(34. nedjelja kroz godinu – posljednja)

 Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

 Prvi čitanje (Ez 34,11-12; 15-17)

Kako se može govoriti o „dobrom Pastiru“ ako taj pastir prije nije osigurao da se sve ne raspadne u komadiće?

Kako se osjeća onaj tko se smatra određenim da najprije naviješta loše stvari? Vjerojatno poput onog Ezekijela, sudbinskog pratioca brojnih zemljaka s kojima je, 590 godina prije Krista, išao u babilonsko progonstvo. Njegova zadaća je bila najprije razbiti lažna nadanja koja su govorila da će se povratak u Obećanu zemlju dogoditi vrlo brzo– kao da bi se radilo o propasti nekog poduzeća. Ovakvo ponašanje poznamo nakon teških ili žalosnih životnih zbivanja. Stvar se redovito ne uzima ozbiljno ili se u sebi potiskuje. A ipak, istinsko prihvaćanje žalosti i time otvaranje novog početka je moguće ako se stvarnost prihvaća ozbiljno i svijest da ništa više neće biti kao što je prije bilo. Opis potpunog porobljavanja i razorenja Jeruzalema, kao i Hrama (tekstualno navedeno malo prije), trebao bi biti uvod za one zemljake oko njega, koji su još uvijek vjerovali, kao što su i ranije: Jahve neće dopustiti da propadnu…

Ali, radi se upravo o tome: zaboraviti sve stare pretpostavke i tako stvoriti mjesta za nove; osjetiti najveću tamu da bi se stvarno moglo cijeniti svjetlo dolazećeg dana. Na ovom temelju potpune nemoći i bespomoćnosti podići će se obećanje Jahvino na jednu višu razinu. Biti za nekoga tu, to znači upravo biti tu u tamnim trenucima. Ni u jednom slučaju to ne znači staro zabetonirati zauvijek. I nikako to ne može značiti jednostavno ne gledati na nepravde. Ali sigurno znači brinuti se za one koji se osjećaju sami i osamljeni. Slika „dobrog pastira“ treba dati utjehu i nadu: tu je netko tko se brine za izgubljene ovce, on će ih opet okupiti i voditi na pašnjake gdje će one moći ojačati. U prvom planu stoji misao da iz svakog loma, propasti dolazi nešto dobro, zdravo, jako. I uvjerenje da je upravo u tome Božje biće.

Drugo čitanje (1 Kor 15,20-26.28)

             Ovdje Pavao opisuje uskrsnuće, vrlo razumljivo i skoro tehnokratski: iza A dolazi B, pa C, D a to, u našoj, skoro potpuno matematičkoj, logici izgleda strano. A ipak, u ovim rečenicama stoje uvjerenja koja su vrijedna da ih naglasimo: Postojao je čovjek po kojemu je došla smrt, postoji čovjek po kome je došlo uskrsnuće od mrtvih. Druga točka: ovaj čovjek će uskrsnuti, nakon što je „usnuo“. Dakle, on ne ustaje svojom snagom. Pavao neprestano naglašava ljudsku Isusovu stranu i njegovu povijest. On se vrlo rano odvojio od pneumatskih tendencija koje bi govorile o nekakvom prividnom božanskom biću. On naglašava značenje smrti za život: točnije kao sastavni, neizbježni dio života. Ova misao upravo prožima 1. poslanicu Korinćanima.

            U njoj se Pavao suprotstavlja nekim pogledima koji su se vrlo jako širili u okolici Korinta i oni su prožeti već spomenutim pneumatskim tendencijama: prema njima se, već za života, vlastitim darovima milosti i snagama duha, mogu nadvladati križ i smrt. Za Pavla je ovakvo razmišljanje opasna stranputica: naglasimo da je suprotno stvarnosti, da su smrt i patnja bili samo jednom prisutni: jedna od posljedica bi mogle biti: svi oni koji su obilježeni patnjom i smrću i nalaze se u smrtnoj opasnosti bi mogli manje vrijediti, ili čak biti udaljeni od Boga. Ako to ne bi konačno i zauvijek s Kristom bilo prevladano, onda bi to bio znak neke slike Boga koja negira svakodnevne žrtve ili čak im se ruga, time što vrijede samo moć, sila i uspjeh. A oni koji Isusa slijede u životu kao i u smrti, tako Pavao, ti će sudjelovati i na uskrsnuću! A to znači, prevedeno na današnjicu, da bi se mogli spasti samo „uvjereni kršćani“

Radi se o tome što podrazumijevamo pod „uvjereni kršćani“. Pavao govori o nasljedovanju, a to uključuje onakav način života i djelovanja koje slijedi Isusov duh – neovisno o tome je li netko toga svjestan. Time što Pavao ističe na Isusu ono ljudsko, a time i smrtno, naglašava i uključuje ljudsko djelovanje među ljudima i s ljudima sa svim posljedicama i opasnostima koje pritišću život: briga za druge, život s drugima. Spremnost za supatnju – to je nasljedovanje u kojemu smrt konačno gubi svoju strahotu i snagu.

Evanđelje: (Mt 25, 31-46)

             Govor o sudnjem danu se oslanja na misli blaženstva u 5.poglavlju Matejeva evanđelja i tvori jednu vrstu zagrada. Ovo, na ovom mjestu, djeluje kao Isusov testament što je Matej sigurno namjerno napravio. Sve što dolazi poslije je daljnji opis Isusove sudbine. Ovaj govor o sudu završava sve prijašnje prispodobe, zaokružuje ih i tvori neku vrstu suzvučja onome, do sada rečenom. Osim toga, naglašava obećano i konačni dolazak Božje pravde gdje će se razdvojiti pravedni od nepravednih, dobri od zlih. Sve se zaoštrava u rečenici:“ Sve što ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!“

            Ta poruka nije vremenski ograničena. Vrijedi zauvijek. Bog je jedan Bog, koji je na strani siromašnih, potisnutih, napuštenih bez ali i ako. On se solidarizira s njima i još više, on je njima jednak: „jer bio sam gladan a niste mi dali jesti…“ Teološka formulacija temeljne ideje utjelovljenja za buduće generacija je time napisana, tako jednostavno i jasno da jasnije i jednostavnije ne može biti. Zahtjev jednog određenog držanja se povlači, poput crvenih niti, kroz cijelo Isusovo govorenje i ponašanje: kraljevstvo Božje je već počelo time što čovjek prihvaća čovjeka, stvara pravdu i za nju se zauzima. Po životu u tom smislu razbija se sila zla i smrti. Ovdje je alternativa: postaviti se protiv Boga ili suprotno, što su kroz sva vremena činili i čine oni koji su za svog života prihvatili žrtvu…

Misno slavlje

 Pozdrav: Gospodar nad svim gospodarima, Krist Kralj, neka bude sa svima vama.

Uvod : U svakoj svetoj Misi naviještamo smrt Gospodnju, slavimo njegovo uskrsnuće i s nadom gledamo u budućnost dok on konačno ne dođe u svojoj slavi. Naš životni put nije usmjeren na uskrslog Isusa, proslavljenog Gospodina samo danas i ovdje, nego uvijek gledamo prema Kristu kralju. U isto vrijeme dok gledamo prema gore, stojimo ovdje dolje na zemlji,ovog svagdanjeg svijeta sa svim njegovim brigama i problemima, njegovim zadaćama i radostima. Hvalu Bogu i službu ljudima želimo ujediniti u ovom bogoslužju.

Molitva vjernih: Gospodine Isus Kriste, ti si išao pred nama iz smrti u život i nas si pozvao da te kroz krštenje slijedimo. U povjerenju prema tebi i nebeskom Ocu molimo:

• Za Crkvu, narod Božji na zemlji, daj da radosno slavi službu Božju i da se istovremeno potpuno stavlja u službu ljudima, molimo te
• Za upravitelje država, za dobro cijeloga svijeta, daruj svim narodima mirnu budućnost i socijalnu pravdu, molimo te
• Za sve one koji su teško bolesni, koji se bore sa smrću, jačaj im povjerenje u tebe i vjeru u nebesko kraljevstvo, molimo te
• Za sve one koji zbog Crkve trpe, daj im snage da žive po Evanđelju, molimo te
• Za pokojne naše župe i sve pokojne rođake i prijatelje, uvedi ih u svoje kraljevstvo, molimo te

Gospodine Isuse, ti si nam otvorio vrata raja. Daj da i mi nadvladamo smrt i uđemo u vječnu slavu kod tebe. To te molimo sada i vijeke vjekova.

Meditacija poslije pričesti:

 

Propovijedi:

a)

Kako neki evanđeoski tekst može imati otuđujući efekt

Rušitelj igre

            Većina od vas vjerojatno zna što je to otuđujući efekt, posebno oni koji su sedamdesetih ili osamdesetih godina grijali školsku klupu. Morali su se time baviti, jer su se, u to vrijeme, neka djela Bertolta Brechta nalazila u školskom programu. Podsjetimo se: otuđujući tekst je stilsko sredstvo. Komentari ili pjesme prekidaju radnju na taj način da kod slušatelja i čitatelja ruše svaku iluziju. Tako nastaje kritičko odstojanje od onoga što se događa na pozornici, jer se poznate stvari pokazuju u nekakvom drugačijem svjetlu tako da suprotnosti svagdašnjice postaju jasne i vidljive.

            Budimo sigurni: otuđujući efekti postaju nešto kao „rušitelji igre“. Oni nešto ruše. Mogu iznenada prekinuti neke lijepe zamisli i ideje.

            A što to ima veze s današnjim evanđeljem? Pa ovako: ovo evanđelje djeluje kao neki otuđujući efekt. Izbacuje raspoloženje u koje se vrlo rijetko dolazi. Nije baš tako vedar tekst koji nas može raspoložiti: Sin čovječji dolazi suditi. On dijeli ljude na „ovce i jarce“. Opominje i prijeti. Tekst je vrlo dojmljiv: na neki način križa ovaj dio godine u kojemu se nalazimo i koja sada počinje. Više zvuči kao Veliki tjedan!

Gdje je izostao sukob?

                        Ipak se ovdje radi o nekim lijepim koracima prema adventu. Sve već počima mirisati po Božiću, izlozi, dućani pa i gradski trgovi (posebno na Zapadu). Već nalazimo čokoladne figurice sv. Nikole (djed Mraz) kolače, ukrase i štošta drugo. U nekim super marketima je to već od konca kolovoza – kao da se od ljeta, u trenu, preskočilo u advent. Vrijeme između pojedinih vremena – nestaje. Nema vremenskih praznina. Sada psiholozi govore da se smisao života doživljava kroz izmjenu doživljaja i emocija. Obratno znači: da mnoštvo ljudi ima probleme sa spoznajom smisla u svom životu, a može biti razlog da igra između svjetla i tame, visine i dubine, svetosti i tame više nije prepoznatljiva i više ne funkcionira.

            Drukčije rečeno: noć treba doživjeti da se stvarno može znati što znači jutro. Današnji evanđeoski tekst nije baš tako kriv (iskrivljen) pred ovom pozadinom. Prije nego se pođe u adventsko - božićno svečano raspoloženje, evanđelje nas još jednom vraća na zemlju. Kao što je rečeno: otuđujući efekt nas tjera na malo razmišljanja.

Solidarnost predstavljena kao dužnost

            Prije nego počne nova Crkvena godina i njezin vrhunac - rođenje Sina Božjega i time nešto novo, ovaj tekst nas upućuje na pitanje: zašto je uopće to dijete došlo na svijet? Da bi nepravdi ovoga svijeta učinio kraj, tako što poziva na solidarnost s onima koji su na rubu društva. Ova solidarnost nije nikakva igra, ni teatar. To je zadaća, a time i mjerilo kojega će Bog konačno postaviti za svakog čovjeka. Inače, tu solidarnost će ovo dijete, kasnije kao odrasli, živjeti i zbog toga pretrpjeti muku i smrt. I tako ovo biblijsko mjesto ukazuje na to da vjera u ovog Isusa nema svoj izvor u njegovu rođenju, nego u njegovom životu čija je posljedica je tjelesna smrt. To je život koji je bio stalno okrenut prema onima koji su bili gubitnici, jer su predali sve ono što su imali.

            Opasan život, jer izgleda da je prirodni zakon da posjedovanje traži uvijek novi posjed. Ali, bez ako i ali, opcija ovog života je biti na strani slabih i onih koji su ograničeni. I zato je neupitno, jer dolazi direktno od Boga – da ništa drugo ne može izmijeniti ovo biblijsko mjesto u svojoj dosljednosti i jasnoći.

Dijaloško razumijevanje Kralja

 Već iduće nedjelje ćemo pjevati radosne pjesme o dolasku kralja da sjedne na prijestolje i donese pravdu, a to stoji na kraju njegovog života kao oporuka. I što nakon toga dolazi opis je onoga što će doći poslije njegove smrti. Njegovo kraljevsko dostojanstvo je izvan svakog zemaljskog kraljevstva. Ono se čak prikazuje kao suprotnost između početka i kraja, zemaljskog nastupa i njegovog zemaljskog kraja. Ovostranog i onostranog.

Ovako promatran staromodan kraljevski naziv kod Isusa „Krist kralj“ ima svoj smisao. U društvu se pojam kralj povezuje s bogatstvom, vlašću, prestižem, ugledom, moći. Dočim je ovaj kralj povezao svoju sudbinu sa sudbinom slabih i prezrenih. On ih postavlja u središte svojih govora i djelovanja. On će biti jedan od njih, koji s njima trpi: „Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.“ Ako se Bog u Isusu Kristu stavlja na stranu bespomoćnih, onda se, na kraju, može samo ustvrditi: kraljevski za njega nisu oni koji posjeduju vlast i moć, nego oni koji nemaju ništa od zemaljskog kralja i kraljevstva. Sudioništvo na ovom kraljevstvu imaju samo oni koji se za takve zauzimaju.

Punina života

            Ipak, to mora imati i posljedice. Slaviti Krista kralja znači imati poštovanja prema ljudima bez sile, a ne davati poštovanje silnicima svijeta. I to opet znači ne zaboraviti na siromašne, odbačene, bezvrijedne u ovo predbožićno radosno vrijeme. U svim ovim radostima i slavljima ne izgubiti iz vida žalosne i osamljene i kod svega ovoga ne izgubiti iz vida život kao cjelinu u kojemu čak ni mala sitnica ne ostaje bez posljedica.

            Zar to ne zvuči kao „rušenje igre“ baš pred advent? Mislim da ne! Jer sam čvrsto uvjeren: tko je za sebe jednom otkrio da su živjeti i omogućiti život dvije strane jedne te iste medalje, taj je na sigurnom putu pronaći ono što već duže vremena traži u dubini srca: život u punini. A to je poruka skorog adventa.

 1.

 Put iz "zemaljske" smrti do "nebeskog" života vodi preko djela ljubavi.

Ako ovo sažmemo u kratku formulu, onda moramo ustvrditi da je za svakog kršćanina potrebno da:

• s jedne strane bude okrenut prema "konačnom vremenu"
• se potpuno angažira sada
• da postoje životne zajednice koje će djelovati prema vani iz nutarnjeg, duhovnog područja,
• da se daju poticaji za uređenje života (Crkva mora postati nositeljica nade); ljubav Božja mora, govoreno u slici - puhati u jedro, mora biti primjetna radosna, tješiteljska i oslobađajuća,
• da već sada u zajednici (u najmanju ruku u principu) može biti moguće usmjeriti pogled prema nebeskim vratima. Mi smo već sada prešli iz smrti u život, jer ljubimo braću.
• tko pliva protiv struje mora štošta progutati,
• plivati protiv struje je veoma teško, jer pojedincu dolazi mnogo toga nasuprot,
• ondje gdje su Božje pravo i dužnosti prema ljudima u opasnosti, treba zvoniti na uzbunu.
• oni su trebali poznavati dobre pašnjake i putove do njih, jer je zemlja većim dijelom bila kamenita i vrlo rijetko obrasla,
• oni su morali znati gdje ima vode da životinje ne bi ožednjele,
• oni su morali opažati kada su ovce umorne i pustiti da se odmaraju,
• oni su morali znati kako se izbjegava panika među životinjama da besciljno ne lutaju,
• oni su se brinuli za bolesne ovce, ranjene liječili, brinuli se za slabe, pa čak ih ponekad i nosili,
• oni su čuvali životinje u kamenim ogradama da ne padnu u provaliju, da ih ne odnesu pljačkaši, tjerali su od njih gladne divlje životinje ako bi pokušali napasti slabije ovce.

Današnja tri čitanja nam donose sliku Boga kojega ćemo tek onda otkriti kao"dobrog Pastira" ako se njegov narod (i pojedini kršćani) neumorno angažira u socijalnoj pravdi i miru, ali uvijek imajući pred očima usmjerenje života: sudioništvo u kraljevstvu Kristovu u nebu.

Od posebne vrijednosti je, za konkretan rad u zajednici:

Put manjeg otpora nije ispravan

     "Dobri posjetitelji nedjeljne mise" kojima su najveći problemi hoće li biti ovako ili onako, neće se nikada u javnosti uzeti ozbiljno, oni nemaju problema, oni su potpuno mirni, poput onih na groblju. Drugačije je kod onih djelatnika u općini koji su osjetljivi za probleme malih ljudi, za ono što te ljude muči i pritišće.

     Našim vjernicima koji su svjesni odgovornosti mora se, opet i iznova, staviti pred oči:

Posebno je opasno za kršćansku vjeru činiti rascjep između bogoslužja i služenja ljudima (između liturgije i diakonije). Kod vjernika koji imaju pred očima "zadnja vremena", mora biti uvijek živ kriterij posljednjeg suda (današnje evanđelje) i određivati način života kršćanina. Ako se sakrijemo iza kulta (bogoslužja), a prema problemima današnjeg društva i ljudi igramo politiku noja, koji zabada glavu u pijesak, u biblijskom smislu postupamo potpuno krivo.

   "Gospodin me savjetuje u svim mojim djelima..."

Služba Božja, s njezinom okrenutošću prema završetku svijeta, nama omogućuje sasvim nove snage da možemo savladati aktualne životne probleme sadašnjice. Pa čak nam je i obećana konačna pobjeda nad smrću (u Kristu) koja daje vjernom čovjeku nutarnji mir i vanjsku slobodu da bude dorastao određenim problemima.

       ..."Sklopljene ruke na molitvu prisiljavaju Boga da radi."

       ..."Tko moli, povezuje nebo i zemlju."

       ..."Svatko se mora odlučiti hoće li ići u svjetlu ili lutati u tami sebičnosti. Po tome ćemo biti suđeni. Pitanje glasi: Što smo učinili drugima?

           I ako ponekad stojimo pred velikim zadaćama, kojima izgleda da nismo odrasli, tada je dobro misliti na riječi Josipa Kentenicha, osnivača pokreta "Lijepi grad": "Bog ima mogućnosti i ondje, gdje ljudi već davno ne vide nikakvu!" A Klement Aleksandrijski je rekao:" Ako vidiš svoga brata, onda vidiš i Boga."

 2.

     Nitko ne stoji uz nas kao On

Isus reče svojim učenicima: „Kad Sin čovječji dođe u svojoj slavi i svi anđeli s njime, tada će on sjesti na prijestolje svoje slave. I sabrat će se pred njim svi narodi i on će ih razdijeliti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Ovce će sabrati na svoju desnu stranu, a jarce na lijevu." (Mt 25, 31 - 33).

                 Mislim da nema vjernika koji nije sebi kad, tad postavio pitanje kako će biti kad se završi njegovo vrijeme života, a otvore mu se vrata vječnosti.

       Sada mi pada na pamet zgoda koju sam davno čuo od jednog propovjednika. Živjela dva redovnika, veoma pobožni i revni. Često puta su međusobno razgovarali kako će to izgledati na drugom svijetu kad se pred njima otvore nebeska vrata.

         Dugo su raspravljali i konačno se dogovorili da onaj koji prvi umre dođe reći, onome koji je ostao, kako je tamo. Dogovorili su se da to budu samo dvije kratke riječi. Ako bude onako kako su oni govorili i zamišljali, onda će reći „Taliter" što znači: onako je, a ako bude drugačije onda „Aliter."

         Uskoro se dogodilo da je srce mlađeg prestalo kucati. Prijatelj je, navečer očekivao dogovoreni posjet, ali njega nije bilo. Tek iznenada, nakon godinu dana, dođe iznenada umrli pred njega i umjesto jedne dogovorene riječi, reče sasvim polagano dvije riječi: „Totaliter aliter" - potpuno drugačije. Ovdje je sasvim jasno: svi mi prolazimo kroz nesagledivu tajnu i to zato, jer onostrano prelazi sve naše pretpostavke. S tog razloga i piše sveti Pavao: "Oko ljudsko nije vidjelo, uho nije čulo, ljudski razum nije dokučio - što je Bog pripravio onima koji ga ljube." (1 Kor. 2,9) To nije šuplja riječ koja bi nas htjela odvesti od poteškoća ovoga života i tješi nas srećom onostranog života. Pavao točno znade što govori. Naša osjetila zahvaćaju samo ovostrano, tako da možemo, samo iz beskrajne udaljenosti naslutiti što se događa u smrti: to je potpuno oslobađanje čovjeka od svih granica.

         I ako pokušamo nešto reći o onome što nas čeka s druge strane života, to možemo reći samo zato što je Isus nešto obećao. Mislim ovdje na njegove govore o sudu (Mt. 25, 31-46) koji stoji u središtu liturgije danas, na blagdan Krista Kralja. Poruka koja nam se daje je, na neki način, zajednička misao svega - neki testament.

         Zato se pitajmo: Što konačno znači da će Isus doći kao kralj i gospodar nad svim narodima i da će im suditi? To znači da će nam postati jasno dok budemo stajali pred njim da nas nitko ne ljubi i ne stoji uz nas kao on. Tada ćemo najvjerojatnije reći: da sam makar i pomislio, kako si mi bio bliz, na svim mojim putovima, tada bih se bio potpuno drugačije na tebe oslonio. tada bih bio s tobom i po tebi sasvim drugačije uredio svoj život.

         U tom trenutku ćemo spoznati kako nam nije samo on bio blizu, nego je stajao uz nas, a prije svega u svakom čovjeku, posebice u onima koje smo mi držali nevažnima, malenima, otpisanima, obespravljenima, u onima s teškom bolešću, udarenima i označenima s bilo koje strane. U usporedbi s njegovom ljubavi vidjet ćemo kako smo mi bili nemilosrdni, oštri, nepopustljivi, tvrdokorni, uska srca, prezahtjevni i samodopadni prema drugima. Tada ćemo možda reći: "O da sam znao kako je vrijedan svaki čovjek u Božjim očima, kako se Bog sa svakim od njih solidarizira, kako mi je bio bliz u svakom od njih s koliko bih se više poštovanja i samilosti, spremnosti odnosio prema njima."

Tako ćemo mi doživjeti Isusa kao "sud ljubavi" po kojemu ćemo biti potpuno usmjereni na njega i to zbog promjene koja će nas, do u tančine, zahvatiti. Zato nas ovaj blagdan treba prožeti kao pročišćavajući oganj, oganj koji čisti naša osjetila za onu ljubav koja nas čini sličnima Bogu. A kako izgleda ta ljubav, rekao nam je Isus u svojim usporedbama.

         To je ljubav koja pomaže ondje gdje se radi o običnim stvarima: gladnom dati jesti, iskazati strancu dobrodošlicu, ali i ona druga djela ljubavi: neuka poučiti, dvoumna savjetovati, žalosna utješiti, a onome tko je upao u grijeh pomoći da se iz njega izbavi. To su, u stvari, samo male sitne pažnje, ali ne zaboravimo da samo od njih živi prava ljubav. Iz pažnje koju pružamo, koja je sama po sebi razumljiva, ljudima oko nas raste snaga da učinimo i nešto izvanredno ako se za to ukaže potreba.

         Bert Brecht u drami:" Kavkaski začarani krug krede" govori o djevojci koja je htjela služiti u guvernerovu dvorcu. Kada je guverner pao kao žrtva pobune, djevojka je htjela pobjeći. Tada, u zadnjem trenutku, opazi od svih napušteno novorođeno, guvernerovo dijete. Djevojka zastaje i bori se u sebi, želi ići dalje. Konačno, savjest pobjeđuje, prigiba se i uzima dijete. Komentator sažimlje situaciju riječima: "I zastrašujuća napast postaje dobrota." Da je imao pravo, pokazuje daljnji život djevojke, koja je na sebe preuzela sve poteškoće koje su nailazile iz preuzimanja djeteta.

" I zastrašujuća napast postaje dobrota". I što bi bilo ovdje uvijek za reći: što nama izgleda zastrašujuće, to je za Isusa dobrota, to jest put ljudi prema kraljevstvu Božjem.

3.

S vjerom u Isusa Krista dobivam vjerodostojni odgovor na pitanja mojega života.*

Uštedite meni i sebi, dragi kršćani, stereotipni početak jedne propovijedi o Kristu kralju: Mi ne znamo danas s titulom i institucijom «kralj» zapravo ništa započeti. Mnogo više se radi o pitanju o kojemu se kod nas kršćana uvijek radi: Što meni znači, što nama, znači Isus Krist? Htio bih se držati riječi današnjeg teksta iz Biblije.

Život ljudi se sastoji od pitanja koja žele biti odgovorena. U zajednici Korinćana postojalo je pitanje: Možemo li imati nadu za naše pokojne? Postoji li uskrsnuće od mrtvih?

Postojala je jedna grupa koja je rekla: Uskrsnuće od mrtvih ne postoji, jer ono se već potpuno i posve dogodilo kroz vjeru u Isusa Krista. Mi smo sada već pri usavršavanju; uskrsnuće više nije potrebno...

Drugi su rekli: Kada se Isus sada vrati, tada ćemo koji još živimo, biti uzeti s njim u Božju divotu, ali oni koji su već umrli, oni su mrtvi, postoji li za njih također nada...

Ova pitanja Korinćana nisu više i naša. Ali ono što je temeljno u ovim pitanjima to i nas zanima. Pozadina našega života – koja biva od mnogih potiskivana.

Što meni znači Krist?

Pitanje „Što meni znači Krist“, znači: Ja smijem sva pitanja koja imam postaviti. Ja nisam samo usredotočen na «vidljivo», a da ne smijem više pitati za «nevidljivo».

«Ne može se samo živjeti od hladnjaka, politike i križaljki. To je nemoguće». Tako je rekao Saint-Exupery u ranim 40-tim godinama jednom generalu. Danas se to može još proširiti: računala, roboti, tehnika informacija, potencijal naoružanja... Od toga se ne može živjeti, ne, ne može. Sigurno da je to za nas važno, to trebamo u najmanju ruku za život, ali od toga se ne može živjeti.

Postoje druga, važnija pitanja, potrebe, želje, ciljevi za nas ljude – neiskorjenjiva pitanja; ono što je zanimalo Korinćane, to i nas pokreće, iako mi to drugačije formuliramo: Što je s našim mrtvima? Što će biti sa mnom pri umiranju i poslije smrti?

Pavlova vjeroispovijest je i moje vjerovanje, naše vjerovanje, nada poslije smrti. Mi također doživljavamo, trpimo moć smrti – umiremo od nje... svi ljudi, od prvih ljudi. Isus prekida ovu apsolutnu moć smrti – te ćemo tako i mi, koji njemu pripadamo, kroz smrt doći do života. Kršćani ne trebaju potiskivati pitanje: Postoji li jedna veza, tijesna sprega, posljednji smisao, jedan cilj onoga što mi doživljavamo, što je prije od nas bilo, što od nas jest, što će biti poslije nas? Da li smo mi samo takovi ljudi, odlučujući učesnici, na pozornici svijeta – koji dolaze iz ničega i moraju opet nestati u ništa? To su pitanja koja su postavljali i kršćani zajednice u Korintu.

Odgovor na to je odgovor našega vjerovanja: «Po smrti nam se neće život oduzeti, već pretvoriti u konačni život s Kristom kod Boga».

Gospodine, dostojan si uzeti knjigu i otvoriti njezine pečate; jer bio si zaklan i zadobio si svojom krvlju ljude za Boga iz svih plemena i jezika, iz svih nacija i naroda, i ti si ih učinio kraljevima i svećenicima za našega Boga i oni će vladati na zemlji. (Otk 5, 9-10)

*P. Klemens Jockwig. prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen.

Misli

           Mnogi ljudi našega doba su pastiri, ali mnogi to ne žele priznati i shvatiti, jer biti pastir je više nego zanimanje. Nositi odgovornost u stalnoj pripravnosti. Brižno tražiti putove za druge i za sebe. Brinući se biti sada i ovdje, a gledati u izlaz, rješenje. Tražiti izgubljeno u nezadanoj zadaći. U svemu i svima sačuvati radost, koju su pastiri naviještali u Božićnoj noći.

         Gospodine, mnogo puta je u nama i oko nas tamno, jer smo nešto izgubili, jer osjećamo da se od nas očekuje cijelo biće. Glas vapije i mi znamo da naš odgovor nije i ne može biti ništa drugo nego ponavljanje poziva, poznamo poziv i glas. I znamo da moramo dalje govoriti - da, dalje vikati.

            Dobar pastir nije mučenik, nego onaj koji iznova i uvijek za druge umire u radosnom biti tu za druge, za izgubljene koji za njim viču.

          Gospodine, ti si mi pastir, u tebi ja imam sve. Daj mi snage, daruj mi mir. Ti si put u tami, ti mi pružaš ruku, ti si moja potpora.

                                                                  brat Imanuel Jakobs, OSB, Jeruzalem

 Pastiri, u vrijeme kad je Isus živio, su bili jednostavni i priprosti muževi, koji su dan i noć živjeli sa svojim stadom. Zato su često bili neuredni, zaudarali su i pobožni Židovi su ih izbjegavali. I zato se još više čudimo da se upravo tim ljudima na kraju društva prvima objavila radosna vijest o rođenju Djeteta i da su upravo oni bili ti koji su prvi svjedočili.

   Pastiri su tada imali mnoge zadaće:

Dobar pastir se brinuo i bdio, vjeran i odvažan. Ako je bilo potrebno, riskirao je čak i život. Pa ako je koja ovca pošla krivim putem, ostavljao je cijelo stado i izgubljenu tražio. Ovo stoji iza svega onoga kad kažemo: Bog je dobar pastir.                          

nepoznati autor

 Gospodin je pastir moj

 Gospodin je pastir moj, ništa me ne može ubiti. Ljudi me promatraju, prebrzo me osuđuju. Ali me uopće ne poznaju. Molim Gospodina. Gospodin je moj pastir. Njegov pogled dopire do dubina duše moje, njegov mi pogled donosi sva dobra i ljepotu ovoga svijeta. Gospodin je pastir moj i ništa mi neće nedostajati. On se neće umoriti slušati moje moljenje danju i noću. On ne pada pod teretom. On mi daje snage nesebično pomagati. Bog je moj pastir, ništa me ne može ubiti. Dani prolaze, ljudi se pokraj mene žure. Gledam jurnjavu i žurbu po zemljama i gradovima, naslućujem sjene koje se uzdižu oko mene. A ipak znadem: Bog je moj pastir, ne može me ništa ubiti. Okolina me ne razumije. Svi oni nose maske i ne otkrivaju ih. Oni nepotrebno brbljaju, a ne daju mi ništa. A ja se utapam u šutnju, ne nalazim riječi, koja bi me s njima povezivala. Bog je moja riječ, on stoji uz mene. Pitam i tražim, mislim i ispitujem, a pitanje u meni vječno gori: kamo i kuda? Bog je moj pastir, on mi pokazuje put iz sumnja u vjeru, iz tjesnaca u širinu. Nemir svijeta me pritišće. Kod Gospodina nalazim mir i tišinu. On mi je stijena na koju se sve razbija. On je moja zaštita na koju se razbijaju sve navale. On stoji i kad mi padamo, on ljubi i kad mi mrzimo. On šuti kad mi lutamo. On je tamo gdje se mi nađemo. Gospodin je moj pastir i ništa me ne može ubiti. I kad bih morao kroz duboke provalije prolaziti, ne bojim se ničega, jer on je sa mnom.  

                               Martin Gutl razmišljanje o psalmu 23

Vjerujem