Nedjelja Dobrog pastira - dan duhovnih zvanja

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstom

Prvo čitanje (Dj 2,14,14a.36-41)

Prvo čitanje je završetak  Petrove duhovske propovijedi u kojoj Izrael poziva na obraćenje. Po izlijevanju Duha slušatelji su vidjeli da je Bog djelovao: Raspeti je bio sluga Božji kojega je Bog učinio Gospodinom i Mesijom.  Autoritet kojim Petar govori djeluje na slušatelje. Pogođeni su u srce (doslovno: „probodeni u srce").  Iz ovog otvorenog (probodenog srca)  dolazi ozbiljno pitanje i vapaj za pomoć na koji Petar odgovara pozivom na obraćenje.  Svi trebaju shvatiti da  Bog provodi svoje planove. Koliko god bila velika nejedinstvenost i protivljenje, on je ipak na djelu u Isusu. Izraz „svaki pojedini od vas" naglašava da obraćenje i vjera  zahtijevaju osobnu odluku. Na ovu odluku se ne mogu odlučiti svi koji Petra slušaju.  Oni se možda boje posljedica koje donosi ovo obraćenje. Mjesto pokazuje dvije stvari: da se evanđelje sluša ako se vjerodostojno i autentično tumači i tada potiče ljude na nešto. Da li se tome zajednica predaje cijela i potpuno druga je stvar. Prihvaćanje vjere  ide preko razmišljanja  i svjesnog da pojedinca.  Prisiljavanje na vjerovanje i prebrzo i površno prihvaćanje ne vode ničemu Ovdje se radi o obraćenju, to jest prianjanju uz Isusa Krista  iz uvjerenja i iz sveg srca.

Drugo čitanje (1 Pet 2, 20b-25)

Odlomak je povezan sa razmišljanjem o kršćanskom životu u obitelji i društvu i obraća se robovima koji su postali kršćani. No, u recima se mogu naći svi koji, kao pravedni, moraju trpjeti, s njima se nepravedno postupa i podnose tešku sudbinu. Petar ukazuje na Iz 53 - pjesmu o sluzi Božjemu koji je nepravedno trpio, što će pomoći kršćanima shvatiti Isusovu patnju. Sa trpećim slugom Božjim koji nepravedno trpi lako se mogu identificirati robovi  koji su izručeni volji i raspoloženju gospodara, ali i svi drugi koji nepravedno trpe. Pjesma o sluzi Božjem je prvoj Crkvi pomogla da shvati Isusov križni put  kao put spasenja.  Svi koji idu Isusovim stopama i postupaju po njegovom primjeru i mogu trpjeti nepravdu, mogu „svoju stvar povjeriti pravednom sucu", jer su po patnjama slični Isusu. Pri tome se ne radi o tome da se o patnji lijepo govori, nego o obećanju: niste u patnji sami - Isus kao dobar pastir zove ljude na svoj put. Ovaj je put pun trnja i kršćanski život je određen vanjskim okolnostima koje se ne može mijenjati - i često je težak, ali vodi cilju. Tko se, u svojoj savjesti, ravna prema Bogu i podnosi nepravedne situacije,  postaje znakom za to da je ljubav (koja je također patnja) jača  od nepravde i nasilja. Nepravedna patnja tako postaje povezana s Isusovom spasiteljskom (nepravednom) patnjom. I  ova vodi do slave.

Odlomak današnjeg evanđelja je uzet iz  Isusovog „pastirskog govora". Zaključuje rasprave sa židovskim autoritetima nakon ozdravljenja slijepca od rođenja i kao odgovor na pitanje nekih farizeja: „Jesmo li i mi slijepi?"  (Iv 9,40). Pastirski govor slijedi nakon rasprave između Isusa i Židova na blagdan posvete hrama. U oba slučaja se radi o Isusovu pravu da je pravi nositelj spasenja, a što farizeji ne priznaju. Da bi razjasnio svoje polazište, Isus upotrebljava stvari iz usporedbe - dobru mogućnost - neugodnu vijest  reći na lijep način.  Pri tome je slušateljima ostavljeno da izvlače zaključke i posljedice.  „Govor o pastirima" je vrhunac i zaključak Isusovih objava narodu. I ovo izgleda prožima i zajednicu u vrijeme nastanka Ivanova evanđelja, na kraju prvog stoljeća.  Tada su postojale razne struje među zajednicama oko Isusove osobe i krivih učenja oko nositelja spasenja iz vlastitih  milosti, koje su razarale zajednice.  Posebno su bili u opasnosti novokrštenici koji više nisu znali koje glasove će slušati. On  je donio orijentacioni znak po kojemu su kršćani mogli znati tko je pravi pastir i kako se njegov glas može razlikovati od drugih glasova.  One Isusove riječi „Ja - sam"  stavljaju ga u odnos s imenom Boga Jahve „Ja sam koji jesam" i jasno govori da je Isus jedini Pastir i da nema nikakvog drugog pastira. Isus je Očev poslanik, po njemu je jasno kakav je Bog. Isus je to tumačio u slikama koje su uzete iz života i tako ga je mogao shvatiti svaki slušatelj. Isusovom stadu, novom narodu Božjem, pripadaju svi: novokrštenici, kao i oni koji su već davno došli do vjere, „obični" kršćani i „službenici". Nitko ne može o sebi misliti da ne treba nikakve orijentire za svoju vjeru, jer sam može svladati sve zapreke koje mu se ispriječe. U zapreke vjere spadaju i one da netko sebe smatra pastirom i zato ne naviješta Isusa, nego sebe. Isus je pastir i vrata. I nema nikakvog drugog puta k životu, k pravom Bogu osim po njemu.  Bez osobnog odnosa, koji dolazi do izražaja u brizi pastira prema stadu i povjerenja stada prema pastiru, ne može uspjeti život pravog kršćanina. Pitanje koje su postavili farizeji: „Zar smo i mi slijepi"  postavljaju i danas mnogi kršćani.  Neki su nesigurni u vjeri, traže i srljaju u tamne svjetske modele razjašnjenja. Drugi se priznaju kršćanima, a ne shvaćaju tko je stvarno Isus i što bi on za njih mogao biti ako bi mu se potpuno povjerili. Možda bi današnjem čovjeku slika vratiju mnogo više pomogla, nego slika pastira. Isus je vrata kroz koja ljudi mogu doći k Bogu. On je temeljna točka susreta između Boga i ljudi. Tko ide kroz vrata, nalazi puninu života.

Pozdrav:

Uskrsli naš Gospodin i naš pastir, gospodar našeg života i spasenja, on neka bude sa svima vama.

Uvod:

Iz nedjelje  u nedjelju, tako kažemo, Isus nas poziva da se okupimo u zajednicu. Svi koji njemu pripadaju, slušaju njegov glas i slijede ga. Slušati nečiji glas i slijediti ga je znak povjerljivosti i povjerenja. U evanđelju ćemo čuti  o stadu ovaca koje ima povjerenja u svoga pastira i to takvom da dobro razlikuje njegov glas od svih drugih glasova. Moderni čovjek ne dopušta da ga se usporedi s ovcom . A ipak nam se, danas, nameće pitanje: jesmo li toliko povjerljivi s Isusom  da razlikujemo njegov glas od svih drugih glasova koji nas zovu? Tko može odgovoriti na ovo pitanje sa da, tome se postavlja jedno drugo pitanje: da li imamo potpuno povjerenje u njega? I dodatno pitanje: što činimo da bi povjerenje raslo? Mislimo o tome i zazovimo Gospodina. Danas ćemo malo drukčije moliti Gospodine smiluj se, pa ga nećemo pjevati:

Ispovijedam se

Smilovao nam se svemogući Bog...

Gospodine smiluj se

Molitva vjernika

Gospodin nas čuva, kao što pastir čuva svoje stado. S povjerenjem mu iznesimo naše molitve i prošnje:

Propovijedi

a)

U koga imam povjerenja

Bog, pastir

Među najomiljenije psalme spada psalam 23. Pjevali smo ga kao pripjevni psalam: Gospodin je pastir moj: zašto nam taj psalam tako govori.? Zbog stilske ljepote?  Zbog bogatstva slika? U prvom redu zbog povjerenja koje izbija iz njega, koja iz njega govori i zbog sigurnosti molitelja i njegove apsolutne ukorijenjenosti u Bogu. Biti ukorijenjen  i moći imati povjerenja su osnovne ljudske potrebe. Psalam nas vodi u svijet pastira, gdje su se nomadi selili sa svojim stadima, s jednoga pašnjaka na drugi. Oni znaju kada i gdje pustinja postaje pašnjak, o čemu ovisi i njihov život i životi životinja. Pašnjaci nisu za njih po sebi razumljivi, nego dar Božji, koji zna što i pastiri i stada trebaju.  Njihovo je iskustvo da se Bog uvijek brine za njih.  Njemu se mogu povjeriti, njemu mogu reći: Gospodin je pastir moj i nitko drugi. Njegov štap i palica im ulijevaju sigurnost, to znači: na Boga se uvijek mogu osloniti, on će me voditi i pokazati mi put. Možda ne odmah i na početku cijeli put, ali sljedeći korak svakako. U ovoj spoznaji mogu s povjerenjem šetati. Tko ima Boga za pastira, tome ništa ne manjka. On ima sve što treba za život, pa i onda kad put vodi kroz neprijateljske krajeve, opasne pokrajine, ako prijete napadi, progoni neprijatelja.  Dokle god se taj pastir brine za ljude, nitko se ne treba plašiti.  Oni čak mogu počivati i uživati u obrocima pred pogledom svojih neprijatelja. Izrael je neprestano doživljavao ovo iskustvo. On je doživio, nasuprot drugih božanstava i vladar,a da Jahve želi samo Izraelov spas. Njegova briga o meni ide tako daleko da me čini stanovnikom svoje kuće.

Isus - uzor božanske pastirske brige

Učenici i brojni drugi ljudi su ovu Božju pastirsku brigu doživjeli u Isusovoj osobi. Kao nitko drugi on je svojim životom pokazao da je Bog za ljude uvijek onaj koji se za njih brine,  brine se o njihovim brigama, zauzima se za njih. Isus je suprotno od onih koji sebe nazivaju „pastirima", a to zapravo nisu.  On stoji nasuprot njih kao pastir koji, s pravom, nosi taj naslov.  Njima, farizejima, nije stalo do ljudi, nego gledaju svoje interese: moć, utjecaj, održavanje sistema. A on, Isus, se brine za svakog pojedinog. Danas se on obraća onima koji u crkvenim zajednicama imaju moć i utjecaj da uvijek misle kako njihove uloge nisu samo za sebe,  nego je to služba koju vrše u ime Boga.  Oni trebaju učiniti vidljivom i doživljenom Božju brigu i ljubav za ljude.  U Crkvi je bilo loših iskustava koja nisu bila slika Isusa, pravog pastira. Evanđelje nam govori kako mora izgledati briga dobrog pastira. Tako svaki kršćanin može ispitati kome daruje svoju vjeru.  A ni ovce nisu tako jednostavne. One ne slijede svakoga koji ih zove.  One imaju osjećaj što je doista  potrebno da bi se razvio njihov život u potpunosti.  One znaju koji je glas onoga tko se za njih brine, tko ide pred njima da ih odvede na dobru pašu.  Stranca, čiji glas ne poznaju, ne slijede, čak bježe od njega. One su usko povezane s pravim pastirom pa njegov glas razlikuju u galama i žamoru.

Isus  - naše mjerilo?

Danas postoji nepregledno mnoštvo, čak proturječna ponuda savjetnika, pomoći u orijentaciji duhovnih putova.  Kršćanska vjera je postala ponuda među mnogima; odgovor Crkve u očima mnogih ljudi je danas

nezadovoljavajući. Zbog toga traže nove, odgovarajuće, prilagođenije vremenu. Da li su te „nove  duhovne ponude" bolje od Evanđelja - svjesno kažem „ Evanđelja a ne  Crkve" ostaju daleko pozadi. Često  novi nositelji spasenja idu za moći.  Sada slika o pastiru pokazuje ne samo brigu, nego i moć i izvršavanje moći. Kad govorimo o moći onda mislimo na političare ili biskupe, na šefove i predstojnike. No, ako malo bolje pogledamo, onda  svatko od nas ima nekakvu moć - bilo nad manjim ili većim stvarima ili ljudima. Roditelji ili učitelji (odgojitelji) imaju moć nad djecom, poslodavac nad radnicima,  kolege, na neki način, nad drugim kolegama. Tako se svakom od nas stavlja pitanje kako on postupa sa svojom vlašću.  Upotrebljava li je tako da nastaje klima nepovjerenja, straha, predrasuda ili nesigurnosti? Ili tako da potiče kod drugih pa i kod sebe, klimu povjerenja, sigurnosti, primjernosti? Između pastira i ovaca vlada veliko povjerenje. Ovce se povjeravaju pastiru, a pastir će biti siguran da se ovce neće predati nekome tko se pojavljuje kao pastir, nego su vjerne uz svoga pastira, gospodara.  Da li je Isus ovdje  naše mjerilo? Dopuštamo li da nas nadahnjuje njegov postupak s ljudima pa i s teškim ljudima? Da li je on moje mjerilo za postupanje sa slabijima, onima koji traže,  onima koji zovu u pomoć? Postoji li između mene i  drugih ljudi, posebno onih s kojima imam najviše posla, klima povjerenja i poštovanja? Radim li na tome?  Jesam li vjeran uz Isusa, priznajem li se njegovim i onda kad mi nosioci sreće i spasa donose  sreću, uspjeh, zadovoljstvo, bržim i kraćim  putem,  nego što je to Isusov i put njegova nasljedovanja?

Dva puta nas ovdje susreće apostol Petar. U drugom pismu, iz kojega je uzeto drugo čitanje, on postavlja Isusovu nesebičnost kao oznaku dobrog pastira. U svom govoru kojega smo čuli kao prvo čitanje,  poziva nas da se povjerimo Isusu da nas on spasi i vodi k Bogu.  Povjerujmo njegovom iskustvu i njegovim riječima i tražimo blizinu Isusa, koji čini sve za nas.

Pastir i čuvar

Zar sam ja čuvar svoga brata? Ovim protupitanjem je Kain pokušao izbjeći  Božje pitanje, gdje je njegov brat Abel (Post 4,9)  kojeg je Kain ubio. "Zar sam ja čuvar brata svoga", je pitanje kojim se želi dobiti mogućnost manevriranja za izbjeći odgovornost. Usprkos raspravama o kompetenciji - to je komadić krute istine u kojoj živimo. Nitko nije čuvar svoga brata i nitko nije čuvar svoje sestre. Jer ljudi su jednaki i slobodni, nezavisni i sami kovači svoje sreće. To je, u najmanju ruku, sveopće prihvaćena ideologija. Ispite daje svatko za sebe. Posao treba tražiti svatko za sebe. Ljudi su jednaki i svatko za sebe mora odgovarati. Nitko nije čuvar svoga brata. Iznimke samo potvrđuju ovo pravilo. Svi oni koji su vezama ili utjecajem prijatelja ili roditelja došli naprijed su samo iznimke, kao i oni koji su propali zajedno sa svojom sredinom.

Na ovoj pozadini se govori za nekoga da je "čuvar našeg života". Prva Petrova poslanica zaključuje odlomak kojega smo danas čuli tvrdnjom i podsjećanjem: "Svi ste vi lutali poput ovaca, a sada ste se obratili pastiru i čuvaru vaših duša." Pastir i čuvar - obje riječi potječu iz grčkog i latinskog i danas se upotrebljavaju kao oznaka službe: pastir i čuvar, to je župnik i biskup. Petrova poslanica govori kršćanima, koji su sve drugo osim slobodni - robovima.  Njima govori da su u krštenju izabrali Krista za pastira i čuvara svojih duša.

Dobar pastir

Ivanovo evanđelje uzima sliku pastira. Isus tu govori o sebi:" Ja sam pastir dobri." U ovom Pastiru se ispunja riječ psalma "Gospodin je pastir moj i ni u čemu ja ne oskudijevam" (Ps 23,1) Ne samo u svojim riječima, nego i u svemu što je Isus govorio, činio i trpio postaje jasno da  ovaj dobri pastir nije  došao za to da krade i vlada. On nudi svoj vlastiti život kao trag kojega bismo mi trebali slijediti.

ISUS nije, pri tome, samo pastir, on je i vrata. Ovom slikom počima 10. poglavlje Ivanova evanđelja: "Tko ne ulazi u ovčinjak kroz vrata, nego negdje drugdje, taj je tat i razbojnik." Tako Isus daje mjerilo kome trebamo pokloniti povjerenje i kako mi sami možemo postati čuvari braće i sestara. Mjerilo je ljubav. Ne oholost, sebičnost, koji uništavaju ljubav, a čine sebi mjesta, nego ljubav, koja može popuštati, jer se radi o drugome. Ljubav prema Isusu to  može, jer se u Raspetome ne ljubi uspjeh, nego žrtva i predanje. Tri puta je Uskrsli pitao Petra: "Ljubiš li me?"da bi mu povjerio zadaću pastira. I zato evanđelje Isusa Krista postaje temelj, ali i odlučujući moment, jer se u sudbini Sina Božjega jasno vidi koja je uloga pastira i čuvara od svih onih koji odbijaju put ovog predanja iz ljubavi.

Služiti pastiru

Ipak je čuvar braće i sestara. On je čuvar i pastir onih koji mu se povjeravaju. Na neki način, Kain ima pravo svojim izgovorom. On nije čuvar svoga brata. Grčki prijevod Staroga zavjeta kojim se služi Petar, upotrebljava kod Kaina jednu drugu riječ za "čuvara", ne epsikopos (biskup), nego phylax (stražar kao vojnik, zatvorski čuvar). Od toga dolazi kod nas strana riječ profilaksa. Sasvim ispravno je Kain ustvrdio da ni jedan čovjek nije čuvar i stražar drugog čovjeka.  Ali Krist je pravi pastir i čuvar.

U svom oproštajnom govoru Pavao upotrebljava govor čuvara i pastira, biskupa i župnika. Crkva Isusa Krista ima biskupe i župnike. Pavao im govori: "Pazite na cijelo stado Božje u kojemu vas je Duh Sveti postavio za biskupe da se vi, kao pastiri, brinete za Crkvu Božju, koju je on zaslužio svojom krvlju." (Dj 20,28) Ne po svojoj snazi, niti  po svom smislu može netko biti čuvar svoga brata, nego samo na putu i u imenu Isusovom.

Biskupska služba je svakome od nas povjerena. Obje riječi episkopos i phylax dolaze još jednom u Matejevu evanđelju gdje se opisuje sud svijeta i po čemu ćemo biti suđeni. "Bio sam gol, vi ste me zaodjenuli, bio sam bolestan, vi ste me pohodili episkeptomai - brinuli se za mene -  bio sam u tamnici (phylake) i vi ste došli k meni." (Mt 25,36) Možda je to slučajna igra riječi, ali pogađa bit: Krist nije samo pastir i biskup našeg života, nego je on vrata za svakog pastira  koji dolazi služiti tom pastiru,  kralju i Gospodinu, kojega susrećemo u braći i sestrama, uz koje stojimo u njihovim opasnostima. Amen.

Postoji život u punini

Sretan broj

Poneki ljudi kad kupuju novi auto, trude se dobiti određeni broj. Onda trebaju doći inicijali. Ili godina rođenja. Jedan poznanik mijenja uvijek PIN da bi dobio isti broj. Tako se ne može prevariti. Zadnji redak današnjeg evanđelja nudi dobar broj - 10,10 se sigurno dobro pamti. Ne može se prevariti. A odgovarajući redak glasi: »I želim da imaju život, da ga imaju u punini.»

Mnoštvo pitanja

Postavljam ovaj redak kao Isusovo obećanje meni: » Želim da ti (ovdje ime svakog pojedinog čitatelja) imaš puninu života.» Onda to zvuči drukčije. Postaje zahtjev i traženje. ON hoće da JA imam puninu života. Imam li uopće neku misao o tome što je i kakav je taj život? Opažam li u mom svagdanjem životu ili samo u nekim trenucima života, nešto od te punine? Što to znači? Jesam li na pravom putu ako osjećam puninu? Mogu li prekinuti prema punini? A mogu li onda ići dalje?

Oblici punine

Što je s puninom, pokazuje Isusova riječ njegovim učenicima. Život u punini, među ostalim, znači: On ih pozna po imenu i oni poznaju njegov glas. Pozvani za Isusa nije bilo tko ili netko, nego on. Ne radi se ovdje o nekakvoj punini, bilo gdje i bilo kako. Radi se o punini života za konkretnog čovjeka. Ja poznam moje. Poznam njihovu povijest, poznam njihove padove i male svečanosti.  Onda, za takve ljude, može biti mjesto na strani drugih gubitnika. Uspješni dileri droge iza sebe imaju  često «svoju» karijeru. Autobiografoju treba otkriti u mnogim umjetničkim djelima. Zar put tamo nije oblik, koji otkriva puninu života.

Živjeti u zajednici i tražiti

Pokazuje se da je svaka pojedina ovca dio stada. Stado daje sigurnost, u stadu se lako nađe put. Stado daje obranu i potporu. Predvodnik svima daje pravac. Ako se zazove koja ovca po imenu i promijeni pravac, sigurno će nekoliko ovaca reagirati. Tako zov jedne ovce utječe na ponašanje drugih.

Otkriti poziv - ali ne sam

Otkrivam svoj poziv, shvaćam što ovaj poziv znači i za druge. I znam da i drugi otkrivaju neki poziv. To za mene nešto znači. Tako ja postajem odgovor na pitanje drugoga: Da li sam na tragu moga poziva?

Isus kao vodeća figura

Evanđelje nam pokazuje i drugi trag. Život u punini je ondje gdje pretpostavljamo da Isus jest ili bi, u najmanju ruku, mogao biti. U Evanđelju je to ovako rečeno: »pastir ide ispred ovaca» (koje je prije toga pozvao po imenu). Ovce se ne prepuštaju odlasku u nepoznati teren i nepoznatu budućnost. On ide ispred njih. On već ima pred očima ono o čemu se, u pozivu, radi.

Ako dođem na trag svom pozivu, Isusov život mi nudi pomoć. Je li on kada tako postupao kako odgovara mojoj ideji poziva?

Živjeti punim smislom, pozvan i angažiran

Jedan predavač reče: Svi pozivi u Crkvi nude šansu da ostvare neki vid Isusova života. Isus je susretao djecu - i ljudi u tom pozivu mogu u njegovu Duhu živjeti. Isus pušta da Nikodem otkrije svoj put - tako suradnici u raznim područjima mogu slušati i savjetovati. Isus je bio molitelj na brdu - i mnogi molitelji, zajedno s njim, nose breme i bolove Crkve. Isus je posjećivao Martu i Mariju, koje su tugovale za svojim bratom - tako mnogi pomoćnici po bolnicama i lječilištima pokušavaju biti blizu onima koji trpe.

Tko vjeruje da ga je Bog pozvao, može naći trag poziva. U djelovanju će mu Bog dopustiti da predosjeti da je on kod sebe i kod onoga koji ga je pozvao. I ondje gdje sam ja kod sebe, samo tu mogu vidjeti smisao. A gdje vidim smisao, tu sam na najboljem putu prema punini. Amen.

3.

Da imamo život u punini

Evanđelje koje smo upravo čuli budi u meni spontanu reakciju i uočavam dvije rečenice.  Kad je bila riječ o stadu i ovcama stoji: «A slušatelji nisu razumjeli ništa što im je Isus time želio reći." I onda zadnja rečenica: »Došao sam da imaju život i to da ga imaju u punini.»

Tekst u meni budi neku napetost, djeluje strano, jer nekoć slika bogata doživljajima, danas je skoro potpuno strana ili čak ispunjena negativnošću: slika pastira i ovaca. U jednoj zemljoradničkoj kulturi to je bilo sasvim drukčije.

Ako se radi o životu, onda  pa i danas, na neki način, misli se na sigurnost i hranu. Tada je to izraženo slikom ovaca i pastira, koji se brine za hranu ovcama i čuva ih od opasnosti, krvoločnih zvijeri i razbojnika.

Evanđelje nam ovdje donosi jednu važnu i stalnu temu: ljudi su, u svojim životnim potrebama, ovisni o drugome. I tema se produbljuje i proširuje u tome što Isus naglašava: život u punini je mnogo više od sigurnosti i hrane.Život u punini ima veze sa shvaćanjem samog Isusa i odnosom između njega i ljudi.

Ljudi su ovisni, u svojim životnim mogućnostima, o drugim ljudima. Na to nas upućuje današnji tekst koji govori o životinjama, ovcama, pastirima, kao i o lopovima i rušiteljima.

Život u političkom okruženju

To najprije znači: Ljudi žive u političkom okruženju i ovisnostima. Naš život uređuju i određuju političari i vlastodršci. Tu se, u prvom redu, radi o razvitku i čuvanju ili uništenju i zatiranju života. Riječ o pastirima je u Bibliji, poglavito u Starom zavjetu, politička riječ. Pri tome moramo znati da politika i vjera nisu bile odijeljene. Kao temeljni slogan je vrijedilo: Bog je sam pastir i gospodar Izraela.

I stari politički vođe, kao suci i kraljevi, kao i svi religiozni autoriteti, svećenici, kasnije i pismoznanci djeluju po nalogu Božjem i odgovaraju Bogu za svoja djela. Ovaj tekst koji govori o Božjoj skrbi i odgovornosti ljudi jedne za druge, treba čitati povezano s tekstom proroka Ezekijela glava 34, gdje se govori:

«Gospodin mi reče: prorokuj protiv pastira u Izraelu. Ovako govori Gospodin: Jao pastirima koji sami sebe pasu. Ne trebaju li pastiri pasti stado? Ali vi jedete masno, oblačite se u vunu i koljete ugojeno, a ovce ne želite pasti. Moje ovce su raspršene, jer nemaju pastira i postale su hrana divljim zvijerima i raspršene su. Gledaj, pozvat ću pastire i zatražiti moje ovce iz njihovih ruku; želim dokončati da oni budu pastiri i neće više sami sebe pasti. Želim izbaviti svoje ovce iz njihovih pandži da ih više ne bi proždirali... Sam ću uzeti stado svoje i potražit ću svoje ovce...sam ću ih pasti....

Želim izgubljene potražiti, zalutale natrag dovesti, ranjene zaviti, slabe ojačati, a koje su debele i tuste njih čuvati. Ja ću ih pasti, kako je pravo».

Na temelju ove proročke pozadine trebamo  razumjeti Ivanov tekst.

Odgovornost za druge

Veoma važno i zahtjevno pitanje svakom kršćaninu i kršćanki, kao i zajednici kršćana, Crkvi: kako stoji sa mojom odgovornošću za druge, odgovornošću za život? za drugoga, za ljudska prava kao životna prava? Kako je sa našom političkom odgovornošću?

Sa pravom se Crkva miješa u politiku, jer se ovdje radi o temeljima života. Crkva daje vjerodostojno svjedočanstvo za Božju istinu, kad se ona zauzima za život, za razvitak života, kad se zauzima za druge. I onda kad ne bi zaboravio političku dimenziju Ivanova evanđelja, mogu i moram se pitati za specifičnom religioznom dimenzijom teksta.

Religiozna dimenzija

Sukob između Isusa i vjerskih vođa se produbio. Radi se, kod Isusa, o shvaćanju samoga sebe kao onoga koga je Bog poslao, koji je put prema Bogu, vrata za život. Isus odbacuje prigovore religioznih vođa i kaže: «Ja sam Put, Istina i Život i nitko ne dolazi k Ocu, Bogu, osim po meni» (Iv14.6) Kasnije će se reći u Ivanovu evanđelju: «Ja sam vrata, tko kroz njih prolazi, taj će naći život u izobilju.» I time smo opet kod teksta današnjeg evanđelja, kod onog odlučujućeg: kod Isusa, kod njegovog samosvjedočenja, kod našeg vlastitog odgovora vjere.

Samorazumijevanje Isusovo glasi: «Ja i Otac jedno smo. Tko vidi mene, vidi i Oca.» (Iv 14.9)A odgovor vjere nalazimo u uskrsnoj pripovijesti o Tomi: « Gospodin moj i Bog moj!» A Uskrsli mu kaže: «Jer si me vidio, Toma, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju." (Iv 20.28) I time je svaki od nas prozvan, a isto tako i zajednica vjernika kao zajednica koja vjeruje u Isusa Krista.

Sljedeća pitanja mi postavlja tekst Ivanova evanđelja

• Kakve veze imaju život i vjera u Isusa Krista?
• Kakve veze ima moja vjera i ovaj Isus Krist?
• Tko  polaže neko sveopće pravo na mene?
• Koliko je moj životni put i put vjere?
• Imam li pristupa k drugima, jer je Isus vrata? Hoću reći, jer svaki odnos s ljudima, ima nešto i s odnosom prema Bogu.
• Koliko sam ja za druge i koliko su drugi za mene vrata prema životu, a time i prema Bogu?
• Možemo li mi taj put naći prema drugome, a time i prema Bogu ako se zauzimamo za razvitak života?