S obzirom da će ove nedjelje biti u Zagrebu sveti Otac preporučam tematsku propovijed - materijale možete naći na http://www.don-ivica.net/razno/56-opca-crkva/391-papa-ovjek-bliskosti-s-bogom.html ili  http://www.don-ivica.net/razno/56-opca-crkva/370-papa-na-listi-za-odstrjel.html ima i drugih korisnih članaka u istoj rubrici Razno.

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

 

Prvo čitanje (Dj 1,12-14)

Odlomak, zbog navođenja vremena, se čini prikladnim za nedjelju nakon Uzašašća (r.12: „ Kad je Isus uzašao na nebo.";1,1-11 slijedi blagdansko čitanje). Slijedi navođenje imena jedanaestorice  koji su se vratili u Jeruzalem (r 13) i pokazuje da su u prvom planu apostoli - oni garantiraju kontinuitet između Isusa i Crkve. Jeruzalem je teološki važan. Ovdje je Isus, svojom smrću i uskrsnućem, ispunio svoje poslanje; ovdje Crkva započima svoj put.

Ovi reci indirektno daju ime mjesta uzašašća „Maslinska gora".  Skup „u gornjoj sobi" nas podsjeća na druge skupove na tom mjestu (za učenje, za molitvu, nakon Isusove smrti)

R 14 opisuje „idealno stanje : jedanaestorica su bili jednodušni u molitvi - k tome i drugi učenici i žene.  Događaj Duhova se čini direktno povezan  s ovim recima, nakon izbora Matije. Duh Sveti je tako odgovor Božji na jednodušnu molitvu sakupljenih učenika.

Vrijeme između Uzašašća i Duhova je označeno kao vrijeme osamljenosti, straha, praznine i napuštenosti.  Impuls, koji dolazi iz nutrine čovjeka, je drukčiji.  Učenici iz Jeruzalema nam pokazuju: oni se drže zajedno. Tamo, između svoja četiri zida, tamo gdje su i drugi, tamo gdje mogu usred osamljenosti doživjeti da nisam sam.  Ondje gdje se možemo međusobno podizati,  podržavati i pomagati.

U takvim slučajevima, između Uzašašća i Duhova, postoji samo jedno: povući se,  osloniti se na drugoga,  zajednički izdržati ono što se ne može promijeniti.  Vrijeme između Uzašašća i Duhova,  vrijeme osamljenosti i napuštenosti, može se izdržati samo zajedno  „jednodušno u molitvi" (r 14 a). U zajednici se to može postići, jer i onako ovo vrijeme nije trajno. Duhovi dolaze - Božji Duh otvara nove stvarnosti za ljude, koji vjeruju u njegovog Sina, Isusa Krista  i oduševljeno slijede njegovu poruku.

Drugo čitanje  (1 Pt 4,13-16)

Prva Petrova poslanica spada u  „katoličke poslanice",  jer nije adresirana jednoj određenoj zajednici, nego je upućena  jednoj velikoj „sveopćoj, univerzalnoj" (= „katholikos") zajednici slušatelja i čitatelja.  S 4,12 počimaju opomene na ustrajnost i strpljivost.

Rr. 12-14 bave se pitanjem patnje : to nije kazna, nego iskušavanje u ognju. To je sudjelovanje  na mukama Kristovim, zajedništvo u patnjama osigurava zajedništvo u ispunjenju.  (Usp Fil 3,10; Rim 8,17, izgleda da ovdje  1 Pt  slijedi pavlovsku misao.)

Čini se da je tekst napisan u vrijeme progona ili na njegovu početku. Progonstvo donosi spasenje samo ako je zbog Krista, a ne zbog nekog kažnjivog djela. Patnju se doživljava kao „kršćanin" (uz Dj 11,26 jedino pojavljivanje pojma „christianos"!)  Samo ime je dovoljno za progon.

Biti kršćanin, ovdje, nije ništa ugodno, nego traži i ispovijedanje vjere  vlastitim životom - no patnja za ime Kristovo donosi i obećanje ostvarenja, opstanka na sudu.  Snagu za takav život, postupanje, djelovanje i trpljenje  dobiva se iz Isusova uzora i iz bezuvjetnog povjerenja u Boga koje se pojačava i hrabri po Duhu Božjemu. Kršćani se neće posramiti, nego će proslaviti  Božju stvarnost u njegovu imenu. Isusova blaženstva se ostvaruju na njima.

 

Evanđelje

Ovim tekstom  evanđelist Ivan uvodi u Isusov oproštajni govor.  Cijelo 17-sto poglavlje  je predstavljeno kao molitva, a u stvari sadrži, ukratko, Ivanove teološko - kristološke misli.  Isus predaje Ocu, na neki način, svoj izvještaj o dovršenom djelu i istodobno ga moli da očuva  vjernike.  Tako, prije svega, ova Isusova molitva ima pred očima zajedništvo svetih, a posebno očuvanje u budućim situacijama.

„Proslava" je specijalna i određujuća tema  ovog teksta. Isusova molitva za međusobnu proslavu je, ukratko, izrečena formula za cjelokupno djelo spasenja  -  dovršenje onoga što je Otac, po svom Sinu,  i svega onoga što je Sin, u ime i po nalogu Oca, učinio među ljudima. Proslava se događa po spoznaji, ne po razumskom razmišljanju i znanju, nego po dubokom, jedinstvenom, životnom odnosu u ljubavi između Boga i Isusa, između Boga i ljudi.

Za tumačenje se čini važnim: doživljaj slušatelja, značenje i tumačenje  „proslave", oslobađajuća  i poticajna poruka  Božje brige i ljubavi u Kristu Isusu  i posljedice za naš život.

Misno slavlje

 

Pozdrav

Milost Boga, koji je Isusa proslavio u životu i smrti, ljubav Krista kojeg je Otac proslavio uskrsnućem i zajedništvo Duha Svetoga neka bude sa svima vama.

 

Uvod:

Moljenje i molitva su u središtu današnjih čitanja. U prvom čitanju ćemo čuti kako su se učenici okupili, nakon Isusova uzašašća, na zajedničku  molitvu.  Isus, u Ivanovu evanđelju, moli za svoje učenike i za sve koji će u njega vjerovati.

Njegove riječi nam daju shvatiti i razumjeti što mi, sada i ovdje, činimo.
Otvorimo se za njegov poticaj i njegovo obećanje nama.

 

Molitva vjernika:

Bože, naš Oče,  Ti si uzvisio Isusa svoga Sina nad sva gospodstva i vlasti. Po njemu, koji je temelj naše vjere i razlog naše nade, upućujemo ti svoje molitve.

-          Podari svima koji vjeruju u Isusa Krista  duh jedinstva, molimo te

-          Jačaj,  svojim Svetim Duhom, sve kršćanske zajednice na svijetu, molimo te

-          Svim ljudima  koji su pogođeni teškim udarcima sudbine podari svoga Duha utjehe i nade, molimo te

-          Potiči majke i očeve da u obiteljima žive po milosti Duha Svetoga, molimo te.

-          Sve umiruće i preminule  primi u svoju nebesku zajednicu i daj da kod tebe nađu svoje ispunjenje, molimo te.

 

Ti si proslavio svoga sina, Isusa Krista i nas sve pozvao da budemo, jednom, s njim u zajedništvu. Usliši našu molitvu. Ostani s nama na svim našim putovima da bismo po tebi i s tobom mogli živjeti - danas i kroz sve vjekove. Amen.

 

Meditacija nakon pričesti

 

7 dara Duha Svetoga

• dar mudrosti

znati odakle  nešto dolazi, nije odlučujuća količina znanja

• dar znanja

sve pravilno razumjeti, sve vidjeti srcem, Boga spoznati iza svega

• dar savjeta

prihvatiti dobar savjet, dati pravilan savjet

• dar spoznaje

upoznati sebe i svoje granice

• dar jakosti

imati građansku jakost, pa moći plivati protiv struje, ustrajno biti konsekventan.

• dar pobožnosti

biti zahvalan Bogu, imati povjerenja u njega i s njim živjeti.

• dar straha Božjega

nepoznati autor

 

Propovijed:

 

a)

„Po Isusu, s njim i u njemu!"

Što je proslava?

Na što mislite kad čujete riječi „slaviti" i „proslaviti"? (napraviti kratku pauzu da slušatelji razmisle) Današnje evanđelje je puno „slaviti" i  „proslaviti", te se riječi spominju više puta.

Najprije vam moram reći da mi ti pojmovi baš ne sjedaju tako jednostavno. Mislim „Tu je bio netko sa cijelom slavom, sada je ta slava prošla..." proslava mi se nekako čini  kao varljivo glorificiranje, kao izraz nekog sebičnog samouzdizanja.

Mislim: proslava i slava baš i ne spada na mene, ni na nas ljude. To mi nekako zvuči, ima okus neke prošle slave. možda to stoji neko vrijeme, možda neki trenutak, ali ne može ga se zadržati, niti konzervirati.

Mislim na prekrasno cvjetanje  ili prirodne događaje velikih i malih čudesa stvaranja.  No, takvo nešto „veličanstveno"  nosi u sebi nešto daleko, onostrano -što mi, samo u nekim trenucima života, osjećamo i doživljavamo.  Recimo vjenčanja, zvjezdani trenutci života.

 

„Proslava" i  „slava" u Bibliji

Često se susreće u Bibliji značenje „slave", a naročito u Starom zavjetu. Hebrejska riječ za „slavu" - „kabod" govori samo o Bogu: označuje sjaj, jasnoću, svjetlo, težinu - da, nekad su ljudi slavu Božju shvaćali kao munju, kod izlaza iz Egipta, na Božjem brdu  Horebu. „Slava" opisuje veličinu Božju, njegova veličanstvena djela prema svom narodu - koja su izazivala strah, oduševljenje, strašna i ujedno lijepa.

I onda je začuđujuće da u evanđelju Isus govori: „Oče, čas je, proslavi svog Sina da tebe sin proslavi."

Isus je rekao ove riječi u času oproštaja, imajući pred očima muku i smrt.  Njegova muka i smrt su njegova proslava i istodobno Božja proslava.

 

Isus nova slika Božje slave

Sigurno ove riječi evanđeliste su u svjetlu Isusovog svjedočanstva. Ivan želi ondašnjim zajednicama, kao i ovima danas, reći: Isus je vjerodostojni  i potvrđeni Sin Božji, u kojemu se sam Bog ukazao ljudima i postao stvarnost.

Istovremeno, ovdje se pokazuje jedna radikalno nova slika Božja: Bog se više ne pokazuje u munji, grmljavini, ognju i sili prirode - nego u patnji svoga sina Isusa. Bog se odrekao svakog nasilja  i krenuo putem solidarnosti sa svim ljudima koji trpe.  Sjećam se lijepe pjesme u Austriji koja se pjeva u vrijeme muke: „ On ide putem, kojim sve stvari idu. On ide putem, sve do kraja. Istim putem je naš Bog išao i tako je za mene i za tebe postao sam život."

Kroz  ovog Isusa pokazuje se nova Božja slava. On je, u svom životu, muci, smrti i uskrsnuću, nova Božja perspektiva.  Nova veza između Boga i ljudi.

 

Bog naš Otac

Isus daje svjedočanstvo za ovaj novi vid kad govori, u Ivanovu evanđelju: „Ja sam objavio ime tvoje ljudima." (r 6) Njegovo pravo ime, njegova nutarnja bit se pokazuje u riječi Otac.  Bog nije strašan, koga se treba bojati, nasilan, nego je brižan, dobar Otac.  Njegova milosrdnost i ljubav se pokazuju u Isusu i ukazuju se nama ljudima kao ljubav oca i majke.

Tako je molitva Oče naš - koju nam je Isus ostavio -  poseban izraz ovog Božjeg odnosa, kao što se to u svetoj misi govori: „Djeca se Božja zovemo i jesmo, zato puni pouzdanja molimo ..."

Moj život ima smisla

Evanđelist Ivan želi, riječima oproštajnog govora, jasno reći: u Isusu se Bog pokazuje kao Otac koji ljubi. Bog nije netko tko želi, na silu i strahom, vladati našim životom. On je u Isusu Kristu prijatelj našeg života: „Ovo je vječni život: spoznati tebe, jedinoga i pravoga Boga i Isusa Krista koga si ti poslao", tako glasi evanđeoska poruka. Tko se osloni na Isusa, ide s njim njegovim putem, ti i te će Boga doživjeti kao dobrog i brižnog Oca - a time i dobiti vječni život, život pun smisla - u svim okolnostima.  Život, ne kao jednostavno vegetiranje, ne kao bezvoljno lutanje amo -  tamo, nikakvo plašljivo skrivanje i učvršćivanje - nego život kojeg prate i nose dobre i brižne Očeve ruke, snagom koja je jača od smrti. To je uskrsli život. Zar to nije nešto veličanstveno?

 

Tim putem želimo ići

Možda sada netko misli: To su stvarno velike riječi. Ali što to ima veze sa mojim svagdašnjim životom? Ili se pitamo riječima jedne nove pjesme: „Tko će slijepim ljudima donijeti svjetlo? Tko će plašljivom čovjeku pružiti ruku? Tko će žednom pružiti vrč hladne vode? Tko će onome koji zdvaja dati odvažnosti?Tko će dati oslonca čovjeku koji propada? Tko ide putem - kojim se trud isplati?

Evanđelist Ivan nam, danas, daje odgovor: osloni se na Isusa.  Spoznaj Isusa  i daj da te on ohrabri.  Povjeruj njemu i njegovoj poruci o pravom životu!  Dopusti da te nose i drže blage očinske ruke i čini ti to onima koji takve ruke trebaju.

I pripjev ove nove pjesme glasi: „Tim putem idemo. Ljubav ide s nama. Na dugom i kamenom putu, na širokom i neugodnom, na putu na kojem se trud isplati."

 

I u tom smislu, nakon svake euharistijske molitve, molimo: „Po njemu, s njim i u njemu, tebi Bogu Ocu svemogućemu, u jedinstvu s Duhom Svetim svaka čast i slava u vijeke vjekova. Amen

 

 

1

 

Duh Sveti- upravo sada

Zastrašujuće vijesti

 

U pop glazbi ima jedna vrsta koja se zove rap. Osobina te vrste je brza izmjena riječi i muzike. Poput nekog pop broja i danas nas zapljuskuju zastrašujuće vijesti. Vrlo brzo se izmjenjuje: ovdje rat, ondje potres, otmice, masovne prometne nesreće i mnoštvo drugih koje neću ni spominjati.

 

Isusovi učenici iz stiske u širinu

Mislim na situaciju učenika Isusovih prije nego su se otvorili Duhu Isusovu i prošli kroz strah. U tom strahu zatvorili su vrata i prozore. Vrtili su se oko sebe. I u toj stisci čuju: «Primite Duha Svetoga.»  Primite Duha koji će vam odnijeti strah, primite Duha koji će vas izvesti iz vaše tjeskobe, primite Duha koji će učiniti da sve drukčije vidite.

Ono što su oni drukčije gledali jest: Uskrsli. Ono što su oni na njemu vidjeli jest želja da se njegova povijest nastavi. Učenici su trebali krenuti iz svoje uskosti u širinu, iz širine u svim svemirskim pravcima, prema svim ljudima. Primite Duha Svetoga i idite po svemu svijetu gdje će slušati vaše propovijedi. Isus je doživio da su njegove propovijedi slušali oni koji su bili na rubu društva. To bi kasnije trebali doživjeti i učenici. Oni bi trebali biti tamo gdje je potreba, a s njima i Duh.

 

Duhovska Petrova propovijed

U Jeruzalemu je bilo slično. Bilo je uočljivo: učenici su primili Duha. To je bio doživljaj granica. Petar je to rekao u svojoj propovijedi. Vidjeli smo kako je Isus bio raspet. Skoro smo zaboravili doživljaje s njim. A sada smo ovu tamu napustili, sada može početi naviještanje.

Navještaj djeluje, svatko čuje apostole na svom jeziku. Zar svaki navještaj ne počima odatle? Onda mogu razumjeti i prihvatiti što onaj Isus u njima može proizvesti i učiniti, po svome Duhu.

 

Duh Božji i naša današnja bijeda

Sada mogu promatrati svijet i pitati: gdje će danas djelovati Duh Božji? Često se spominje spirala nasilja. A ona vodi u tjesnace napada i obrane. Sve se gleda kao da iza svega stoji napad. I upravo tada molim Duha Svetoga, Duha mira da mi dozvoli vidjeti što dobra ima u protivniku.

Tražio sam, u nekom stranom, gradu hotel kojega sam rezervirao. Nisam našao ulicu. Tada sam shvatio što znači moliti Duha vodstva, Duha koji će me dovesti u traženi hotel, ali i ondje gdje ja, uistinu, trebam.

Upozoriti na pomoćnika

Duha Svetoga nazivamo tješiteljem i pomoćnikom. Time se pokazuje druga strana medalje. Trebam pomoć kad sam nešto ne mogu napraviti. Ako baš sve potpuno ne shvaćam, trebam savjetnika. Tako svaki znak neke bespomoćnosti može biti i pitanje: Duše Sveti možeš li mi pomoći? U kojem obliku? Jesi li ti Duh jakosti? Tješiš li one koji plaču? Jesi li Duh koji nas umiruje ili potiče na sljedeći korak?

Kod Pavla nalazimo različite mogućnosti. A uvijek ima i jedna mogućnost više, jedna upravo za naše vrijeme - možda i baš po nama.

 

2.

 

Ovdje se više ništa ne može učiniti

«Uvečer, prvoga dana u sedmici, učenici u strahu od Židova zatvorili vrata. Dođe Isus, stane usred njih i reče:»Mir vama» (Iv 20.19)

Najvjerojatnije je svatko od nas bio više puta uvjeren i rekao: «Ovdje se više ništa ne može.» To bi moglo biti kad nosimo neki teški teret, ako padnemo u neku bezizlaznu situaciju iz koje mislimo da ne možemo dalje, ako između nas i drugih postoje nepremostive razlike. Tada se osjećamo u pustoj zemlji, u kojoj je umrlo nešto što nam je bilo drago i skupo. A ipak bogatstvo naših iskustava je vrlo veliko. Sve nam može doći pred oči. To zaboravljamo. Vjerovali smo da smo na kraju. Tada se iznenada okrenula situacija, iznenada smo ugledali novi put. Iz početka nismo to htjeli ni priznati, ni prihvaćati. A tada smo upoznali da se može ići dalje. Tko od nas nije imao takva iskustva.

Netko stalno misli da njegov život nije vrijedan. Nikad nije dočekao da mu se ispune želje i planovi. I na jednom, u svoj svojoj zdvojnosti, uočava put gdje ga čeka cvatuća budućnost.

-          Tu bračni par uočava da njihovi dosadašnji odnosi svakim danom sve više i više umiru. Izgleda im da više ne mogu oživjeti. A tada naiđe neki trenutak povjerljiva razgovora u kojemu su oni započeli nešto novo.

Tu su ljudi, tako se čuje, nakon nekog neuspjeha, nakon bolesti, nakon penzioniranja ili nakon smrti ljubljenog partnera, postali sasvim drukčiji. Mnogi se više ne brinu o sebi. A ipak tako ne bi trebalo biti. Koliki koji su trpjeli i upravo u najdubljoj boli, zasjalo je neko novo svjetlo. Razvili su se kao ljudi i počeli sasvim intenzivno živjeti.

Tu gdje čovjek više ne može, često započimaju ozbiljne ljudske mogućnosti i zadaće, i oni se preokreću iz ljudi bez smisla u ljude pune smisla.

Takva sjećanja nas vode do prvog duhovskog blagdana. I učenici su isto doživljavali. Oni su bili uvjereni: ovdje se dalje više ne može. Biblija čak kaže da su, iz straha od Židova, zatvorili vrata. Nisu bila zatvorena samo kućna vrata, nego i vrata srca. A tada Isus ulazi u njihovu sredinu i govori im: „Mir vama." To da je Isus ušao kroz zatvorena vrata pokazuje njegovu osobnost i božanstvo.

Ovdje trebamo izbjeći krivo mišljenje: Isus se nije vratio s neba na zemlju, nakon što je ušao k Ocu, nego se ovdje ukazuje svojim učenicima kao onaj koji je kod Oca i kao takav im daje svoga g Duha i s njim jednu sasvim novu budućnost. On im daje svoj mir, kojega svijet ne može dati i mir koji će uzeti i pobijediti sve njihove strahove i žalosti

Sjećam se jednog  liječnika koji je pripovijedao o nekoj mladoj ženi koja je posjedovala poseban mir i radost. Bila je majka četvoro djece, a zbog teškog krvarenja pri rođenju petog djeteta dovedena je u bolnicu. Stanje joj je bilo opasno po život. Ona je to pretpostavljala i predosjećala pa reče mužu: „Ja sigurno umirem, blagoslovi djecu." A muž joj odvrati: „A razumiješ li ti, još uvijek, dragoga Boga?« «Ne, ja ga ne razumijem», odvrati ona i tada, s velikim smješkom, doda: «Ali ja sam s njim potpuno sporazumna.» Par minuta kasnije bila je mrtva. A liječnik na ovo dodaje da je to za njega bio nezaboravan događaj. «Njezina vjera je bila sporazumnost s Duhom iz kojega izvire početak, sredina i kraj. Duh je razumio nju, a ona razumjela Duha bez prisvajanja.»

Iz ovoga izlaze tri zaključka. Riječ „ovdje se ništa ne može učiniti» nije nikakva duhovska izreka. I zbog toga čovjek nikada ne smije izgubiti odvažnost. Duh koji je počeo sa prvim Duhovima nas izvlači iz svih razočaranja, depresija, jer nam on upravo pokazuje put  kojim se može ići, sigurno sasvim drugačije nego što smo mi mogli zamisliti. To je duhovska vjera.

Dolazak Duha proizvodi uvijek neki polazak. Polazak ne znači kilometre koje smo prevalili, nego to mnogo više označava otvaranje iznutra. Zbog otvaranja Duhu učenici su sigurno doživjeli preobrazbu nutarnjih životnih postavki. Nutarnjom sigurnošću slijede cilj kojega im je Duh dao. To je duhovska nada.

Radost koju nam je dao Duh prevladava u nama sve apatične i bezosjećajne elemente i budi naše nekorištene snage. K tome se ne smije zaboraviti da Duh ne dopušta da se ohladi oganj kojega je zapalio. Odatle se razlikuje duhovsko oduševljenje od trenutačnog oduševljenja. Duhom proizvedeno oduševljenje je kao «pijanstvo na tašte».  To je tajna duhovske ljubavi.

Duhovska vjera, duhovska nada, duhovska ljubav to je ono što može sivilo naše svakodnevnice preokrenuti u duhovsku svakodnevnicu.