Homiletsko razmišljanje biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Iz 58, 7-10)

Ovaj tekst je uzet iz trećeg dijela Izaijine knjige. Prije ovog teksta  su obećanja strancima i onima bez djece i poglavlje „Prijetnja protiv vođa naroda." Vrlo interesantno poglavlje, s usporedbama bliskima životu: „on govori: Dođite, donijet ću vina. A mi pijemo pivo. A kako je danas, tako bi trebalo biti i sutra, sjajno neka bude" (Iz 56,12). Bezobzirnom ponašanju vođa naroda suprotstavlja se poglavlje „Obećanje pobožnima". Današnji tekst se nalazi pod naslovom „prava pobožnost". Važno je, za proroka, naglasiti da se Bog nalazi kod slomljenih i potlačenih, iako on, kao Svetac, boravi „u visinama" (57,15).

Tako bi slušatelji trebali upoznati za što se baš i ne isplati zauzimati. Prorok opisuje post kakav se Bogu sviđa, jedno djelotvorno ponašanje, koje se ovdje odnosi na točno konkretne stvari.

U djelovanju za gladne ( 925 milijuna ljudi živi u stanju gladi, a njih još milijardu pati od nedostatka vitalnih mikronutrijenata - minerala i vitamina- T-portal 25.I 2011. ) beskućnike, siromašne očituje se Bogu ugodno djelovanje. Tko tako živi, bit će nagrađen Božjom pažnjom i konačnim povezivanjem. Ovakvim ponašanjem pokazuje se prava vjera, sjaji novo svjetlo.

Izaijin tekst je dobra popuna za današnje evanđelje. Oba teksta  su vrlo blizu uređenja vjerničkog ponašanja.

Klasično rečeno, ovdje se potiču kreposti koje se traže od vjernog čovjeka.  Ipak, vrlo je teško njih i ostvarivati.  I za slušatelje na sv. misi mogle bi ove riječi biti opomena da propitaju vlastito ponašanje.  Pri tome se manje postavlja pitanje, da li treba tako postupati,a više gdje čovjek mora početi.  Tako konkretno, koliko je moguće, treba u navještaju spomenuti stvari koje zahtijevaju našu angažiranost.

 

Drugo čitanje (1 Kor 2,1-5)

 

Zajednica u Korintu je vrlo povezana s Pavlom, jer ju je on osnovao. A sada ga izvještavaju o svađama, razdorima i sumnjama. 1. Poslanica Korinćanima  želi podsjetiti na vrijeme utemeljenja i njihovo čvrsto prianjanje uz vjeru. Odlučujući izrazi vjere, prožimanje križem i uskrsnućem se ponovo tumači i poziva u sjećanje. Ovim rečenicama Pavao podsjeća na početke i njegovu nesigurnost i strah. Oni su i danas poticaj za sve ljude koji nemaju povjerenja u svoje vlastito svjedočanstvo vjere.

Ne radi se o tome da se drže sjajni govori i pronalaze umjetničke riječi, nego se radi o „poznavanju Isusa Krista."

Iskustvom vjere u Isusa Krista, propetog i uskrslog, gubi vrijednost svako krivo računanje ili lažna poniznost. Svojom doživljenom vjerom pokazuje se potreba, pa i govoriti protiv jakih i moćnih, a u svakom slučaju naviještati  - uza sve slabosti i  pogreške koje se mogu javiti.

Evanđelje  (Mt 5, 13-16)

Tekst dolazi odmah iza blaženstava, kao dio propovijedi na gori i po sadržaju tvori cjelinu koja se konkretizira. Žurno, Isus prelazi na zapovijed svojim učenicima, za njihovu odgovornost u svijetu.

Politički je njegov program, riječi motivirajuće. Riječi upotrebljavaju najjednostavniju simboliku. Sol i svjetlo su i danas, još uvijek, sasvim jasne i razumljive iz svakodnevne, kućne upotrebe.  Slikovit govor o soli se još nalazi kod Marka i kod Luke. Isusove riječi: „Vi ste ..." zahtijevaju osobno svjedočenje. Konačno, motivacija dobiva i utemeljenje: „...da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega na nebesima."

Ovo poglavlje se nadovezuje na blaženstva kao ubrzanje programa iz ranije naviještenih riječi.  One su legitimacija sudjelovanja, svatko ima mogućnost i sposobnost sebe uključiti i radi se o svakome. Potpuno u tradiciji čitanja iz Izaije, misli se na sasvim konkretna područja.  Sigurno je dobar izbor navesti konkretne poveznice, bilo da se odnose na Izaiju ili blaženstva. Interesantno je, također, da se ne radi o klasičnom suprotstavljanju: vi vjerni, morate imati pred očima potlačene. Oni koji čine dobro i koji primaju, stoje sadržajno, s obzirom na zahtjev, na istoj stepenici. I na jedne i na druge se misli: Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlo svijeta.

Pokušaj za propovijed

Misno slavlje

Pozdrav:

Gospodin Isus Krist koji nam je obećao poslati svoga Svetog Duha, neka bude sa svima vama.

Uvod:

Što čini dobro jelo ukusnim? Sigurno dodaci. Možda i umijeće kuhara ili kuharice, ali svakako su to začini. Bez soli i papra svako jelo ostaje bljutavo. Možda mislite: a što ima sada veze govor o jelu? Mi smo u crkvi, a ne na kuharskom tečaju.  Ali slušat ćemo danas  da i Isusova poruka nije ništa drukčija. Ona treba pravi začin. Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlo svijeta. Vi ste odgovorni za Radosnu vijest. Slušajte dobro!

Molitva vjernika:

Odgovor zajednice: Mi smo svjetlo svijeta.

Dobri Bože,  toliki ljudi gladuju i žeđaju za razumijevanjem i ljubavlju. Poslušaj nas sada kad tebi vapimo:

Na današnju nedjelju slavimo dan života,  a vidimo da oko nas sve više umire. Probudi u nama svijest da smo mi ti koji dajemo začin životu: mi smo sol zemlje.

Svugdje gdje je vjera gluha i bez snage, daj nam nove spoznaje: mi smo sol zemlje.

Svugdje, gdje ljudi imaju odgovornosti jedan za drugoga, gdje je potrebno ljude u materijalnim potrebama pomagati. Daj da iznova spoznamo: mi smo sol zemlje.

Svugdje gdje ljudi međusobno siju mržnju, razaraju, bilo u svađama, ratovima, daj nam novu jasnoću: mi smo sol zemlje

Svugdje gdje su ljudi tužni i žalosni, gdje trebaju nadu i utjehu. Svugdje gdje ljudi moraju nositi tjelesne slabosti, reci nam iznova da snaga nije uvijek sve: mi smo sol zemlje.

Svugdje gdje život ide svome kraju, ljudi koji umiru žive kod tebe pa i sjećanje vrijedi: mi smo sol zemlje

Uslišaj naše molitve, budi uz ljude na koje smo, na poseban način, sada mislili. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu.

Propovijedi

a)

Biti kršćanin

Poslovice o soli

Brojne poslovice na temu soli jasno pokazuju da je nekoć, kao i danas, sol bila jedno vrlo svagdašnje dobro koje ima neku određenu posebnost. Treba biti vrlo oprezan s doziranjem. Samo malo toga može biti dovoljno. Samo malo više uništi hranu.  Ako je pak premalo ili pak ništa, sve je bez ikakvog ukusa.  Konzervira hranu, brine se da ostaje upotrebljivo pa i u vremenima bez hladnjaka.  I ne treba mnogo mjesta za zalihe. Pravo prijateljstvo može narasti dok se ne isprazni jedna vreća.

Vi ste na redu, na vama je

Vi ste sol zemlje, govori Isus. I to govori svojim učenicima kojima drži propovijed na gori, onu poznatu: „Blago vama žalosnima, siromašnima, koji ne upotrebljavaju nasilje, koji gladuju i žeđaju pravde i milosrđa...

Nabrajanje završava izmjenom: „Blago vama kad vas zbog mene kude i progone  i sve zlo slažu protiv vas." Sad je jasno: vi ste na redu ove riječi ostvariti.

Vi ste sol zemlje! Kad čujemo ove riječi i mi možemo osjećati da smo pozvani na identifikaciju. I ja trebam i mogu biti sol zemlje. Onaj ili ona koji treba prenijeti poruku o Božjem kraljevstvu. I kako to ide? Ja ne znam kako to kod vas ide, možda ponekad kao meni. Ima dana kad se osjećam kao posljednji vjernik na zemlji. Oko mene samo ljudi koji sumnjaju, koji s onim što je meni u vjeri vrlo važno i bitno ne mogu ništa početi, jer jednostavno nemaju čak niti one dječje vjere. Možda se i upitate: „Aha, kršćanin, a što je to?"

Kršćanin, a što s tim?

Ako se ne može na to pitanje odgovoriti  iz propovijedi na gori ili prema čitanju iz Izaije proroka, onda je moje biti kršćanin prazna posuda. Mene treba mjeriti kako se odnosim prema siromasima, odbačenima,  mojem poštovanju prema prezrenima, mojoj sposobnosti za toleranciju i mojem zauzimanju za pravedniji svijet.  Ako se po mojim djelima i životu može poznati da sam čovjek s uvjerenjem, onda sam na pravom putu više nego da govorim mudre riječi.

Kako dakle stoji? Vidim li za koga sam ja uopće pozvan biti kršćanin? Rubne grupe našeg društva, neodgojene, sa slabim plaćama,  ljude s migracijskom pozadinom, siromašne, potrebne pomoći? Poznam li uopće čiju sudbinu?  Poznam li stvarne slučajeve žalosti, smrti i rastave svih vrsta? Da li me sve to zanima?  To su oni koje Isus naziva blaženima! Pogledajmo jednom, otvorenih očiju, oko nas svuda će nas susresti vapaj „da vide vaša dobra djela". Je li to preopterećenje? Možda, svakako, zahtjev?  I usporedba sa solju relativizira: ne treba biti velika količina da bi se dalo začin, možda je dosta jedno zauzimanje za čovjeka.  I ne treba ih biti mnogo, dvojica ili trojica, u njegovo ime, su dovoljna. Uopće se ne radi o tome da se učine velike stvari. („Gledajte što sam učinio!"). Možda dva, tri mala sitna koraka, mali sitni postupci.  Poput soli, tako i kršćanin treba biti  nešto svagdašnje, ali što donosi životu dobar začin. Kao i kod soli, kršćansko ponašanje i govor zahtijevaju pravilno doziranje: previše bi moglo djelovati zastrašujuće ili nanijeti rane, premalo  može biti kao ništa ili sve skupa izgledati kao ništa.

Da bi naša vjera ostala sposobna za budućnost, neprestano  joj je potrebno davanje soli, inače propada poruka i više se ne može pronaći. Potrebni su ljudi koji drže vjeru budnom i nju u dobrom i pravom smislu konzerviraju tj. čuvaju!

I kad ja sam tome pripadam?

Gornje riječi malo zvuče, kao da bi kršćani bili uvijek na onoj dobroj strani. Koliki su sada dok su slušali mislili: I ja sam jedan od onih: ja sam siromašan, odbačen, bez posla, tužan,  ili bilo što drugo.

Jesam li ja na drugoj strani od biti kršćanin? Ne, govori Isus jasno i glasno, poruka vrijedi za sve: vi ste sol zemlje. Potrebni su vaši talenti, da se zalažete za kraljevstvo Božje.  Pomozite, gdje je pomoć potrebna. Ali, tako mislim, treba razgovarati i o vlastitim iskustvima. Gdje su svi jedno i svatko, sa sobom, donosi svoje životne začine, samo tu je promjena moguća.  Zauzimanje za slabe i za društvo je zauzimanje i za sebe, znači ukloniti lažni stid i drugima skretati pažnju, gdje zbog nedostatka novca socijalno sudjelovanje nije moguće, gdje  ono što je samo po sebi razumljivo postaje težak teret.

Čuvari soli

Svatko od nas ima svoju zadaću i tako dolazimo do druge slike evanđelja: svatko ima svoje svjetlo, mogućnost kršćanskog života, koje mora biti na svijećnjaku. Vlastito svjetlo staviti pod posudu nije samo nepametno, nego je i grješno, svjetlo je dano da gori.

Svi smo mi čuvari soli, nama je dano da je upotrebljavamo, jer možemo spoznati što našem životu daje pravi začin.

1.

1.

Biti svjetlo svijeta

Ima jedna praktična stvar kako se uče strane riječi: mala cedulja s napisanom riječi lijepi se na odgovarajuće predmete. Tu ih se vidi svaki dan i tako uči riječi bez ikakve prisile: «la tavola» prilijepi se na stol, «la sedia» na stolicu, «la scarpa» na cipelu. Metoda ima granice. Gdje ćeš priljepiti cedulju s «la verita» istina, gdje objesiti «la speranza» - nada, a gdje ćeš objesiti «il cielo» nebo? Za ovu zadnju riječ cedulja bi se mogla prilijepiti negdje gdje se mora podignuti oči.

Prije nego je Isus počeo svoju sadržajnu propovijed, pozove učenike, svoju zajednicu, da budu svjetlo svijeta i sol zemlje. Ljudi - svi ljudi - bi trebali vidjeti učenike i znati i razumjeti što znači svjetlo, i što daje životu začin i okus. Poziv, u današnjem evanđelju, je sveobuhvatan. Crkva koju Isus ima pred očima treba biti grad na gori, vidljiv za svakog čovjeka, pozivajući za svakoga.

Živimo u svijetu koji je obilježen gubitkom života. Propovijed na gori, sa svojim radikalnostima, nije izgovorena u nekakvom idealnom svijetu, nego u svijetu koji je uvijek nastojao ono negativno pa i smrt, potisnuti, jer više nisu imali nikakve nade u uskrsnuće ljubavi. »Vi ste svjetlo svijeta»  -zajedno smo, kao Crkva, na to pozvani.

2.

Biti istina

Nismo još uvijek dovršena zajednica kakvu je Isus zamišljao. Susrećemo se, više-manje redovito nedjeljom, na slavljenju Mise. To je možda sve što nas, kao zajednicu vjernika, povezuje. Nije ni to malo. No, možda je i odlučujuće. Samo se ne bismo smjeli umisliti da se time iscrpljuje naše zajedništvo koje je Isus imao pred očima u propovijedi na gori.

Propovijed na gori je praktična. Možemo samo pustiti da svjetlo svijetli. Mi smo zajednica koja se skupila na sveučilištu i drugim visokim školama i iz grada. Svjetlo koje imamo je ova zajednička večer u kojoj pjevamo pjesmu hvale, slavimo euharistiju i tako naviještamo prisutnost Gospodnju. Postoji istinitost nauke koja prosvjetljuje, to je riječ koju naviještamo. U današnjem evanđelju se radi o istini života. Ne oslikavati neki ideal, nego postaviti nas same pred Boga, onakve kakvi jesmo, to je naš poziv.

Ne ljubi se ako se najprije mora glumiti da si netko drugi. U tome je spasenje, da smo svi mi na putu i da se jedan pred drugim otkrivamo onakvi kakvi jesmo. Tko bi glumio nešto drugo nego što jest, jer time misli da će drugima pomoći, zaboravio je da, pri tom, bude «svjetlo svijeta». Poneki ljudi pokušavaju glumiti nešto što oni nisu, jer misle da time drugima pomažu. Ne možemo riješiti probleme drugih ljudi. Ovaj koncept propada, prije ili kasnije. Drugima možemo biti svjetlo nade, samo ako živimo ono što jesmo.

3.

Biti mjesto života

Ljudi daju životu smisao i ukus, ljudi s kojima mi živimo i s onim što oni rade. Više nego ikakva poruka, oduševljava životno svjedočanstvo. Zato se Evanđelje pravilno može čitati i razumjeti tek u životu Crkve. Imamo svece kroz dvije tisuće godina Crkve. Oni su nam neusporedivo svjedočanstvo vjere. Ova će vjera biti kod nas tek onda stvarna i dati drugim ljudima svjetlo nade ako bude prepoznatljiva u životu Crkve - a to znači u životu svakog od nas ako smo izvan zidova tako malo uočljivi kao zajednica.

Prvo čitanje iz knjige proroka Izaije govori o pozivu. Poziv je upućen i Izraelu. Ovaj je narod Bog izabrao da bude njegovo svjetlo. I mi smo pozvani na ovaj poziv: «Ako prekineš nasilje u svojoj okolini, ni na koga ne pokazuješ prstom, nikoga ne zatajiš, gladnome dadeš kruha, onda će svijetliti tvoje svjetlo, a tvoja tama će biti svjetla kao podne.»

Za ceduljicu s natpisom «nebo» nemamo čvrstog mjesta na koje bismo je zauvijek mogli prilijepiti da bismo znali što je nebo. Ceduljicu s natpisom «il cielo» trebamo uzeti i staviti na jedno mjesto koje uvijek ide s nama. Ponekad bi kartica mogla biti lagano priljepljena i u opasnosti da padne. Onda nam pomaže da se sjetimo da je Bog onaj koji nam je povjerio poziv da budemo svjetlo među ljudima. «Tako neka svijetli vaše svjetlo pred ljudima da vide vaša dobra djela i hvale nebeskog Oca. «

2.

1.

Oba čitanja današnje nedjelje stoje u određenoj napetosti, čak se može reći u suprotnosti. To potvrđuje da se Sveto pismo ne može čitati tako fundamentalistički  da se uzme jedan dio i apsolutno tumači. Svaki dio se mora iščitavati iz razvoja cijelog Svetog pisma. Sveto pismo je knjiga o nastanku Božje objave.

Prvo čitanje je propovijed proroka Izaije u kojoj on poziva na pravednost. Pri tome je Izaija veoma stvaran: gladne nahraniti, gole obući. Tada i samo tada će se objaviti nešto od Božje objave ljudima. Tvoja pravednost će ići pred tobom i slava će te Gospodnja slijediti. Izaija misli: tako je Božja blizina ovisna o našoj pravdi i djelima.

Sasvim suprotno piše Pavao u poslanici Korinćanima. Ne u našoj pravdi, nego u slabosti navjestitelja leži šansa za Boga. I zato Pavao govori o sebi: «Došao sam k vama u slabosti da se vjera ne osloni na ljudsku mudrost, nego na Božju snažnu riječ.»

2.

Napetost među ovim tekstovima nije slučajna. Tekstovi su iz različitih razdoblja Objave. U jednom prorok govori narodu Božjem koji je zbog neprestanih nepravdi izgubio osjećaj Božje blizine. Kralj i vladalačka klasa su odgovorni da je za to od Božjih zapovijedi, u stvarnosti, ostalo tako malo. Pavao, nasuprot, piše maloj zajednici u velikom lučkom gradu Korintu koja je zaboravila, u poplavi samosvijesti o svojoj izabranosti, da je Bog onaj koji svima daje život.

Napetost između ova dva čitanja upućuje na napetost u kojoj se nalazi svaki kršćanin; uvijek se pita: sam nešto učiniti, uzeti stvar u svoje ruke, ili zar nije mnogo bolje, sve prepustiti Bogu. Konačno «o čemu ovisi spasenje?»

Zato će pomoći Evanđelje ako ga uzmemo kao savjetnika. Prošle i ove nedjelje slušamo početak propovijedi na gori. Blaženstva završavaju tako da Isus potiče učenike da se raduju ako budu progonjeni i izrugivani. Tako Isus pokazuje da će ih svijet popljuvati. Vi ste živo protivljenje njihovih mjerila.

A onda se najednom, u današnjem evanđelju, stvar potpuno mijenja. Vi ste svjetlo svijeta. Vi ste neuklonjivi, neizbježni. Ako vi zakažete, «obljutavite», onda će ovom svijetu nedostajati svjetla i soli. I tako ovi učenici koje će pljuvati, izbacivati, postaju za svijet neizbježni.

A to znači: ovo svjetlo i sol nisu za sebe same. Nismo neizbježni zbog našeg izvrsnog života. Naprotiv ako cijeloga života naviještamo da postoji nešto drugo i veće, onda smo mi svjetlo.

3.

Toliko o teologiji. A kako se to može provesti u život? I ovdje bih rekao različito: ovisi o životnoj situaciji. Ondje gdje sam odgovoran prema socijalnim strukturama, ako nađem situaciju gdje je pravda u opasnosti, sasvim je drugačije nego ondje ondje gdje se mogu činiti velikim svojom vjerom u Boga..

Tko je više aktivan tip, tko je potpuno odgovoran u zvanju, taj je pozvan staviti sve sile i po svemu kako sluša, uči, mora tako živjeti da se vidi da je Bog onaj koji djeluje.

Mislimo da je netko osuđen zbog starosti, bolesti na osamljenost i prazninu, jer ne može činiti ništa, mora činiti ono što mu je ostalo. Napast uzdići se nad mlade današnjice, je možda situacija o kojoj piše Pavao Korinćanima.

Za nas kršćane vrijedi: bilo da sam prisiljen angažirati se ili priznati slabost, uvijek moramo imati na pameti da je Bog onaj koji ide s nama.

3.

Vi ste sol zemlje - Vi ste svjetlo svijeta

Isus kaže. «Vi ste sol zemlje» - «Vi ste svjetlo svijeta» - On ne kaže: Vi trebate biti sol zemlje! Vi trebate biti svjetlo svijeta! Riječi: «Vi ste sol zemlje» - Vi ste svjetlo svijeta» Isus je uputio  svojim učenicima i on ih upućuje svima onima koji su ga slijedili i slijede do danas. Njima pripadamo također i mi. Pa ipak, kada se sagledam u svojoj ljudskoj slabosti i nedostatnosti, tada mi je teško vjerovati da sam sol zemlje i da sam svjetlo svijeta. Možda se i vi tako osjećate.

Ostavimo mi Isusove riječi najprije takove kakve jesu - kod svih protivnosti koje se u nama pokreću. I prije nego što se upitamo kako možemo mi biti sol zemlje i svjetlo svijeta i zašto mi to možemo postati, ostanimo kod dvije slikovite riječi  «sol» i «svjetlo». Isus polazi od te dvije riječi, kako bi ih, u prenesenom značenju, prenio na svoje učenice i učenike, na nas.

Sol

Ne samo oni koji nešto razumiju o kuhanju, znaju, zašto je sol dobra. Sigurno se jela mogu načiniti ukusnima s različitim začinima. Ipak od soli, kao osnovnog začina, neće se moći nikada odustati. Sol, ne samo da začinja, ona čisti. Osim toga, čuva od truljenja i sprječava da se jela ne pokvare. Stoga je sol tako dragocjena. «Kada sol izgubi svoj okus, čime se tada može posoliti? Više ništa ne vrijedi» - time se Isus nadovezuje s iskustvom svojega vremena. Jer tada se moglo, miješanjem čiste soli s drugim sastojcima, pogoršati okus soli. Sol se mogla čak i pokvariti, mogla je postati bez snage. I tada ne vrijedi ništa više.

Svjetlo

Izrazita je slika također i o svjetlu. Bez svjetla, bez sunca, tog velikog izvora energije i topline, na našoj zemlji ne bi bilo života. S pronalaskom vatre uspjelo je ljudima, na različite načine, brinuti se o svjetlu i toplini. Što svjetlo znači za ljude, znaju oni, koji ga nemaju, tamo gdje su ljudi zatvoreni u tami. Ili pomislimo na slijepe ljude koji samo mogu slutiti kako izgledaju ljudi i zemlja u svjetlu.

Slike našega kršćanstva

Za Isusa su sol i svjetlo slike unutrašnje djelotvorne snage i svjetleće snage njegovih učenika i učenica. Kod slika, metafora, treba uvijek čuti ono  «kako». Kada se orijentiramo prema Isusu, na njegovoj oslobađujućoj vijesti, tada smo kao sol zemlje, kao svjetlo svijeta. Rečeno u slici soli. Kako mi začinjamo solju naš život i živote drugih?  Naš život kao kršćana bit će ukusan kroz Evanđelje koje naviještamo, a najviše od Evanđelja koje živimo.  Ipak i ono drugo što Isus kaže ne trebamo prečuti, jer se može primijeniti na nas: «Ako sol izgubi svoj okus, čime će se tada osoliti?»  Ako sam ja koji se pozivam na Isusa, izgubio okus, tada sam iznutra postao neukusan i bljutav. Isus tada ne bi meni više mogao reći: «Ti si sol zemlje.»

Rečeno u slici svjetla: Ako smo mi sami svjetlo, tada donosimo također i svjetlo u život drugih ljudi i činimo ga svjetlijim. Mi postajemo transparentni (prozirni) za svjetlo koje dolazi od Boga. Sa slikovitim govorom o svjetlu koje smo mi, Isus spaja još druge slike: «Jedan grad koji leži na brdu, ne može ostati skriven».  Slika o gradu na uzvišici treba očitovati: nas se ne može previdjeti, djelujemo privlačno, kada smo pravi kršćani.  Slično izražava i druga slika. «Ne pali se svjetlo i stavlja pod sud, već se stavlja na svijećnjak, tada svijetli svima u kući.»

Mi bismo, kao kršćani, bili preopterećeni kada bismo, iz vlastite snage, morali biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Isus tvrdi za sebe: «Ja sam svjetlo svijeta»  (Iv 8,12). Takav kakav je on, nije niti jedan čovjek. U Isusu svijetli, nenačinjeno svjetlo koje dolazi iz kruga svjetla, samoga Boga. Mi smo svjetlo od nenačinjenog svjetla Boga. Kada to svjetlo započne u nama svijetliti, tada možemo biti svjetlo za druge ljude.

Dopustimo da naše svjetlo svijetli

Isus zahtijeva od nas da dozvolimo našem svjetlu svijetliti i da naše svjetlo ne stavljamo pod sud. Tako mogu ljudi, kaže Isus, vidjeti naša dobra djela. Što je time mišljeno? Sigurno ne djelovanje iz isprazne strasti slave, ne iz stavljanja sebe u središte. Jer svjetlo kojemu mi dozvoljavamo svijetliti, svjetlo koje smo mi sami, potječe iz svjetlosnog izvora Boga. Dolazi od onoga koji je, na jedinstven i neusporediv način, svjetlo svijeta: Isusa. Vjera u njega, svjetlo svijeta, morala bi nas posve prožeti.

Isus kaže dalje zašto trebaju ljudi vidjeti naša dobra djela. Stoga da ih upravljamo prema Bogu. Znači, nikakvo samoogledavanje, nikakvo samoproslavljanje. Mnogo više proslavljanje Boga kroz naša dobra djela. Ako oboje zadržimo u pameti: odakle nam dolazi snaga za činiti dobro i zašto mi trebamo činiti dobro, tada ne trebamo naše svjetlo stavljati pod sud. Mi se kršćani   možemo, u mnogočemu, zaista i vidjeti. Pri tome se ne trebamo drugima nametati. Ako mi djelujemo uvjerljivo ljudski i kršćanski, tada naše svjetlo svjetli.

Zašto oni tako žive?

Isusov zahtjev da dozvolimo našem svjetlu svijetliti, ne znači da moramo biti velika svjetla. Upravo neznatni ljudi koji se ne ističu, djeluju često uvjerljivije nego oni koji imaju mnogo toga za pokazati. Kardinal Suhard koji je 40-tih godina bio biskup Pariza, odgovorio je na pitanje kako kršćani mogu djelovati misionarski. Oni trebaju tako živjeti da se drugi pitaju: Zašto oni tako žive? Zašto se brinu o potrebitima? Zašto se, u svom društvenom krugu, zauzimaju za druge?

Kada dozvolimo našem svjetlu svijetliti, ne znači da moramo nagomilavati naša dobra djela. Činimo ono što je u našoj snazi. Roger Schutz, pok. prior Taize-a, rekao je jednom: «Živi od Evanđelja kojega si razumio pa makar bilo i malo. Ali živi to.»

«Tako treba vaše svjetlo svijetliti pred ljudima, kako bi vidjeli vaša dobra djela i slavili vašeg Oca u nebu.» Onoga slaviti koji je nama ljudima uopće i dodijelio ovu snagu da činimo dobro. Da mi  možemo biti  svjetlo svijeta, zahvaljujmo onome koji je u Isusu, na  jedinstven  način,  prosvijetlio čovječanstvo. Isus jest, kao niti jedan od nas, svjetlo svijeta.

P. Felix Schlösser