9. nedjelja kroz godinu

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Pnz 11, 18-26;28-32)

Knjiga Ponovljenog zakona govori o tome kako je Mojsije, prije svoje smrti, po četvrti put naviještao Sinajski zakon. Redci iz  11. poglavlja (11, 18.26-28.32) su dijelovi pouke kojima je obvezao narod na „Božje pravne propise i zapovijedi" (usp Lev 11 i 32). Bog sklapa s  Izraelom svoj savez - i dio koji spada na ovaj savez je da narod održava zapovijedi (usp Lev 10,12). To zvuči formalno, ali se u stvarnosti radi o odluci za život.  I zato Mojsije pokušava ove riječi zakona „upisati" u dušu naroda (r.18) To nije nikakav nesnosan teret koji se nameće ljudima, nego im zapovijedi pomažu živjeti i zato se opisuju kao „blagoslov", kao suprotnost „prokletstvu" koje prijeti ako se Izrael odluči protiv Jahve (rr 26-28). Povjeriti se novim, nepoznatim, možda nemoćnim bogovima znači napustiti  put života.

Današnji kršćani imaju poteškoća sa zapovijedima i pravilima koje su im predstavljene kao obveza. Mnogi su zato rezervirani prema Starom zavjetu. Često se čuje da je to religija „zapovijedi" dok je Isus propovijedao nauku ljubavi i slobode.  Treba, u naviještanju, koristiti svaku prigodu i otklanjati ovo nerazumijevanje.  Isus se nije okrenuo od vjere Izraela, niti je „instalirao"  novu religiju (usp Mt, 17-19).  Njemu je bilo mnogo više stalo do duha zakona - a on se sastoji u strahopoštovanju prema Bogu, ljubavi, vjernosti i socijalnoj odgovornosti. A Zakonu je ovo bio sadržaj.

 

Read more ...

8. nedjelja kroz godinu

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Iz 49, 14 - 15)

Prvo čitanje je kratki odlomak iz knjige proroka Izaije, na koncu formulirane uvodne tužbe protiv Siona ( usp 49,14), a na početku utješnih Božjih riječi (usp Iz 49, 15). Izabrani tekst pripada  drugom dijelu Izaijine knjige, prema jednoj većoj raspodjeli, a upućeno je onima koji još žive u babilonskom progonstvu.

Odlučujuće je - i u kontekstu onih prvih slušatelja - da dva različita govornika dolaze do riječi: najprije gorka tužba na Sion, Jeruzalem, službeno središte naroda Božjeg koje sada leži u ruševinama.  Nakon što su brojni stanovnici odvedeni u ropstvo, a Hram razoren, iznose se osobni osjećaji, a to je da izgleda kao da ih je Bog napustio.  Zaključno formuliranom rečenicom pokazuje se i razlog vlastitog iskustva : „Bog me napustio." Pri tome  opažamo da se Božje napuštanje, kao i prividni razlog zaborava, predstavljaju kao čvrste činjenice, a ne kao tumačenje ili pretpostavke.  Možda  to ima opravdanja zbog tako teških iskustva na koja se žale, možda u danom trenutku  gledanje nije moglo biti drukčije.

Bez da ga se direktno spominje, Bog reagira na ovo posljednje, a time i na strahove koji iza toga stoje i to jasnim obećanjem: „ja te neću zaboraviti" (Iz 49,15).  Od posebnog je značenja da se naglašava: Ovo obećanje vrijedi neprestano, kao i retoričko pitanje o ponašanju jedne majke. Pa i onda kad bi nemoguće postalo mogućim  - da bi jedna majka zaboravila svoje tjelesno dijete - Božje obećanje ostaje.

Ako ondašnji i današnji čitatelji slijede ovu argumentaciju, onda je konačni zaključak čvrst: Božji zaborav ne može nikada nastupiti. Tako najavljena vjernost bi trebala, ako se tome vjeruje, probuditi povjerenje i to čak nepokolebljivo, iako trenutačni dojam može biti čak sasvim suprotan.

 

Read more ...

7. nedjelja kroz godinu

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Lev 19, 1-2.17-18)

Skoro da u Starom zavjetu nema neke zbirke propisa koja ima tako jake socijalne i teološke naglaske kao ovo čitanje.  Već sam uvod r. 1: „Gospodin reče Mojsiju" -­ Ovdje, u hebrejskom stoji starozavjetno  ime Božje Jahve koje podsjeća na  Božju brižnu prisutnost za ljude. Slijedi drugi važan naglasak: „Budite sveti, jer sam ja vaš Gospodin,Bog, svet." Ovaj se Božji naslov ponavlja tri puta u Iz 6,3. Govor  dolazi do svojih granica ako želi rastumačiti tajne Božje.  Božja stvarnost je, za ljude, očaravajuća i u isto vrijeme izazovna za promatranje. Ova je svetost sasvim Drugoga, koji se nalazi daleko od nas ljudi i ni jedna formulacija nije adekvatna.  No, za Boga  mora biti i odgovarajuća svetost onih koji pripadaju njegovom narodu.  I to će biti, na više načina, sažeto u zapovijedi ljubavi: „Ljubi bližnjega svoga, kao samoga sebe." Ova zapovijed je, u prvom redu, zapovijed ljubavi prema neprijateljima. U sljedećem retku  se radi o mržnji na sunarodnjake i sasvim je jasno da je mržnja stvar „srca", stvar nutarnjeg držanja.  Da bi se izbjeglo smrtnu mržnju, treba tražiti otvoren razgovor i  da bi se razjasnilo problematična pitanja. Tako se mogu nadvladati osjećaji mržnje i onda nitko neće na sebe natovariti krivnju,  jer ne navlači na sebe posljedice nekontrolirane mržnje.  Mudra, vrlo životna opomena.

U r.18 sve se to ponavlja drugim riječima.  Mržnja za sobom vuče osvetu. No, tko prizna Božju svetost, taj se neće osvećivati. On će osvetu prepustiti Bogu i tako je pustiti iz ruke. Sam se osvećivati na djeci svoga naroda, to će samo pojačati zlo.  Da, drugome se ne smije ništa zlo učiniti. I tu može mnogo pomoći razjašnjavajući razgovor.  I tek onda kad se razgovaralo kaže se „ A bližnjega ljubi kao sebe samoga." Riječ koja je uzeta i u poznatoj Isusovoj dvostrukoj zapovijedi ljubavi (usp Mt 22,39 i Lk 10,17) i onda se zaključuje: ja sam koji je za tebe tu.  Ako ste to shvatili, onda ne možete nositi mržnju protiv drugih u svom srcu, drugima predbacivati njihove pogreške- čega, na žalost, ima u stvarnosti života. A zar toga mora biti?

Sigurno je ovo jedan od vrhunaca Starog zavjeta. Isus se mogao osloniti na ovakve vrhunce u svojoj propovijedi na gori. Ne smije se sadržaj govora na gori suprotstavljati sadržaju Staroga zavjeta.  I tamo se nalaze  vrlo senzibilne etičke zapovijedi, utemeljene na vjeri u svetoga Boga.

Ljubav dolazi do izražaja u dva različita ponašanja: 1. U ukoru drugoga da ga sačuva od pogreške, a time i od onečišćenja svetišta. 2. U vlastitoj velikodušnosti prema drugome, koja nije osvetljiva i nepopustljiva.  Oba ponašanja postaju suvišna nakon poznate riječi proroka  Jeremije, ako  su zapovijedi Božje zapisane u srcima  (razumu) ljudi i Božje razmišljanje nastupi umjesto ljudskog: I neće više učiti drug druga, ni brat brata govoreći: 'Spoznajte Jahvu!' nego će me svi poznavati, i malo i veliko - riječ je Jahvina - jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati." (Jr 31.34)

Prigovor da se ovdje radi o etici unutar židovstva stavlja se izvan snage zbog: "Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi, neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš" ( Lev 19.33,34).

Ovdje je ljubav prema samome sebi postala mjerilom. Prijašnje suprotnosti ne smiju voditi da se drugoga smije prekoravati. Suprotnosti treba razjašnjavati razgovorom.

 

Read more ...

6.nedjelja kroz godinu

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Sir 15, 15-20)

Knjiga Sirahova je nastala malo poslije 200.g. prije Krista, u Jeruzalemu. Njezin puni naslov glasi: „Mudre pouke...Isusa sina Eleazarova, sina Sirahova"  (50,27). Naslov knjige odgovara židovskoj tradiciji, dati ime oca da se označi vlastiti identitet.  Uvod u knjigu daje pogled u povijest i razlog pisanja knjige.  Piščev unuk ju je preveo oko 130.g.,  u Aleksandriji, s hebrejskog na grčki.  Što je djed napisao, činilo se važno i unuku. U vrijeme Isusa Siraha sukobljavale su se religiozne i kulturno-političke stvarnosti.  Židovi su ovisni o stranim silama koje su ih, s jedne strane, porobljavale, a s druge strane propagirale moralno religioznu  samovolju. Isus Sirah traži mjerila koja će dati cilj i smisao ljudskom životu i djelovanju. Za njega je strah Božji (1,11-20) jedina nosiva baza uređivanja života. Možda bi bilo bolje reći: „Nuđenje iz poštovanja prema Bogu Stvoritelju" . Ovo nuđenje iz poštovanja se očituje kroz održavanje zapovijedi, u brižnom postupanju sa stvorenjem, u zaštiti slabih. Ne radi se o tome da se čovjek mora robovski saginjati pred moralnim zahtjevima Boga udaljenog od svijeta.  Božje zapovjedi su povjerljive  vodilje za ponašanje i odlučivanje ljudi. On može ispravno, svjesno i istovremeno mudro, s povjerenjem u Božje zapovijedi, uređivati svoj život.

Reci 15, 15-20 izričito nam obećavaju slobodu nasljedovati Božja mjerila. Možemo činiti dobro ako želimo. Imamo snage odbacivati zlo i štetno i to ne činiti. Naši redoviti izgovori glase: „Ne mogu drukčije"; „Što će misliti drugi." „Tako svi čine". Koliko puta u svagdašnjem životu reknemo „ja moram", a u stvari mislimo „ja hoću." Ako želimo da nas neki termin pritišće reknemo lakomisleno: „Moram to i to završiti." A možda smo dugo vremena tu stvar odugovlačili i sada je koristimo kao dobrodošli izgovor.  Do nas je hoćemo pristajati na svakodnevne laži. „Oganj i voda...pruži ruku za onim što ti se sviđa (r16)" Na ognju mogu ispržiti prste. Voda oživljuje. Mi smo pozvani na život. Lakše možemo postupati s grijesima  ili pogreškama. Grijesi se mogu oprostiti, a pogreškama i manama ne možemo uteći.

Redak 13 misli: Bog čuva ljude od zla i nedostojnoga. Ovu rečenicu shvaćam u smislu psalma  92: i u iskustvu nesreće i nevolje Bog, u ljudima, jača povjerenje da će konačno naći spasenje.  Poput Joba, i ljudi u vrijeme Isusa Siraha su doživljavali razbojstva, zlodjela i sumnje u Boga. Možda su baš zato Isus Sirah i njegov unuk zapisali ove riječi.

 

Read more ...

GODINA B 2017/18
Article Count:
3
GODINA A 2016/17
Article Count:
57
GODINA C 2015/16
Article Count:
64
GODINA B 2014/15
Article Count:
59
GODINA A 2013/14
Article Count:
56
GODINA C 2012/13
Article Count:
66
GODINA B 2011/12
Article Count:
62
GODINA A 2010/11
Article Count:
65
GODINA A 2001/02
Article Count:
2