Pozdrav:

Gospodin s vama

Uvod:

Slavimo Tijelovo, blagdan Tijela i Krvi Kristove, blagdan ustanove presvetog Oltarskog sakramenta. Ovo je uskrsno slavlje. Ovo nismo mogli tako svečano slaviti na Veliki četvrtak zbog blizine muke Gospodnje. Zato Crkva slavi ovo otajstvo prvog četvrtka nakon završetka uskrsnog vremena. Okupili smo se, kao narod Božji, oko Gospodnjeg stola. Sjećamo se posljednje večere koju je Isus slavio sa svojim učenicima, slavimo naše zajedništvo s njim i tako se podsjećamo na veliku gozbu na koncu vremena, koju će  Bog pripraviti za sve narode. Zazivom 'Gospodine, smiluj se'  pozdravimo Krista uskrslog, proslavljenog i uzvišenog, koji je u našoj sredini kao domaćin koji nam nudi kruh života.

Molitva vjernika

Propovijed:

1.

Ljubav je najpotrebniji kruh kojega trebamo za život

«0vo je kruh koji sišao s neba, ne kao onaj kojega su jeli oci vaši u pustinji i pomrli su. Tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke.» (Iv 6,58)

Kod svake svete Mise svećenik moli, kod pripremanja darova:»Blagoslovljen da si Gospodine Bože svega svijeta. Od tvoje darežljivosti primismo kruh što ti ga prinosimo, on, plod zemlje i rada ruku čovječjih, postat će nam kruhom života.» Ova molitva puno govori o Bogu i o nama. Želio bih ovo malo pojasniti. Ako se ovih dana putuje žitorodnim poljima Europe, svuda se vidi jednaka slika: pravilno raspoređena polja, dobro nagnojena, zeleni klasovi zriju za žetvu: »Plod zemlje i rada ruku čovječjih.»  I  kad čovjek ne bi bolje poznavao zemlju, mogao bi pomisliti da je to sve tako normalno. Ipak, znamo da ima zemalja gdje nema ni pšenice, ni kukuruza, ni vinograda, ni riže, a ipak se tamo radi i ore i sije, ali na žalost i ne žanje. Zato naša molitva kaže: Plod zemlje i rada ruku čovječjih. Oboje idu skupa i plod zemlje i rad ruku čovječjih. A ipak je Bog onaj koji nam daje kruh. Inače ne bi bilo ničega i mi ne bismo imali što jesti.

Ali, ova riječ ima i jedan drugi smisao, nad kojim se mnogi, posebno bogatiji, trebaju zamisliti. A to je spoznaja da veoma mnogo ljudi nema što jesti. Oni jedu upravo toliko da ono što bi trebao biti kruh života, postaje kruh za umiranje.

Odakle to dolazi? Odgovarajući stručnjaci će reći: ti ljudi misle da ne mogu dobiti ono što trebaju za život. Plaše se da će svega nestati, jer misle da im nitko ništa ne daruje pa sve brzo unište. Dolazi mi na pamet stara poslovica: «Prije ću trbuh rasporiti, nego gostioničar nešto darovati.» Ako ovu poslovicu prebacimo u naš kontekst, onda bismo mogli reći:»Prije će sebi trbuh rasporiti, nego drugom nešto darovati.»

Očito postoji strah da bismo mogli premalo dobiti i zato, suprotno tome molimo: „...i zato ti donosimo kruh da nam postane kruhom života», a ne nikako umiranja,  molimo te da ovaj kruh, u prvom redu, iz zahvalnosti jedemo, da nam u istinu ovaj kruh postane kruhom života.

I mi to ne samo molimo, nego i uzdižemo kruh da bi ga Bog mogao uzeti. Na taj način pokazujemo: «Evo, mi ti sve predajemo, jer ćeš nam ti sve to, iznova, opet, darovati.

Ima li tu obrata. Nipošto!  Bog je ljubav, a ljubav uzima dar kao prigodu za još veće i jače darivanje. A što Bog daruje? On daruje jedan sasvim drugačiji kruh za življenje. Taj sasvim drugačiji kruh je ljubav, jer mi svi živimo, ako živimo uistinu, od ljubavi. Ljubav je najvažniji kruh za život. I zato nam Bog daruje svoju ljubav u opipljivom obliku. U Isusu je Bog došao k nama u ljudskom obliku sa svime što ima. U njemu nam daje sve što trebamo za život. On postaje kruhom života i zato se skriva pod jednostavnom prilikom kruha.

Kruh nam govori vrlo mnogo. Želim ukazati na dvije stvari. Kod pričesti ne dobivamo veliku količinu, nego jedan komadić, jer je to nebeski kruh koji u sebi krije ljubav. A ljubav se ne može u velikim količinama iznositi, nego ljubav treba uvijek kušati. Tko ljubav ne kuša, njemu se ljubav i ne daruje. Zato nam onaj komadić, ona hostija govori: probaj, pokušaj, nemoj brzo progutati. Ovdje se radi o ljubavi, jer ljubav želi da bude kušana i da se osjeti i tek onda te ona hrani.

I drugo: jer smo naviknuti da puno ljudi ide na pričest - svi primamo kruh u istom obliku i veličini. Bilo bi bolje kad bi se kruh ponovo i za sve lomio. To činimo simbolički s velikom hostijom svećenika. Ona se kod pričesti dijeli među više svećenika. A to je znak da se kruh mora dijeliti. I gdje se to događa, neće ga biti manje, nego dapače više, jer je to kruh ljubavi. Ako narodna mudrost kaže: Podijeljena radost je dvostruka radost - podijeljena bol je pola boli, onda to vrijedi i za Isusov kruh ljubavi još i više. Njegova ljubav, u ovom razdijeljenom kruhu, je dvostruka hrana za one koji ga dijele. A to je ono što mi danas ovdje slavimo.

1. Slaviti blagdane

Kad ne bismo imali blagdane i svečanosti, nešto bi nedostajalo. Svečanosti stvaraju prostor da slavimo ono što nam je važno. I zato, u diktaturama, praznici sa vijorenjem zastava nikad nisu bili neka svečanost. Slaviti možemo ono što nam je važno i vrijedno.

Svečanosti često nastaju, jer nam nešto fali. Jer nešto novo i drukčije dolazi pa ljudi slave i došli su na ideju nešto slaviti, Zato nije nikakav slučaj da je Tijelovo nastalo u 13. st., jer je tada Misa bila, u većini slučajeva, slavlje bez primanja pričesti. Redovito je kršćanin išao jednom na godinu na pričest, o Uskrsu. Da obred kojega svećenik slavi na latinskom  jeziku ima nešto s Posljednjom večerom velikoj većini je nestalo iz svijesti kao i strahopoštovanje je pred Sakramentom. U to vrijeme je redovnica Juliana od Lütticha imala viđenje. Vidjela je pun mjesec koji sjaji, ali ima jednu tamnu fleku. Crna mrlja joj je govorila da nešto nedostaje. Ona je uspjela nagovoriti biskupa, kasnijeg papu, da uvede svečanost. Tako je, prije 800 godina, nastalo Tijelovo.

2. Što bi danas falilo

Ako danas  mislimo na Euharistiju, onda vidimo da nešto fali. Dobro je da se danas ne nabacujemo dokazima i protudokazima. Primanje pričesti može biti sasvim osoban i dubok susret s Kristom. Lako se zaboravlja da je Euharistija slavlje cijele zajednice i cijele Crkve. U pričesti, u posvećenom kruhu prisutnim Kristom povezujemo se s cijelom Crkvom. Zato cijela Misa, sve molitve, čitanja i zajedničko vjerovanje pa svečano spominjanje ustanove Euharistije - sve spada u pričest.

Možda nam je pričest postala previše  svakodnevna, uobičajena. Što bi nam danas  moglo značiti da imamo strahopoštovanja? Ne radi se  o tome da bi mi naglašavali ovo strahopoštovanje radi samog strahopoštovanja. Ono može biti nešto što će nama, kršćanima, omogućiti da uočimo da smo mi vrijedni u Božjim očima i da ima nešto vrijedno u našem životu. Možda upravo to fali našem životu?

3. Što danas  slavimo?

Imamo neke razloge da slavimo Tijelovo. Važno je da se ovaj blagdan ne slavi na Vel. četvrtak, nego upravo sada na početku ljeta. Tijelovo je blagdan radosti zbog Božje prisutnosti u našoj sredini. Ako u procesiji ulicama nosimo kruh života u kojemu nam se daruje sam Krist, onda to nije čisti folklor. To je onda naš put da obnovimo vjeru.

Tijelovo je put da pokažemo strahopoštovanje kojega smo postali svjesni, strahopoštovanje da je Bog među nama prisutan onda kad njegova Crkva slavi uspomenu njegove žrtve.

Strahopoštovanje  pred svim ljudima da je Bog s nama i među nama. Imat ćemo strahopoštovanje pred ljudima koje je Bog stvorio i posvetio, imat ćemo i strahopoštovanje pred Bogom prisutnim među nama.

Tijelovo je put da slavimo zajedništvo. Zajedništvo kojega ljudi ne mogu učiniti. Bog nas je pozvao iz svih jezika i naroda. Krist nas poziva za svoj stol da primimo kruh koji je život. Kakav događaj! Kad ne bi bilo ovog blagdana, nešto bi nam falilo.

3.

"Židovi su se međusobno prepirali: kako nam ovaj može..." Meni su mnogo draži ljudi koji se svađaju zbog Isusovih riječi, često ga shvaćaju mnogo bolje, nego oni koji puštaju da njegove riječi prođu pored njih poput vode.

Kruh s neba

On bi trebao biti kruh koji je sišao s neba, reče Isus. Kruh - zemlja i pojam za život. On je život i ima života za dati. On, njegov život, je došao s neba. On nema ništa po samome sebi, njemu je sve dao Otac, neprestano mu daje, to drži u ruci i prenosi dalje. "Kao što ja živim po Ocu, tako će svaki koji mene blaguje, po meni živjeti u vijeke."

Tko Isusove riječi o sebi i životu tako shvaća, u njemu se nešto buni, jer naše misli, planovi i djela idu u drugom smjeru.  Mislimo i vladamo se ovako:  život je onda život ako sve imamo u svojoj ruci.  I pri tome se odvajamo od velike stvarnosti. Koliko puta nam je došlo na pamet da nismo mi sami sebi dali život.  U najmanju ruku, onda kad vidimo malu bebu. I koliko puta smo vidjeli, iz blizine, da se nekome oduzima život, iako ga sam nije htio slobodno predati? (Oni koji sami sebi oduzimaju život to čine, jer njihov život više nije nikakav život.)

Početak našeg života mi sami sebi nismo postavili- završetak nemamo u ruci. I smijemo li onda smatrati da je ovaj komadić između rođenja i smrti naše vlasništvo i u našoj ruci?  Možda mislimo da je pravo ono što sami imamo u svojoj ruci  i što sami učinimo u najvećoj slobodi i neovisnosti.  Mislimo da sami možemo urediti kvalitetu svoga života, novcem ono što se novcem može učiniti, utjecajem i položajem, ugledom, osjećajem kojega smo izgradili na samopouzdanju i samodopadnosti, a da pri tome i ne mislimo koliki se guše u nesreći, a plivaju u novcu, utjecaju, položaju, koliki umiru od straha da sve to ne izgube.

Za život na svijetu

Isus govori da život kojega ima za darivanje svijetu dolazi s neba i svakog trenutka potječe iz Očeve ruke i da će trajati i preko tjelesne smrti.  (uskrsnut ću ga u posljednji dan)  Primiti od njegova života i sudjelovati na njegovoj životnosti može samo onaj koji se okrene od svojih fiks ideja da je pravi život ono što sam može činiti. Trebam učiti tako gledati i tako živjeti:

- moj život dolazi iz Božje ruke, leži u njegovoj ruci i ulazi u njegovu ruku. Neprestano dizanje i spuštanje je ljuljanje Božje kolijevke u koju me postavio. On je izmjerio i odmjerio sve moje snage, sposobnosti, on mi ih je darovao za mene i za druge. Ne trebam ništa izmišljati iz svoje glave.

- Ljude koje susrećem i s kojima sam povezan, on mi je dao - ne trebam biti nezadovoljan ni sa sobom, ni s njima.

Iz dana u dan, sata u sat trebam samo svoj život uzimati iz njegove ruke i sigurnim držanjem raditi imajući povjerenje da on sve drži u svojoj ruci kao Otac koji ljubi.  Tako moj život, na ovoj zemlji, može, za mene i za druge, postajati sve dublji i dublji život.