Pepelnica - Čista srijeda

Molitva vjernika

Dobri Bože, križ na našim čelima je znak naše smrtnosti. Pred tobom stojimo s našim ograničenim životom.

 Pomozi nam da u svim našim ograničenostima i krhkosti prepoznamo put k tebi, molimo te

 Učini nas osjetljivima za bijedu i ograničenja, koje drugi ljudi trpe i pokaži nam put k pravednom  životu za sve, molimo te

 Očuvaj nas napasti da vjeru koristimo kao pobožnu fasadu, molimo te

 Stavi pred oči političarima i moćnicima svijeta ograničenja naše planete i njezinih bogatstava, daj da odgovorno postupaju sa budućnošću, molimo te

 Tvoj Sin nam je pokazao put k tebi. On je nebeske ljestve koje nas povezuje s tobom. Prati nas kroz ovo vrijeme korizme da budemo otvoreni za tvoju prisutnost. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu.


 Propovijed

 Postiti - moliti - davati milostinju

Razmišljanje o bitnome

Čistom srijedom započima korizma. 40 dana bismo se, iznutra i izvana, trebali pripravljati za Uskrs. 40 dana puta prema Uskrsu i to molitvom, odricanjem i darivanjem. Korizmeno vrijeme je vrijeme kada se trebamo malo zaustaviti, povući se u nutrinu i razmišljati o onome što je bitno.

 Post je molitva tijela

Post - svojevoljno odricanje otvara nam slobodan prostor. Mi smo se navikli, čak smo i ovisni da imamo svakog dana jedan obrok. Većina i ne misli o tome odakle dolazi naša hrana, kome, konačno, trebamo zahvaliti. Tko posti, može naučiti svoja životna sredstva,  dakle sve što treba za život, pravilno cijeniti i primati kao dar.  Tko osjeća svoje potrebe, može imati i duboko iskustvo što znači biti darovan. I baš u postu - dakle u ovom tjelesnom postupku - naša duša ponovno dobiva prostor. Osjećamo tko smo mi pod prekrivačem svagdašnjeg života i dnevnih rutina.  I možda možemo naslutiti Boga,  sveti prostor njegove prisutnosti. Post je - ako se baš tako hoće - molitva našega tijela. I zato sve religije poznaju duhovnu dimenziju posta. Već nekoliko godina se sve više otkriva njegovo značenje - u Crkvi i izvan Crkve. Ljudi imaju čežnju za onim što ih u nutrini zasićuje.

U postu možemo otkriti da trebamo manje, nego što općenito mislimo. Možemo se odreći mnogo toga: jela i prekomjerne potrošnje, post se može primijeniti i na statusne simbole i komotnost, na osjećaje, smatrati se samodostatnim kroz puno posla.

Dragovoljno odricanje nam omogućuje da dijelimo s drugima novac, vrijeme, pažnju.  Ako se ne okrećem samo oko svojih vlastitih potreba, mogu i na druge gledati, mogu uočiti njihovu nevolju i pokušati je ublažiti. Postiti i dati milostinju - kako se to tradicionalno kaže - idu zajedno, jer se u konačnici radi o pravednosti,  o ispravnom  biti zajedno i izjednačavanju onih koji imaju i onih koji nemaju.

 Opomena pred samopravednošću

Današnje evanđelje počima opomenom: „Pazite se da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide." Isus se ne zadovoljava pobožnim vježbama. On gleda na nutarnje držanje, a ne na izvanjsko ponašanje. I ponašanje koje se napada u ovom dijelu propovijedi na gori - je samopravednost. Neko moralno opravdanje, jer  čovjek čini sve što je ispravno. Isus tu argumentira poput trgovca: Ako svoju pravednost činite da vas ljudi vide i dive vam se, onda nemate plaće pred Ocem nebeskim. On pri tom misli na središnji problem svakog morala. Mi činimo dobro da bi nas ljudi vidjeli i divili se, ali isto i pred Bogom. I počimamo nutarnje prosuđivati: Nisam li se uvijek trudio biti ispravan, dobra žena- domaćica, brižan otac, zar nisam uvijek ispunjao svoje zadaće, iako nisam od toga ništa imao - zar nemam pravo biti priznat, viđen, poštovan od drugih ljudi pa i Boga? Zar se on ne treba brinuti da mi brak ne propadne, da moja djeca nađu pravi put u životu, da ne izgubim posao, da moji životni napori ne budu uzaludni?

 Molitva je poput nebeskih ljestvi do Boga

Tko pokušava trgovati s Bogom, promašuje ga, jer ne nalazi pravilan odnos s Bogom, koji je za nas Otac, a ne sudac; učitelj, a ne kakav svjetski policajac! U središtu ovog odlomka stoji Očenaš. To je i središte propovijedi na gori.  Isus nam, ovom molitvom, daruje nebeske ljestve k Bogu. „Oče naš koji jesi na nebesima."  Ova molitva postavlja odnos između Boga i nas. Svi smo mi djeca ovog jednog, nebeskog Oca kako to stoji na drugom mjestu Biblije. U našim potrebama i ovisnostima, ali i u našoj krivnji i grijehu. Pred Bogom se relativiziraju razlike između takozvanih dobrih i takozvanih zlih.  Isus nam preporuča moliti se Bogu „koji je u tajnosti", u tajanstvenoj sobi za pričanje.  To je onaj najtiši dio naše duše gdje mi smijemo susresti nebeskog Oca.  Sasvim blizu i sasvim očito.  Molitva nije, u prvom redu, naša neka vježba koju mi, kao dobri kršćani, trebamo činiti.

Molitva je poziv da dođemo pred Boga, onakvi kakvi jesmo. Ništa ne smijemo pred njim skrivati: nikakvu bijedu, nikakav strah, pa čak ni naše grijehe. Molitva iz srca je poput nebeskih ljestvi koje počimaju ondje gdje svatko od nas stoji.

Dati milostinju, moliti  i postiti  to su klasični putovi da dođemo bliže Bogu. U središtu je molitva, u središtu je veza s Bogom.  Iz ovog središta sve drugo nalazi svoje pravo mjesto. Bez ovog središta ne mogu naša nastojanja donijeti pravog ploda.