Iz dovoljnog u bijedu
»Otkad moj sin ide u dječji vrtić, vidi što druga djeca kod kuće imaju za igru. A kad koja majka meni dade koje odijelo, jer im je djeci okratilo, on ne želi obući. „Ne želim nositi hlače ovoga dječaka.“ Tada mu sašijem na hlače neku krpicu i kažem: „Više to nisu iste hlače.“ Ali imam osjećaj da bih ja, za njega, bila mnogo bolja majka kad bih mu kupovala na tržnici i i hlače i patike.«
» Mi kupujemo najjeftinije zelje, mrkvu i krumpire. Najjeftinije voće, jabuke i banane. Djeca trebaju vitamina. Mi jedemo uvijek isto. Nema promjene. Jednom je Mali vidio lubenice među voćem. On ih jede tako rado. Tada mu kupih jednu, iako je budžet bio precizno planiran.«
» Do sada sam izbjegavao put do socijalnih radnika, Ne želim da mi oni propišu što smijem posjedovati, a što ne.Do sada sam imao auto. Ne želim se toga odreći. Tako mogu posjećivati rođake sa svojom obitelji.Oni ne žive ovdje u mjestu. Toga se ne želim odreći, jer bi s time kontakt s rodbinom bio završen, a želim ga zadržati zbog djece.«
» Znam da zadnje sedmice, prije nego li dobijem novac od socijalnog, neću imati ni groša. Zato u svom budžetu planiram to vrijeme. Zato unaprijed kupim neku knjigu koju, u to vrijeme, čitam ili kupim neki materijal za slikanje da u to vrijeme ne mislim na bijedu. Sa sinom odlazim u prirodu i pokazujem mu da je moguće živjeti bez novca.«
» Bijeda je nešto najgore što se nekom čovjeku može dogoditi. Ograničenja su vidljiva posvuda: pri jelu, kod odijevanja, kod djece. To većini teško pada. S djecom ne idem više u grad. Tu oni vide stvari koje im ja ne mogu kupiti. I kod ishrane se moramo strogo ograničiti, neki put imamo samo kruh i mlijeko. I kad mi je žena treći put ostala u blagoslovljenom stanju, odlučili smo se za to dijete. Ono bi nam trebalo donijeti sreću. Od tada se situacija u našoj obitelji pogoršala. Socijalni službenici nisu pokazivali nikakvog razumijevanja za našu odluku za treće dijete. Kazali su nam da je najam za naš stan prevelik. Imam tek polovicu penzije i momentano sam besposlen s nikakvim izgledom za zaposlenje.«
Iznad prosječno su pogođeni bijedom:
• obitelji s jednim roditeljem
• samci: žene i muškarci
• mlade obitelji s brojnom djecom
5 -7% švicarskih domaćinstava slove kao siromašni.
Siromašna domaćinstva dobivaju po osobi godišnje 25.000 franaka manje nego ne- siromašna domaćinstva.
» siromasi, to su drugi«
» siromasi, su oni koji traže azil i izbjeglice«
» siromaštvo će se ograničiti«
» mi smo to više izloženi siromaštvu što nam bolje ide«
A što vi mislite?
U Švicarskoj je 1992 god. živjelo skoro 710 000 ljudi ispod granice siromaštva. U ovaj broj nisu uzeti ljudi, koji su došli kao sezonski radnici, ili sa kratkim boravkom, ili oni koji žive uz granicu u drugim zemljama, te oni koji traže azil.
» Siromašan je onaj tko zaradi ispod polovice onoga što je u njegovoj zemlji prosječna plaća« (definicija za siromaštvo europske komisije)
Caritas Zürich 1999.
Rad ne štiti od bijede
»Tko ima plaću, ima i izlaz« Ravno 70 % radno sposobnih su siromašni, iako jedan ukućanin radi punu satnicu. U godini 1992. u Švicarskoj je bilo ravno 250 000 siromašnih osoba. Tri četvrtine od toga su bili Švicarci i Švicarke.
working - poor
Bijeda uz/bez rada
• Dvije trećine workking poor su ispod 40 godina života.
• Oko 60% working poor žive u par-domaćinstvima s djecom.
• Najveći rizik za siromaštvo su samci: muškarci i žene.
• Working poor su prije svega zaposleni u uslužnim djelatnostima. U ugostiteljstvu i prodavačima nisu rijetke male plaće.
• Niže plaće automatski povlače za subom i nižu socijalnu pomoć. Ona pokriva socijalni minimum bilo kod nezaposlenosti ili penzije.
• Za pokrivanje troškova života moraju ovi iz working poor tražiti socijalnu pomoć.
Rizične grupe za working poor
• neuki
• stranci i strankinje
• mlade obitelji
U našoj župi
Skoro 8o ljudi iz župe mole u župskom uredu ili župskoj kući za pomoć pri kupovanju, ili za drugu pomoć.
• veliki dio to čini neredovito i u velikim vremenskim razmacima.
• Dio od ovih to čine mjesečno (ako je novac sve što trebaju...) Većinom mlađi ljudi
• nezaposleni - ili imaju privremeni posao
• samci ( bez životne partnerice)
• iz cijelog kotara Meilen
Zapis razgovora od četvrtka, 10 juna 1999 »Nije mi svejedno doći na vrata župske kuće i moliti za pomoć. Redovito živim od povremenog rada, ja sam »Ziganin« i tako me udaraju kroz život. Ne pijem, ne uzimam lijekove, a ipak tako ne mogu riješiti svoje probleme. Ja sam sretan da mogu štogod raditi i ako za to dobijem hlače ili cipele. Ima i drugih iz moje sredine, koji pokušavaju uz laži ili prevare doći do novca - kojeg trebaju za alkohol.
Ponosan sam da sam iskren da se mogu pogledati u ogledalo.
Da li si ti kršćanin?
Da li si ti kršćanin?
Ili se samo tako nazivaš
samo kršćanin
po imenu?
Nazivaš li se kršćaninom,
iako je tvoj oganj ugašen
a ti se veseliš pepelu?
Nazivaš se kršćaninom
a ni u snu ne misliš
Isusovim putem ići?
Zoveš se kršćaninom
a za tebe je neki običaj
jednak kršćanstvu?
Zoveš se kršćaninom,
a već davno si zaboravio
tvoju prvu ljubav
tvoju vjeru
tvoga Krista?
Iz: Razmišljanja s Martin Gutl
Religija i ideologija
Pitanje koje mi se uvijek postavlja, je ono: zašto »pobožni« misle tako korektno - pravedno, a zašto su takozvani »borci za vjeru« tako žestoki. Pri tome treba imati na umu da se adrese (Boga u koga vjeruju), sadržaj onoga što vjeruje, i onaj koji vjeruje vrlo lako mogu izmijeniti. Kako je Isus uvijek naglašavao, srce odlučuje, dakle osobnost čovjeka. Fanatičari svih religija imaju jednu strukturu i služe se svojim Bogom ili sadržajem vjere za ostvarenje svojih prava ili vlasti ili traži vlast za sebe ili grupu, kojoj pripadaju. To je bio osnovni razlog zašto su Isusa ubili i nakon njega sve koji su po njegovom evanđelju živjeli. Vidimo danas da raste, u svim religijama, fundamentalizam, iako se ne radi o strogo religioznom fenomenu, nego o političkoj ideologiji, koja se služi određenom religijom da se nemilosrdno i silom postignu određeni ciljevi.
Poseban izvor sreće za mene je, da sam uz pomoć Božju, uspio uočiti one koji su bili u potrebi!
Milosrđe je izvor sreće - a k tome i zdravlja.
Iz: Franz Schobersberger, Uvjeti za biti sretan
Činiti obraćenje
Velika krivnja ljudi
nisu grijesi koje čine
napast je velika ali mu je moć malena.
Veliki grijeh ljudi je
da se obraćenje može učiniti
u svakom času a ne čini se.
Rabi Bunam
Što činiti, o Bože?
Sanjati se može bezbrižno,
misliti je lako
djelovati je već teže.
A netko postupa, po onome što je mislio
to je najteže
za nekog,
koji ne zna što je trebao misliti
prije nego je postupio.
Što činiti, o Bože,
kockati?
Naslijepo pokušati
ili postupanje izbjeći?
Daj da od tebe čujemo.
Kurt Marti
Da mojim djelima
Probudi se, srce moje i pjevaj
stvoritelju svih stvari
darovatelju svih dobara,
brižnom čuvaru ljudi.
Tako hoćeš sad dovršiti
svoje djelo na meni i poslati
onoga koji će me ove dane
na svojim rukama nositi.
Reci da mojim djelima,
najboljim savjetom me sad pokreni
početak, sredinu i kraj
na najbolje, ti, o Bože sad okreni.
Blagoslovi ti me sad i čuvaj,
nek mi srce bude tvoja kuća
tvoja riječ nek mi bude hrana
sada ovdje i na putu do vječnog stana.
Paul Gerhardt 1647
Zašto moramo činiti dobra djela
Dobra djela trebamo činiti,
jer nas Krist
nakon što nas svojom krvi otkupi
i svojim Svetim Duhom obnovi
na svoju sliku i priliku.
da bi cijelim svojim životom
pokazali zahvalnost Bogu
za sva dobročistva
i da preko nas bude hvaljen.
Potom isto tako
da mi sami postanemo svjesni
plodova naše vjere
i životom Bogu milim
pridobijemo za Krista naše bližnje.
Hajdelberški Katekizam, pitanje 91.
Molitva
Bože tebi se predajem,
tebi mogu reći:
trebam odgovoriti a ne znam što.
Trebam riješiti probleme a ne znam kako,
trebam ljude razumjeti a ne znam ništa.
Osjećam se preopterećen i bojim se da ne zatajim.
Ti mi možeš pomoći
odnesi mi strah,
daj mi smireno srce.
Podari mi jasne misli.
Amen.
Eg 923
Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje (Ez 18,25-28)
Tekst današnjeg čitanje je pogodan za zaoštravanje pitanja koje razvija evanđelje. Govor o sudu proroka Ezekijela odgovara vremenu babilonskog sužanjstva, ali je bit poruke da će svatko dati obračun za svoje djelo i djelovanje i to u času kad će svatko mortav biti izložen Božjem ispitujućem pogledu. Poglavlje Ez 18,2 je započelo poslovicom : „Očevi jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi.“ Ovisnost između čina i posljedice je bila tumačenje za propast vlastitog kraljevstva, a ipak sada, usred progonstva, se pojedini koji su doživjeli to kao krivnju za učinjeno pitaju kako sami mogu voditi uspješan život.
Njima prorok govori da se sada radi o vlastitom životu i preuzimanju vlastite odgovornosti za njega. Stara poslovica se ne treba baš doslovno shvatiti – nastupilo je novo vrijeme. Lanac prenošenja krivnje je prekinut i to Izrael treba naučiti. No, u isto vrijeme vrijedi i ne vrijedi prenošenje pravde i pravednosti s predaka na nasljednike. Obećanje ide dalje kroz generacije, ali osobna sudbina je vezana za ponašanje svakog pojedinca. Izrael predbacuje svom Bogu da se ne ponaša ispravno. Možda bi prijevod retka 25 bio bolji ovako: „Ponašanje Svevišnjeg je neizračunljivo.“ Ljudi su se ulovili u svoje strukture koje su prožete zlim ponašanjima u svijetu. Oboje: ljudi i Bog su izdignuti iznad ovih struktura, nisu izračunljivi. Bog i ljudi uređuju svoje ponašanje u slobodi, jedan kao Stvoritelj, a drugi kao slobodno izabrani stvor, koji pozna svoju odgovornost prema Stvoritelju, ali i prema svom načinu života. Ljudi se trebaju vladati „prema pravu i pravici“ (Ez 18,27). Ez 32, se na žalost ne sluša u čitanju, a tu je temeljna izjava: „Nemam nikakve koristi od toga što umire onaj koji mora umrijeti – govori Gospodin. Obratite se da biste živjeli.“
Drugo čitanje (Fil 2, 1-11)
Sva tri čitanja se mogu povezati sa himnom Kristu i zahtjevom koji je oblikovan u r.5 „Budite jedne misli u Kristu Isusu.“ Isus usmjerava svoj život, sve do smrti, prema volji Očevoj. Ne stoji gola poslušnost u središtu pažnje, nego ono za što je on tu: orijentacija na životne Božje zapovijedi. U Isusu iz Nazareta oni koji traže će naći model ponašanja, taj model je opjevan u himnu Kristu. Manje se radi o trijumfu da će se pred njim pokloniti svako koljeno – himan pjeva upravo o odricanju od svega božanskog i izbor Božji da krene putem čovjeka: urediti ovaj svijet da bude „jedne misli“, „u ljubavi“, „nikakvo suparništvo, ni umišljenost“, prema Božjim zapovijedima. Pravda nije plod i posljedica točnog vršenja propisa i pravila. To pokazuje Isusov primjer. Pravda je samo obvezivanje da se milost i milosrđe pokazuje u životu i da oni upravljaju životom u ovom svijetu punom poteškoća.
Evanđelje (Mt 21,28-32)
Ulaskom Isusovim u Jeruzalem započima četvrti dio Matejeva evanđelja (Mt 21,1-25,46). I ide, kroz sukobe s autoritetima u Jeruzalemu, prema muci koja se ukazuje kao odbacivanje Isusove poruke i osobe Isusa iz Nazareta. Velike svećenike i književnike, kroz njihove institucije Hrama, provocira riječima i djelom: čišćenje Hrama se usmjeruje protiv „špilje razbojničke“ u koju su oni pretvorili kuću molitve i tu, na tom mjestu, Isus ozdravlja „slijepe i hrome“ (Mt 21,12-17). Dovodi se u pitanje njegovo pravo da naučava kao učitelj (Mt 21,23), on dovodi svoje protivnike u škripac – i tako može izbjeći odgovor na postavljeno pitanje (Mt b21,24-27). On sam donosi klasični slučaj za diskusiju.
Dva sina trebaju izvršiti očevu volju. Jedan odbija učiniti, ali ipak učini što je otac tražio. Drugi sin prihvaća – ali ne izvršava. Samo evanđelje ukazuje na značenje rečenog: s prvim sinom su identificirani oni koji po uobičajenoj logici, kao posljednji, imaju šansu izvršiti volju Očevu i tako ući u njegovo kraljevstvo: carinici i javne grješnice, prezrene grupe na rubu društva koji nisu, ni po zvanju, u mogućnosti činiti volju Očevu. Njihovu novu šansu nakon početnog „ne“ pokazuje njihova reakcija na Ivana Krstitelja kome su oni „vjerovali“ (Mt 21,32.) Oni su odbacili prvi poziv ostvarivanja volje Očeve u svom životu. Razmišljanjem o svom životu njihovo ponašanje se pretvara u jedno vjerničko držanje prema riječi Božjoj koja ih je, u Ivanu Krstitelju, srela kao put pravednosti. Iz ovog pozitivnog ocrtavanja onih koji su u drugom dijelu pronašli put Božje pravednosti i vršenja Božje volje proizlazi negativno ocrtavanje onih koji potvrđuju volju Očevu, koji nazivaju Oca „Gospodinom“, ali ne izvršavaju njegovu volju. Ova tamna skica će biti još oštrija kad se o ovima drugima ništa ne govori, da se nisu predomišljali o svom ponašanju, jer je to isto tako krivo kao ono početno prvoga sina. Suprotstavljanje autoritetima u Jeruzalemu ovdje postiže retorički vrhunac: već na reakciju na Ivana Krstitelja i njegovu propovijed, na njegovo ukazivanje, na ponovno usmjeravanje prema volji Božjoj može se prepoznati što znači vršiti volju Božju : tko ga je odbacio, taj neće prepoznati ni Isusa iz Nazareta u njegovom govoru o Bogu. Književnici i farizeji su došli k Ivanovu krštenju –ali se nisu podložili, dakle nisu prihvatili njegovu propovijed o obraćenju.
Misno slavlje
Pozdrav: Snaga, riječi Božje, koja jača našu vjeru neka bude s vama.
Uvod:
I kršćani mogu zaći s Isusovog puta ili mu potpuno okrenuti leđa.
To pak, nisu neki drugi. I ja, često puta želim ono što sam od Krista naučio, a s druge strane privlače me putovi koji me odvode od njega. Krist se ne predaje, on nastoji zadržati čovjeka, sve dotle dok se čovjek sjeća Krista. Svakome daje šanse da se vrati sa stranputica. Želimo sada, iznova, za nas osigurati tu šansu ako zajednički priznamo da smo i mi lutali i da još sada lutamo.
Molitva vjernih:
Ljudi doživljavaju svoju dobru volju i svoje loše strane. Po tome i razdvojenost i želju da ih Bog prihvati. Zato želimo i danas moliti:
- Ispuni sve vjesnike vjere tvojim Duhom da riječ Božja koju navješćuju ne bude bez snage i obaveze, molimo te
- Vodi našu Crkvu u snazi tvoga Duha da svi slušaju tvoju riječ i svi skupa se ispituju što je tvoja volja, molimo te
- Udijeli svima koji nose javnu odgovornost snage da budu vjerodostojni i istiniti i vodi ih k otvorenom i istinskom razgovoru s ljudima, molimo te
- Daj nam duha istine i jednoznačnosti da nikoga ne razočaramo i prevarimo, molimo te
- Oprosti svima nama koji smo pred tobom i drugima postali dužnici i podari nam jakost spremnosti za oprostiti i jedan drugoga prihvatiti, molimo te
- Naše pokojne uvedi u nebesku slavu, molimo te
Zahvaljujemo ti za tvoju brigu i tvoju opraštajuću ljubav, po Kristu kojega uvijek prihvaćaš, a s njim zajedno i nas. Amen.
Meditacija
I crne ovce daju mlijeko i vunu
I dolazili su k Isusu carinici i grješnici da ga čuju. Farizeji su se zbog toga srdili i govorili:
»On se druži s grješnicima, čak i jede s njima.«
(Lk 15,1)
Možda te nazivaju crnom ovcom.
Možda plešeš izvan takta.
Možda si svuda neugodan.
Možda nikome ne daješ pravo.
Možda svatko ima nešto ti prigovoriti.
Možda se i sam osjećaš kao crna ovca,
možda si sam neugodan i nezgrapan.
Možda imaš nešto na sebi
što stalno bijes drugih na tebe navlači.
Možda si neko dijete briga
u svojoj obitelji.
Možda si stvarno crna ovca.
Koliko god sebe vidiš crnim
koliko god da te drugi mogu crnim prikazati
i kad bi ti sam trebao biti
crna ovca,
onda je jedno sigurno:
i crne ovce daju mlijeko
i toplu vunu za odijelo iz godine u godinu...
Klemens Nodewald
Propovijedi:
a)
Ljudi su sposobni za obraćenje
Razdori
Ima trenutaka u kojima ja kao otac stojim pred mojom djecom i, šutke, sam sebi govorim: „Udahni-izdahni- ostani sasvim miran!“. Na izgled jednostavno pitanje, molba za pomoć, ili potporu u svagdanjem poslu može postati razlogom svađe, jer tu je netko tko je svojim mislima sasvim drugdje, jedva prisluškuje mrmljajući „da, da“, a onda nastavlja ono što on smatra važnijim.
Čišćenje snijega zimi
Pred očima mi je scena od prošle zime. Vani padaju s neba mase snijega, pločnik još jednom treba očistiti. U meni su nutarnje lagane suprotnosti. Trebam li još i to činiti? Pitam kćerku želi li ona pomoći. Odmah obeća, jer za dijete osnovne škole je to radost da može sa snijegom još štogod učiniti. Ali ona mora još nešto učiniti: „Idi, a ja ću doći za tobom!“
Dakle, počeo sam sam. Iz početka je bilo i zabavno, ali ubrzo nestane zabave, jer kćerka ne dolazi i ne dolazi. Ona je trebala odmah reći da nema volje. Nikad se ne možeš na nju osloniti. Uvijek isto. Na kraju je snijeg bio očišćen, ali je narastao bijes – onda dolazi kćerka. Radosno raspoložena, željna ocu pomoći – a on je završio – makar sa snijegom. I sada jedna nova zadaća – ostaviti bijes, dijete pomilovati i pokazati na njezine nedosljednosti. Ocu je bilo bolje – a dijete je čulo ono što je trebalo čuti. I tu se dogodi malo čudo. Radost djeteta da dolazi ocu pomoći je dovoljno velika i dolazi s pitanjem: „A što trebam još činiti?“ I nalazim odgovor: „No, dobro, očisti stepenice – drugo je gotovo.“
Nikakva junačka priča za sebe hvaliti, ali trenutak koji mi je jasno ukazao kako je teško živjeti s time da su ljudi sposobni na obraćenje.
Ljudi su nepredvidljivi
Postoje trenuci koji mi jasno ukazuju da, nakon svih iskustva koje imam s ljudima, nisam u stanju proračunati kako će se ljudi ponašati. Uza svo moje iskustvo s ljudima, ta nepredvidljivost ljudi je velika. Samo malo se mijenja, nastupaju novi odnosi, nastupaju novi ljudi ili čovjek, htijući ili ne htijući, otkriva nešto u sebi da je njemu i nama novo. Ljudi nisu predvidljivi, dokle god ostaju slobodni i drže se ove slobode. Mogu sebe i drugoga uvijek iznenaditi – a to vrijedi i za mene. Mogu svakog dana nešto novoga otkriti na sebi i u sebi, što nije svjesno prije bilo u meni, a što može promijeniti pravac mog života. Neugodno je pri tome samo to da mi ova promjena ne daje nikakvu garanciju da će me usmjeriti i dovesti do ispunjenog života.
I nakon duge povijesti koja se oslanja na Božju riječ, nema garancije da će ostatak života uspjeti. Današnje evanđelje s tim računa i opominje da promjena u svijetu nepravde ima svoje posljedice. Čitanje iz proroka Izaije upozorava na isti način. Naravno da se ufamo da će pravednost koja je tako prožimala život onemogućiti okretanje života prema zlu. Ali Biblija navodi odgovarajuće opise, spominje nam na početku stvaranja Kaina, koji iz prividno vedrog neba i nerazumljivog događaja postaje ubojicom (dim išao k zemlji!). Život i književnost obiluju životnim putovima ljudi koji su iznenada upali u tamu. Opomena se čini samo kao opravdanje.
Bog je nepredvidljiv
Biblijski tekstovi nas žele uvesti u suprotno: budite otvoreni za iznenađenja da je uvijek moguće obraćenje na dobro: za zločeste, za nepristojne, za neodlučne, za zločestu djecu, za polaganu djecu, za javne grješnice i ubojice, za drogeraše, za ovisnike – za svakoga od nas s njegovim pogreškama s kojima živi.
Postoje trenuci u kojima ja stojim kao dijete pred ocem i ne mogu shvatiti koliko u meni ima sivila, tamnoga i prljavštine i on me grli, prihvaća i daje mi da dišem: „udahnuti – izdahnuti – živjeti pravedno – biti milosrdan!“
1.
Težite međusobno za onim za čim treba da težite u Kristu Isusu Uz Fil,2,1-11
Ima li još sada istomišljenosti?
Mnoge političke partije koje su sada, zbog izbora, na sceni prije su se nazivali »istomišljenici.« Danas se taj naziv i oznaka ne čuju, ili se čuju vrlo rijetko. To ima svog dobrog razloga. Starijim biračima to jedinstvo mišljenja je bio razlog za biranje. Danas su mlađi birači već preko 50%, a njima partijski programi i statuti ne govore ništa, niti ih prihvaćaju, bez obzira da li oni stajali uz tu partiju ili ne, njima ti kriteriji ništa ne znače. Biraju se oni ljudi koji najbolje i najvještije zainteresiraju ljude da im dadu svoj glas. Praktično, to je dobra propaganda i kupovina glasova. Po mom mišljenju, to nije nikakav dobar znak, ni razvitak. Demokracija treba, da bi mogla funkcionirati, grupe i zajednice koje su osvjedočene i visoko drže svoje ideale, koji žele ljudske životne uvjete i koji su vjerni idealima, pa i ako je trend u društvu protivan.Tako šteti demokraciji ako se oni koji su na položaju zadovolje svojim posjedovanjem, misle samo na svoju korist, kao i populizam koji samo proizvodi mnoštvo glasova, a da to postigne ne libi se ničega, pa ni stvaranja nezadovoljstva, mržnje među ljudima, nepovjerenja. Sve je to šteta za demokraciju.
Da li je Crkva, da li su kršćani uvijek bili tako jednodušni kao Krist?
A kako stoji s nama kao kršćanima i s Crkvom? Kako izgleda ta jednodušnost s Kristom čije ime, kao kršćani, nosimo i čiji nas program i misao obavezuje?
Ako gledam u povijest Crkve, onda vidim, s velikim zadovoljstvom i zahvalnošću, koliko su dobra kršćani učinili u Kristovu duhu i snagom njegova Duha. Ali sa stidom i razočaranošću vidim kako često su se, ne samo pojedini kršćani, nego i cijela Crkva podložili duhu vremena. Nakon 4. stoljeća, poslije takozvane Konstantinove slobode, Crkva je preuzela svjetovne strukture i red kojega je bilo i jest vrlo teško uskladiti s nazorima i postavkama Evanđelja. Tako gledano, stavlja naš život u tešku situaciju, ali isto tako i u jednu epohu s ogromnim šansama, a to je da opet postanemo Crkva, jednodušni s mislima Isusa Krista. Pozicija vlasti koju je Crkva imala, hvala Bogu, izgubljena je. Tako opet možemo lakše slijediti riječ Apostola: Budite jednodušni u Kristu Isusu.
Mi smo Isusova zajednica, samo ako njegova misao prožima naš život
Ovdje nam nešto mora biti jasno. Promjena struktura vrlo malo koristi. Život uvijek raste odozdo. U obiteljima, u grupama, u zajednici, u župi treba započeti s obnovom. Tu gdje su odrasli, s velikom mukom, naučili jedan s drugim bratski postupati, gdje se mladima daje šansa da otkriju svoje biti kršćanin i to živjeti, tamo gdje se djeca razvijaju u takvom duhu i u takvoj župi rastu, samo tu živi »jednodušnost s Isusom«, tu će različita slavlja biti samo izraz da smo svi jednodušni u Isusu Kristu, da smo živa Isusova zajednica.
»Jednodušni s Isusom« su otvoreni za novo i strance
Mi ne poznamo problem stranih radnika kod nas, ali već se i tu nešto može naslutiti. U svijetu se danas slavi «nedjelja stranaca«. Pa je to prigoda da se i mi zapitamo kako se odnosimo prema strancima. Zar ne gledamo na one druge s visoka? A puno puta će se otkriti da su oni drugi mnogo bolji ljudi nego mi, domaći. Vrijeme je da mi i o toj stvari razmislimo. I još nešto, zar mi »furešte«, turiste, ne gledamo samo kroz novac? Na žalost, tu je potpuno zakazala Crkva na Braču. Mi kao zajednica, mi kao odgovorni. Ništa, nego kako im izvući što više novca, a nikad nismo promislili da su to ljudi sa svojim problemima i životnim križevima kao i mi.
Isus se ponizio, zato ga je Bog uzvisio!
Isus nam je, u svom životu i djelima, jasno pokazao svoju misao. Himan iz poslanice Filipljanima jasno govori: On, koji je bio jednak Bogu, postao je nama ljudima jednak da nas spasi. On je među nama kao »Uzdignuti«. On nam daje svoga Duha. Ako budemo u njegovom duhu prihvaćali jedan drugoga (pa i strance), tada ćemo i mi živjeti: » po njemu, s njim, i u njemu, i za njega.«
Karl Gravogel
2.
Izazovna vjera Uz Fil,2,1-11
Oproštaj od vjere?!
Živimo u vremenu koje se ne nalazi baš u nekakvoj fazi Crkvene euforije. Uočljivo je da mnogi okreću leđa Crkvi, iako ne odbacuju vjeru u Boga, jedno takozvano »više biće.« I to se okretanje leđa Crkvi pokazuje, s neprikrivenom agresijom, na razne strane i načine. To se pokazuje i posebno protiv određenih Crkvenih osoba. Za to postoji mnogo razloga, a mnoge bi trebalo i samokritički ispitati.
U takvoj fazi temeljno je pitanje: što to znači vjera i vjerovanje, o čemu se tu radi, što je to Crkva i o čemu se tu radi? Crkva, to jest vjernici, se moraju braniti u razumskom dijalogu sa svijetom. Sigurno da ima pitanja koja se Crkvi trebaju postaviti izvana, dakle društveno važna pitanja. Izvana gledano pred vjernike je stavljen izazov okolinu suočiti s pitanjem o Bogu. Ona stoji pred zadaćom da svijetu ne dopusti nikakvu mogućnost da izbjegne pitanje o Bogu.
Situacija kod Filipljana
I mlada zajednica Filipljana je bila u izazovima svoga vremena. Imali su protivnike koji su ih željeli nadvladati. Zbog vjere je ta zajednica bila u opasnosti, zbog svog provocirajućeg navještaja i prakse, dijelili su sudbinu Pavla koji se vratio iz Makedonije gdje je osnovao zajednicu. Taj Pavao ih poziva, u ovoj situaciji, na jedinstvo i neumornost, odricanje od osobnog prestiža koji je dovodio do granica sukoba. Pozitivno se izjašnjava u svojoj opomeni na poniznost u međusobnom ophođenju i na suosjećanje s ljudima i napominje da tako odražavamo ponašanje Kristovo.
U teškim i opasnim situacijama povijesti treba se držati zajedno. No, kršćanski gledano, to nije ono temeljno. I za Pavla je, u zajednici u Filipima, bilo previše jednostavno. Zajednica se, upravo u tako teškoj situaciji, mora okrenuti prema temeljnim pitanjima koja su (grčkom) helenističkom bila svijetu strana: »poniznost« pa »socijalna svijest«. Upravo su to temeljna mjerila Isusova programa. Konačno, zajednica ne smije biti bez profila, nego svojim ponašanjem mora kritizirati duh vremena. Etiku ne daje ona sama, nego je etika utemeljena na Isusu Kristu. I zato on ovdje dodaje himan Kristu kojeg je naučio dok je bio u Antiohiji.
Jedna stara Kristovska pjesma
Ova pjesma govori o Kristovu putu u poniženje i orobljavanje i tako postaje središte svakog života koji ide prema smrti. Upravo u tom onemoćalom životu susreće Boga koji raspetog i poniženog Isusa uzvisuje. To je odgovor Božji na svijet koji ne podnosi Boga i sebe samoga čini bogom. Ovdje govori zajednica vjere, ovdje ona određuje svoje ponašanje prema svijetu. Ona je svjesna Božje moći, iako se čini da da je trenutno u izgubljenoj poziciji. No, zajednica je svjesna Boga koji ne govori o svojoj vlasti, a da prije ne govori o poniženju i slabosti. Pavao ne želi i neće govoriti o Božjem gospodstvu, a da ujedno ne govori o Raspetom.
Zajednica treba znati odakle prima svoje postojanje. Ona nije sama od sebe, niti prima postojanje od Pavlovih opomena. On je onaj koji daje pravac. Temelj zajednice je sam Krist koji je svoje zemaljsko postojanje povezao sa svakim čovjekom.
Postupati po vjeri
Zajednica treba znati, tako hoće Pavao, da nije ništa izgubila ako sve svoje stavlja na Isusa Krista, a ne na bilo što drugo. U povjerenju u njegovu blizinu može susresti sve suprotnosti. U njemu će spoznati da u svjetskoj povijesti postoje samo prividni dobitnici. Put kršćanske vjere nije put vanjskog sjaja, ni triumfalizma. To je put posrtanja i često beznadnog traženja. Ali vjera zna da će nemoćni sluga doći do pravoga života, a onaj koji je bio sramotno pogažen da će ga Bog slavno uzdići. Sigurno da sam povijesni suprotni vjetar kojemu je danas Crkva izložena nije dokaz da se nalazimo na pravom putu.To ne smijemo tako lako shvaćati, jer nas odvodi u geto – slijepu ulicu. Pavao je poticao zajednicu u Filipima da nađe svoj vlastiti put kroz povijest i da svoju životnu praksu učini alternativom za vladajuću praksu u svijetu. To je pozitivno gledanje da nas osobno iskustvo bolno ne osuđuje, nego da nas potiče i osvjedočuje. To zahtijeva mnogo snage i odvažnosti da konsekventno govorimo o Bogu i Kristu pred svijetom, ali da tako i živimo. Svi drugi pokušaji izaći na kraj s duhom vremena završavaju u zabludi. Toga je Pavao bio svjestan i taj program obvezuje i nas.
3.
Radarska kontrola - Vozači među nama je dobro poznaju: to je potrebno ograničenje brzine koje, na neki način, opterećuje. Vozači se boje radarske kontrole koja bdije nad poštivanjem brzine. I ona je, za mnoge, opterećujuća. Opterećujuća zato, jer ne dopušta osobno ponašanje na cesti, dapače ga sprječava. Mnogi se oslanjaju na svoju sreću ako sami određuju brzinu auta. A što se tada dogodi, znademo. Jedno pismo nam pojasni koliko smo prešli dopuštenu brzinu, koliko se zbog toga mora platiti ako smo pustili da naša sloboda čini što hoće da bismo zaštedili minutu, dvije. Znademo li što smo sve time učinili, kolikima smo stavili zdravlje pa čak i život u pitanje? Kazna dolazi poštom i mi je možemo učiniti nevidljivom ako to uplatimo. Da li je taj novčani iznos izmijenio naša buduća ponašanja? Rupa na našem računu će nas naučiti da treba poštovati svakog sudionika u prometu.
Nema samo ograničavanja brzine na cestama, ima ih svuda u životu pa i životu onih koji se priznaju kršćanima i Kristovima. Takva ograničenja su zapovijedi koje nam je Bog dao da bismo mogli poštovati slobodu koja podržava, brani i hrani život. Slobode, u prvom redu, drugih koje se britko režu i uništavaju ako gledamo na ograničenja naše slobode i naših prava. Zapovijedi Božje su neka vrsta ograničenja brzine za naš život koje nam žele pomoći da ne upadnemo u štetu koja bi mogla nastati zbog bezobzirnog života, »bez veze«.
Jesmo li mi ljudi koji bez, ali i ako, riječ Božju slušamo, i njegovu volju prepoznajemo kao ograničenje brzine osobnog života, i toj volji prilagođavamo naš život? Tko je iskren samome sebi, taj će priznati da je ipak previše puta dodavao gas kad se radi o osobnom životu i njegovom probitku. Ipak, uz pomoć Božju, možemo promatrati brzinu našega života i po potrebi prikočiti da ne prouzročimo nikakvu nesreću, ni štetu, sebi ili drugima. Isusova poruka je za nas kao radarska kontrola koja nam pomaže da svoj život podložimo kritičkom promatranju. Ta radarska kontrola se ne sastoji u opasnim pismima i crnim točkama. Ona nam daje snage i hrabrosti iznova početi i natočiti gorivo da bismo mogli, u punoj slobodi, drugima u ljubavi omogućiti da nas pretječu i da ne ostavimo nikoga samog u zastoju samoće i bezizglednosti. Radarska kontrola Isusove poruke donosi slobodan život slobodnih kršćana. A da li mi njima zbilja pripadamo?
4.
Svatko je kovač svoje sreće
Svatko od nas je besplatno dobio nešto od čega može nešto napraviti - od svog života, svojih sposobnosti, svoje situacije, od onoga što upravo u nama leži. Koliko samo novca treba baciti da bi netko nešto postao ili da bi, kad mu ustreba, imao izgled, slavu ili novac. Jednima je to bačeno u krilo, drugi se za to moraju pošteno znojiti. Nije jednostavno i lako biti kovač svoje sreće.
Ima ljudi koji su uvijek na drugoj strani sreće, oni koji su od društva označeni ili isključeni, koji uvijek imaju peh. Izgubljeni koji su propali kroz rupe mreže našega društva. Oni koji nisu imali nikakve šanse u životu, niti će je ikada imati da bi sebi skovali samo djelićak sreće.
I u ovoj našoj, sadašnjoj društvenoj stvarnosti Crkva nam stavlja pred oči dva odlomka iz Svetoga pisma:
Čitanje iz Staroga zavjeta - iz knjige proroka Ezekijela i iz evanđelja po Mateju.
Druge vrijednosti: Ovdje ne postoje sretni i nesretni kovači. Ovdje vrijede sasvim druge vrijednosti, nego u našem društvu i sat ide sasvim drugačije, nego u našoj poslovici. Ovdje se radi o vrhunskoj Božjoj pravednosti i kako se čovjek postavlja prema njoj - po tome je li on sam pravedan, ili upada u nepravdu pa, prema tome, i grijeh.
Ljudska sreća je u Božjim rukama: Sreća biblijskih ljudi i ljudi današnjice ako želimo živjeti po Bibliji leži, ne u našim, nego u Božjim rukama. Sretan je onaj čovjek koji svoj život usmjeruje prema riječi Božjoj, on će na sudu izbjeći nesreću. Spas ili sreća ljudi leži i u ljudskim rukama, u toliko, u koliko nam je sam Bog dao mogućnost i sposobnost odlučiti se hoćemo li svoj život usmjeriti prema Božjim riječima ili ne.
Ljudska sreća je i u našim rukama: A kako mi ljudi postupamo s tim mogućnostima i odgovornostima? Današnja čitanja nam daju dvije mogućnosti:
- Čovjek prebacuje krivnju, prema tome i odgovornost, na Boga. Izraelski narod kida svoj odnos s Bogom, umjesto da se preispita o vlastitoj odgovornosti. Oni određuju Bogu što on mora činiti - a to nije njihova stvar. Dapače Jahve opominje svoj narod da budu budni, da razmisle što čine!
Tko ima mogućnosti biti pravedan, neka to bude. Tko je pak grješan, njemu će se dati mogućnost obraćenja i da svom životu dade jedno drugo usmjerenje, neovisno od onoga što su njegova generacija ili on sam učinili. Ako se radi o pravednosti, onda ne dolazi u pitanje nikakva mlakost. Bog daje novi početak - a tada možemo disati. Ipak, zahtjevnost dolazi u igru: s blagom pravednosti se ne smije igrati, nego se o njoj brinuti.
- Čovjek se pričinja kao da čuje to, ali ne čini tako. Vladamo se po onoj »kroz jedno uho uđe, kroz drugo izađe«. Vaš da, neka bude da i vaš ne, neka bude ne. Ako se radi o pravednosti, onda se ne očekuje nikakav mlaki odgovor na kojega se ne može ni čovjek, ni Bog osloniti. Ako se radi o tome da treba ispuniti volju Božju, onda i Bog i ljudi očekuju da mislimo ozbiljno, da je naš DA sasvim ozbiljan. Radije jedan ozbiljni NE, s mogućnošću da se ovaj negativni odgovor okrene u pozitivni, nego jedan DA koji je u stvari NE. Naš odgovor se obistinjuje u našem djelovanju. Na ovu istinitoljubivost gleda Bog i gospodin Isus.
Oba ova odsjeka, i iz Starog, i iz Novog zavjeta, mogu za nas biti samo smjernice za život: U našem usmjerenju na Boga, u našim nastojanjima da osjetimo pravednost. Bog će nas podržati, ali samo ako ne usmjeravamo naš pogled ravno samo prema Bogu, nego i prema našim bližnjima, našim ljudima, ako želimo da i naše društvo bude uključeno. I tako smo mi sami došli u situaciju da dobro promislimo prije nego isključimo ponašanje drugih, kad bi stvarno do nas bilo da nešto učinimo? Budimo iskreni: kojem sinu iz Evanđelja odgovara naše ponašanje: prvom ili drugom?
Naše djelovanje usmjeriti prema Bogu Bog nas poziva da razmislimo o svom djelovanju, da ga iznova usmjerimo prema njemu i to hitno, ali i ozbiljno, tako da uistinu budemo sposobni uzeti sudbinu u svoje ruke, ali da budemo spremni zahvatiti i one koji sami to nisu u mogućnosti. To je pravednost u Božjim očima. Bog nas poziva da opet i iznova razmislimo o svojim odnosima s njim da možemo izgrađivati svoju sreću i svoje dobro stanje, naše društvo u kojem će svatko imati šansu iznova započeti i okrenuti se, obratiti se, u kojem ćemo se moći oslanjati jedan na drugoga.
Gabi Cerić