Vrata i izlazi
Gospodin govori: Ima vratiju, koja su za ljude zatvorena. Samo ih ja, Gospodin mogu otvoriti. Ja ih otvaram i zatvaram po mome planu. Ali slušam vaše kucanje i nitko ne smije ostati pred zatvorenim vratima. Pa i onda kad ja ne bih mogao otvoriti vrata, jer ti to ne bi bilo za blagoslov, naći ću za tebe jedan drugi izlaz, jedan drugi otvor.
Dagmar Kutscher: Govoriti iz srca, Augsburg 1992.
Traženje
U traženju za Bogom, da nas Bog vidi, čovjek može birati putove. Ali kako će čovjek izgledati Bogu? Što on traži, ako traži »svoju sliku«. Psalmi to nazivaju: njegova namisao, njegova riječ, njegova naklonost, njegova zaštita, njegova dobriota, njegova pomoć... Ako bi čovjek pitao psalme za organ traženja, pokazalo bi se da je to pokretanje cijele egzistencije. Pod zazivanjem, gledanjem, održavanjem tišine žudjeti, čeznuti, svim srcem koje misli događa se ovo traženje, dušom i srcem, svakom žicom života, u velikoj otvorenosti.
Johanna Domek: Čežnja znade više, Freiburg 1992.
Ne radujte se zbog nepravde
Radost zbog nesreće je vrlo raširen fenomen i veoma obljubljena tema za razgovor. Mnogi razgovori bi izgubili materijal kad bi se ozbiljno shvatilo ovu Pavlovu opomenu. Radovati se zbog onoga što je drugi krivo učinio, može izgledati vrlo brutalno ako se to otvoreno širi. To se može i u zabrinutosti učiniti ako se npr. reče: »Jesi li čuo što je drugi učinio? Kako zbog toga trpi njegov bračni partner?« A može se to i zapakirati u obliku molitve vjernika:«Molimo za onog čovjeka koji je učinio to i to..« Često je takva »briga« samo oblik radosti zbog »nepravde«, drukčije rečeno zbog onoga što je drugi krivo napravio. Što zapravo stoji iza takve radosti? Možda zapravo to što se mi želimo pokazati u boljem svjetlu nego drugi. Često puta osjeća se jedan čitav krug uzdignut iznad onoga koji je napravio krivo. Zašto osjećam potrebu pokazati se u drugačijem, ljepšem svjetlu? Jer znam, u dubini srca, da i ja nisam ništa bolji nego drugi, zašto se onda radujem toj nepravdi?
Arnold Bittlinger: Žudnja za vječnošću, München 1989.
Ne moći dostići
I Mojsije je morao Obećanu zemlju, cijelu obećanu zemlju samo iz daleka vidjeti, a nije smio u nju ući. I to je dio doživljaja Boga; da cijela istina, cijelo pravo, lijepo, dobro, veliko i cijelo, da je to posljednje ostvarenje stvar Boga, da mi ljudi imamo cilj pred očima i k tom cilju idemo, ali da taj cilj u zemaljskom vremenu ne možemo uhvatiti, dostići, samo ga možemo gledati.
Reinhold Mayer: Židovski doživljaj Boga, Freising 1989.
Kako mogu naći Boga?
Potpuno ne mogu vjerovati čovjeku koji reče: »Ja tražim Boga, ali ga ne mogu naći.« Pokušaj, tako bi mu odgovorio, uistinu sve učiniti, oslobodi se demona oholosti, pritiska egoizma- sebičnosti, odbaci iz srca sve rasizme, gledaj svakog čovjeka kao brata i sestru, tada ćeš vidjeti, tada ćeš ga vidjeti! Ako živiš ljubav, onda opažaš Boga, koji je već u tebi. Bog ne dolazi u trenutku kada si ti postao »dobar«. On je već bio tu, već je došao i uvijek dolazi. A ti ga tek sada možeš vidjeti, jer su ti oči postale čiste, jer je tvoje srce postalo čisto, jer si sišao sa svog prijestolja.
Carlo Caretto: S Bogom kroz život
Naša svagdanjica je bolja nego glas o njoj
Naša svagdašnjica je bolja i bogatija nego glas o njoj. Ona je puna »Duha« za one koji imaju osjećaj, koji ga slušaju i puštaju da ih vodi. U njemu se obnavlja, svakoga dana, čudo stvaranja u malom. Svagdašnjica nam poklanja novi dan, novi početak u kojem se zrcali početak onog velikog, sveopćeg. Stavlja nas pred nove izazove i zadatke, često potpuno obične, a neki put pred sasvim nove i neočekivane. K tome, dolazi nam u susret povjerenje, koje nam dopušta da rastemo i razvijamo se. Svakodnevnica je govor Duha u nama.
Christian Schütz: On je blizu, Freiburg 1990.
Cijena sreće
Ako želimo biti sretni
moramo za to platiti određenu cijenu.
Cijena naše sreće je:
da sami sebe darujemo
i ništa više ništa manje.
Sebe samog darovati,
ne radi se o fanatizmu,
ili potrebom za vrijednošću
niti je to teška dužnost,
ili kao natovarena žrtva.
To se može samo slobodno dogoditi
veselo i iz ljubavi
onda je moja sreća tu
kao sjena ljubavi.
Phil Bosmans:Ja zum Leben
Ljudi rado imaju
Ljudi trebaju biti prijatelji
pravi prijatelji.
Prijatelj je netko
tko jedan dio puta
želi ići istim putom.
I tada nisam sam.
Prijatelji ne gledaju
samo na sebe
gledaju uvijek zajedno
u zajedničkom smjeru.
Pravi prijatelji ne vezuju
jedan drugoga lancima.
To bi bila smrt prijateljstva.
Prijatelji jedan drugoga oslobađaju.
Prijateljstvo ne čine darovi.
Phil Bosmans: Ja zum Leben
Uvjeti za svečanost
Slavlja i svečanosti se mogu slaviti samo s ljudima koje rado imamo. Svečanost ne treba biti skupa da bi bila ozbiljna svečanost. Ako je sve iskreno, srdačno, spontano, onda je to prava svečanost. Kad su ljudi u radosnom slavlju zajedno, gdje međusobno pripovijedaju, igraju, sviraju, pjevaju, jedu, piju, plešu, tu je uvijek svečanost. Svatko pridonosi slavlju i svatko može sudjelovati. I svatko se raduje malom doprinosu, jer u njemu svatko osjeća ljubav.
Phil Bosmans: Cvijeće sreće trebaš sam saditi
Naš život je slavlje
Naš život je slavlje, blagdan – zar to nije pozitivan pogled na ljudski život? Svečanosti, slavlja doživljavamo svjesno, jer postoji i svagdašnjica koja nam se često puta ukazuje presivom. Svagdašnjost prožima naš život mnogo više nego radost blagdana- slavlja. Svagdašnjica rada i briga, svagdašnjica brige za produktivnost i stres, svagdašnjica pred bolešću, patnjom i smrću. Kako se onda može zamišljati da je naš život svečanost – blagdan? Veliki filozof Josef Pieper je pokušao na to pitanje odgovoriti promatrajući svaki blagdan- svečanost za sebe i pronašao izraz da je svaki blagdan, svaka svečanost zapravo »suglasnost svijetu« i da to na svečani način pokazuje. Ako svaki blagdan, svako slavlje konačno uključuje naš da svijetu, onda ipak naš život može biti svečanost u smislu da svi prihvaćamo i pozdravljamo sve ono što nam je Bog dao i pripravio za naš život, pa i onda ako to nije sreća i radost.
A što nas čini sposobnima da rečemo da svemu što će nam se dogoditi u životu, da bi sve skupa postalo blagdan, svečanost? Postoji samo jedan jedini razlog: sam Isus Krist. Njegov Duh, njegovo djelo, njegove ruke, njegovo svjetlo, njegova riječ, njegova snaga, njegov kruh i vino sve to je ono što čini naš život blagdanom, svečanošću, jer mi samo u njemu i po njemu sve to dobivamo i u svemu možemo otkriti jedan dublji smisao kojega nam donosi život u radosti i patnji.
Sakupili smo se da se poklonimo Isusu pod znakom kruha. U ovom znaku, čvrsto vjerujemo da nam je on sasvim blizu. Mi ga možemo promatrati kroz ovo vrijeme klanjanja i slavlju njegove svete Gozbe, smijemo ga i blagovati. Tako se mi, na najdublji način, povezujemo s onim koji je sišao na ovaj svijet i spustio se do najdublje boli i same smrti na križu. U razmišljanju o njegovu životu, koji nam u znaku kruha stvarno leži u rukama, dobivamo snagu izgovoriti naš da, pozitivno stajati nasuprot života, tako da nam stvarno postane svečanost – blagdan.
Svagdašnjica i blagdani će se ispreplitati i dalje u našem životu, tako čak i treba biti. Ali zbog pogleda na Isusa i na njegov da kojega je on svemu rekao, nama pada lakše dati našu suglasnost svijetu, prihvatiti naš život sa svim onim što ga čini, pa i ljude koje susrećemo na našem životnom putu. Naš život će postati svečanost, blagdan, a posebno onda kad kod slavlja vjere, primimo u sebe njegov kruh i njegovo vino, tijelo i krv.
Wemer Groß: Wer glaubt, betet an- Fronleichnam – Vereherug der Euharistie
Svadba i gozba
Svadba i gozba su navažniji simboli
kojima Biblija opisuje našu vječnu sreću.
Tako je »svadbena gozba« važan opis
u naviještanju Radosne vijesti.
U našoj riječi pir su sadržane
te dvije stvari
vjenčanje i gozba.
U »svadbenoj gozbi« se ne opisuje samo
naša vječna sreća.
U toj riječi krijesi se cijeli smisao
našeg zemaljskog života.
Vjenčanje i gozba su u svijesti čovječanstva
nešto poput
pra ili prirodnog sakramenta.
I izvan i prije
sve kršćanske sakramentalnosti
čovjek doživljava u vjenčanju i piru
mnogo više od požudnog zadovoljavanja nagona,
a to je jedinstvo i zajedništvo.
Transcendentalnom doživljaju seksualnosti
predstoji ono »jedinstvo«.
Kod pira (blagovanja) predstoji ono »zajedništvo«.
Kod svih naroda seksualnost i gozbu uređuju
moralni i ritualni zakoni
da se ne izgubi
ljudski smisao nagona.
Ovaj ljudski smisao se ne smije žrtvovati
ni zbog požude i užitka niti iz biološkog razloga,
i ovaj biološki smisao
treba nositi odgovornost.
Požuda i užitak su dar, dodatak životu
ali nisu njegov smisao.
Ovaj životni smisao se gubi bilo
sotoniziranjem ili pobožanstvenjenjem požude.
U Bibliji se Bog, pa i Isus,
predstavljaju kao zarućnik,
a čovjek kao zaručnica.
Narod Božji, Crkva, Djevica Marija,
su konkretna ostvarenja za »Božju zaručnicu«.
»Djevičanstvo« gledano duhovno je stvarnost
za bezuvjetnu otvorenost
i prijemljivost za Boga »pravog zaručnika«.
Po tome što se odnos Boga prema ljudima
prikazuje kao odnos zaručnik – zaručnica,
sam Bog nam ukazuje
na transcendentno značenje ljudskih nagona.
Ovdje je i temelj motivacije za askezu:
gospodarenje nagonima i kultura nagona su potrebni
da bi se ljudskim načinom
ostvario transcendentni smisao nagona.
Tek u ostvarenju ovog smisla
nagoni će postati mjestom radosti.
U svečanoj gozbi i najintimnijem susretu
smijem doživjeti
da sam ljubljen vječnom ljubavlju.
U naše vrijeme samo je užitak
jedini smisao života.
I zato je uglavnom nestala
radost života.
U našoj pripovijesti o zarukama kralj hoće
svom sinu organizirati svadbu.
Sasvim jasnije:
Bog želi svog sina (Isusa) zaručiti s Izraelom
Zaručnica i svatovi su ovdje jedni te isti.
No »zaručnica« ne dolazi,
ona ima na pameti drugo
i preuzela je druge obaveze.
(Biblijski: ona se iznevjerila i postala Baalova prostitutka)
posljedica je »uništenje »zaručnice« ili bolje
»zaruka«.
»Božja kazna se ovdje mora ispravno shvatiti.
Bog »kažnjava« samo indirektno,
tako što posljedice naše nevjernosti,
zbog priznanja naše slobode,
ne sprječava nasilno izvana,
stara »zaručnica« više nije bila vrijedna
da bude pozvana
i sad se traži nova.
To su svi ljudi, koji mogu doći.
Bog ne pravi razliku između dobrih i zlih.
Za njega vrijedi samo: tko dolazi i tko ne dolazi.
Samo mi dijelimo dobrog i zlog
i zaboravljamo činjenicu
da je svaki čovjek u isto vrijeme
i dobar i zao.
A sada dolazi »prijatelj razaranja, strano tijelo
razbijač svečanog odijela,
kojemu ništa ne odgovara što kralj čini.
I njega se mora vani učiniti »neškodljivim«.
Kralj ne želi propustiti niti uništiti svadbu s dobrima i zlima.
Ni ovo nije dokaz za »vječnu propast«
nego dokaz da nemilosrdni
nema mjesta kod slavlja najmilosrdnijega.
Dokle god se ne obrati i postane milosrdan,
može vani u tami »zavijati i škripati zubima«.,
Ključna riječ: »Mnogo zvanih,
ali malo izabranih
ima mnogostruko značenje.
Važno je ovo:
Bog zove sve ljude.
Samo onaj koji slijedi poziv je »izabran«
a to je samo mali broj.
U svakom slučaju sudjelujem u vlastitom »izabranju«
jer izabranje je uvijek »izabranje za druge.«
Gospodine,
smiluj mi se
i učini me milosrdnim
da mogu slijediti tvoj poziv .
Elmar Gruber: Sonntagsgedenken
Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje: (Iz 25, 6-10)
Tekst prvog čitanja iz Izaije (Protoizaija) spada u skupinu eshatoloških tekstova (Iz 24 1-27,13). Bog zahvaća u sudbinu Izraela i obraća se drugim narodima. Prorok naviješta da će Jahve sam pripremiti kraljevsku gozbu za sve narode. Dok je Mojsije sa 70 staraca dolazio na brdo Sinaj k Božjem šatoru (Izl 24, 9 – 11), sada je Sion mjesto susreta s Bogom. Dolaskom Božje vladavine nestat će žalosti i bijede, a smrt će biti uništena. Sve što se protivi spasenju i dobrobiti bit će uništeno. To ne vrijedi samo za Izrael, nego za sve narode: „Gledajte ovo je naš Bog.“ (r9) U njega su se nadali i u njega stavljaju svoje ufanje. Bog je budućnost za sve ljude. Iz perspektive Novog zavjeta Isus Krist je mjesto susreta s Bogom za nas. To je razlog za naše veselje i radost, „zbog njegovog spasiteljskog djela.“ (r 9)
Drugo čitanje: (Fil 4,12-14.19-20)
Pavao je, na poseban način, bio povezan sa zajednicom u Filipima. Oni su pomagali njegovo misijsko djelo, ali i njegove osobne potrebe. To je Apostol zahvalno primio, ali je znao i naučio živjeti u gladi i obilovanju. Nije mogao svojom snagom tu nevolju izdržati, nego ga je jačala snaga Kristova.
Naše čitanje naglašava ovo pomaganje zajednice u Filipima i zato je, za Pavla, važno napomenuti da će se Bog brinuti da im ništa ne manjka. Prema njegovoj dobroti i dobrohotnosti se trebamo i mi, danas, ravnati. Sve što nam treba Bog će nam darovati „iz svoga bogatstva i slave.“ (r 19) I zašto se onda sa strahom brinuti?
Evanđelje (mt 22, 1-14)
Prispodoba o kraljevskoj gozbi ima alegorijski sadržaj. Kralj je Bog, sin je Isus Krist. Proroci su uvijek o spasiteljskom vremenu govorili kao o kraljevskoj gozbi. To je bio znak poštovanja prema gostima da ih sluge, na slavlje, dovedu od kuće. Možda Matej, kod prvog odbijanja, misli na poslanje apostola (pogl 10), a kod drugog na propovijedanje među Židovima, nakon Duhova. To da su uzvanicima važniji dnevni poslovi, čak su sluge zlostavljali i ubili, nečuveno je protivljenje domaćinu. Rušenje grada ukazuje na razorenje Jeruzalema koje je, za Mateja, bila posljedica odbijanja Isusa. Sada se pozivaju ljudi s ulica i trgova, dobri i zli, jer kralj ne prestaje pozivati.
S retkom 11 se mijenja perspektiva pogleda na posljednji Sud. I novozavjetni narod Božji treba svadbenu haljinu, vjera se mora pokazati djelima i ljubavlju. Nitko ne može biti previše siguran: „Jer mnogo je zvanih, a malo izabranih.“
Misno slavlje
Pozdrav: Ljubav Božja, koja nas je pozvala, neka bude sa svima vama.
Uvod: Mi ovdje u ....... ne živimo u jednom od Boga napuštenom kraju. Ili pak, da? Je li naše mjesto tako ispunjeno Bogom? Ne, kao da bi Bog napustio naše mjesto. Boga zaboraviti čini Boga napustiti, duhovno osiromašiti pa i onda kad se puno toga događa. Na taj način ljudi blokiraju svoj konačni smisao. Bog nas i danas poziva i privlači nas direktno u svoje Kraljevstvo. Pitajmo se, u ovom času povezano s molitvom za oproštenje:
Kada sam ja ovih dana izgubio Boga iz vida i iz razmišljanja?- (Tišina)
Gospodine smiluj se!
Što je ovih dana istjeralo Boga iz moga života i iz moga srca? - (Tišina)
Kriste Smiluj se/
Kako sam ovih dana bježao od Boga, čime sam to opravdavao i zašto? (Tišina) Gospodine smiluj se!
Molitva vjernih I: Božje mogućnosti dosežu daleko dalje nego što mi možemo i zamisliti. Na to se ufamo sada kada molimo:
- Tvoja Crkva, Gospodine, treba Tebe i tvoga Svetog Duha, daj da se kršćani ne zaokupljaju samima sobom i tebe zaborave.
- Tvoja zemlja, Gospodine, treba tebe i tvoga svetoga Duha da više ljudi ne žive bez nade, sada i u budućnosti, jer poznaju samo ovaj svijet.
- Mi tvoji ljudi, Gospodine, trebamo tebe i tvoga Svetoga Duha da ne mislimo samo na sebe i da se ne vrtimo oko sebe.
- Tvoja djeca, koja sada rastu trebaju tebe i tvoga Svetoga Duha da dobiju povjerenje u život i u ljepšu budućnost.
- Za one koji ne shvaćaju i ne uzimaju Boga ozbiljno: daj im milost obraćenja, molimo te.
- Za one koji za Boga nemaju vremena i ulaze u bezbrojne poslove, podari im osjećaj za vrijednosti koje zauvijek ostaju, molimo te
- Za one koji misle da su sasvim blizu Bogu, podaj im strahopoštovanje prema tebi i osjećaj susreta, molimo te
- Pomolimo se za sve koji se Boga straše, pokaži im svoju milosrdnost i prijateljstvo, molimo te.
- ......
Pošalji Duha svoga, Gospodine i obnovit ćeš lice zemlje
Pošalji Duha svoga, Gospodine i obnovit ćeš lice zemlje.
Pošalji Duha svoga, Gospodine i obnovit ćeš lice zemlje.
Pošalji Duha svoga, Gospodine i obnovit ćeš lice zemlje.
Ti nas zoveš u zajedništvo s tobom, u tvoja obećanja i u tvoj život. Za to ti sada zahvaljujemo, po Isusu Kristu gospodinu našemu.
Molitva vjernih II.
Pomolimo se Bogu koji gladne siti, a bogate otpušta prazne.
Gospodine, željno očekujemo tvoj dolazak, koji će siromašnima pomoći ostvariti njihove želje. Jer tvoje je Kraljevstvo i moć i slava u vjekove.
- II.Za početak
- A)Vjetar u leđa ili suprotni vjetar?
Ova Misa je za nas mogućnost za novi početak s Bogom, za novi polazak na put.
Polazak na put je kao kaplja nade koja pada na stijenu. Polazak je često tih i šutljiv.
Zato se trebamo truditi da ga ne previdimo i ne prečujemo. Polazak je kao munja u tami. Polazak je zahtjev i obnova.
Ipak ne želimo, sve što nam je prije bilo vrijedno, odbaciti bez dužne pažnje. Polazak je kao startni pucanj, a ipak startni pucanj je samo početak.
Za Gospodine smiluj se
Gospodine, Bože naš, ti si nas pozvao na gozbu tvoga Sina
Gospodine, smiluj se.
Ti si nas sabrao iz svih naroda i zemalja, da budemo tvoj narod.
Kriste, smiluj se.
Ti si obećao da ćeš izbrisati sve suze.
Gospodine, smiluj se.
Zborna molitva
Dobri Bože, sabrali smo se oko tvoga stola i očekujemo gozbu,
koja sve ljude povezuje i ujedinjuje. Molimo te, odnesi od nas sve što nam priječi da postignemo zajedništvo s tobom i s braćom i sestrama. Po Kristu Gospodinu...
Darovna : Bože, bol i radost, pitanja i nadanja, uspjesi i neuspjesi prožimaju naš život. Tako smo mi sada ovdje. Sve što imamo i jesmo donosimo pred tebe. Poput učenika mi te otkrivamo kao nevidljivog pratioca. Tako te molimo: preobrazi ove darove, preobrazi i nas, tada ćeš ti biti uočljiv u našem svijetu i tada će se umiriti oluje života i vratit će nam se mir. To te molimo po Kristu Gospodinu našemu.....
Predslovlje: U istinu je dostojno i pravedno, tebe hvaliti i slaviti, veliki Bože. Uvijek si i iznova nudio ljudima tvoju blizinu i s njima si blagovao.
Izraelski si narod na čudesan način kroz pustinju održavao na životu i dao si im da iskuse tvoju očinsku brigu.
Isus je blagovao sa siromasima, grješnicima i odbačenima. U Euharistijskoj gozbi predosjećamo ono veliko zajedništvo kojim nas za uvijek želiš obdariti.
Zato ti pjevamo sa svim stvorenjem pjesmu hvale i kličemo: Svet...
ili:
Zahvljujemo ti, Oče nebeski i hvalimo te po Kristu našem Gospodinu.
On je dijelio svoj život sa slabima i grješnima, s njima je jeo i pio kao znak tvoga dolazećeg kraljevstva. Na zadnjoj je večeri lomio svojim učenicima kruh da im kao dar pokloni svoj život, kojega je dao za nas i za sve.
I danas, kad se njegova zajednica okuplja, on nas poziva k stolu i daje nam se za hranu.
Tako u zahvalnosti očekujemo ispunjenje tvoga kraljevstva i buduću gozbu tvoga mira.
Zato se udružujemo, mi ljudi, s hvalom anđela koju ti svi skupa pjevamo: Svet...
Poslije pričesti: (prema Huub Oosterhuis)
Kakav je to čovjek?
taj Isus,
da mu se čak i vjetar i more pokoravaju?
Sin Božji,
Sin čovječji,
učovječeni Bog.
Kakv je to čovjek?
rođen daleko odavde,
u davnim vremenima
obučen u čovjeka, s dušom čovječjom
ljude je začudio i izmijenio,
ljude međusobno izmirio.
Kakav je to čovjek?
koji svoj život nama u službu stavi,
čak ga preda za prijatelje svoje, za nas,
koji se poput kruha dijeli
da bi u ljudima čovjek bio.
Kakav je to čovjek?
koji je u Bogu sakriven,
i čini da nam srce nakon oluje u mir dođe,
koji nas iz daljine sili,
a iz blizine gleda.
Kakav je to čovjek?
jedan od nas
¸ jedan za nas
jedan s nama
jedan u nama.
Završna molitva: Bože, mi opet odlazimo kući,
krećemo prema novim ili starim svakodnevicama i ne znamo što nas tamo očekuje: mirna sigurnost ili olujna svađa, radost zbog uspjeha ili besmisao koji nas pritišće. Hoćemo li sve to izdržati? U uvjerenju da si ti s nama, makar često sakriven i nama nevidljiv, krećemo na put. Daj nam snage i odlučnosti činiti ono, što činiti možemo. Daj nam snage da nosimo ono što ne možemo promijeniti. Daj nam mudrosti da znademo razlikovati jedno od drugoga. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu.
ili:
Krećemo! Krećemo obnoviti i nas i svijet. Krećemo da Boga u nama zatvorimo.
Isus nam je putokaz na životnim putevima. On nam je svjetlo u tminama života.On je naš »pokret«. Krećemo da bi u našoj župskoj zajednici nešto iznova započeli. Polazimo u nama samima nove iskati pute. Gospodine, s tobom polazim. Budi uz mene.
Blagoslov:
Bog neka ti bude pastir,
i neka ti dade što za život trebaš:
toplinu, sigurnost i ljubav,
slobodu i svjetlo,
povjerenje u njega,
u ljude oko tebe i u tebe samog.
I u tamnim i olujnim trenucima
i bolnim doživljajima,
neka Bog uz tebe bude,
i daruje ti novu snagu
i novu nadu.
U časovima straha i nemoći
neka u tebi probudi one snage,
koje će ti pomoći u svemu,
što doživljavaš kao prijeteće,
uspiješ se održati.
Neka te Bog vodi prema punini života,
da budeš i postaneš ono,
što želiš biti i što jesi.
Meditacija poslije pričesti
Gospodine, trebam te
kao Učitelja,
trebam te svakodnevno.
Podari mi jasnoću savjesti,
koja jedina može tvoga osjetiti Duha.
Uši su mi gluhe
ne mogu tvoje riječi slušati.
Moj pogled je zamagljen,
ne mogu raspoznati tvoje znakove.
Samo ti mi sluh možeš naoštriti,
moj pogled razbistriti,
a srce mi očistiti.
Nauči me do tvojih nogu sjediti
i tvoje riječi slušati.
******
K tebi mogu doći,
bio tužan ili radostan,
sretan ili brigama opterećen.
I kad dođem, znadem
ti si na mene već čekao.
Ali na žalost, Gospodine,
rijetko ja k tebi dolazim.
Rješenje svojih problema tražim:
u rastresenosti svijeta.
Pomoć tražim kod ljudi,
pokušavam pomoći samome sebi,
pa sam često razočaran i razdvojen.
Zašto tako malo k tebi dolazim?
Jer ne vjerujem u tvoju pomoć,
ne povjeravam se tvojoj moći,
ne predajem se tvojoj ljubavi?
Zar i ja tebe razočarao nisam?
A ipak sad, evo me k tebi
i ti si tu, kraj mene.
Pođi sa mnom, Gospodine,
oduzmi mi strahove,
podari mi vjeru.
Propovijedi:
1.
1. Prispodoba
Prispodoba o kraljevoj svadbi ima u sebi mnoge proturječnosti. Treba pokušati stvar zamisliti realno i odmah se opaža da se ovdje stvari, svjesno, više puta preokreću naopako, do suprotnosti. A to znači da je Isus htio prekinuti uobičajeni način razmišljanja.
Kralj sprema svadbu sinu. Događaj godine na kojemu bi svatko želio biti prisutan – tako bismo barem pomislili. Kad su završile pripreme, uočava se da pozvani gosti to ne žele. Oni imaju ili previše, ili premalo posla da bi sudjelovali na slavlju svih slavlja. Neki uzvanici reagiraju čak i grubošću i nasiljem.
Zato kralj prekida pripreme, premješta proslavu da bi poduzeo kaznenu ekspediciju protiv onih koji su zlostavljali i ubili njegove poslanike. I njihove gradove on pretvori u prah i pepeo, kako se to dogodilo Jeruzalemu oko 70. godine. Na ovom mjestu usporedba upućuje na sudbinu Jeruzalema koji nije prihvatio Mesiju.
Tada kralj započima iz početka. On želi slaviti i poziva ljude sa svih strana. Pozvani su baš svi, i »dobri i zli« kako to pripovijest govori. Poziv je bez ikakvog uvjeta. Pozvani su ljudi s ulica na svečanost na koju se dolazi samo s pozivnicama.
Slavlje raste i kao prvi vrhunac ulazi kralj u svečanu dvoranu da pozdravi bezbrojne goste, kako je to običaj. Slikovito mnoštvo iz svih krajeva. Jesu li se svi ti »zli i dobri« koji su dovedeni s ulica imali vremena presvući? Sigurno je da jedan to nije smatrao potrebnim. Kad ga je kralj vidio, počeo mu je govoriti. Njegovo ponašanje je pred svima izgledalo tako neprimjereno da nije mogao ništa reći u svoju obranu. I izbačen je u tamu, gdje će od bijesa i boli »jaukati i škripati zubima.« Rekli bi danas »sam sebe gristi za lakat«.
2. Vrijeme zatvaranja dućana
Iz neke nestvarne priče Isus čini jednu usporedbu. Pripovijest bi nas trebala uvesti u razmišljanje i pokret, ali prema kakvom cilju?
Pogledajmo najprije uzvanike koji nisu došli. To je za mene narod bez vremena kad su zatvoreni dućani. Ljudi su čvrsto uvjereni da ne samo da im sve uvijek mora biti na dohvat ruke, nego im sve treba biti na raspolaganju. Nema nekog određenog vremena, nego im, svih 24 sata, sve mora biti moguće. Cilj je uklanjanje televizijskog programa: svakog časa može se izabrati bilo koji film i snimiti. Uklanjanje zatvaranja dućana; tko ima dobre novce, sve može, svakog časa kupiti. Uklanjanje razdaljina: ako hoću, mogu putovati bilo gdje na odmor, zračne luke su vrata u svijet. Ovaj mentalitet probija. Svatko ima pravo određivati samog sebe. Mušterija je kralj, a kralj je svatko.
Zaprepašćujući vrhunac su oni uzvanici koji ne samo da su odbili poziv, koji nisu samo potjerali poslanike, nego su upotrijebili silu. Nisu mogli podnijeti poruku da je sada pravi trenutak, nisu htjeli prihvatiti da nije baš tako da ja svakog trenutka mogu sve imati i da mogu svakog časa imati pravo na sve. Kod njih je ovo držanje pokazalo svoje nasilno lice, jer su njime rušili mogućnost održavanja slavlja. Slavlje nije ništa drugo nego punina života.
3. Pozvani na svečanost života
Drugi dio prispodobe govori o onima koji su prihvatili bezuvjetni poziv, bilo dobri, bilo zli. Nisu ni računali da će biti pripušteni na slavlje života. Oni se ne ubrajaju u kremu ljudskog društva i gospodu, gore na vrhu. Da li su oni shvatili kakav velik dar im je poklonjen, to ne znam.
To bi mogao biti dug put otkrivanja da sudjelujem na jednom čudesnom procesu. To bi mogao biti dugi put da bezuvjetna ljubav Božja na mene računa, bilo da sam dobar ili zao. Svi ljudi su zajedno u velikoj dvorani i slave svečanost života.
Osim jednoga. Kralj susretne jednoga koji je prihvatio poziv, ali nema svečanog odijela. To je jedan koji prezire svečanost. Izvana on misli da prihvaća svečanost, no sam ne slavi, nego pušta da drugi slave za sebe. On ne nosi sjaj svečanog odijela, nego gorki cinizam. Trebao bi se nazvati tragičnim, a on ne priznaje da je nasilno ušao i da zapravo on ruši slavlje drugih. On, na skoro šaljiv način, vrijeđa granicu vlastitih i slabosti drugih. Njemu ništa nije sveto. Udara na ono što je drugima sveto i vrijedno, a onda se, s čuđenjem, pita a zašto ti činiš «ua«? Sjeda za stol i svojim podrugujućim upadicama ruši ono zbog čega se žele drugi radovati.
Prispodoba nije baš lagana. Govori jasnim jezikom. Isus ne govori to zato da nam natovari neke nepotrebne terete, nego da bi spasio odlučujuće. Temelj poziva je bezuvjetna ljubav Božja- za svakoga. I tko udara po ovom temelju, tko sjedi unutra i želi zajednicu slavljenika dijeliti na zle i dobre, graditi nove granice ondje gdje je je kralj srušio sve granice i razlike, taj ne želi uočavati što čini i u prvom redu, uništava sebe samog, a time i druge pa i samu svečanost. Reakcija kralja bi nas mogla zaprepastiti, kad ovog neobučenog u svečanu haljinu baca u osamu i tamu. Ne događa se zapravo ništa drugo nego kralj uzvraća bol onome koji je bol htio nanijeti drugom.
Činjenica da nama Isus želi ispričati ovu usporedbu je Radosna vijest, Evanđelje. Oči će se otvoriti, način razmišljanja okrenuti. Isus nas želi osloboditi onoga što nas onemogućava da slavimo svečanost života. To možemo shvatiti samo onda ako otkrijemo da je ipak središnje ovo: kraljev poziv nije nikakav teret koji nam se nameće, niti katalog zahtjeva, zapovijedi koje mi trebamo ispuniti, nego čudesni dar: kralj želi s nama slaviti, s dobrima i zlima. Amen
2.
Sada, u jesen doživljavamo razne vjetrove, sad s jedne, sad s druge strane.
* Da li sam ja, kao član Crkve, otvoren za Božje djelovanje? To znači: da li je drugim ljudima lakše vjerovati u Boga kad su u mojoj blizini, bilo u životu ili na radu? To znači da li sam ja vjetar u leđa?
- Olakšavam li ja drugim ljudima spoznaju Boga? (»Nitko nije Boga vidio...«)
- Da li sam ja, kao kršćanin, u stanju učiniti malo vidljivijim Božje djelovanje u svijetu?
- Da li mi je ova uloga preko Crkve olakšana? Ili i ja imam probleme s Crkvom? (Isus »da« - Crkva »ne«).
- Ili sam i ja sukrivac suprotnome vjetru?
- Da li sam ja više zapreka ili kočnica na njihovom putu k Bogu?
- Da li sam svjestan osobne odgovornosti ako drugima (zbog svojih pogrešaka) zapriječim put k Bogu, ili im zakrijem pogled na milosrdnu ljubav Božju?
-
B) Povijest Božja s njegovim narodom (Povijest spasenja u SZ) počiva na sasvim konkretnim doživljajima koji su imali i misionarsko djelovanje na poganske narode. To potvrđuje tekst prvog čitanja slikom Boga koji beskonačno poziva (- prijateljska Gozba na Sionu se priprema za »sve« narode).... To znači Izrael je bio zadužen (odgovoran!) za prenošenje poznavanja Boga. A tek onda(!!!) će se pozvanim ljudima navijestiti velika radost: »Bog će pobijediti smrt zauvijek«(Iz 25,8)
Iskustva s Bogom koji stvara život (Izrael pri tom posreduje) vode k poznavanju Boga među svim narodima (usp. mnoštvo različitog svijeta na Sionu).
Za Pavla je nasljedovanje Krista osobno tako prožimajuće da njegov uzor (Krist) čitav život prožima, pa i u patnjama (kako to svjedoči). Zato može Pavao i napisati:« gledajte me kao uzor« (1. Kor 4,16 usp 1 Kor 11,1; Fil 3,17) Ovo predstavljanje Krista mora dobiti, uistinu, »svagdanji karakter« do zbiljski »ukopan« što prožima cijelu osobnost kršćanina. A jer to ima veze s izrazom »pozvani« (opći izraz za milosni Božji poziv) treba još imati imati i »izabranje« (dakle ostvarenje Božjih darova da postanu svagdanja zadaća u životu). Sredovjekovna teologija je govorila o habitusu ako je vanjsko (ponašanje) bilo u skladu sa nutarnjim (smislom).
Iskustva s takvim kršćanima su najbolji učitelji.... tako možemo okarakterizirati (opisati) kršćanina kao čovjeka u čijoj blizini je lako u Boga vjerovati.
C) Poziv u kraljevstvo Božje treba razvijati u Crkvi. S obzirom na Evanđelje Crkva ima zadaću ljude pozivati i pomagati im k »svadbenom ruhu« (izabranju). I može biti vrlo opasno ako ona kroz stanje pogrešaka (dakle naših) nije sposobna tu zadaću ispuniti. Prigovori su, u naše vrijeme, vrlo glasni. Neki put su to samo bijedni izgovori na koje se nailazi samo za to da bi netko umirio glas svoje savjesti:
........imao sam, kao ministrant, puno negativnih doživljaja s klerom
....... vidim Crkvu samo kao sakupljanje vremenitih dobara koja mi nude kao kao njenu proročku službu
...... doživljavam Crkvu kao obruč koji ograničuje sve slobode i ne doprinosi ništa razvijanju moje osobnosti.
Tako bi se moglo beskonačno redati prigovore, u mnogim slučajevima prenapuhane, ali svugdje ima nekih »zrnaca istine«
Zato bi Crkva trebala:
- sebe promatrati kao » Crkvu grješnika«
- uvijek odlaziti k ljudima (tražiti izgubljenu ovcu Lk 15,4-7), otvoriti očinsku kuću (Lk 15, 11-32 i to za oba sina
- priznati da je Bog u svom milosrđu prihvaća (kad mi u euharistijskom slavlju govorimo: Gospodine nisam dostojan...«) pokornički čin ne bi smio biti, za kršćane, čin poniženja, nego čin Božjeg milosrđa koji raste iz oslobađajućeg poziva Božjeg.
- biti mjesto prakticirajuće spremnosti na oproštenje, gdje će se konflikti rješavati i svladavati, a ne zataškavati.
- biti zajednica živog milosrđa gdje su Otac nebeski i ponašanje Isusovo uzori služenja u zajednici
- biti mjesto služenja i međusobne ljubavi gdje nema nikakve sile, ni vlasti, nego bratska zajednica gdje će ljubav Božja u svijetu biti uočljiva.
- odgovorna za socijalnu pravdu i za ljudsko dostojanstvo, kao i odgovorna za uščuvanost Božjeg stvorenja (prirode).
Kad se to sve ostvari, tada će Crkva biti sposobna za potpuno otkrivanje kraljevstva Božjeg koje se sada razvija, a koje će u budućnosti tek kod Boga biti potpuno razvijeno.
3.
Kad bismo bili pozvani na svečanost
Najprije želim nešto reći djeci, a i odrasli smiju lijepo slušati, jer se i vas ponešto tiče.
Vi djeco, sigurno niste nikad vidjeli pravoga kralja, ali slušali ste ili čitali u pričama o kraljevima, ili ste vidjeli kralja na TV-u (španjolski kralj, marokanski kralj. švedski kralj ili engleska kraljica....)
Kraljevi žive u velikim palačama i dvorcima, moćni su i poznati. Obični ljudi malo kada mogu vidjeti kralja. Vide ga redovito samo na markama, na slikama, u uredima ili novinama.
Kad bi nas kralj pozvao? A sada zamislite da dođe k vama poslanik toga kralja i kaže vam da ste pozvani na svatove njegova sina. Što biste tada činili? Sigurno biste se čudili zbog tog poziva? Možda ne biste mogli ni povjerovati. A onda biste puni ponosa pričali svojim prijateljima. A onda bi nastali novi problemi: što ćete obući? Tamo ne mogu u starim rebatinkama. Kako ću doći do dvorca? Možda od uzbuđenja ne biste mogli ni spavati. Potpuno normalno.
Čuli ste ono što nam je Isus pričao o jednom takvom pozivu, što ljudi učiniše kad su primili jedan takav poziv. Nisu bili samo glupi, nego i bezobrazni prema kralju. Dali su mu do znanja da ih uopće ne interesira njegov poziv, da im je njihov posao ili hobi mnogo važniji od njegovog poziva. Da, čak su i glasnike, koji su im donijeli vijest, ubili! Dobro razumijem kralja koji nije bio samo žalostan, nego i bijesan. On je htio svojim pozivom pokazati posebnu ljubav prema tim ljudima, a onda se ti ljudi ponašaju tako nečuveno.
Drugi su glupi i bezobrazni. Isus je tada tu priču ispričao farizejima i pismoznancima. Prvi kršćani su znali da se ova priča odnosi i na te teologe i dušobrižnike, ali i na cijeli židovski narod. Možda su to već uočili i prisutni odrasli. Židovi su bili oni koje je Bog, veliki Kralj, na poseban način pozvao, ali oni nisu taj poziv prihvatili. Mi mislimo, to je bila prava glupost i ne samo glupost, nego velika bezobzirnost i pogreška.
Oni koji su prihvatili Isusov poziv i pripadaju njegovoj zajednici radovali su se da su drugačije postupali. To se posebno odnosilo na one koji su došli iz poganstva. Oni su govorili: »Mi smo bili drugačiji! Kad nam je Bog poslao Isusa s njegovim pozivom, mi smo se drugačije ponašali. Mi nismo rekli ne.«
A mi? Sveti Matej je ovo ispričao, jer je uočio da je, u toj priči, pouka i za cijelu zajednicu! Jer pripovijest ide dalje ( ovdje pročitati r.11- 14)
Vi biste, djeco, s pravom rekli: »Ako sam pozvan na svadbu, onda moram kralju pokazati da se i radujem zbog poziva na svadbu. To je jasno. Isto tako moram se pristojno i odgovarajuće obući, koliko to odgovara mojim mogućnostima.«
Izgleda da na to nisu mislili prvi učenici u Matejevoj zajednici. Zato im on daje ovu priču kao ogledalo.
Konačno ne radi se samo o odijelu. To je samo vanjski znak. Radi se o našem nutarnjem držanju i pripravljanju. Bog želi vidjeti da mi njegov poziv uistinu ozbiljno shvaćamo.
Možda već sada primjećujete, ne samo vi djeco, nego i vi, dragi odrasli, da se ovo i na nas odnosi. I mi se ponekad prema Bogu ponašamo tako glupo i bezobzirno. Konačno nije dovoljno, kako su neki i u Matejevoj zajednici mislili, prihvatiti poziv, ali dalje se vladati kao da taj poziv ne znači ništa posebno. Ako nas Bog po Isusu poziva, onda moramo mi, svatko od nas, ovom slavlju nešto pridonijeti. Nije dobro smijati se, jer su drugi poziv odbacili, a mi smo ovdje. Nije dovoljno samo se ubaciti, jer se ovdje ne radi o nekoj nevažnoj stvari. Bog nas je pozvao na jednu vrlo veliku i važnu gozbu.
Kako mi slavimo svoje slavlje s Bogom? Predokus ovog velikog slavlja dobivamo svake nedjelje u svetoj Misi. Poneki put osjećamo, mi ovdje u crkvi, da je to zbilja jedno slavlje, svečanost, ali poneki put nas ostavlja hladnima. A ipak ako želimo biti iskreni, onda moramo priznati da mnogo toga ovisi o našoj pripravi i predodžbi.
Konačno, cijeli naš život je priprava za veliku gozbu koju Bog želi s nama slaviti kad njegovo kraljevstvo bude ostvareno.
Ne znam, jesu li tada svi shvatili kad su čuli ovu Isusovo pripovijest koju je sv. Matej zapisao. Opažamo da nije baš teško razumjeti. Ali razumjeti nije sve. Važno je da mi to ozbiljno uzmemo k srcu. Jer samo tada možemo slaviti vječnu svečanost.
4.
Povjerljivi poziv
Žao mi je, nemam vremena! Sigurno ste to već doživjeli. Netko se oprašta nakon dugog susreta ili dužeg razgovora i misli: trebali bismo se opet ovako sresti i malo popričati. Ili starog znanca, kojeg već duže vrijeme niste vidjeli, susretnete na ulici, ali tog časa nemate vremena ni za kavu i rečete: Moramo se dogovoriti da se sretnemo. Veselit ću se ako budemo mogli malo porazgovarati.
Koliko nas vezuju takvi izrazi i pozivi? (U Austriji, ili barem u Beču takvi pozivi i izrazi gotovo nemaju nikakvu obavezu!) (op. pisac iz Beča) Konačno to su samo bezvezne riječi. Kako bi bilo ljepše kad bi čovjek iz torbe uzeo kalendar i zapisao dogovoreni datum. Brzo bi se našli razlozi da se jedan takav termin uopće ne zakaže.
Možda je to ipak plod glasovitog »bečkog šarma« koji ne dopušta reći ono što čovjek toga trenutka uistinu misli. Radije se misli zamotavaju u lijepe, formalne riječi koje ne znače ama baš ništa i sadrže određenu neozbiljnost.
Različiti oblici uljudnosti. U današnjem evanđelju pozivi igraju centralnu ulogu. Ovdje poziva neki kralj na svadbu svoga sina. U Izraelu je bilo uobičajeno prvi poziv odbiti, iz uljudnosti. Drugi poziv bi se morao prihvatiti, također iz uljudnosti. U Isusovoj priči pozvanici su poziv odbili i nisu došli. Nisu prihvatili ni drugi poziv, nego su glasnike ubili. Božji poziv na zajedništvo s njim je odbijen, naišao je na odbijanje i na nespremnost na razgovor. Njegova ponuda, njegovo obećanje se ne uzimaju ozbiljno i ne prihvaćaju se.
Odijelo čini čovjeka. Svi su došli u odgovarajućoj svečanoj odjeći osim jednog čovjeka. Lijepo odijelo za sv. Mateja je slika novog čovjeka i spasenja kojega Bog donosi ljudima. Kako onda može netko među uzvanicima sjediti u svagdanjem odijelu? Zašto se on nije dolično obukao? Nije li on simbol za one ljude koji su odbili spasenje? Nije se krstio ili ako je kršten, živi tako besmisleno kao da nije kršten, kako to govori jedan biblijski komentar.
Traže se odluke. I završno apokaliptična prijetnja kralja nas opominje da je pred nama završetak i sud i da ne možemo bez kraja i konca izbjegavati odgovornost zbog našeg ponašanja. Jer »mnogi su zvani, ali malo je izabranih«. Ovu Isusova riječ koju je izrekao u nekim drugim okolnostima, Matej je svjesno stavio ovdje i želi naglasiti: «Svi su pozvani, mnogi se odazivaju, ali ne ostaju svi vjerni«
Postoji milost početka, milost ispunjenja na putu s Bogom. I mi trebamo jednoznačno reći da ovu ponudu i sami moramo prihvatiti i ići putem od početka do kraja. Pa i onda kada to nama ne odgovara potpuno ili nam je neugodno i izgleda da se ne slaže s duhom vremena. Ono što bismo rekli: trebamo se jednom susresti, ili sljedeće sedmice ću imati više vremena, ne vrijedi za Božju spasenjsku ponudu. To ne smije biti nikakva isprika za našu nevjernost, ali nas može tješiti da nas on i druge sedmice čeka i da će nas pozvati na novi susret. On je vjeran i pouzdan. A jesmo li to mi? Jesam li ja?
5.
Moderno i nemoderno
Prije nekoliko godina htio sam, zajedno s jednim gostom, završiti lijepu večernju šetnju posjetom jednom lokalu kojega mi je preporučio poznanik. Odmah pri ulazu bilo mi je jasno: ovdje mi ne možemo ostati, jer nismo bili primjereno obučeni... Bila je to subotnja večer, a lokal prilično pun. Tako smo mogli, a da nismo upali u oči, odmah napustiti lokal.
Jedan prijatelj teolog koji je apsolvirao civilnu službu u gradskom centru za mladež, pričao mi je, kako su se razlikovale pojedine grupe mladih koje su dolazile u taj centar, po marki i kroju traperica. Bez odgovarajućih traperica pojedinoj grupi je bio onemogućen ulaz.
Odjevni ključ
To možda iznenađuje ponekog koji misli kako mladi žive mnogo slobodnije od društvenih prinuda. Propisana odjeća je nešto za odrasle. Na posebne predstave u diskotekama koje nešto drže do sebe ne pušta se unutra onaj koji ne odjene posebno odijelo.
Odjeća pokazuje da li netko pripada određenoj društvenoj grupi, njene propise igre poznaje i spreman ih se držati. Onaj tko se toga ne drži, biva isključen i mora, u najmanju ruku, računati s neumjesnim primjedbama.
Svadbene haljine
U usporedbi o kraljevskoj svadbenoj gozbi radi se također o odjevnom ključu. Iako kraljevski domaćin posve velikodušno poziva čak i ljude s ulice, pazi izričito na prikladnu odjeću pri ovoj prigodi. Onaj tko se toga ne drži, istjeruje se napolje. Ključ za razumijevanje ove pripovijesti jest dres-code. Kralj se razljutio što gosti, koje je pozvao na svadbu svojega sina, nisu slijedili njegov časni poziv. Izostanak od ovog događaja je više nego samo neuljudan. To znači ne priznavanje kraljevskog autoriteta.
Novi Božji narod
Ova biblijska usporedba upućuje se protiv vjerskog vodstva Židova. Isus ih uspoređuje s pozvanim gostima kralja kojemu oni uskraćuju priznanje time što su izostali. To sadržava prigovor da vrh židovskog naroda ne priznaje Boga kao svojega Gospodina i uskraćuje mu poslušnost. Bog okuplja sebi novi narod. Kršćani se osjećaju kao oni koji su pozvani, kao novi narod kojega si je Bog izabrao, budući da mu je Izrael otkazao. Prisustvovanje svadbenoj gozbi nije pak neobavezan društveni događaj. Ono znači priznavanje kraljevskog autoriteta domaćina. Pripadati novom Božjem narodu sadrži također i pridržavanje Božjeg «pravila igre».
Tko tome pripada?
Adlabert Seipolt, u jednoj svojoj pripovijesti, dozvoljava j skupini žena da dođu na ideju za kršćane uvesti uniformu kako bi se znalo tko tu pripada, a tko ne. Dosjetka je, na sreću, ispala neprovediva. Tko pripada tome? Ulazak u Crkvu uspostavlja se krštenjem. Onaj tko ne želi više pripadati Crkvi, može objasniti svoj izlazak. Tako jednostavno to izgleda.
Postoje pak i dobri razlozi zašto neki ljudi ne izlaze, iako se «s Crkvom više ne identificiraju». Obzir prema rodbini, društveni ili politički oportunitet. Obrnuto, poznajem ljude koji su izašli iz Crkve, iako se kao i prije osjećaju pripadnicima Božjeg naroda. Oni su učinili ovaj korak iz nezadovoljstva s Crkvom, iz posve različitih razloga. Crkvena članarina nije tako niti jedini razlog za izlazak iz Crkve.
Božja pravila igre
Božjem narodu pripada onaj koji poštuje i drži Božja pravila igre. Kako bi mogao držati ova pravila igre, potrebno je zajedništvo u kojemu je to moguće. Jedno od tih pravila je upućivanje na zajedništvo. Centralno pak pravilo na koje upućuje prispodoba o kraljevskoj svadbenoj gozbi jest, priznavanje Božjeg autoriteta. Prigovor da se mnogi ljudi koji hoće tomu pripadati, ne brinu o tome, ostaje žalac ove pripovijesti također i za naša vremena. Da li je netko unutar ili vani, ne odlučuje samo dokument krštenja ili izlazak iz Crkve, već ovisi o osobnom odnosu prema Bogu i koju poziciju netko daje Bogu u svojem životu.
P. Hans Hütter, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen
Dan zahvalnosti: (ili dan kruha)
Molitva vjernika s prinosom darova:
ovaj oblik molitve vjernika nije u skladu sa liturgijskim propisim, donosim radi ideje koju možemo iskoristiti
Djeca iz sakristije donose darove i stanu pred oltarom, a onda odlože darove na za to pripravljeno mjesto.Dotle predvodnik ili spiker najavljuju:
Kruh: Gospodine, prinosimo ti kruh. Mi ga trebamo svaki dan. Ima mnogo onih koji ga nemaju. Danas ti zahvaljujemo za kruh naš svagdanji. Molimo te i za one koji ga nemaju. Daj da svi ljudi imaju dovoljno kruha. Blagoslovi sve napore onih koji se muče da imamo kruh naš svagdanji, molimo te.
Vino: Gospodine, prinosimo ti i vino. Ono veseli srca čovječja. Ono daje snagu, ali ono znade i uništavati. Daj da vino, kao znak radosti, veseli naša srca, ali ne daj da padnemo pod bilo koju vlast ovisnosti. Posebno čuvaj mlade od ovisnosti od droge, od alkoholizma, a svima koji su upali u bilo kakvu ovisnost pokaži pravi izlaz.
Sada blagoslovi naša polja, naše vinograde i naše maslinike da obilno rode, molimo te.
Ulje: Donosimo i ulje na oltar. Ulje je znak plodnosti, bogatstva i zdravlja. Ulje je i lijek. Gospodine, molimo te za sve one koji su bolesni, koji će biti svetim uljem pomazani da im ti budeš snaga. Podari im žuđeno zdravlje, a nama daj da sa zahvalnošću upotrebljavamo ovaj tvoj dar, molimo te.
Voda: je izvor i počelo života. Voda nas čisti i pere. Voda uklanja mrlje i daje život. Po vodi svetog krštenja ušli smo u obitelj djece Božje. Gospodine, daj da nikada ne zaboravimo da smo po krštenju postali tvoja djeca. Svim onim kršćanima koji su zaboravili na svoje krštenje daj da shvate dostojanstvo sakramenta kojega su zaboravili, a nama daj da uvijek živimo dostojno svoga krštenja molimo te.
Cvijeće: Cvijeće je ukras prirode. Cvijeće je izvor života. Cvijeće je znak radosti, ljubavi i pažnje. Daj da se svi ljudi međusobno razumiju, pomažu. Svima onima koji se osjećaju sami i usamljeni podaj da nađu ljude koji će ih razumjeti, molimo te.
Svijeća: Gospodine ti si svjetlo svijeta. Ti nas veseliš suncem, mjesecom i zvijezdama. Ti si svjetlost vječna. Svijetli našoj djeci i mladima da uvijek idu u tvome svjetlu. Gospodine, molimo te danas posebno za naše drage pokojnike kojima moramo biti zahvalni za sve što smo primili. Učini da im tvoja svjetlost u vječnosti svijetli, molimo te.