovjek uvijek osjeća patnje tijela, nego treba stalno promatrati radost. Evo jedne, za mene, vrlo dobre definicije askeze: Askeza nam treba pomoći da radost bude osnovni ton našeg života. Askeza nas želi osloboditi tereta koji nas pritišće - naših požuda i naših mušćavosti. Ona nas želi dovesti u dodir sa stvarnom radošću.

Razgovor blizanaca

Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin, koji je Mariju okrunio za kraljicu neba i zemlje, neka bude sa svima vama

Uvod:

Danas slavimo veliku svečanost koja nas može razveseliti: tjelesni ulazak BDM u nebesku slavu. Ovo nam ukazuje na neizmjerno djelovanje ljubavi Božje u svijetu. Marija je praslika - prauzor Crkve,  istovremeno ona predstavlja i dovršenje svega naroda Božjeg u nebu.  Crkva nam pokazuje, na primjeru Marije, za koji cilj je čovjek stvoren: puninu života kod Boga.

Molitva vjernika

Gospodine, naš Bože, puni povjerenja se ufamo u tebe, jer znamo da ti, na poseban način, slušaš Marijin zagovor na našem životnom putu. Zato te danas molimo:

Za sve siromašne ponižene, ugnjetavane, koji započinju dan, a ne znaju hoće li ga preživjeti zbog svoje bijede. Ne daj da ikada budu sami, molimo te

Za kršćanske Crkve koje se često susreću u nepovjerenju i strahu. Obdari ih neograničenim povjerenjem i otvorenošću, molimo te

Za zajednicu koja je sada okupljena na ovom slavlju, obdari nas kršćanskim životnim stilom koji će prožimati cijelo naše djelovanje, molimo te

Za mlade koji još nisu razvili dublji odnos prema Blaženoj Djevici Mariji: daj im poticaj kroz pravu pobožnost prema Mariji, molimo te.

Tebi, dobri Bože, pripada naša hvala i slava ako slavimo Mariju, jer naš cilj je vječnost kod tebe u slavi, gdje ti živiš sa svojim Sinom i Duhom Svetim, u vijeke vjekova.

Uznesenje Marijino

1.

vrlo su štedljivi. Iz Novog zavjeta može se samo, u najboljem slučaju, napraviti gruba biografska skica.

U poslanici Galaćanima, koja je nastala prije evanđelja, ona se spominje samo indirektno: »I kad se ispuni vrijeme, pošalje Bog svoga sina, od žene rođena...» Evanđelja nam govore nešto više. Čitamo odlomak (koji ne odgovara svetkovini) iz Lukina evanđelja iz djetinjstva Isusova (Lk 1, 26 -38) kao evanđelje na svetkovinu Bezgrešnog začeća, a na Uznesenje Marijino nastavak toga (1, 39-56) koji završava Magnifikatom.

Iz Djela apostolskih znamo (1,14) da je Majka Božja bila član prve zajednice.

Mogli bismo spomenuti i Jakovljevo protoevanđelje, koje je nastalo oko 150. godine, dakle bitno kasnije nego evanđelja, a koje ukrašava pripovjedanje Luke i Mateja.

Pisac se predstavlja kao Isusov brat, misli se na pratioca. Ovo djelo je veoma utjecalo na zapadno gledanje na Mariju, na umjetnost i liturgiju. Sve što o Mariji znamo iz protoevanđelja jesu imena Marijinih roditelja, Joakima i Ane.

Nema štovanja Marijina bez Krista

Evanđelja i Djela apostolska potvrđuju, usprkos škrtih izvještaja, da su život Isusov i njegove majke u uskoj povezanosti. Iz Djela apostolskih je uočljivo da prva zajednica i Marija idu zajedno.

U Crkvenoj povijesti, prije svega u prvih pet stoljeća, Majka Božja je igrala vrlo važnu ulogu. Teolozi stare Crkve su najprije razjasnili tko je Krist: samo Bog ili samo čovjek? Došli su do izričaja vjere «Isus je pravi Bog i pravi čovjek»,  a Marija je dospjela u duhovnu i fizičku blizinu Isusovu i to po njezinom DA na putu nasljedovanja.

A ipak ima još jedan problem za riješiti: jer Marija ima samo ljudsku narav, mogla je roditi samo čovjeka. Koncil u Efezu je zato odlučio 431.g.: Marija je rodila Boga po tome što je donijela na svijet čovjeka koji je, od prvog trenutka svoje ljudskosti, pravi Bog.

Latinska crkva je ovu spoznaju izrekla u jezično sažetim dogmama o « Bezgrešnom začeću Marijinu» (1854.) i  njezinom « Uznesenju u nebesku slavu» (1950.).

Povijesni korijeni svečanosti u svjetlu ekumene

Proglašavanje vjerske istine «kao Bogorodica» na efeškom koncilu 431. je ujedno i  početak nastajanja intenzivnog štovanja Marije i nastanka blagdana «Zaspanje Marijino» ili svečanosti «spomena Marijina.»

U 6. st. se, na istoku u mnogim mjestima,  slavilo «Natale sanctae Mariae (Rođendan svete Marije)».  Time se misli da je njezin  dan smrti, kojega se ne može točno utvrditi, kao ni zemaljski rođendan, a to je njezin nebeski rođendan. Car Mauricije (587-602)je uveo ovaj blagdan u Bizantsko carstvo svečanom procesijom. Prije ovog blagdana je i danas dvotjedni post.

Na zapadu Blagdan nije odmah našao na odaziv. Tek papa Sergije I, porijeklom Sirijac (687 -701), je uveo ovaj Blagdan na zapadu i bilo je to priključivanje istočnom slavljenju.  Teološki vid se malo priklonio nazivu: Assumptio Mariae (uznesenje Marijino u nebo) kao neki pasivni čin dok je kod Krista «uzašašće», aktivni čin koji polazi od vlastitog djela samog Uskrslog.

Tako se razvio uskrsni blagdan kao blagdan uzašašća.

Riječi himna u ortodoksnoj liturgiji kažu: Sačuvala si djevičanstvo u porodu, u uspavanju, svijet nisi napustila, Bogorodice. Prešla si u život, ti si majka Života i po svom zagovoru, spasavaš naše duše.»

Izraz «prešla» (grčki metestasis) označuje da je Marija i dalje ostala u životu i djeluje kao zaštitnica. Ovo mišljenje se, na poseban način, ukorijenilo na istoku do danas i biblijski je bolje ukorijenjeno nego «uznesenje na nebo»  gdje se zapravo misli na uzvišenje.

U rimokatoličkoj i pravoslavnoj Crkvi ima veoma mnogo zajedničkog u slavljenju Marije i njezinog položaj. Marijini blagdani su bitan dio Crkvene godine. Pravoslavlje se oslanja, uz biblijske tekstove, i na apokrifna djela (nepriznate kanonske knjige) i stvara svoje svečanosti (npr. Oblačenje Marijino). Pravoslavna Crkva ne proglašava nikakve vjerske istine, jer je za nju živa predaja najbolje svjedočanstvo za Marijino štovanje.      (Max Angermann)

Uz povijest blagdana Uznesenja Marijina

Već od koncila u Efezu, Marija stoji kao «Theothokos», kao Majka Božja u središtu štovanja. Kao Majci  Života pripada joj posebno mjesto i u njoj se štuje veličanstveno djelo Božje i u njoj se slavi njezin sin Isus Krist. Ona stoji u središtu, jer je Krist njoj u središtu.

15. kolovoza je Crkva slavila, u početku, «Zaspanje Marijino».

Jacobus de Voragine izvještava u svojoj knjizi «Legenda Aurea - Zlatne legende» da je Marija dok je ležala na smrtnom krevetu zaželjela da budu apostoli oko nje, da budu uz nju i da je pokopaju. Njena želja se ostvarila tako da je anđeo donio na oblaku apostole koji su propovijedali na raznim mjestima svijeta, gdje im je Ivan saopćio da je Marija blizu smrti. Nakon smrti su je pokopali. Kad su, tri dana kasnije, posjetili njezin grob, on je bio prazan i otvoren, a u grobu su, umjesto tijela, bili ruže i ljiljani.

Marija je, na najuzvišeniji način, otkupljena i iz toga možemo razumjeti i njezino uznesenje na nebo. U njoj se ispunja ono što je započeto u uskrsnuću njezina sina i što će nastupiti sa njegovim ponovnim dolaskom za svakog čovhjeka koji je povezan s Bogom: uskrsnuće od mrtvih po sili Božjoj, po Isusu Kristu, Sinu Božjemu, u Duhu Svetom izvest će se dovršenje na duši i tijelu. Ako Crkva slavi Marijno uznesenje na nebo, onda u toj svečanosti slavi i sebe i ono što će sama doživjeti. «U njoj ona slavi najuzvišeniji plod otkupljenja, u njoj ona, s radošću, gleda kao u čistu sliku ono čemu se ona nada i svim srcem želi.»

Spomen «Odlaska Marijina»  je uveo car Maurikios (+602), a utvrđen je  15. kolovoza i sastavni je dio najstarijih spomendana Marijinih koji se, u 5. stoljeću, pojavljuju pod raznim nazivima i posvećeni su uspomeni odlaska djevice, Majke Spasitelja, druge Eve.

Proglašenje istinom Marijina uznesenja u nebo je nastalo iz stoljetne vjere Crkve. Već prije 1500 godina jasno se postavljalo pitanje načina Marijina dovršenja. Naprije preko apokrifnih spisa, uznesenje na nebo, je postalo popularno, a zatim i u teološkim diskusijama i drugim razmišljanjima o Mariji se došlo do sadašnje istine. Papa Pio XII. navijestio je 1. studenog 1950.g. dogmu o uznesenju Marijinu u nebo. Prije proglašenja bio je pitan cijeli episkopat, a od polovice XIX. st. je i pismeno traženo proglašenje dogme. Na I. vatikanskom saboru 204 koncilska oca su tražila da se definira dogma o Mariji na nebo uznesenoj. U apostolskoj konstituciji «Munificetissimus Deus» od 1. studenog 1950.g. se govori: (...) na slavu Svemogućega Boga... objavljujemo, naučavamo, definiramo... od Boga je objavljena vjerska nauka da je bezgrješna Bogorodica i prečista djevica Marija nakon završetka zemaljskog života, dušom i tijelom, uzeta na nebo.»

C.G. Jung naziva ovo proglašenje dogme najvažnijim vjerskim događajem od reformacije.

U predslovlju svečanosti Uznesenja Marijina u nebo se govori o Marijinoj slavi i slavi Crkve: «Ti si uznio Djevicu, Bogorodicu u nebo i kao prva primila je slavu koja nam je svima obećana i postala je praslikom Crkve u njezinom ostvarenju. I tako je ona putujućem narodu veliki znak nade i izvor utjehe. Jer njezino tijelo koje je rodilo začetnika života nije smjelo ugledati raspadanje. Drugi vatikanski sabor zaključuje svoju izjavu o Mariji sljedećim riječima: «Neka se svi kršćani neprestano utječu majci Božjoj i majci ljudi koja je molitvom bila uz prvu Crkvu, a sada je uznesena nad sve svete i anđele u nebu i u zajednici sa svetima moli svoga sina dok obitelji naroda koje nose časno kršćansko ime ili još ne poznaju Spasitelja, ne budu u miru i

2.

Ne mišljenje nego vjera

Francuski kardinal  Jean Marie Lustiger - vrlo značajna Crkvena osoba posljednjeg vremena, veliki intelektualac i ujedno duboko religiozan čovjek - jednom je rekao:" Ima mišljenja, ali ima i vjerovanja."

Svečanost uznesenja Marijina nadilazi mišljenje. Spada u temeljni polog vjere Crkve. To nije nikakva spekulacija kad se kaže da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo. To nije nešto što bi bilo odvojivo od kršćanske vjere. Postoje mišljenja i postoje vjerovanja. Marijino uznesenje spada u vjerovanje.

Sadržaj današnjeg blagdana je bio glavna tema kršćanske pobožnosti kroz stoljeća - koliko stotina i tisuća oltarnih slika prikazuju Marijino uznesenje. 1950.g. godine je ovo vjerovanje Crkve svečano proglašeno vjerskom istinom ili dogmom i na taj način postaje obavezan dio kršćanske vjere

Zašto štujemo Mariju?

Mogli bismo se pitati zašto Crkva daje takvu vrijednost štovanju Marije? Moglo bi se postaviti ovo pitanje i zbog  Crkava koje su nastale iz  reformacije. Zar ne bi bolje, zbog ekumenskih gibanja ako bi se gurnulo štovanje Marije više u pozadinu? Sigurno ne, jer postoje i druga teška pitanja u ekumenskom razgovoru.

Mnogi postavljaju pitanje zašto štujemo Mariju i iz drugih razloga? Neki govore da štovanje Marije podržava jedno tradicionalno društvo i sliku Crkve. Za druge je štovanje Marije izraz prenaglašavanja majčinstva. Ne trebamo sva ta mišljenja ovdje nabrajati. Poneka mišljenja proizlaze samo iz glava. Oni koji tako razmišljaju zaboravljaju da  živa vjera nije plod glave, nego je, u prvoj liniji, stvar srca.

Bog je na Mariji učinio velike stvari

Zato je dobro da sami sebi razjasnimo zašto slavimo Mariju, zašto tražimo njezinu blizinu i čeznemo za njezinom zagovorničkom snagom pred Božjim prijestoljem.

Benedikt XVI. je prošle godine održao propovijed, na blagdan Uznesenja Marijina u Castel Gandolfu, u kojoj je kratko i jasno naveo razlog zašto štujemo Mariju. "Ne bismo dovoljno slavili Boga ako bismo šutjeli o njegovim svecima, posebno o blaženoj Djevici Mariji koja je postala njegov stan ovdje na zemlji."

U biti, naše štovanje Marije temeljno je povezano sa čašću koju trebamo iskazivati Bogu. Na svetima, posebno na Mariji, postaje jasno kako veličanstveno djeluje Božja milost u čovjeku i tako to, konačno, postaje i veličanstvo i uzvišenost Božja.

Sama Marija to potvrđuje u svom "Magnifikatu": "Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome spasitelju" I jer je Gospodin na njoj napravio velike stvari, ona može reći:" Gle, od sada će me blaženom zvati svi naraštaji." Kakva proročka riječ! Stvarno, iz generacije u generaciju, svi narodi je nazivaju blaženom! Jer je Bog na njoj učinio velike stvari.  I sakrili bismo svom pogledu jedan dio veličanstvenih djelovanja Božjih ako ne bismo stalno upravljali pogled prema Mariji. Blagdan uznesenja nam daje za to prigodu.

Božje djelovanje na nama

Ako gledamo na Mariju, onda nam to pomaže otkriti ne samo na Mariji veličanstvena djela Božja, nego čovjek opaža da tada ne smije zaboraviti ni svoje vlastito dostojanstvo.

Ako je Marija bila blagoslovljena na poseban način, onda se možemo i mi pitati: na koji način je Bog na nama učinio velike stvari da bi ga naš duh stalno trebao slaviti? Bog je na nama učinio velike stvari, jer nas je pozvao u život. Učinio je velike stvari tako što nas je, po krštenju, učinio svojim sinovima i kćerima. On čini velike stvari tako što nas, po svojoj milosti, vodi i prati i to mnogo više nego smo mi toga svjesni. I ako pogledamo u budućnost, onda Bog želi i na nama učiniti velike stvari, tako što je spreman i nas, kao što je Mariju, uvesti u svoju slavu.

To je poruka današnjeg dana za nas: cilj kojega je Marija dostigla je i naš cilj. To da smo hodočasnici - putnici, a taj cilj bitno usmjeruje i daje smisao našem životu.

U molitvi Anđeo Gospodnji molimo: "Moli za nas sveta Bogorodice da budemo dostojni obećanja Kristovih". Da, zato te Marijo, stvarno molimo da budemo dostojni biti primljeni u stanove koje nam je Isus pripremio kod Oca, da budemo dostojni  sudjelovati na slavi nebeskoj, da budemo dostojni biti suobličeni proslavljenom tijelu Kristovu.

3.

Raširene ruke nas čekaju

Uznesenje Marijino je svečanost koja nam pokazuje da nas, na kraju našega života, Bog očekuje raširenih ruku.

U Mariji nam Bog daje odgovor na pitanje smisla i cilja našega života. Ali i o smislu naše smrti.

A to područje je veoma važno za današnju društveno političku situaciju. U pravim smo problemima tek onda kad počenmo razmišljati kada je život stvarno ispunjen, kada smije završiti i kad osobno postavimo pitanje o našoj vjeri u uskrsnuće.

Cijeli se čovjek vraća u domovinu

Grčka filozofija je počela dijeliti - biblijski cijelog čovjeka - u duhovnog i materijalnog, a to je napravilo lošu uslugu našoj vjeri u uskrsnuće mrtvih. Židovsko kršćanska tradicija govori da će cijeloviti čovjek uskrsnuti - dušom i tijelom. I gdje god se to događa ostaje «tajna vjere», kako to u euharistiji molimo. Sama vjera nije nikakav spontani akt, nego odgovor na Božje prihvaćanje ljudi. Zato smijemo i o Mariji reći da je ona čovjek u neprestanom Božjem okrilju. I zato ne možemo Marijine svečanosti slaviti, a da ne promatramo Krista.

Marijin blagdan - blagdan žene

Marijanske svečanosti, kojima pripada i ova svečanost, su prigoda kad trebamo razmisliti koju i kakvu ulogu su igrale žene onda i danas u društvu. Isus je imao neprisiljeni kontakt i ophođenje sa ženama. Pokušao je uklanjati društvene barijere. A kakav je položaj žene u Crkvi danas?

Vječni Božji da tijelu

Svečanost Marijinog «uznesenja u nebo» je svečanost protiv neprijateljstva prema tijelu. U posljednjih četrdeset godina se izmijenilo gledanje Crkve na tijelo i na tjelesnost. Ipak, trebamo naglasiti da moramo svoje tijelo gledati sa zahvalnošću (oblik sebeljublja), ali isto tako se trebamo čuvati da tijelo ne iskoristimo i učinimo ga božanstvom.

Poštovanje tijela i prirode

U mnogim krajevima Europe su, uz ovaj blagdan, povezani blagoslovi cvijeća i trave. U velikim gradovima ovaj blagdan pada u srcu turističke sezone i godišnjih odmora, pa se nekako gubi taj smisao. Mnogi hodočasnici danima hodočaste u svetišta i spavaju u prirodi ili na sjenicima. Time se nekako pokazuje želja za onom iskonskom povezanošću tijela i prirode.

«Legenda Aurea» kaže da je pred tijelom Marijinim jedan anđeo nosio palmu, koja je  širila neopisivo lijepi miris. Kasnije su, prema istoj knjizi, u grobu apostoli našli, umjesto tijela Marijina, cvijeće. Mariju se zato i naziva: Ružom bez  trnja, ljiljanom bijelim...

Marijino uznesenje na nebo ima za nas vrlo veliko značenje: blagdan s bogatom simbolikom i teološkim sadržajem.

Bog čeka na sve nas otvorenih ruku. On očekuje cijelog čovjeka. Želi ga dovesti u ispunjenje. Slaveći ovaj blagdan ispovjedamo i vjerujemo da je Bog, u Mariji, već učinio taj prvi korak. To se nadamo za nas i za naše tijelo, da ćemo jednog dana, kao cjeloviti ljudi, biti kod njega, u svom domu.