33. nedjelja kroz godinu A- 2014

Bog na putovanju

 „ Kraljevstvo je nebesko kao kad neki čovjek otiđe na putovanje: On pozove svoje sluge i razdijeli im svoje imanje“ (Mt 25,14)

Zar se nismo navikli da je Bog uvijek za nas tu? Kao kad roditelji, nakon riječi laku noć, ostave odškrinuta vrata dječje sobe tako da u dječju sobu ulazi malo svjetla. U jednoj svojoj pjesmi Rilke misli da bi Bog mogao biti vrlo daleko, kako bi to čovjek želio: „Ti, susjedu Bože, ako te ponekad u dugoj noći kucanjem ometam – to je zato što te rijetko čujem disati...“                                                    Očito, Rilke misli na veliku blizinu. „Samo uski zid je među nama.“ A ipak u nevolji osjećamo odvojenost.

Bog nije mrtav. On je samo otputovao. U poštanskom razmišljanju: „ Bog je otišao u nepoznato“. Za vjersko razmišljanje: „Bog ne mora biti katolički“, u nacionalnom ponosu: „ Bog je u Lapplandu ili u Ohio“. Mislim, to oslobađa!                         Michael Graff, Gott auf Reisen,

Kad smo sretni

Korijen doživljaja sreće ima nešto s jedinstvom, koje pri tome doživljavamo. Naš život je, od rođenja, lanac loših odvajanja i željenih sjedinjenja. Dramatično događanje prvog odvajanja od majčinog krila, traži blizinu, toplinu, kontakt s kožom (tijelom) i nježnost. Svako odvajanje nas čini bolesnima, a svako zbližavanje nas ozdravlja. Odvajanje donosi nesreću. Jer je svatko za sebe, svatko kao svoja individualnost, svatko za sebe živi u opasnosti i odgovornosti , a jedinstvo je rijetko i dragocjeno..                 Peter Paul Kaspar, Wenn wir glücklich sind

Ispovijed

Vrijeme koje loše shvaćamo kao opterećujuće i teški trenuci dobivaju određenu širinu ako postajemo svjesni grijeha. Prošlost nikad nije za predati zaboravnosti, jer se sada i ovdje poziva Božje milosrđe. Iz toga raste svijest za budućnost. I zato je razočaravajuće da toliko ljudi ima strah od ispovijedi. Oni nisu spremni prihvatiti ispravak puta. To opet znači odricanje od širine onog duha, koji izlazi iz postupka čišćenja.   Ispovijed se ne bi smjela promatrati kao formalna, opterećujuća zadaća. Ona nam pomaže da postanemo svjesni vremenske dimenzije našeg života . Žalosti se tu uključuju da ih kažemo Bogu. Tako gledano, ispovijed je komadić oslobođenja i kao takva potrebna.                                                             Carlo Maria Martini, in: „Du, den ich suche“

U sredini dana

U oficiju Crkve za podne molimo: “ Svemogući Bože, ti nam daješ da u sredini dana dođemo do mira i razmišljamo. Pogledaj milostivo na naše djelo. Ispravi ono što smo loše učinili i daj da se na kraju našega dana tebi svidi naše dnevno djelo.“

                 Molitva polazi od toga da svoj rad u podne prekinemo, razmišljamo i dođemo do mira. Za mnoge ljude to nije moguće, jer njihov rad nadilazi podne i velikim dijelom imaju kratku pauzu za ručak. Za njih je sredina dana kasnije kada završi njihova smjena i počima drugi dio dana. Kakva god bila naša situacija, čini nam dobro da se zaustavimo u neko doba dana i malo razmišljamo. Molitva čini da je sam Bog onaj koji nas dovodi do mira i razmišljanja. I mi trebamo shvatiti koliko nam to može biti važno ako mi u sredini dana malo zastanemo i povučemo se u sebe. Zaustaviti se i umiriti, naš život je napet u brojnim stvarima. Čini dobro ako se ta napetost ukloni za koji trenutak. Počinuti daje novu snagu.                  Quelle: Reinhard Lettmann, in: Ich will dich preisen Tag für Tag,

Neuslišane molitve

Mišljenje koje čujem iz usta nekih fundamentalista glasi : Tko bezuspješno moli, dovoljno ne vjeruje!

Ovakva izjava izlazi iz manjka kršćanske ljubavi i sasvim previđa druge mogućnosti koje se mogu sakrivati u takvom metežu. To je, na primjer, pitanje da li je došlo vrijeme za jedno takvo ispunjenje molitve. Na početku knjige sam pokazao na „vrijeme“ koje se nalazi u Božjem planu. Uostalom molitva ne mijenja Boga, nego onoga koji moli. Koliko puta smo opazili, nakon mnogo godina života, pozitivno značenje ovih „neuslišanih“ molitava. Uspjeh je bio na jednoj sasvim drugoj razini. Bogu sam zahvalan za stranputice kojima sam dugo morao ići, iako su me, u to vrijeme, srdile... Tu manjak vjere – gdje je volja Božja?

Ne, tako to ne ide. Ne mogu predbacivati čovjeku koji sumnja i zdvaja, njegove sumnje. Isus je ozdravio padavičara usprkos sumnji njegovog oca koji moli: „Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri.“   (Mk 9,24) Bog ostaje izvan naših zahvata. On nije izračunjiv. Nas se potiče vježbati povjerenje i podnositi paradoks kršćanstva.             Jörg Müller, in: Wege zum geistlichen Leben, Stuttgart 1987

Prihvati me ...

Moj Bože, vrlo je teško ostati sam nakon toliko godina podijeljenih radosti, podijeljenih briga, podijeljenih nadanja, podijeljenog života .

                 Moje srce ne želi shvatiti da nas je smrt razdvojila, nas koji pripadamo zajedno. Sličan sam ranjenoj divljoj zvijeri, koja ne nalazi utočište. Padam u neizmjerne dubine. Prihvati me Bože, prihvati me.

                 Sabine Naegeli, Du hast mein Dunkel geteilt. Gebete an unerträglichen Tagen

Pjesma Marije Magdalene
U rano jutro, kad je još bilo mračno (Iv 20)
kako ide? Neće više biti usred dana pomrčine sunca,
ipak , zar ne svijetli noćni krug, najednom, svjetlije?
Po tišini u zraku, jedan dan, drugi dan,
a ipak trećega je krenulo.
I ti si se pojavio.
Poznavala sam muškarce, poznam njihova tijela. Zašto je sada moja glava slobodna, sunce sija, kad me ti pogledaš?                              Huub Oosteruis, Das Wort trägt,

Neovisan

Govori se: Bog je neovisan, Bog je Gospodar, mi ljudi, sami smo ovisni. Ali to je krivo promišljanje, to je odnos sile, ne ljubavi. Odnos ljubavi je stvarno ovakav da je Bog upućen na nas i treba nas da mi doprinesemo širenju Kraljevstva Božjega.

Netko tko daje ljubav je upućen (usmjeren) na ljubav u krajnjem slučaju. I ne može se tako ponašati kao da se njega ništa ne tiče.                  Dorothee Sölle, in: Zur Umker

Što je Bog učinio protiv?

Priča arapskog mističara Sa'di:

Hodajući kroz šumu neki čovjek ugleda lisicu koja je izgubila noge. Čudio se kako je životinja uopće mogla preživjeti. Onda opazi tigra s razderanom životinjom, tigar se najeo i ostatak ostavio lisici. Sljedećeg dana Bog nahrani lisicu uz pomoć istog tigra. Čovjek se divio Božjoj dobroti i veličini i reče u sebi:“ Sutra ću i ja sjesti u jedan kut i s puno povjerenja očekivati da me opskrbi sa svim potrebnim.

Mnoge je dane tako provodio, ali se ništa ne dogodi i siromašak je bio blizu smrti kad je čuo glas:“Hej ti tu, na krivom putu, otvori oči pred istinom. Slijedi primjer tigra i ne gledaj više kao uzor sakatu lisicu“

Na ulici sretoh djevojčicu koja se smrzavala, drhtala u tankoj odjeći bez nade da bi mogla dobiti nešto toploga za jelo. Ljutito sam se obratio Bogu i rekao: „Kako to možeš dopustiti? Zašto ništa ne činiš protiv toga?“

Neko vrijeme Bog nije ništa govorio. No, u noći iznenada progovori: „Upravo sam nešto učinio protiv toga, stvorio sam tebe!              Anthony de Mello, Der invalide Fuchs

Neiskorišteni talent

Prema pripovijedanju Lothara Zenetti, Čudesno umnažanje vremena: varijacije uz evanđelje. Složio i skratio Martin Schachinger

Nakon tumačenja biblijskog mjesta Mt 25,14-30, o Božjoj zapovijedi da razvijamo svoje talente i da samo možemo očekivati milost od Boga, na jednoj duhovnoj obnovi, jedna sudionica izreče svoju sumnju. Ona je imala sućuti za posljednjeg slugu i smatrala je da je Gospodinova presuda preoštra. U njezinoj mašti se priča trebala drugačije odviti.

Otprilike ovako: “ Kad su talenti bili razdijeljeni, onaj sa svojih pet talenata pođe odmah raditi. I jer je imao velike planove, reče onome koji je imao jedan talenat. „Slušaj, ti nemaš toliko posla kao ja. Možeš mi pomoći, jer imam posla preko glave i neću sve sam ostvariti!“ I jer je onaj drugi imao dobro srce, pomagao je koliko je mogao....

Tada, jednog dana, promisli sluga i na svoje talente, da bi ih mogao razviti. Jedva je to promislio, dođe k njemu drugi sluga i moli ga je za pomoć: „Ja imam dva talenta, dakle dvostruko više nego ti i dvostruku odgovornost nego ti.“ I jer ovaj nije mogao reći ne, pomogne i ovom drugom slugi..

Kad je došao Gospodar, njegovi su kolege smatrali da je cvjetajući život zajednice i odlična uprava njihov uspjeh i zasluga. Što su gospodaru ponudili, bilo je izvanredno. Ali kad je pogledao malo bolje, onda je vidio da je sve prešlo u nekakav pretjerani aktivizam .

Tada se sjeti da je dao još jedan talenat i pozove onoga s jednim talentom i upita ga o njemu. Ovaj ispripovijedi Gospodaru kako je sve bilo i da je on svoj talenat zakopao. Tada reče Gospodar da ga donese i pridruži ostalima, jer je on jedno obogaćenje za sve. Treći sluga je bio sav radostan i tada je bilo veliko slavlje, jer je njegov dio donio raspoloženje i muziku.

Psalam za kuhinjskim loncem

Podne
po bogzna koji put
kuhati ručak
zamorni tok
a ja želim nešto drugo
moje djelo i moje osjećaje
kako su raskomadani i nestali,
Bože, to korišteno posuđe
i za sutra mi ostaje prazan lonac
i sutra
opet isto
ništa nisam proizvela
što bi zaslužilo pohvalu
zbog porasle proizvodnje
kućno radno mjesto
ne veličaju
usta muškaraca u politici i Crkvi
zašto
mi ne daš snage štrajkati?
Perem krumpire i postavljam ih
šalter na štednjaku sluša moju ruku
leća u drugom loncu počima mirisati
režem porilluk, zeleno bijeli
komadi špeka cvrče u tavi
zlatno žuto ulje teče u lonac
otvaram hladnjak
nalazim što trebam
miješam to sa raznim začinima
i činim ukusni zalogaj za poslije ručka
ti si radost
božanska ljubavi
koja me griješ i prožimaš
ti stvoriteljice od početka
i iznenada stane uz mene žena u crnom
Karolina Maria de Jesus
ona je živjela u jednoj faveli
San Paula
Karolina Maria de Jesus ustaje svakog dana
u četri sata u jutro
i skupljanjem starog papira, boca i konzervi s puno ljubavi odgaja svoje
troje djece od tri oca
(tri puta je vjerovala u ljubav i tri puta je napustili bijeli muškarci)
Ona reče s puno zahvalnosti.
kako je lijepo jedno pile kuhati u loncu
kako se radujem kad moja djeca imaju što jesti
šalješ li k meni njihove glasove
opkoljuješ me nevidljivo
da osjetim titranje i razumijem?
Ti, sveta prijateljice Mudrosti
muziko moje sredine
neizmjerni izvore života
da, starateljski je kuhati jelo,
da, dragocjeno je osjetiti žuljevite ruke
i nikakvog temelja nema
izjednačavati život žene s loncem za kuhanje
da, neizbježno je slušati
glasove sestara iz bliza i daleka preko ruba lonca
gledati
preko granica
činiti korake
Podne
sredina
s bolnim traženjem
crne žene Karoline Marije de Jesus
je umrla u gorkom siromaštvu
njenoj djeci je pomogla za život
čudo?
40000 izgladnjele djece svakog dana
manji grad kod nas
tone dnevno u smrtnu tišinu
Sredina
sabrati se
uživati u glasovima
glasove jedan drugome dijeliti
vrijeme ručka za sve
na bogatstvu zemlje            Christa Peikert-Flaspöhler, mit deinem Echo im Herzen. Neue Psalmen

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Izr 31, 10-13.19-20.30-31)

                 Knjiga Izreka iz koje je uzeto današnje prvo čitanje nastajala je tijekom dužeg vremena. Pojedini dijelovi su nastajali u različitom epohama, a velika većina u vremenu poslije egzila (oko 500 g. prije Krista) . Nešto je uvedeno i kasnije, sve do helenističkog vremena. Kako se tu hvali Salamon, sin kralja Davida, zbog njegovih mudrih izreka (usp 1 Kr 5,12-14) zato predaja njemu pripisuje ovu knjigu.

                 Glavni izraz u ovoj knjizi je uosobljavanje mudrosti (hebr: chochama; grč. sophia; lat: sapientia). Ona je prvo Božje stvorenje (usp. 8,22-36), još i više: Bog sam je graditelj kozmosa, a mudrost je istodobno arhitektica, ona je bila kod svakog Božjeg stvarateljskog djela. Tako je gospođa Mudrost ona u kojoj sam Bog uživa. Njezin ples ga veseli. Je li tu lik Mudrosti otvorio, u židovstvu, vrata onomu što će kasnije, u kršćanstvu, biti nauk o Trojstvu?

                 Ne zaboravimo: najvažnija crkva u pravoslavlju je bila posvećena Mudrosti – „Aja Sophia      „ u Konstantinopolu, danas Istambul.    

                 Jer se mudrost predstavlja kao žena, jer je u velikoj većini jezika mudrost ženskog roda, vrlo jasno je da knjiga Izreka završava pohvalom ženi. Ako se kao tema današnjeg čitanja uzme žena, onda bi bilo dobro, kao podlogu, prijeći cijelo čitanje.

Drugo čitanje: (1 Sol 5,1-6)

                  Apostol Pavao je osnovao zajednicu u Solunu (oko 50. poslije Krista). Poslanica Solunjanima je najstariji novozavjetni spis uopće. Odiše situacijom skorog drugog dolaska. Prve zajednice i sam Pavao su bili čvrsto uvjereni da će Gospodin, nebeski Krist, vrlo skoro doći da bi uveo kraljevstvo Božje na zemlju i dovršio svijet.

                 Ova misao i uvjerenje o konačnom pojavljivanju (paruziji) dolaze više puta do izražaja:

-          u izražaju „dan Gospodnji“ je kao zora, koja najavljuje dan koji se budi. (Izraz dan Gospodnji se naslanja na starozavjetne izjave ).

-          U slici lopova u noći – ova slika nosi u sebi moment iznenađenja, kojega koristi svaki lopov, inače ne bi imao nikakve šanse.

-          U slici o iznenadnim strašnim bolovima, koji mogu doći trudnoj ženi.

U svim trima slikama je sasvim jasno da se Solunjani ne mogu uzdati u sigurnost (usp „mir i sigurnost“ r.3a), nego trebaju, svakoga časa, računati s Kristovom pojavom. Pri tome paruzija može biti povezana s „propašću“ kojoj nitko neće umaći. (r 3 br) ako ljudi žive bezbrižno. Zato Apostol opominje na budnost i

trijeznost. (usp r.6) On to čini upotrebljavajući suprotnosti:
-          u tami, noć, mrak
-          dan, sinovi svjetla, sinovi dana (rr 4,sl).

Kršteni, kršćani, kojima je upućena ova opomena, žive u svjetlu, nekršteni u tami (možda se ovdje naslućuje sukob s gnozom) .

               Očekivanje ponovnog Kristovog dolaska nas povezuje s kršćanima iz Soluna, jasno s razlikom u vremenu: kad govorimo o očekivanju prvih kršćana skorog Kristovog dolaska, mi govorimo o dalekom očekivanju.

Inače, blizina može značiti i zapanjenost (nešto mi se približava), a daljina može značiti nedostupnost (nešto mi je daleko). Ovo bi trebalo doći do izražaja u homiliji.

Evanđelje: (Mt 25, 14-30)

                 Tekst o talentima ima svoj vrhunac u završetku. Zato čitati cijelo, ne skraćeno! Nekoliko informacija:
-          talent je bio najveći novac rimskog carstva, radi se o puno novca.
-          Gospodar koji polazi na put, „predaje“ talente svojim „slugama“. To nisu robovi, nego radnici koji imaju kompetencije kako treba postupati s novcem.
Oni trebaju baratati s novcem skoro na čisto kapitalistički način. Pri tome bi se prispodoba loše shvatila ako bi se promatrala sa strane financijskog uspjeha i isplativosti. Ovdje se radi o zauzimanju za dobrobit odsutnog gospodara i to s potpunim predanjem i snagom. Ova prispodoba ide u red Isusovih govora u kojima traži skoro neljudske napore za ulazak u kraljevstvo Božje. (usp Mt 7,13). Osuda trećeg sluge ne dolazi zbog neuspjeha, nego zbog njegove plašljivosti, pasivnosti i manjka zauzimanja. Možda je prva Crkva vidjela u Gospodaru koji ide na put, odsutnog Kyriosa čiji dolazak očekuje. Možda povratak Gospodarev „nakon duže vremena“ (r 19) ukazuje na zakašnjenje paruzije kojega je trebalo prevladati.

                 Homilija bi trebala malo potaknuti na razmišljanje kako bi danas izgledalo potpuno zauzimanje u našem društvu, potpuno zauzimanje za Boga, evanđelje Krista (značenje talenata u smislu sposobnosti koje treba razviti ne pogađa stvar, to bi više odgovaralo Pavlovom učenju o karizmama - 1Kor, 22)

      Misno slavlje

Pozdrav

                 Gospodin koji će doći u slavi, neka bude sa svima vama!

Uvod:

****

                Liturgijski tekst ulazne pjesme govori, a to nam i Gospodin govori danas: " Ja mislim misli mira, a ne ugnjetavanja. Ako me zazovete, ja ću vas uslišiti i izvesti vas iz svih krajeva vašeg zarobljeništva." Prorok Jeremija je ove riječi napisao kao poruku nade i utjehe za Jeruzalemce koji su, na silu, bili odvedeni u babilonsko ropstvo. Naše ropstvo je danas jedne druge vrste. U kratkoj tišini se sjetimo što nas je u prošloj sedmici, uistinu, zarobljavalo, što nam je prouzročilo bol i strah. Donesimo to pred Boga, jer on misli misli mira, a ne ugnjetavanja.

****

                Sve što je Bog započeo, dovest će i do sretnog završetka. Bog, stvoritelj svih stvari i ljudi, će dovršiti svoje djelo u ljubavi i milosrđu, kao što ga je u ljubavi i započeo. Božja pravednost je njegovo milosrđe. I ovo milosrđe će trijumfirati na sudu. Život i životni put ljudi su upravljeni prema ispunjujućoj radosti pred Božjim licem. Život kršćana u današnjem vremenu mora u sebi nositi ove tragove buduće slave. Živimo u svjetlu povjerenja u Boga, više nismo izručeni smrti i noći. Bog nas naziva prijateljima i jača nas na tom putu.

                Bog daruje odvažnost za život. On nas ne gubi iz vida, pa i onda kad zalutamo. On nas traži u ljubavi i ozdravlja nas u svom milosrđu. Pred njime želimo priznati našu grješnost.

Molitva vjernika

                Dobri Bože, ti si nam darovao talente da bismo mogli živjeti kao djeca svjetla i nositi svjetlo u tamu ovog svijeta. Zato te molimo:

  • Pomozi ljudima koji su zakopali talente da ih ponovno nađu i tako pomognu širenju tvoga kraljevstva.
  • Probudi, u našoj domovini, ljude da ispravno procjenjuju politička događanja da se ne izigra demokracija.
  • Učini da upravljači država budu odgovorni nositelji svojih zadaća, da budu na korist svim ljudima.
  • Daj našoj Crkvi i njezinim službenicima hrabrosti da budu branitelji onih koji su povrijeđeni i odbačeni.

                 Zahvaljujemo ti, o Bože, da si nam u Isusu objavio naše talente. On nam pokazuje kako u životu moramo postupati. On je naš temelj, on nas nosi. Njega želimo slijediti sada i u vijeke.

 Meditacija poslije pričesti

 Gospodine, puno si mi povjerio,
život sa svim njegovim silama.
Vrijeme da mogu raditi,
tvoju riječ koja me uči.
Tvoju ljubav koja me zahvaća,
i ljude da ne budem sam.
Povjerio si mi i svoje kraljevstvo,
da prema njemu idem,
usprkos svim silama
koje mu se suprotstavljaju.
Mnogo si mi povjerio, Gospodine.
Kako mogu odgovoriti tvome povjerenju,
kad poznam sve svoje slabosti?
Ne ostavljaj me sama,
ti si me povjerio sebi samome
i dao mi svoga Duha.
Ti me tješiš i jačaš
da mogu svakoga dana raditi svoj posao,
jer ti ideš sa mnom.
Ne, ne ostaj stajati
Božanska je milost, dobro započeti.
Još veća je milost, na dobrom putu ostati.
A milost iznad svih milosti je, ne pokleknuti,
i onda kad si umoran i satrven, naprijed prema cilju ići.
 

 Propovijedi

 a)

Pohvala mudrosti žene

 Slike žene

                  Ako bi se danas upitalo sociologe koje su prevladavajuće slike žene u našem društvu, vjerojatno bismo čuli vrlo različita mišljenja i odgovore. Tu je slika atraktivne žene, koja zna upotrebljavati svoju atraktivnost i dobro je koristiti. Visoko na ljestvici stoji nevezana , dinamična, žena, uspješna u karijeri, u državi i društvu. Sigurno bi se spomenula i žena majka. Pri tome bi se opazilo da bi kod takvih žena na daljnje pitanje rekle da nešto „smeta“ njihovom zanimanju, a to je „domaćica.“

               A ipak izjava: „Osmero djece, a ipak sretna“ pokazuje kako jedna žena uspješna u zvanju sada se, svjesno ili nesvjesno, ostvaruje u obiteljskom životu. Ako bi neka žena, ponosna i s puno humora, dodala: „Uspješno vodim malu obiteljsku firmu!“, onda bi ovo priznanje bilo protuteža vladajućoj slici i trendu. I dobro je tako! Ipak ostaje problem da se mnoge žene osjećaju prisiljene odlučiti se između zanimanja i obitelji ili uzeti na sebe neželjeni teret obitelji. I ne baš tako mali broj drugih svjesnih žena koje su pale pod diktat mladenačke ludosti, se moraju zamisliti.

Žene u Crkvi

                  Ovo se pitanje drukčije promatra kod nas, nego na zapadu. Žene su preuzele mnoge uloge u Crkvi, od vođenja pjevanja do vođenja župnih ureda. I brojne druge pozicije su zauzele žene. No, treba reći i to da je, u prosjeku, mnogo veći broj žena na bogoslužjima nego muškaraca. Posebno je mučna situacija u onim zemljama gdje se raspravlja o mogućnosti svećeničkog ređenja žena. Ne vjerujem da se ovo pitanje neće, i kod nas, početi postavljati.

Žene u starozavjetnoj mudrosnoj literaturi

                  Vratimo se današnjem čitanju iz Knjige mudrih izreka, u situaciju od prije 2000 i više godina. Najprije treba naglasiti činjenicu da se, u jednom strogo patrijarhalnom svijetu, razmišlja o ženi. Kako su pisci knjige došli do te ideje? Hebrejska riječ za mudrost glasi „chochma“ i ženskog je roda, kao i u hrvatskom - „ova“ mudrost. U razmišljanju i meditiranju o tome što je mudrost i što bi trebala biti, ona dobiva, u Izraelu, sve više i više konkretne obrise, postaje kao neka ženska figura, žena (gospođa) mudrost, koja pripada Bogu, pred njim se igra, pleše i razveseljava ga (Izr 8,30 i sl.) – iznenađujuća izjava. Žena koja u našem čitanju dobiva pohvale izgleda kao zemaljsko predstavljanje nebeske žene - (gospođe) mudrosti. Što se govori o toj ženi?

                 Pođimo redom kako se opisuje ta žena.

 Pouzdana žena

                Na prvom mjestu pjesma govori o njezinoj pouzdanosti i povjerenju: „Muževljevo se srce uzda u nju i blagom neće oskudijevati,“ govori se u r.11. Između nje i muža postoji odnos vrlo dubokog povjerenja. On se može na nju osloniti, može joj se povjeravati, on može potpuno na nju računati. Može se potpuno prepustiti i osloniti, i može kod nje on biti potpuno on – bez straha. Ako neki muž nađe ovakav mir kod svoje žene, ovu uravnoteženost, onda je to za njega velika dobit kao što se to govori u našem tekstu. On dobiva sigurnost i iz toga izlazi nova snaga. Ovakvo opuštanje, na nekoga se osloniti, na nekoga se nasloniti netko može samo onda ako ga drugi prihvaća i nosi kad je to potrebno. Međusobno povjerenje i obostrano pouzdanje su bitni za odnos muškarca i žene.

Na ovo povjerenje žena daje svom mužu odgovarajući odgovor i to dokazuje svojim djelima: „Ona mu čini dobro, a ne zlo sve dane života svoga!“ U ovim jednostavnim riječima je izrečeno sve što ljudi očekuju jedni od drugih i što bi ih moglo učiniti sretnima.

Marljiva žena

               Daljnja pohvala žene je zbog njezine marljivosti: „Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama svojim. Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno.“ (r. 13,19) Odnosi su danas drugačiji, ali smisao rečenog je da treba i mora se ženi nešto povjeriti. Ovdje se ne radi o samo žaljenju, ona nije poput princeze na grašku, ona može raditi, uzeti stvari u ruke i uređivati – bilo u kući za obitelj ili izvan kuće u zanimanju. Ona je marljiva žena, obiteljska poduzetnica što u ono vrijeme nije bilo baš jasno i ističe se iznad svih žena.

Socijalno angažirana žena

               To pokazuje sljedeći opis idealne žene: Ona nije isključivo samo za svog muža i za djecu, ona se danas ne bi predala samo svom zanimanju. Ne, ona ima smisla za druge, izvan obitelji i rodbine. Ona je socijalno angažirana. I zato ju se uzdiže: „otvara ruku potrebnome i pruža ruku siromahu.“ (r.20) To je prednost žene da su otvorene i osjetljive za probleme drugih ljudi, više nego su to muškarci. Ova pohvala, na neki način, obvezuje žene da to njeguju, da idu kroz život otvorena oka i srca i da ne previde potrebe i nevolje ljudi gdje su one stvarne, nego da im, otvorenih ruku, pomažu. To je žena koja rado pomaže, koja to rado čini uza sve obveze koje ima.

Žena vjere

               Pohvala ženi završava jednom temeljnom mudrošću: „Lažna je ljupkost, tašta je ljepota. Žena koja se boji Boga zaslužuje hvalu!“ (r.30) To zvuči provokativno u našim ušima. Da li takva riječ uopće odgovara našem vremenu? Zar se, danas, ne bi nabrajale neke druge prednosti koje bi neku ženu činile tako poželjnom da čovjek želi s njom uvijek živjeti? Zar ne bi trebala neka žena, prema današnjim zamislima društva, biti rasna, dobrom figurom, vitka i seksi, zar se ne vrši, s prevelikim zahtjevima ove vrste, neizmjerni, bez srca pritisak na žene da sve moraju izgledati kao tridesetogodišnjakinje? I zar nisu vrlo česte posljedice toga nezadovoljstvo, duševna nestabilnost, neuravnoteženost koja opterećuje cijelu obitelj? Tekst gleda stvari sasvim drukčije i vrlo realistično: „Lažna je ljupkost, ljepota prolazna.“ Tko svoju ženu ljubi samo dok zadovoljava mladenačke porive, taj nikad iskreno nije volio svoju ženu.

         Od jednoga možemo poći sa sigurnošću: kad bi se danas propitivalo javno mišljenje kakve vlastitosti i osobine treba imati jedna žena, onda sigurno izraz „strah Božji“ ne bi došao u obzir ili vrlo, vrlo rijetko. U idealnoj slici, kako to naše današnje čitanje pokazuje, „strah Božji“ tvori temelj za sve drugo i to je vrhunac pohvale: „ žena koja se boji Gospodina“ zaslužuje pohvalu. „ Žena koja se boji Gospodina zna ugoditi mužu i biti marljiva – uza svo poštovanje drugom načinu gledanja– nisu zadnje vrijednosti. Najodlučnije mjerilo je svidjeti se Bogu. U tome se sastoji „strah Božji“ i upravo to joj dopušta da bude pouzdana, povjerljiva, marljiva, puna snage i osjećajna. Ova idealna biblijska žena zna da je život koji se ne živi po volji Božjoj, u konačnici, varljiv. U toj spoznaji i takvom ponašanju se nalazi njezina mudrost.

Pohvala ženi

              Žena koja je ovdje opjevana je, bez sumnje, nešto posebno. To izražava tekst, odmah na početku: „Tko će naći ženu vrsnu?“ (r 10a). Da, gdje se može naći? Trebalo bi je nadaleko tražiti, jer se ne nalazi u svakoj kući i sasvim sigurno, ne na svakom uličnom raskršću. Takva žena je nešto jedinstveno.

              Ipak, ova pohvala se ne može i ne smije ograničiti na privatno. Pjesma zahtijeva više od priznanja: „Hvalite je zbog ruku njezinih i njezina djela, neka je hvale na gradskim vratima.“ (r.31) Gradska vrata su nekada, na orijentu, bila okupljališta ljudi gdje su se izmjenjivala mišljenja, tu su se čule vijesti, tu se održavalo suđenje, tu se stvaralo javno mišljenje koje su određivali muškarci i gdje žena nije bila tema razgovora. I žena koja pokazuje ovakve vlastitosti i kvalitete zaslužuje pohvalu i divljenje u javnosti, njezin dobar glas se treba proširiti i izvan zajednice. I tako ona ne pripada samo svome narodu, nego postaje uzorom mladim generacijama.

 1.

Ne spavati poput drugih                                                                Sol 5, 1-6              

                 Danas i mnogi kršćani rado čitaju horoskope. A možete samo zamisliti kako su pogani pokušavali dokučiti svoju sudbinu ili budućnost preko zvjezdanih znakova ili životinjskih pokreta. Mnogi kršćani odlaze raznim gatarama, bacanju karata. Drugi opet, na razne načine, hoće znati nešto o završetku svijeta i o datumu propasti čovječanstva. Tako je to danas, tako je bilo i prije 2000 godina. Bilo je tako i u zajednicama koje je Pavao osnivao, vrlo znatiželjnih među kršćanima koji su željeli znati točno vrijeme ponovnog dolaska Sina Božjega i propasti svijeta.

Stalno budni

                 Pavao drži takve znatiželjnike nekršćanskima. Pravi vjernik je budan i trijezan realist koji je, u svakom trenutku, spreman za kraj koji dolazi, bilo svjetske povijesti, bilo njegove vlastite životne povijesti. Baš danas je svakome jasno da završetak vlastitog života može doći tako iznenada, neočekivano, nepripravljeno, kao što nam to svakodnevno govore izvještaji o nesrećama i katastrofama.

                 Ne postoji nikakva garancija sigurnosti, kako za sveopće stvorenje, tako za pojedince ili zajednice. Život je u neprestanoj opasnosti, opkoljen mnoštvom faktora nesigurnosti i rizicima opasnosti. Kod mnogih ljudi ova nesigurnost i opasnost izaziva strah i malodušje. Kod vjernika je to drukčije.

                 Oni su trijezni i realni. Zato od početka računaju s opasnostima i nevoljama, sa smrću i koncem svijeta. Točno vrijeme ih puno ne interesira. Može biti vrlo blizu ili prilično daleko. Oni su uvijek spremni za konac i dan dolaska Kristova. On će doći neočekivano, poput razbojnika u noći. Neočekivano, ali ne bez nade, jer vjerni kršćanin se uzda u svemogućnost Božju i njegova Pomazanika – Krista, koji nas neće napustiti, nego je uz nas u vrijeme opasnosti. Bog, hridina našega spasenja, vođa na našim stazama daje nam nadu, povjerenje i sigurnost.

Trijezni i realni

                 Zato se vjerni kršćanin neće tako lako prepustiti iluzijama i udaljavanju od stvarnosti. Kad drugi govore: Mir i sigurnost! onda iznenada nad njih dolazi propast, a oni se osjećaju tako pogođenima i iznenađenima. Vjerni kršćanin se ne dopušta prevariti, ni iznenaditi kao od noćnog razbojnika. Prati znakove vremena, kako društvene, tako i političke, kulturne i vjerske događaje, drži ruku na pulsu vremena i kritički se pitajući prati razvoj društva i svijeta. Kršćani su trijezni, stvarni, kritični i budni.

                 Za razliku od kršćana, spominju se oni za koje se govori da „spavaju kao ostali.“ Ovdje nije riječ o spavanju u noći. Nego, time se karakteriziraju ljudi koji idu kroz život zatvorenih očiju, koji ne prepoznaju znakove vremena, koji ozbiljno ne shvaćaju bijedu milijuna ljudi, koji vide samo sebe i svoje vlastite probleme, koji nemaju nikakvog pogleda u sadašnje nevolje, niti imaju ikakve vizije kako urediti budućnost.

                 Oni su kao oni koji spavaju, jer ne idu ususret svijetu budnih očiju, a niti vide šanse koje donosi dan, niti ih prihvaćaju ozbiljno. Takvima se suprotstavljaju oni trijezni i budni, koji računaju sa stvarnostima života i koji se povjeravaju Božjem spasenju i njegovoj svemoći, koji će poslati svog Isusa da k njemu dovede svijet, preko suda pri njegovom ponovnom dolasku.

Umjesto sigurnosti, propast

                 Ovo iskustvo možemo dobiti tijekom našeg života. Tu je netko, svojim nastojanjem i svojom marljivošću, izgradio svoju malu egzistenciju, sagradio kuću, prištedio novca. I sad baš misli uživati plodove svoga rada. Onda dolazi nesreća, u bilo kakvom obliku, bilo kroz bolest i smrt. Kako se stranice sudbine iznenada okreću kod velikih diktatora. Pogledajte samo, od Napoleona, Hitlera, Staljina do Causescua. No, isto tako je i kod mnoštva malih ljudi koji su računali na slična osiguranja života, a na kraju se pokazuje da su činili račun bez krčmara.

                 Pavao nas opominje, u ovim rečenicama svoga pisma, da se čuvamo takvih razočaravajućih i samozavaravajućih životnih planova. Želi nas potaknuti na čvrsto povjerenje u Boga i Krista. On slijedi upute i napomene koje je, u brojnim usporedbama i prispodobama, rekao veliki učitelj, Isus iz Nazareta, neumorni putujući propovjednik. Sjetimo se lažne sigurnosti bogataša u Lk 12, 13-21.

                 Upoznati znakove vremena, a ne spavati bila je velika zadaća zemaljskog Isusa.

2.

 1. Prispodoba o povjerenom novcu

                 Isus počima više prispodoba riječima: «Kraljevstvo je nebesko kao...« Ali ova prispodoba ne govori ništa kako je u kraljevstvu nebeskom, nego govori kako je sa životom ovdje, na zemlji. Nije to jednostavno praktična svjetska mudrost, nego ovdje dolazi do izražaja situacija ljudi. Tema ove prispodobe je čovjek pozvan u kraljevstvo nebesko.

                 Da bismo mogli shvatiti i rastumačiti ovu prispodobu, potrebno je staviti pred oči svaki detalj i sveukupnu prispodobu. U našem slučaju radi se o »gospodaru«, sigurno nekom bogatom veleposjedniku ili trgovcu koji ima sluge. Sluge su ovisni zaposlenici, kako bi se danas reklo. Nisu imali nikakve šanse za otkaz i ipak su imali određena prava. Oni su imali u kući sve potrebno za život, a za to su trebali raditi.

                 U pročitanoj prispodobi ovaj posao je pun odgovornosti. Sluge su postavljeni za upravitelje dobara. Novac im je predan s puno povjerenja dok je gospodar otputovao na duže vrijeme. Blago koje im je povjereno i nije tako maleno. Jedan talent srebrnog novca danas bi se mogao preračunati u dobrih pola milijuna eura. Sluge su dobili na upravljanje, jedan oko dva i pol milijuna eura, drugi milijun eura, a treći pola milijuna eura.

                 Vlasnik ovog novca je otišao za mnogo godina. Vrlo lako se moglo imanje udvostručiti kod dobrog financijskog menadžera. Za petnaest godina bilo bi se to povećalo dvostruko pri kamati od 5% i kamate na kamate. To zapravo i nije bila neka velika briga i opterećenje, kako su postupila prva dvojica.

                 Oni su samo dobri upravljači dobara. Treći sluga je dobio samo »pola milijuna eura« na upravljanje, »mnogo manje od drugih«. To ga je strašno mučilo. Nije uočio da se baš puno mora mučiti. Nije uopće htio početi konkurirati drugima. I zato je sluga jednostavno zakopao novac i okrenuo se svom poslu, a da se nikako nije brinuo za povjereno dobro.

                 Gospodarevo ponašanje nakon povratka je razumljivo. On je računao na još veće bogatstvo. I na kraju, sluge koji su povjerljivo upravljali novcem, bit će primljeni u veliki koncern i bit će im povjerene odgovorne dužnosti. »Dođi u radost Gospodara svojega«, tako to zvuči. Sluga koji ne samo da nije zaslužio, nego je čak zlobno izgovorio svoje opravdanje, završio je pripadati firmi. »Bacite beskorisnog slugu u tamu, tu će plakati i škripati zubima.“

                 Ova prispodoba govori za sebe. Ponašanje gospodara koji je svojim slugama povjerio takvo blago, možemo više nego razumjeti. I potpuno je ispravno.

2. Povjereno

                 A što onda prispodoba ima s kraljevstvom nebeskim? Sigurno je da je kraljevstvo nebesko ova blizina Boga punog ljubavi i ispunjenje života. Blizinu Boga što označuje kraljevstvo Božje sebi ne može darovati ni jedan čovjek čije ponašanje nije potpuno ispunjeno povjerljivim davanjem i primanjem. Samo ovo povjerenje omogućava Bogu da nam otvori pristup u svoju blizinu – svoju vlast.

                 Prispodoba nam jasno daje do znanja da naš život počima jednim preduvjetom povjerenja. Blago koje Gospodar povjerava slugama je sasvim osobno povjereno blago.

                 To je kao kad bi otac obitelji poklonio sinu svoj kompjutor da bi, konačno, sin sam mogao stati na svoje noge. Kod tolikog povjerenja jasno je da se otac brine. Upravo kompjutor mi je odlična tema: kakva mi je čudesna stvar poklonjena, kako bih o tome bio ovisan, a s druge strane kako bih bio neodgovoran ako ne bih ništa pametno i korisno pisao.

                 U zbilji: nama je povjeren život. I kad postanemo toga svjesni, može biti vrlo potresno, jer ćemo brzo opaziti gdje zakapamo ono povjereno blago ili ga čak zloupotrebljavamo. Moje vrijeme je meni darovano, ponekad i vrijeme drugih ljudi. Moje naravne sposobnosti i stanje su meni darovani. U školovanju, zvanju, politici, svugdje se susrećemo s činjenicom da nam je to blago darovano. Djeca su povjerena roditeljima, ali i braći i sestrama.

3. Posjedovati

                 Sv. Pavao piše (1 Kor 4,7; 7,2) da trebamo tako stvari u svijetu posjedovati kao da ih nemamo, jer je sve to u odnosu na nadolazeće Kraljevstvo tako prolazno. To je ponašanje. Stvari promatrati kao da su nam povjerene i trebamo ih držati u zahvalnosti i strahopoštovanju, pred svakim i pred stvarima i pred samima sobom.

                 U redovničkim zajednicama pojedinac ne posjeduje ništa, ali je pojedincu i zajednici sve povjereno. I mi bismo trebali od njih naučiti da tako jasnije živimo u Crkvi i da to bude znak onoga što Crkva vjeruje.

                 Blago nije kraljevstvo nebesko. To je slika našeg života. Ali ako naš život čitamo po ovoj usporedbi, onda se i nama otvara kraljevstvo nebesko, jer ne živimo više za sebe i za vlastiti režim, nego smo svjesni da nas od početka prati onaj koji nam daruje povjerenje - Bog.

3.

                "Otkriti neotkrivene talente. Umjetnici iz hobija izlažu svoja djela“. Pod tim motom se pozivaju mnogi koji u slobodno vrijeme stvaraju, da svoja djela pokažu drugima. Bismo li se mi ufali slike koje sami naslikamo, predmet kojega ispletemo i slično pokazati na jednoj izložbi? Sigurno se zatvaramo u sebe i govorimo: pa moje slike nisu tako lijepe, pa ima i ljepših djela, a neću se blamirati.

Otkriti neotkrivene talente - možda ste bili na kakvoj izložbi tih stvari, kako su vaše kolege napravili prekrasne slike, ili kako krasne figure izrađuje ovaj ili onaj. To nikada nismo ni zamišljali....

                A tko se tada ne bi sjetio vlastitih planova: zar nisu učitelji crtanja ili neki drugi govorili: "Dijete ti imaš talenta za to." A onda je nedostajalo interesa, ili kasnije vremena, pa je taj talent, za duže vrijeme, bio pokopan. A sada, sada se čovjek više ne ufa i dolazi do izražaja poslovica: "Što mali Ivica nije naučio, veliki Ivo neće naučiti nikada."

                Otkriti neotkrivene talente! Da li uopće znamo kolike sposobnosti se u nama kriju? Nismo li, zapravo, slijepi za mogućnosti koje se u nama kriju, jer ne želimo istupati izvan ustaljenih putova naše svagdašnjice? I zar ne bismo odbacili onoga koji bi nam rekao " Ti možeš, ti imaš osjećaj za to, ti imaš talent....?"

Današnje evanđelje nas želi potaknuti da svoje svjetlo ne stavimo pod nekakav sud, "pod skale". Ono nas želi potaknuti da pustimo da naši talenti dođu do izražaja. Ono nas želi potaknuti da učinimo nešto novo, gledajući na posljedice. Slušajmo još jednom riječi evanđelja: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek otiđe na putovanje...." Polazna točka ove usporedbe je Kraljevstvo nebesko, mjesto Božjeg vladanja. Talenti koji se dijele u ovoj usporedbi imaju veliku ulogu. U njima se radi o našoj vjeri u Isusa Krista i u kraljevstvo Božje, u kraljevstvo mira i života u punini. Po ovoj vjeri u Isusa Krista naša vjera dobiva tlo pod nogama i ono će "govoriti".

                Otkriti neotkrivene talente! I vjera u Isusa Krista je jedan talent. Mi je ne možemo ni učiniti, ni kupiti, niti na silu dobiti. To je čisti dar Božji. Ona nije samo dar, nego i zadaća. Nije smisao toga dara da mi našu vjeru zakopamo ili da je stavimo u zadnji kutak srca da mu se ništa ne dogodi. Treći sluga je, s obzirom na kraljevstvo Božje, upravo ovu grešku napravio - on nije svoj talent riskirao, nije ga bacio u igru. Inače, nije on u stvari bio loš, njemu se ne može nikakvo zlo prigovoriti. Zbog svog okamenjenog nutarnjeg držanja, zbog njegovog straha da nešto ne riskira, Gospodin ga naziva nekorisnim slugom. I zar Isus nema pravo? Zar naša vjera nije jedan beskorisni talenat ako ga ne "bacimo u igru"? Jadna novčanica koju nikad ne izvadiš iz novčanika, ostaje samo mrtvi kapital. Što vrijedi svijetu ako je u nama svjetlo, a nikome to svjetlo i toplinu nismo darovali? Ostat će onako hladno i tamno kako je i bilo.

               Život Isusov nam pokazuje kojim bi putovima trebao ići onaj tko pusti da se, do granica, razvije njegova vjera, njegovo povjerenje u Boga. Upravo njegovo nutarnje držanje daje mu šanse da uvijek traži i stvara životne projekte: on je sposoban za djela koja mu njegovi prijatelji i poznanici i ne povjeravaju. Svi oni gledaju to očima zakona, a on gleda svijet očima ljubavi. Poput Isusa: on ne zove grješnike da ga slijede, nego on ih traži, sjeda s njima jesti i po tome mnogima padaju kao mrene s očiju. Po Isusu oni uče, na nov način, gledati na svoj život. On im otvara oči za bogatstva novih životnih mogućnosti koje su, skoro potpuno, bile prekrivene. Što je Isus učinio, zašto je posvetio i riskirao sav svoj život i na koncu zbog toga platio smrću na križu - i zbog toga cvjeta i širi se vjera u Isusa Krista, rast vjere, nade i ljubavi.

               Otkriti neotkrivene talente! U ovoj usporedbi o talentima Isus želi ispraviti krivi kut naših gledanja. Nemamo mi samo talente u umjetničkom, sportskom, znanstvenom, tehničkom, muzičkom smislu. Mi trebamo svoju kršćansku vjeru promatrati kao talent, kao veliko blago. I primjer Isusov nam pokazuje gdje da stavimo na vagu taj talent, da nam ne donese samo gole kamate, nego nam otvara sasvim nove i nedokučive životne šanse i mogućnosti. Kraljevstvo je nebesko kao čovjek koji ima hrabrosti iz svoje vjere izaći, pregažene konce napustiti, a svoje vlastite niti istkati s puno mašte. Takav čovjek će doći na ideju sa susjedom se pomiriti, pa ako i godinama žive u sukobu. I u svakome od nas vriju Kristovi talenti. Dopustimo da nas Isus prožme, da hrabro i neokamenjeno radimo. On ima povjerenja u nas. A pitanje je imamo li mi povjerenja u njega?

4.

Naš život, dragocjeni poklon za čiji razvitak mi jednom moramo odgovarati.*

Naše vrijeme nije neograničeno

                Na kraju Crkvene godine smo pozvani razmišljati o svom životu. I doduše, u pogledu na kraj, na savršenstvo, trebamo razmisliti o našem životu. Pogled na savršenstvo života znači pogled na vrijeme koje leži iza nas, na životnu povijest koju je svaki čovjek proživio i življenje onoga što još leži pred njim.

                Nama je darovano jedno posve određeno životno vrijeme. Sadašnje godišnje doba nas upravo poziva da si uzmemo vremena i razmislimo o našem životu, kao ljudi i kršćani. Vaše vrijeme nije neograničeno – kaže Isus – i vi ne znate kada će doći kraj. Razmislite o tome što će biti kada se svakome ispuni određena mjera njegovog vremena? Da li će to biti ispunjeno vrijeme? S konačnim dolaskom Boga, tako kaže Isus ljudima, bit će kao s jednim čovjekom koji je išao na put: Pozvao je svoje sluge i povjerio im svoj imetak. Isus kaže ovdje: «Tvoj život, vrijeme tvoje životne povijesti je dragocjeno dobro koje ti je Bog povjerio».

Moj život je jedan dragocjen poklon

                Prvo što treba reći kada, s pogledom na kraj, razmišljamo o svojemu životu, glasi: Moj život, život svakog pojedinca je važan i to je dragocjeni poklon Božji. Trebam ovo ohrabrenje za svoj život. Tko mi, uopće, u našem vremenu, kaže: Ti si važan, dragocjen i skupocjen, pun mogućnosti za oblikovanje i razvitak? Kako teško i zagriženo se ljudi moraju boriti kako bi shvatili da je njihov život važan i značajan, da su dragocjeni i skupocjeni – i kako su velike, u ovoj borbi pretrpljene, ozljede i razočaranja. Čovjek je često smatran objektom računice kojega se gura amo tamo i odbacuje kada počinje gubiti svoju upotrebljivost i korisnost.

                Koliko ljudi se cijeloga života bori za nedostižni osjećaj samovrijednosti; nikad ga nisu imali, niti su ga osjetili: Ti si dragocjen i skupocjen kao onaj koji jesi, kao ona koja jesi.

                Pozvan sam sagledati svoj život kroz pitanje: jesam li važan i dragocjen? Mogu li ja gledati svoj život, kao jedno skupocjeno dobro?

Jače nego strah od besmislenosti

                I je li vjera da me Bog tako vidi snaga u mojemu životu koja je jača nego sve dvojbe u meni, nego sva razočaranja u mojemu životu, svaki razarajući osjećaj biti bezvrijedan i nedragocjen? Je li vjera u Boga koji mi je povjerio moj život kao dragocjeno dobro jača nego strah od besmislenosti mojega života?

Jedna posve osobna životna povijest

                Bog mi vjeruje time što mi povjerava dragocjeno dobro, meni i svakomu, jedan posve osoban život i osobnu životnu povijest.

                Jednom je dao pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan, svakomu po njegovoj sposobnosti. Kod Boga nema neznanih ljudi, već je svaki pojedinačno sa svojom, posve osobnom životnom povijesti. Mogu li ja o svom životu, s pogledom na njegov kraj, razmišljati kao meni povjerenoj, zahtjevnoj, osobnoj i jedinstvenoj životnoj povijesti? Pozvan sam razmišljati o svojim sposobnostima i mogućnostima za razvitak života, tako kao ona dvojica koji su rasli s povjerenim talentima.

                I ja se trebam upitati: Što sam ostavio ležati? Nije li sada krajnje vrijeme, hrabro i sa spremnošću na rizik, razviti svoje mogućnosti za život? Mi smo u iskušenju, upravo danas, odmjeravati se s nedostižnim uzorima. Koji su moji darovi i sposobnosti? Kako stoji s mojim strahovima u životu i od života?

                Hrabrost treba biti samo malo jača od straha. Naša mala ljudska povijest je utopljena u veliku povijest. Mi nosimo teret i krivnju drugih, drugi nose našu krivicu. Ali naša krivnja je utopljena u pomirenje koje nam je Bog poklonio kroz Isusa Krista.

P. Klemens Jockwig, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen