Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Pnz 11, 18-26;28-32)

Knjiga Ponovljenog zakona govori o tome kako je Mojsije, prije svoje smrti, po četvrti put naviještao Sinajski zakon. Redci iz  11. poglavlja (11, 18.26-28.32) su dijelovi pouke kojima je obvezao narod na „Božje pravne propise i zapovijedi" (usp Lev 11 i 32). Bog sklapa s  Izraelom svoj savez - i dio koji spada na ovaj savez je da narod održava zapovijedi (usp Lev 10,12). To zvuči formalno, ali se u stvarnosti radi o odluci za život.  I zato Mojsije pokušava ove riječi zakona „upisati" u dušu naroda (r.18) To nije nikakav nesnosan teret koji se nameće ljudima, nego im zapovijedi pomažu živjeti i zato se opisuju kao „blagoslov", kao suprotnost „prokletstvu" koje prijeti ako se Izrael odluči protiv Jahve (rr 26-28). Povjeriti se novim, nepoznatim, možda nemoćnim bogovima znači napustiti  put života.

Današnji kršćani imaju poteškoća sa zapovijedima i pravilima koje su im predstavljene kao obveza. Mnogi su zato rezervirani prema Starom zavjetu. Često se čuje da je to religija „zapovijedi" dok je Isus propovijedao nauku ljubavi i slobode.  Treba, u naviještanju, koristiti svaku prigodu i otklanjati ovo nerazumijevanje.  Isus se nije okrenuo od vjere Izraela, niti je „instalirao"  novu religiju (usp Mt, 17-19).  Njemu je bilo mnogo više stalo do duha zakona - a on se sastoji u strahopoštovanju prema Bogu, ljubavi, vjernosti i socijalnoj odgovornosti. A Zakonu je ovo bio sadržaj.

 

Drugo čitanje (Rim 3, 21-25a.28)

Pavao  raspravlja,  u poslanici Rimljanima, o „pravednosti Božjoj" - o jednoj aktivnoj pravednosti, koju ljudi ne mogu nikako proračunati, niti s njom raspolagati , a svakoga, koga Bog želi spasiti „čini pravednim" i to neovisno od toga da li je on obrezan i drži li Mojsijev zakon i čini „djela" vjerske vježbe (židovske).  To ne znači da Bog ne kažnjava zle misli i opaka djela  ili kao da bi bio ravnodušan i da mu je svejedno da li čovjek čini dobra djela (usp Rim 2,1-11). Radi se o tome da se ne ispunjava slovo zakona, nego da se pazi na duh zakona. Ne traži se samo od Židova da drže zakon (koji ga poznaju), nego se to traži i od pogana koji su u stanju „po prirodi činiti ono što je stavljeno u zakon." (usp. Rim 2,14).

Ovdje se radi o jednom sasvim novom pogledu na stvari koje u postale moguće tek po svjedočanstvu Isusa Krista.(rr 21 sl). Isus je prihvatio i dragovoljno ostvario Božju naklonost prema ljudima  svojim riječima i djelima, naklonost koja  je usmjerena prema onima koji su grješni, potrebni, koje su drugi ljudi ograničili. Za sve je Krist umro na križu (r 25 a ) i pred svima je prvi išao putovima života.  Tako će oni - bilo židovi ili pogani  - „ biti pravedni zahvaljujući njegovoj (Božjoj) milosti" (usp r.24). I to je bilo važno pitanje za prve kršćane , da li Židovi imaju pristup spasenju  ili se novi kršćani trebaju prije krštenja obrezati (ovo pitanje za većinu kršćana danas nema nikakvog značenja).  Prihvaćaju da je prva Crkva stajala pred ovim pitanjem i odlučila se za otvaranje  koje je Pavao smatrao svojom misijom. Ipak, Pavlove poslanice ne smijemo čitati kao  „povijesne dokumente." I moderni kršćani se trebaju zamisliti nad zahtjevima  u r.22 („Božja pravednost koja se objavljuje svima koji vjeruju u Isusa Krista).  „Svi"  -to su, dakle, oni  koji slijede drukčiji način životnog usmjerenja, koji su progresivni ili konzervativni ili rijetko idu u Crkvu. Nije odlučujući način života, niti vanjski izgled, odlučujuća je vjera! (r 28).

 Misno slavlje

Pozdrav:

Milost i mir Boga, Oca Gospodina našega Isusa Krista neka bude u našoj sredini i sa svakim od vas.

 Uvod:

Jesmo li kada doživjeli da su se naši planovi, naše želje pa čak i ono što smo držali sigurnim rasuli kao kuća od karata?

To je jedno ružno iskustvo: kao da nam je izvučeno tlo pod nogama - kao da smo mi sva naša nadanja gradili na pijesku.  Što možemo učiniti da bismo gradili na čvrstom kamenu, a ne na pijesku? U Evanđelju nam Isus daje odgovor za to, a zvuči tako jednostavno, premda baš i nije.  Radi se o odlučujućem pitanju: Što „vjeru" čini vjerom? Želimo sebi postaviti to pitanje. Ne smijemo to pitanje olako shvatiti, jer samo vjera, često iskušana, uvijek iznova vježbana i obnavljana, može pobijediti životne krize.

 Molitva vjernika:

Obratimo se Isusu Kristu koji nas poziva na odluku:

 Daj nam „antene" za tvoju poruku, otvori naša srca, naša usta i naše ruke:  Kriste čuj nas, Kriste usliši nas!

Pomozi nositeljima dužnosti i službi u Crkvi, pomozi svima koje si pozvao za pastire da se zauzimaju za pravednost i mir u svijetu.   Kriste čuj nas, Kriste usliši nas!

Daj političarima koji donose odluke u našoj zemlji i u svijetu mudrosti, snage i odvažnosti da svoju službu gledaju kao služenje  ljudima. Kriste čuj nas, Kriste usliši nas!

Ljudima koji se nalaze u nevoljama, bolesnicima naše zajednice, osamljenima daj da osjete našu utjehu i potporu.  Kriste čuj nas, Kriste usliši nas!

Daj da umirući osjete da si im blizu, jačaj rodbinu u njihovoj boli, pokojnima otvori vrata u vječni život. Posebno ti preporučamo ljude na koje ovog časa mislimo i za koje se želimo pomoliti.  Kriste čuj nas, Kriste usliši nas!

Pomozi nam da spoznamo tvoje putove, daj nam snage da idemo tim putovima i budi uvijek uz nas.  Kriste čuj nas, Kriste usliši nas!

 Tebi, Gospodine neka bude slava i čast u vijeke vjekova. Amen,.

 Propovijed:

 Građeno na stijeni ili na pijesku

Održivi dojam

Isus je, bez sumnje, imao svoja iskustva s ljudima i učenicima. Mnogo ljudi ga je slijedilo. I kakav je bio dojam kojega je on na njih ostavljao?  Koliki od njih su bili spremni promijeniti način života - kao posljedicu susreta s njim - na primjer sinovi Zebedejevi, Ivan i Jakov, koji su željeli imati mjesta s lijeva i s desna kad njegovo kraljevstvo - kojeg su zamišljali kao političko kraljevstvo i nakon rušenja stare vlasti - bude postalo stvarnost.

 Isusove riječi

 „Neće svaki  koji mi govori: Gospodine, Gospodine, ući u kraljevstvo nebesko", rekao je Isus, sasvim sigurno, zbog određenih razloga. A o čemu se radi? Uzeti do znanja poruku nije dovoljno. Bez sumnje, Isus je mogao oduševiti slušatelje. Ali rijetki su uzimali njegove riječi k srcu.

Isus ih uspoređuje sa čovjekom koji gradi svoju kuću na stijeni. Nisu pošli za senzacijom nekakvog gurua. Oni su bili iznutra potaknuti Isusovim riječima i promijenili su život. Od tada za njih ništa nije bilo kao prije, oni sami su postali novi ljudi. Isus koristi sliku stijene da bi jasno označio: temelj na kojemu su oni sagradili je stvarno čvrst, nije nikakva ledena pećina koju more rastapa čim sunce pokaže svoju snagu, a nije ni kora od soli koja se, naizgled, čini čvrstom, ali puca čim se na nju stupi. Stijena raste iz dubine zemlje.

 Temelj

Kako možemo, danas, naći čvrsti temelj? Tako što nismo kršćani samo na riječima ili prividom. Pa niti tako što svake nedjelje redovito idemo na misu, a u našem svagdašnjem životu od Boga nema ni traga.  Ako naša vjera ostaje tako površna, u časovima odluke pokazat će se kao falsifikat, lažna slika.  I ako život jednom ne bude s nama dobro postupao, onda bi se u trenucima krize ova vjera mogla rasprsnuti kao balon od sapunice.

 Vjera - kula u zraku?

Ljudi neprestano doživljavaju  da se životna kuća ruši, jer je, u stvari, bila samo kula u zraku. Slika koju smo imali o vlastitoj obitelji, partnerstvu je bila tako lijepa, ali ipak je  to bila samo slika, a ne i stvarnost. I najkasnije kad nas djeca ili partner suoče sa njihovim gledanjem na stvari, postajemo svjesni da ono što smo smatrali stvarnošću nije bilo ništa drugo nego nekakav san ili, u najgorem slučaju, životna laž. Mnogi ljudi to doživljavaju kad njihova djeca krenu drugim putem nego su zamišljali, ili kad im se sruši brak. Sličnih primjera možemo naći mnogo.  A što je onda kad nestanu neke sigurnosti za koje smo mi smatrali da su pouzdane?  Zašto bolest baš mene pogađa? Ja ipak nisam razbojnik! Kako to Bog može dopustiti?  Vjera nas može nositi u takvim krizama samo onda ako je više od obične fasade. Može li se vjerovati da se može „načiniti" jedna tako jaka, u krizama čvrsta, vjera? Zar to nije čisti dar? Što onda kad nemam takve vjere, ako mi ne uspijeva u trenucima krize i poteškoće baciti se u ruke Božje - jer je moj strah  da tu više nema nikoga tko će me prihvatiti, mnogo veći?

 Isus - uzor za naše postupanje

Isus, na to pitanje, daje jednostavan odgovor. Vjeru se ne može „načiniti", nju treba „izvježbati". Radi se o tome da se ispuni - kaže on - volja Oca nebeskoga.  To ne zvuči ništa spektakularno u našim ušima.  Zar, u konačnici, to ne znači održavati zapovijedi? A što je to volja Očeva? „Tko ove moje riječi sluša i po njima postupa, taj je kao čovjek koji gradi kuću na čvrstoj stijeni." Zar je Isusov navještaj uputa o upotrebi kako ćemo ispravno postupati sa životom?

Ne - volja Očeva ne stoji ni u kakvoj knjizi Crkvenog zakona i Isusove riječi, po kojima trebamo postupati, nisu nikakav recept za kuhanje, kojega se može tako lako slijediti. Iz svega što je Isus rekao i učinio, iz načina kako je on susretao ljude, kako ih je dotičući ozdravljao, možemo zaključiti što je volja Očeva.  I nije malo što Isus od nas očekuje i što je on živio. Pokazao je Boga kao onoga koji je pravedan, ali i istodobno milosrdan. „Pravednost, vjernost i milosrđe" su temelj zakona, rekao je Isus jednom (usp. Mt 23,23) Pravedno, milosrdno i vjerno trebamo i mi postupati - jer je Bog takav i jer je Isus tako postupao.

 Kako ćemo mi postati „mudri ljudi"?

Tko ne slijedi ovaj savjet, može se na Isusa pozivati kako hoće. Njemu, njegovoj vjeri i ponašanju nedostaje bitan, čvrst temelj. Kad dođe tvrdo na tvrdo, kad oluje navaljuju, njegova će se životna kuća raspasti. Isus suprotstavlja mudrost i ludost jednu drugoj. Mudri smo  onda kad se orijentiramo prema njemu - ako samo ne govorimo, nego pustimo da i djela govore - ako prihvatimo i učinimo svojim ono što Isusu leži na srcu, ako pokušavamo, iz dana u dan, nakon svakog promašaja, ponovno počimati novo. Kako je dobro što nismo osuđeni da sami donosimo takva djela. Jer onaj koji stvarno i ozbiljno vjeruje i po vjeri postupa, ima Isusa na svojoj strani!