Isus Krist, Gospodin svoje Crkve, koji živi kod Oca, neka bude sa svima vama

„Budućnost je već započela" - uzrečica je koju danas često čujemo. Ovdje se misli na budućnost tehnologije, komunikacija  i samog društva, a i mnogo čega drugoga.

Budućnost kršćana je počela s Isusom Kristom koji je, nakon svoga zemaljskog vremena, nakon križa, smrti i uskrsnuća, u slavi Očevoj i na jedan drugačiji način je prisutan  među nama.

Apostol Pavao se zato, za zemaljskog života, trudio (o tome govori drugo čitanje) pokazivati kojoj smo nadi mi kršćani pozvani  i koje će nam kraljevstvo, po Isusu, biti darovano.

Prije nego počnemo slaviti ovaj događaj spasenja - Kristovo uzašašće, želimo kratko promisliti i Krista Gospodina  moliti za milosrđe.

Isusu Kristu koji sjedi s desna prijestolja slave Božje, uputimo svoje molitve:

Gospodine, pošalji svojoj Crkvi, uvijek iznova, svoga Svetog Duha da bi sve više i više upoznali tvoju slavu, molimo te

Objavi svoje ime svim narodima zemlje i privedi ih pomirenju i praštanju, molimo te

Pokaži svijetu ljepotu svoga stvaranja i očituj se kao Gospodar svijeta, molimo te

Pogledaj na nutarnju i vanjsku nevolju ljudi i daj da svi ljudi upoznaju tvoju prisutnost u svijetu, molimo te

Otvori oči našeg srca da bismo shvatili kakvoj smo nadi pozvani, molimo te

Primi naše pokojne k sebi u nebo gdje ti sjediš s desne strane Boga Oca, molimo te

Bože, po svome sinu, Isusu Kristu, otvorio si nam nebo. Slavimo te i hvalimo u vijeke vjekova.

Tvoj odlazak i tvoj povratak, Gospodine, primamo u vjeri

i ostaje nam sačuvan u tvojoj prisutnosti.

Tvoj „amo - tamo" nas sve više i više obuhvaća

u kruhu i vinu.

Ostajemo ovdje, a ipak smijemo, već sada, biti

s tobom kod Oca.

a)

„To nećeš nikada postići, pa ni za tisuću godina! - Ionako  to ne razumiješ, pusti boljima!  -  Znao sam da jednom mora poći naopako!" Poznate li  ovakve ili slične  ubitačne  rečenice? Susreću nas neprestano, na ovakav ili onakav način, u svagdašnjem životu. Takve rečenice su poput strijela.  Brzo se ispaljuju i pogađaju u cilj.  I to boli.  Ako netko uspije odmah izvaditi strijelu, i onda boli.  Nešto od tih strijela uvijek ostane  i to zagorčuje lagano dušu i sav život. Nisu samo riječi poput strijela, nego i čini mogu biti isto takvi. Kao npr. demonstrativno previđanje stvari,  ponižavajuće mrgođenje, odbacujuće mahanje rukom.  Djelovanje je skoro jednako.  Čovjek se osjeća, na neki način, bespomoćan, malen i osamljen.  Opaža se: drugi mi ne vjeruju,  on ne drži ništa do mene, niti mojih sposobnosti. Jednom ili dva puta se to može izdržati, no ako se događa češće? Onda dolazi do sumnji. Zar ipak drugi nema pravo? Zar sam ja stvarno takva nula?

Svi mi živimo od dobrohotnosti i povjerenja drugih ljudi. Ako ne možemo dobrohotnost i povjerenje u istoj mjeri darovati i primati, onda ispadamo iz nutarnje ravnoteže.  A to može, za život, imati fatalne (tragične) posljedice. Mislite malo na tekst današnjeg evanđelja. Moglo se i drukčije pripovijedati:

Jedanaest učenika ide u Galileju na brdo koje im je Isus označio. I kad su vidjeli Isusa, padoše pred njim na koljena.  Tada im pristupi Isus, ljutito maše glavom i govori im: „Ja sam tako i mislio, umjesto da imate povjerenja, opet sumnjate. Uskrs vas ništa nije uvjerio. I vas želim danas poslati po svijetu u moje ime. Kako ćete vi uvjeravati kad niste sto posto uvjereni? Hm? Stvarno trebam suradnike, koji me uistinu razumiju." I Isus se okrene, ostavi učenike i pun  bijesa žurno ode niz brdo. Učenici zamišljeno spuste glave i ostanu šuteći - bez riječi. Tako si oni nisu predstavljali ovaj susret s Učiteljem.

Možda se na ovo podsmjehujete? Iz perspektive mnogih personalnih direktora današnjice Isus bi pravilno postupio.  Kako se neka firma može uspješno voditi ako svi nisu uvjereni i ako svi ne vuku na istu stranu? Gdje bi se došlo kad bi se neprestano postavljalo pitanja. Jednom treba početi raditi  i s pitanjima gotovo - basta!

Isusovo postupanje je sasvim drukčije. On ne polazi od stajališta da bi ljudi trebali biti idealni, pa ih tada, pod svaku cijenu, ispravno postavljati (usmjeravati). On uzima ljude onakve kakvi jesu, sa svim njihovim svijetlim i tamnim stranama.  Prije svega: sve ih uzima s njihovim pitanjima i sumnjama.  A ni vjera nije od toga oslobođena.  Uz vjeru - prema biblijskom gledanju -uvijek i ide sumnja.  Ovu napetost treba izdržati - za Boga i čovjeka.  Ova napetost nosi u sebi nešto vrlo plodonosno. Pitanja nekome pomažu da, u stvarima vjere, pođe vrlo daleko. Pri tome su sva pitanja dopuštena.  Ali ipak svi odgovori nisu mogući. Za sve vrijedi pravilo koje je izrekao sveti Pavao: sve su naše zemaljske spoznaje samo djelomične (1 Kor 13,12),  ali sasvim sigurno znamo da Bog s nama misli (planira) dobro i ima potpuno povjerenje u nas,  jer nam je poslao svoga Sina, Emanuela (Bog s nama) i taj Sin nam je, na neusporediv način, približio svoga Oca.

Bog ima povjerenja u ljude i zato ništa ne čudi da učenike šalje, u svoj njihovoj ljudskoj lomljivosti i nesavršenosti, ljudima propovijedati Evanđelje i pridobivati ih za kraljevstvo Božje.  U svom djelovanju trebaju uzeti Isusovo mjerilo. Bitno je za njih Isusovo obećanje: „I ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta."  Tako svoju zadaću ne moraju sami ispunjati. Znaju gdje će, za to, dobiti snage. To oslobađa i čini jakim.

1.

To pitanje je upućeno dvanaestorici na dan uzašašća na nebo, time i cijeloj Crkvi.

Odgovor glasi: gledaju za Isusom kojega je, njihovim očima, oduzeo jedan oblak. Nikakvo čudo da apostoli gledaju prema gore, iako je začuđujuće kako se opisuje uzašašće, ovdje na početku Djela apostolskih, ali isto tako i na kraju Markova i Lukina evanđelja.  I zadivljujuće je da Pismo ništa drugo ne pita, nego: "Što stojite tu gledajući na nebo?

Ne osobito naglašavanje toga događaja je povezano s time da to zapravo i nije ništa posebno novog i iznenađujućeg za Isusa, za one koji su u Isusu prepoznali Krista. Nije ništa novog. I sigurno je da upoznati i prepoznati, odnosno razumjeti, Krista neće onaj tko samo gleda uzašašće u nebo, ne upoznajući ni ono ispred, a ni ono iza.

Mnogo jača i točnija slika, od oblaka koji je uzeo Isusa, je čitanje iz poslanice Efežanima. Tu Pavao neprestano moli da kršćani budu ispunjeni Duhom Božjim "da bi ga mogli spoznati."  Za to nam je potreban "Duh mudrosti i spoznaje", jer spoznaja Isusa Krista treba biti odlučujući trenutak našega života.  "Njega spoznati" znači da se Bog okrenuo svijetu time što je sam postao čovjekom. " Njega spoznati" nije neki studij interesantnih teoloških sadržaja, nego zaokupljenost Božjom prisutnošću u čovjeku, Isusu iz Nazareta - tako da naš ljudski život više nije zamisliv, ni prepoznatljiv bez Boga.

"Ljudi, Galilejci, što stojite gledajući na nebo?" Na pitanje odgovara apostol Pavao drugi put. "Bog je pokazao svoju moć na Isusu, jer ga je uskrisio od mrtvih i uzdigao na nebo i postavio s desna svoga prijestolja i uzvisio ga visoko iznad svih vrhovništava i vlasti, sila i gospodstava i nad svakim imenom koje nije samo sada na zemlji, nego i u budućnosti. Sve mu je podložio pod noge i postavio ga glavom Crkvi. Ona je njegovo tijelo i on će je ispunjati, on koji vlada cijelim svemirom."

Učenici gledaju prema Isusu Kristu kojega su upoznali kao onoga koji je s njima živio, kao onoga koji je u osami križa umro, kao onoga u kome je Bog nadvladao smrt. I tako je preokrenuo cijelu hijerarhiju kozmosa.

Sve sile, vlasti i gospodstva koje vladaju našim kozmosom i zemljom su mali i neznatni  u usporedbi s Kristom, Pomazanikom kojega je Bog postavio nad svima "uzvisivši ga visoko, iznad svega."

Iznad svih imena, nad onima koji u neznanju još drhte, jer misle da o silnicima ovisi njihov spas - nad svima koji proklinju pred imenom jednoga - kojeg mi nazivamo Gospodinom i smijemo ga zazivati - Kirie eleison - jer ga je Bog "postavio sebi zdesna."

Bog ga je "uzvisio sebi  zdesna". Onaj koji je na križu raspet i umro, njega je Bog uzvisio. Njegovi suci i krvnici ne zadržavaju vlast. Jer onoga koji se u svojoj ljubavi razvlastio i postao nemoćan, njega je Bog uzvisio pred očima učenika. No, ne daleko od sviju, poput japanskog cara u dalekoj palači, nego je on prisutna glava nad svima.  I on ima tijelo, koje je "njime potpuno ispunjeno", a to je Crkva.

A mi smo mislili da je Crkva ono što mi od nje činimo. "Što gledate na nebo?"  Otkrijte svoju prisutnost ovdje, smijte se nad onima koji misle da su glave svega. Zaboravite tvorce javnog mnijenja koji žele sve prekriti trendovima koje stvaraju. Već davno je netko drugi preuzeo vlast! On sam je od Boga uzvišen.

"Ljudi Galilejci, što stojite gledajući na nebo? Anđeo sam odgovara na to pitanje u Djelima apostolskim. Odgovor ne glasi da apostoli ne bi trebali gledati na nebo. Odgovor je suprotan. „Da, gledajte, prema gore, upoznajte što se dogodilo, jer imate "Duha spoznaje i objave"da biste spoznali Krista. Ali, "Ovaj Isus kojega ste vidjeli da je pred vašim očima uzet na nebo, isto tako će opet doći kao što ste ga vidjeli da odlazi na nebo."

I tu je vrhunac Pavlove propovijedi: "Neka Bog prosvijetli oči vašega srca da razumijete na kakvu ste nadu po njemu pozvani." Sve spoznaje Boga i spoznaje Krista u praznom nebu je bespotrebno gledanje ako ne otvorimo oči srca koje će spoznati nadu. Nada, sva naša egzistencija, cijelo postojanje usmjeruje se prema  budućnosti koja nam je pokazana u događaju uznesenja.  Sve ono što se prodaje kao sila, vlast, snaga ne dolazi daleko. Nikad neće doseći do neba, do sfera koje gledaju oči srca, jer samo je tamo nebo otvoreno, horizont otvoren i ne trebamo nositi zaštitne naočale. I kratkovidno je misliti da  je nebo ondje gdje je malo više znanosti, malo više blagostanja koje nam samo obećava preživljavanje do sljedećeg dana.

Na dan uzašašća gledamo na ono što dolazi. To činimo tako što stojimo na čvrstom tlu, ne bježimo, ne zatvaramo oči, jer netko mora čvrstim nogama stajati na ovoj zemlji i gledati prema  Onome koji je na zemlji živio i trpio, a sada je uzvišen s desne strane Boga. Amen

2.

Komanda: na nebo je životno opasna zapovijed.

Komanda: na nebo - zapovijeda se ljudima  ići do mogućih granica.

Komanda: na nebo je stvar za fanatike i junake!

Danas slavimo Kristovo uzašašće. I današnje evanđelje sadrži jednoznačnu zapovijed učenicima, tako reći Kristovu komandu: na nebo: idite po svem svijetu i činite sve ljude mojim učenicima. Poziva na misiju naviještanja Evanđelja.

Univerzalna, apsolutna, zahtjevna zapovijed ne može nikoga mimoići. Ona poziva na misije, na naviještanje Evanđelja. Učenici trebaju ići svim narodima, svim ljudima, svi ljudi trebaju biti njegovi učenici, a ne samo sveti ostatak. I on ne govori: "Bilo bi lijepo kad biste vi išli svim narodima.. nego zapovijeda : Idite.

Ovo poslanje je najprije određeno maloj grupi, jedanaestorici, ljudima iz tamo posljednje rupe Rimskog carstva, ljudima koji su bili sve drugo, samo ne viđeni i visokokvalificirani.

I ovi siromasi bi trebali biti misionari svijeta, ovih par ribara i to bez direktne prisutnosti i pomoći njihovog učitelja Isusa koji je, nakon zapovijedi, otišao na nebo?

Čisto ljudski gledano, učenici su se trebali osjećati potpuno preopterećeni. U očima ostalog svijeta bili su mala sekta, mala grupa - možda i simpatičnih šašavaca koji su željeli obratiti svijet.

U međuvremenu prošlo je 2000 godina, Evanđelje je postalo poznato na svim kontinentima, kršćanstvo je postalo svjetska religija, milijarde ljudi su prihvatili Isusovu radosnu vijest.

A bez zauzimanja tih prvih učenika, sve bi to bilo nemoguće. Jer su se oslonili na komandu na nebo, mi ovdje slušamo evanđelje. Bez njihova zauzimanja ne bismo imali ovu vjeru. Isusova zapovijed misionarenja je bila uspješna, iako je imala slabe početne pozicije.

Evangelizacija svijeta je počela. Zapovijed misionarenja vrijedi i danas, evangelizaciju svijeta treba i danas nastaviti.

I to baš danas mnogima izgleda poput komande: na nebo! Nemoguće, preteško! Opažamo malo misionarskog duha, bilo u svijetu, bilo kod nas, na našem kontinentu. Makar, tako ja to vidim.

Jedan primjer: umjesto da se veselimo nakon pada komunizma da se može slobodno živjeti vjeru, često se čuje: "Što ćemo s tolikim nekrštenima?"

"Danas jedva imamo kršćanske obitelji", čuje se kao opravdanje ovog stanja. Obitelj jest i ostaje osnovica kršćanskog života. Istina! I da je kršćanska obitelj danas ugrožena i to je činjenica. Ali vrlo malo imamo u cijeloj domovini obitelji, koje bi htjele živjeti kao kršćani.

Evo samo dva primjera da je negdje crv, primjeri kako i s rezignacijom mašu glavama kad čuju riječ evangelizacija i nova evangelizacija.

Prekriže ruke na prsima s obzirom na tešku situaciju, probleme s kršćanskim navještajem u naše vrijeme, ne to više ne ide.

A zapovijed, komanda na nebo stoji i danas, a što činiti?

Firme koje hoće da njihovi proizvodi dođu do ljudi čine propagandu, reklamu. Reklama je sveprisutna u našem životu, u našem društvu, na zidovima, na radiju, na raznim prostorima. I ako ne bi donijela nikakav materijalni uspjeh, ne bi više bilo reklame. Sve se reklamira.  Često se s reklamom pretjeruje, boja lijepim bojama,  nagovara umjesto oduševljava, čak i laže. Preglasati umjesto oduševiti, je često geslo. Dobitak pod svaku cijenu.

To ne može biti put Crkve.  U interesu ljudi trebamo naviještati istinu o ljudima i o Bogu. Crkveni navještaj ne smije biti nikakvo prigodno pakiranje.

Pa i kod Crkve se ne radi o nekakvom proizvodu, potrošačkom artiklu. Radi se o načinu života, jednom stilu života. Trebamo ići direktno k ljudima, tamo gdje se odvija život. Sa katoličkim dječjim vrtićima, katoličkim školama, katoličkim bolnicama,  katolički monopol odgoja, katoličko socijalno osiguranje. To bi bilo ono pravo ? Ili?

Ali odakle uzeti katolike koji bi radili u takvim ustanovama? I sada imamo kuće koje nazivamo katoličkima, a čiji su radnici, makar djelomično, prilično daleko od Crkve. Sigurno se tu dobro radi. Ali mogu li takve ustanove misijski djelovati? Da li se tu oduševljava?

Oduševiti? Ovdje se pokazuje o čemu se radi. Svjedoci samo oduševljavaju. Osobno svjedočanstvo kršćana je najbolje. No, onda se ne radi o nikakvoj propagandnoj strategiji, nikakvoj dobro organiziranoj instituciji, nego sam ja tu osobno, svatko od vas se osobno traži.

Ja, vi, svatko od nas je uključen u tu zapovijed, kao nekoć apostoli. Oni su pripovijedali o onom što su vidjeli i čuli, što su doživjeli, kako su shvatili, o Isusu, o Bogu, o vjeri.

I od nas se traži da prenosimo dalje što smo razumjeli o Bogu, o Isusu, o vjeri.

To znači da se moramo zanimati za vjeru, da se trudimo oko odnosa s Bogom i s Isusom.  O čemu bismo mogli dati svjedočanstvo?

To zahtijeva određenu odvažnost, hrabrost. Dok se na nekom talk šou govori o najintimnijim stvarima, o vjeri se šuti. Tabu!

Apostoli su tada krenuli odvažno svjedočeći, jer su bili svjesni blizine onoga o čemu su davali svjedočanstvo. Nisu imali nikakve velike strategije, nekakve ustanove, činovnike, ali su se nadali pomoći Učitelja: Ja sam s vama sve do svršetka svijeta.

Vama i sebi želim da imamo malo povjerenja. Imajmo najprije malo povjerenja u Boga. Imajmo povjerenja u savjet Duha Svetoga, u žar Duha prema kojemu idemo.

„Zato idite svim narodima i učinite sve ljude mojim učenicima!"

Ako gradimo na pomoći iz neba, onda ova zapovijed više nije: komanda na nebo!