Slušaj, Bože, ovo
Slušaj, Bože, ovo
danas bi htio otići na put s autom, sutra
ću sklopiti ugovor o kupovini,
i nova kuća će stajati za deset mjeseci, a onda
ćemo useliti, i napraviti
treće dijete, a prvo poslati u školu, posao ćemo
povećati, a kompanjona ću izbaciti, kupit ću ostatak akcija,
preuzest ću vođenje tvornice praška za pranje, promijenit ću
prijateljicu, a bungalov u brdu je prtijesan, neoprezne djevojke
skaču mi iz torbe, žena ima operaciju, a ja sam
generalni direktor, možda prostata, dobro, uredit će se,
sad sam šezdesetih, firma zdrava, brzo
raste temeljni kapital, sjajni izgledi za sljedećih deset godina,
što govorim, za dvadeset - slušaj, Bože ovo, i u među vremenu da nisi došao.
Rudolf Otto Wiemer, Izmjena riječi u Kršćansko vjerovanje u modernom društvu, Herder 1984
Cirkusant ili blasfemičar
Kad me je Kardinal - inkvisitor pitao, da li vjerujem u Boga, odgovorio sam mu: Ne, u vašeg Boga ja ne vjerujem.
Kad me je ateist pitao: da li vjerujem u Boga, odgovorio sam mu: u Boga kojega ti negiraš, ne vjerujem.
Da sam zanijekao odgovor na pitanje kardinala i ateiste, bio bih protiv obojice pogriješio zbog neiskrenosti i neistinitosti: bio bi ih svijesno prevario, jer se svakji od njih identificirao sa Bogom (vjerničkim ili nevjerničkim) kojega ja ne prihvaćam.
Dakle, vjerujete li, konačno, u Boga upitaše me kao jednim ustima i kardinal i ateist.
U BOGA, ako smijem reći, u «nekoga« Boga kako vi to činite ne vjerujem. Ne u nekoga, ni mojega, ne u ovoga ili onoga, jer su to sve lažni bogovi. Bog je u sukobu sa božanstvima i s nama, koji slike tih božanstava ili časte ili ruše, konačno Bog je najborbeniji »Ateist«.
Inkvizitor me osudio zbog nevjera, a ateist proglasio da sam cirkusant.
Fridolin Stie r, Možda negdje dan u: Kršćansko vjrovanje u današnjem društvu
Svaki za se, Bog za sve
Gospođa Plutarque, vlasnica stare firme »Plutarque i stric« koja se bavi prodajom stvari za pisanje i pobožnim predmetima, svakog dana ide na uru klanjanja u svoju župnu crkvu. To je vrlo pobožna stara dama.
»Najljubežljiviji Sine svemogućeg Boga« govori ona, poslužujući se jednim od poznatijih starih molitvenika, poznatih izdavača » o moj slatki Spasitelju, koji si na ovaj svijet došao, da bi iz njega iskorijenio grijeh, smiluj se svima koji živa u ovoj suznoj dolini i stenju u sjeni smrtnoj....Molim te da nam pošalješ malo više kupaca prigodom svete godine. Sada ili nikada je šansa da prodamo naše stare škapulare, a koji su prije nekoliko mjesci stigli, i znaš da imamo još mnogo preostale robe...
Bezgrešno janje, koje se za grješnike s toliko ljubavi žrtvuje, imaj samilosti prema njihovom stanju, i oslobodi ih ropstva sotone, zaslugama tvoje muke. Ja se bojim, naručila sam veću količinu posudica za blagoslovljenu vodu od biskvit porcelana. Neki se kupci žale da su preskupe. To je jedini artikal koji mi nešto donosi i ne mogu ga dati jeftinije. Inače mogla bi zatvoriti dućan. Srećom se te stvari brzo razbijaju i tada treba nove nabavljati. Količina se mora prodati....
...Naši grijesi, o Božanski spasitelju, su dali tvojim mučiteljima oružje u ruke... Ali ipak je tako, posao je posao, i ne može se doći na zelenu granu, ako bi se stavri samo poklanjale. A još je i pred nama »mrtvo sezona« gdje se ne može prodati ni jedan jedincati katekizam, bočicu crnila ili neki pak papir. Pa ako donesem tu i tamo neki sumljivi roman, koju malu smiješnu stvarčicu, pa i karte sa raznim više manje pikantnim figurama, kad ih se drži nasuprot svjetla, moj Bože, pa zar to nije stvar kupca, zar ne? U ostalom, ja te stvari prodajem samo dobro odjevenoj starijoj gospodi, ti to znaš Gospodine, zar ne? I što je tu zlo? O, dragi isuse, ne miješaj se u moj posao...«
Leon Bloy: Mudrost građana u Kršćansko vjerovanje u modernom društvu.
O novim božanstvima
Negdje postoje narodi i plemena, ali ne kod nas, braćo, ima držva. Država Što je to? Bravo sada napinjem uši, jer ću progovoriti koju riječ o izumiranju naroda.
Država je najhladnija od svih hladnih zvijeri. Hladno laže i laž izlazi iz njezinih usta: »Ja, država, ja sam narod!«
To je laž. To su bili stvaratelji, koji su stvorili narode i vjeru i ljubav nad svima njima, dakle sulužili su životu.
Uništavatelji su oni, koji postavljaju zamke za mnoge i zovu se država, a postavljaju mač i stotine zahtjeva nad mnogima.
Gdje još ima naroda, tada se ne shvaća pod nazivom država i gleda na narod kao na grijeh na pravo i moral.
Ali država laže u svim jezicim zla i dobra, i što još država govori, laže i što ona ima to je sve pokradeno.
Sve je u njoj lažno, sa ukradenim zubima, država grize, koja je bijesna. Lažno je i njezina utroba.
Nerazumijevanje između dobra i zla, taj znak dajem vam kao znak države. Ali u istinu, ovi su znakovi znakovi smrti. To su u istinu propovjedi smrti.
Premnogi su rođeni, i za višak je izumljena država.
Gledajte, kako k sebi država privlači, mnoge- premnoge.
Gledajte kako ih guta, žvače i preživa.
»Gledajte, na zemlji nema ništa većeg od mene, ja sam zapovijedajući prst božji.« Ne samo dugovrati nego i kratkonogi, kleču na koljena.
A, ah i u vama, vašim velikim dušama, širi ona(država) svoje laži. Ona pljačka bogata srca, koja rado nestaju.
Da, i vas, pobjednici starih bogova, ona želi uništiti. Postat će te umorni u borbi, i sada vaš umor služi novim božanstvima.
Junake i časnike, želi posaditi oko sebe to novo božanstvo. rado se predstavlja pod dobrom savješću. ta stara hladna praživotinja.
Sve vam želi dati, ako joj se poklonite, novom božanstvu, ona kupuje, dakle, svoj sjaj preko vaših kreposti i pogledom vaših ponosnih očiju.
Ona želi izmiješati s vama one - mnoge -premnoge, da vražje umjetničko djelo, konj smrti koji sjaji u blještavilu lažnih božanskih počasti.
Da u njoj je pronađena smrt za mnoge, a što se hvali kao život, u istinu srdačno djelo propovjednika smrti.
Državom zovem sve, gdje su svi koji otrov piju, dobnri i zli: država, gdje svaki gubi sebe, dobri i zli, država se zove lagano samoubojstvo koje se zove »život«.
Gledajte, pak ovaj višak. Oni kradu za sebe djela pronalazača i blago mudraca. Školovanjem nazivaju ovu krađu i sve im se pretvara u bolest i nesreću.
Gledajte ovaj višak. Uvijek su belesno i rigaju sbvoju žuć, a to što izbace nazivaju novinama. Oni gutaju jedni druge i ne mogu sve provariti.
Gledajte ovaj višak. Nazivaju se bogatašima a postaju sve siromašnijima. Ljube silu a najviše oružje, mnogo novca - ti nezasiznjaci.
Gledajte, veru se poput majmuna. Oni se propinju jedan preko drugoga pa propadaju u glib i dubinu.
Svi hitaju k prijestoljima, njihova ludost je: kao da bi bila srećasjediti na tronu. Često na tronu sjedi kaljuža, a prijestolje stoju na glibu.
Ludi su mi i prvrući svi oni kao majmuni koji se veru, nesreću mi nude nji9hova božanstva, ta hladna neman, nesreća su za mene si ti sluge božanstava.
Želite. li se ugušiti, moja braćo, u dahu njihovih žvala i pohlepa. Rađe slomi prozor i skoči u slobodu.
Maknite se s puta ovih zlih zadaha. Otiđite od ovih slugu božanstava ovog viška.
Maknite se s puta ovih zlih zadaha, nestanite iz para ovih ljudskih žrtava.
Velike duše, i sada još uvijek zemlja stoji prazna: Prazni su još uvijek mnoge stolice za samce i parove oko koji se širi zadah tihog mora.
Velike duše, slobodan je još život, malo njih će ga posjedovati, hvaljeno budi malo siromaštvo.
tamo, gdje završava država, taom tek počima čovjek, koji nije višak, tada počima pjesma neophodnih, koji su jedinstveni i nezamjenjivi.
Tamo gdje prestaje država, tako mi izgleda, braćo, zar ne vidite dugu i mostove nadčovjeka?_
Tako reče Zoratustra.
Friedrich Nietzche. Tako je govorio Zoratustra Köln 1994
Šindlerova lista
Da li je bio taj Šindler neki svetac,
ili ratni profiter, koji je koristio jeftinu
radnu snagu Židova za svoju dobit? kako je čovjek jednoznačan?
kako su raznovrsni njegovi motivi?
Ili - ili, tako bi mi željeli.
Svetac ili grješnik, Junak ili razbojnik,
pobjednik ili gubitnik, crni ili bijeli.
Po tim grubim mjerama slažemo mi ljude.
I nas same.
kao da bi to bilo jednostavno.
Pokušaj jednom za pokus napraviti nekrolog svome životu.
Što bi napisao: »brižni otac«?
Možda ponekad.
Ali kad si bio umoran i napetih živaca,
ili kad si u bijesu tukao djecu i i za njih nisi imao vremena?
»Sebični paša«, ne govori sve.
Bilo je momenata i sati kada si bio osjetljiv i nježan.
Da što više znademo o nasljednim osobinama i utjecajima u odgoju,
o nesvijesnom i manipulacijama,
to nam teže pada ispovijedati se.
To ne znači da se osjećamo bezgrešnim,
da odbacimo svaku odgovornost.
Ali čvor mojih osjećaja i djela
i propusta je tako zmršen i ispremješan,
da to ja ne mogu razmrsiti.
To želim prepustiti Bogu
koji u srca ljudi gleda. I možda neće dignuti
protiv mene proces i neće ćiatati optužnicu.
Možda će me samo uzeti u svoje krilo.
poput Šindlera.
Herman Josef Coenen,: Sloboda o kojoj mislim
Između mistike i politike
Uvijek me nezaustavljivo vuklo
dolje u kriptu, prema podzemnim izvorima
na temeljima meditacije,
da udišem Božji dah u ritmu plime i oseke.
I sada uz napore podnosim užurbanost
oko samoinsceniranja u Crkvi,
teatralne geste, probrane riječi u rukavicama,
rasušeni sjaj staklenih perli u muzejima.
Umjesto toga, stupam poput Ilije sve odvažnije
na brijeg, pred pećinu,
i uživam u nečujnom glasu
u grmljavini, u potrsu, u oluji,
u zdravim vihorima vjetra
kad »on« prolazi.
Ali Ilija nije smio ostati na Horebu
poput lirskog pustinjaka. Tu nije bilo ništa
od podizanja sjenica za jednog rukom izabranog.
Glas ga šalje u Damask, šest stotina kilometara
na sjever. Da tu kod poganskog Baala,
gdje su damašćanski mačevi bili kovani,
za naoružanje i izvoz,
tu se Ilija smio miješati u politiku.
Tri sata leta odavde leži sarajevo.
I pet minuta pješice logor sa bjeguncima.
Hermann Josef Coenen: sloboda o kojoj mislim
Oče naš razmišljanje
Werner Schaube: Bez kada i amen Freiburg 1992
Može biti da je mnogima teško bilo što započeti sa Oče naš, koji ima smisla samo onda kad postoji povjerenje.
A još više pustolovine leži u tvrdnji: koji jesi na nebesima. Tko može, bez daljnjega zamisliti takve stvari kao što su gore, dolje, s ove strane, s one strane. Gdje je Bog? tko je Bog? Pitanje iza pitanja.
Sveti se ime tvoje - u vremenu i svijetu, koje je od mnogih prokleto, jer patnja i nepravda, strah i užas, uzimaju sve više maha.
Ali potajna želja: dođi kraljevstvo tvoje je svagdje prisutna i ako nije izrečena.
Kod svih sumnja i zdvajanja molimo: budi volja tvoja, sve do krika koji se čuje kako na nebu tako i na zemlji.
U svijetu vlada glad za kruhom i naklonošću koja nas prisiljava da govorimo: kruh naš svagdanji daj nam ga danas. Da svi ljudi budu siti, da imaju krov nad glavom i odijelo, da bude moguće biti čovjek jer zamišljena budućnost zavisi od svakog od nas.
Svi smo mi grješni i uvijek iznova tovarimo grijehe na sebe i zato ostaje molitva: i oprosti nam duge naše koja je povezana sa dobrom nakanom: kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Ovaj zahtjev će za nas postati kušnja, trajna borba protiv zla u nama i u svijetu: i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. kako između nas i Boga, tako između nas ljudi.
Pustolovina vjere i nade - jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove . Mi smo na putu između rođenja i smrti a po smrti Bog prijatelj nam daruje - život.
Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje (Iz 45, 1.4-6)
Današnji odlomak prvog čitanja uzet je iz velikog odlomka o Kiru (Iz 44,24 -4513) kod Drugog Izaije (Deuteroizaija) (40-55). Tekst nam nudi brojne tematske impulse koji idu od političkih i religioznih do osobnih – egzistencijalnih područja. Teolozi, ali ne samo oni pokušavaju opravdati povezanost i izmjeničnost između politike, religije ili vjere. Svugdje se opaža da je potrebna, i za život vrlo važna, odgovorna i dobro promišljena politička etika. U teološko –religioznom području je misao i o izabranju, koje naš tekst naglašava. Izjava kao „Pozvao sam te po imenu“ prenosi se iz političkog konteksta u Iz 45,4 do u najintimnije individualnu – osobnu egzistenciju i služi osobnom osvješćivanju i jačanju vlastite osobnosti.
U vremenu jake globalizacije usmjeruje se pažnja na vlastito, čak isključivo na ego (individualno i kolektivno) što djeluje oslobađajuće i blagotvorno ako se razmišlja o biblijskoj slici Boga. Bog, koji prelazi granice, koji se ne da zatvoriti u šablone i okvire. Ovaj Bog je je poganina Kira – tako Deuteroizaija, veliki prorok u babilonskom progonstvu - izabrao kao instrument za oslobođenje izraelskog naroda. Božje oslobađajuće djelovanje se ne da okovati nikakvim okovima. Svagdje gdje se događa oslobođenje iz nevolja, poniženja, nepravednog postupanja ili depresija – tu ON djeluje. Možda su proroci poput Deuteroizaije su doživljavali ovo Božje oslobađanje iz nevolja.
Drugo čitanje ( 1 Sol 1,1 .5b)
Pavao komunicira sa svojom zajednicom iz daljine, pismom kojega je vlastoručno napisao. Već početak pisma daje naslućivati kako je bila jaka povezanost sa zajednicom. Ovdje ni jedna riječ nije suvišna ili nedorečena. I, kao što je to kod Pavla uvijek slučaj, njegove riječi su teološki osmišljene. Zajednica je osnovana na samom Bogu i Gospodinu Isusu Kristu. Zato se kroz trojstvo: vjeru, ljubav i ufanje ( tako je redoslijed na ovom mjestu) očituje Božje izabranje zajednice i to je razlog za zahvaljivanje.
Evanđelje ( Mt 22, 15-21)
Raspravu o rimskom porezu (glavarini) Matej nam prikazuje kao dio Isusovih rasprava u Jeruzalemu. ( Mt 22 – 23) Ako uzmemo u obzir ovaj veliki kontekst, tekst možemo shvatiti i kao pitanje o ponašanju zajednice /kršćanske/. Ne nalazimo ni kod Isusa, ni kod ni jednog biblijskog autora neku (kršćansku) teoriju o državi – a niti neku određenu političku etiku. Kontekst nam pokazuje – prema Mateju - da se ovdje radi o pitanju – zamci. Pitanje glavarine je za Isusove suvremenike bilo vrlo škakljivo. Zeloti – protivnici rimske stane vlasti - su odbijali taj rimski nametnuti porez. Odbijanje tog poreza bi dovelo Isusa na stranu zelota, pa bi njega i njegove učenike Rimljani sumnjičavo promatrali. Prihvaćanje poreza? To bi Isusa učinilo suradnikom Rimljana i omrazilo ga kod velikog dijela ljudi. Isusovi protivnici su ga htjeli vidjeti u takvoj opasnoj situaciji. On je izbjegao situaciju na jednostavan način. Zatražio je da mu pokažu denar kojega su imali kod sebe njegovi sugovornici. Slika i natpis pokazuju da su to strani vladari i porez ne dolazi u pitanje. I tako je Isus uklonio od sebe revolucionarnu nakanu protivnika. I odmah nadodaje da strana vlast Rimljana ima svoje granice, a posebno onda ako se Bog umiješa u igru ili je dovede u pitanje. Isus pokazuje, vrlo jasno, da je Bog onaj kome sve pripada, jer je on prije svega darovatelj pa i onda kad car stavi svoj lik na kovanicu da tako pokaže svoju moć.
Misno slavlje
Pozdrav: Milost i mir od Boga Oca i Gospodina našega Isusa Krista, neka bude sa svima
vama.
Uvod: Liturgijski pozdrav kojim sam vas danas pozdravio ima svoj korijen u liturgijskim čitanjima. U posljednjim nedjeljama Crkvene godine uzimamo drugo čitanje iz prve poslanice svetoga Pavla Solunjanima. To je najstariji spis Novoga zavjeta koji je nam se sačuvao.
Odmah, na početku svog pisma, Pavao nas podsjeća na ono što imamo od svetog pisma: radosnu vijest (vijest koja nas čini radosnima) koja će nam se navijestiti sa snagom, punom sviješću Duha Svetoga (završna rečenica 2. čitanja) Za ovaj dar Božji prihvatiti trebamo imati otvorene uši i ispravno srce. (usp. Zbornu molitvu)
Molitva vjernika I
Vjerni Bože, od tebe dolaze sve sile na nebu i na zemlji. Ti držiš našu sudbinu u tvojim dobrim rukama. Poslušaj naše molitve:
- Za svetog Oca Papu, koji vodi Crkvu Kristovu, ispuni ga svojim svetim Duhom- molimo te.
- Za mogućnike u politici i privredi: vodi njihove misli i srca putem pravde i mira, molimo te.
- Za sve progonjene i podjarmljene, za izbjeglice i raseljene: otvori im put k slobodi i povratku domu, molimo te
- Za naše mjesto i našu biskupiju: ojačaj u nama vjeru u moć molitve.
- Za naše pokojne kojima dugujemo ljubav i zahvalnost. Nagradi ih za sve dobro.Molimo te
- Molimo te za sve one koji su prisiljeni, političkim, ekonomskim ili vojnim sredstvima, postupati protiv svoje volje i savjesti:
- Molimo te za sve ljude koji iz straha pred drugim ljudima moraju prekrivati svoje uvjerenje.
- Molimo te za sve koji su pali pod vlast bogova ovoga svijeta i njima žrtvuju svoj život.
- Molimo te za sve koji odrastaju da budu sposobni spoznati mnogovrsnost manipulacijskih mehanizama ovog svijeta i da im se nauče odupirati.
- Kako razumjeti Isusov odgovor? Što je Božje? Može li se život dijeliti? Istovremeno slušamo Isusove riječi iz govora na gori: »Ne možete služiti Bogu i bogatstvu (Mt 6,24) Gdje je odluka? Znamo iz života ako u našim grudima dvije duše u isto vrijeme stoje, da je plod jedno polovično rješenje, koje ostavlja gorki okus.
- (prvo čitanje) Bog je izabrao Kira, perzijskog kralja, da bi uveo Izrael u zdravu budućnost spasenja.
- Isus je uvijek naviještao spasenje ljudi, a nije proglasio zakon tiraninom ljudi. Potrebna »Tora« je tu zbog ljudi, a nisu ljudi zbog zakona (u pitanju subote) Nikad nije dopušteno raspravljati o Bogu na račun ljudi.
Bože, naš Oče,Ti nam daješ više nego što molimo i veće nego što se nadamo. Hvala ti i slava: po Kristu Gospodinu našemu.
Molitva vjernika 2.
Bože i Oče, dolazimo k tebi s našim molbama za braću i sestre koji su u nevolji:
Oče nebeski, vjerujemo i ispovijedamo da si ti Gospodar i nitko drugi. Tebi se povjeravamo. Po Kristu Gospodinu našemu.
Blagoslov: Jutarnji blagoslov svetog Patrika
Ustao sam jutros zbog ogromne sile,
zazivom Trojedinoga,
i priznajem Stvoritelja svemira.
Ustao sam Božjom pomoću, koja mnome upravlja.
Božja sila me uspravlja,
Božje oči neka gledaju za me,
Božja riječi neka govore za me,
Božjim stazama želim koracati
neka me njegov štit brani.
Kriste budi mi s desne,
Kriste budi mi s lijeve.
On, mir
On, snaga.
Kriste, budi tamo gdje liježem,
Kriste, budi gdje sjedim.
Kriste, budi gdje stojim.
Krist u dubini,
Krist u visini,
Krist u širini.
Krist neka bude u srcu svakog koji misli na me.
Krist neka bude u ustima svakoga koji o meni govori.
Krist neka bude u oku svakoga koji me gleda,
Krist neka bude u svakom uhu, koje me sluša.
On je moj Gospodin,
on moj Spasitelj.
Ustao sam ogromnom silom,
silom poziva Trojedinoga Boga
Jörg Zink, neka bude blagoslovljen svaki dan
Propovijed:
1.
Naša poruka u punoj svijesti K 1 Sol1, 1-5
Današnja poslanica je početak poslanice svetoga Pavla apostola općini u Solunu, u Grčkoj. Pavao je ovu općinu osnovao već na svom prvom misijskom putovanju. Sada, u 50.-toj godini po Kristu piše ovo ohrabrujuće i poticajno pismo.
Zahvala za postojanje - župe - općine
Vrijedno je zapaziti kako Pavao brani općinu koju je osnovao. Bitan je odnos između njega i njegove općine. To je i kritičko pitanje danas za nas o odnosu između općine i – župe – i onih koji je vode, iako i općine i svećenici i svi koji rade u župi znaju da oni nisu sudjelovali u osnivanju župe.
Zato se i praktični život župe može shvatiti kao čisto ljudska stvar, kao društvena djelatnost, kao nekakva zajednička prigoda za druženje i zabavu, kao čista sociološka tvorevina sa, više ili manje, religioznim sadržajima. Župa kao biljka Božja, kao tajna Božje ljubavi se skoro nikako ne uzima u razmatranje.
S druge strane se pokazuje da se od župa zahtijeva sve više posla, više građevinskih pothvata gdje se traži sve više sakupljanja novca, kao moralno etički ispravljač, više vjernosti učiteljstvu i više rada na društvima i udrugama. Sve to pa i razne kritike i nezadovoljstva mogu dovesti do toga da se zaboravi pravi temelj župe, njezinog ukorijenjenja u Bogu, Ocu, pa tako gubi iz vida svoj cilj zbog sterilnog aktivizma i slijepog pogona uređenja.
Sveti tekst nas pita da li mi, kao Pavao, zahvaljujemo Bogu za postojanje naše župe, da li mi zahvaljujemo za sve dobro što u župi i po župi nastaje? Po ovoj poslanici još jednom se pozivamo oživiti zahvalu Bogu kao temeljni akord budne župne svijesti.
I drugi motiv je za Pavla vrlo bitan, njegovo sjećanje svoje općine u molitvi. Različiti oblici i načini povezanosti određuju način života naših župa, počevši od oduševljenja, povjerenja, preko konkurencije, zavisti među pojedincima ili grupama, udruženjima ili pojedinačnim osobama, pa sve do razornog relativizma, laži i ogovaranja i klevetanja. Za Pavla je temeljni oblik djelovanja i života u župi molitva jedan s drugim i jedan za drugoga. Apostol u svakom slučaju „zahvaljuje za njihove molitve“, prije nego počne govoriti o drugim stvarima.
Zahvala za djelo vjere
Ne samo da Pavao zahvaljuje za postojanje općine, nego i za duhovne plodove života po vjeri u ovoj općini – župi. Jer i ovdje vrijedi riječ Isusa iz Nazareta: „po plodovima će te ih prepoznati.“ Općina u Solunu je pokazala i donijela dobre plodove, ne ništa izvanredno, niti senzacionalno, nego jedan nosivi temelj njihove vjere i života po vjeri.
Da bi to opisao Pavao koristi jedan stari oblik koji u tri dijela pokazuje temeljni lik kršćanina:
djelo vjere
napor u ljubavi
i držanje nade.
Česta upotreba ove tri riječi: vjera ufanje i ljubav, Pavao malo mijenja drugim riječima. On govori o „djelu vjere“. Lutherova reformacija govori da vjera ne poznaje opravdanje djelima. A Pavao smatra da je vjera bez djela mrtva. Tako i ljubav, koja nije samo romantična, ispunjujuća, dragocjena nego će „napor u ljubavi“ izrasti do spremnosti na žrtvu, odricanje, predanje. Pa ni nada ne živi sama po sebi, nego joj je potrebna izdržljivost, pozitivno uređenje života, čvrstoća i optimizam zbog uskrsnuća, konačno, čvrsto oslanjanje na Boga kao temelj života.
U punoj svijesti
Na kraju ove dvostruke zahvale Pavao govori o naviještanju Evanđelja koje izlazi iz pune svijesti i uvjerenja. Ne prazno govorenje o vjeri, niti prazno kritiziranje Crkve, niti govorenje o Bogu samo radi govora. Propovijed i razgovori u vjeri se moraju događati u snazi Duha Svetoga. Ovdje Pavao postavlja temelj govora utjehe i opomene (paraklese i parenese) sve to treba biti u punoj svijesti, ne sve relativizirati i omalovažavati, nego učvršćivati, jačati i međusobno se pomagati.
Pastoralne metode velikog apostola naroda nam mogu i danas pomoći da damo životu u našim župama i našem radu nove orijentacije. I ova nas poslanica, danas, u prvom redu, upućuje na zahvaljivanje, molitvu jedan za drugoga i punu svijest našeg svjedočanstva.
2.
Kakvog Boga biraš?
Dajte caru carevo.
Isusu su, nimalo prijateljski, strogo orijentirani pobožni židovi,pokušali postaviti zamku. Trik je bio jednostavan, ali ipak providan. Pitanje o porezu je bilo vrlo škakljivo. S jedne strane, kupovali su stanovnici nekad zauzete rimske provincije svoj mir i sigurnost, a s druge strane, ovo je bilo približavanje svemu rimskom i poganskom, što je bio trn u oku pobožnim židovima, jer se i kroz porez podržavalo i plaćalo poganstvo. Ako bi se Isus, na postavljeno pitanje, opredijelio za porez, izdao bi svoju religiju, a ako se postavi protiv poreza, postaje revolucionar. Neugodno u svakom pogledu i moglo bi Isusa, pri bilo kojem izboru, odvesti pod mač. Ali on nije, ni ovaj put, upao u zamku koju su mu njegovi neprijatelji već više puta postavili. On ih tuče vlastitim oružjem. On im pokazuje da su već davno ušli u rukovanje sa Rimljanima, jer svoje poslove plaćaju carskim novcem i njegovim likom. Trenutačna opasnost za Isusa je uklonjena.
A Bogu Božje.
A što je to ostaje otvoreno. Nije nam jasno što je Isus njima time htio reći. Kakva je razlika između onoga što pripada caru i onoga što pripada Bogu? Denar kojega su pružili Isusu nosio je sliku Tiberija, koji se proglasio sinom božanskog cesara Augusta. Taj novčić, vjerojatno sredstvo svagdanjeg plaćanja - postat će žrtveni dar nekom poganskom božanstvu. Pitanje ovih zajedljivih pobožnjaka je, sa više strana, zaoštreno.
Kakvog Boga ti biraš?
Aureolu svetosti s ovog pitanja skinuo je Isus na zadivljujući način. On ne izabire, jer je njegov izbor davno izvršen. Još više on otkriva Bogohulu onih koji su mu htjeli podmetnuti. U tom što su Isusu pružili izbor, on je svojim izborom mogao pokazati da drži do božanskog carevog podrijetla. Zbog toga im on pokazuje: ne trebate ništa birati između Boga i cara, jer ta dvojica imaju sasvim drugačije uloge u našem životu. Isus ostaje vjeran svome poslanju i protivi se svojim neprijateljima čvrstim pristajanjem i vjernošću poslanju. Mene fascinira ova Isusova naivnost kojom on dolazi do cilja. Ona ne treba nikakvog dokazivanja, nikakve diskusije - jer konačno ispravnost i jasnoća dolaze do cilja.
Od drveća se ne vidi šuma.
Iako mi nemamo nikakvog cara, niti bogova i za nas se postavlja pitanje, tako mislim. Što mi biramo u našem životu? Mi smo konačno naučeni birati. Poneki put nam to pada vrlo teško, a mnogo puta ne bismo htjeli ništa birati, nego bismo htjeli sve imati. Ili se želimo izvući iz važnih životnih odabira, jer želimo to učiniti samo za neko vrijeme. Doživljavamo previše stvari kao neobaveznih i previše se držimo sa strane. To vrijedi i za vjeru i za životne smjerove. A upravo ovdje, često puta, ne uočavamo da svi putovi ne vode k onome što nam je za spasenje najkorisnije, da prividne ponude spasa nude samo propast i nesreću.
Izbor otpada.
Ali izabrati Boga, tako Isus govori, je nepotrebno i suvišno. Jer on je izabrao, on je nas izabrao. Taj odabir je od nas uklonjen i možemo se osloniti samo na to da je on vjeran i stoji uz nas. Jednom je on vodio narod iz pustinje, proroke slao u gradove i konačno kao vrhunac izbora, poslao svoga Sina. Mi smo izabrani preko krštenja, Bog nas je učinio svojim sinovima i kćerima i pozvao nas našim imenom. Tako najavljuje apostol Pavao svojoj općini u Solunu. I tako će biti naši čini prema ljudima ujedno i čini prema Bogu, tako nema razlike između sretnog čovječanstva i kraljevstva Božjeg. . Martin Stewen
3.
»Dajte Bogu Božje«
Kao kršćani mi pripadamo Bogu, on nas je stvorio. Isus je objavitelj posljednje volje Božje. To su priznavali i Isusovi protivnici: da on uči istinu i pokazuje konačni put k nebeskom Ocu.
Koje zaključke iz toga povući?
Tko daje Bogu što je Božje, svoje uši i srce, taj će naći i za sebe ključ koji mu daje odgovor, ponekad, i na žestoka politička pitanja. Bog se nije držao izvan svijeta. I upravo nam čitanja pokazuju da je Bog imao interesa na političke i povijesne događaje svijeta:
Mi kršćani, Isusovi nasljednici, ne smijemo se držati po strani od političkih pitanja naših dana. Bogu dati Božje, konačno znači dati i ljudima što je Božje: nedodirljivo dostojanstvo, slobodu, mir koji izrastaju iz pravednosti. Gdje se radi o Božjim putovima, nikoga ne trebamo pitati za dozvolu.
Pitanje »što je dozvoljeno« moram odgovoriti po svojoj vjeri, savjesti i znanju. Ono«da« i »ne« mora u nama izrasti i sazrijevati. Tako nas ova služba Božja koju danas slavimo mora jačati i u našoj političkoj službi ljudima. Jer samo iz zajedništva s Kristom možemo dobiti snage da možemo ići i neugodnim putovima, na kojima možemo djelovati ovdje na zemlji za jednu pravedniju politiku i ljudskiji izgled zemlje, upravo zato jer smo Bogu dali Božje, to jest stavili naš život u njegovu službu Iz revije : Gottes Volk
4.
Sigurno na ledu
Mržnja farizeja na Isusa morala je biti duboka. Za udarac Isusu uzeli su sa sobom ne baš prijateljsku partiju (herodijevce). Tako je udarac trebao uspjeti. S pitanjem o dopuštenosti plaćanja poreza, oni su mu htjeli postaviti zamku koju Isus ne bi mogao izbjeći. Ako kaže ne, bit će predan Rimljanima. Ako kaže da, izgubit će simpatije u narodu, barem onih koji će tada biti tu i sve promatrati. Ali Isus nije na ledu posrnuo.Nego je učinio
led kao ogledalo
kojeg im je stavio pred lice. «Pokažite mi novčić s kojim plaćate porez. Tada mu pružiše denar.« Vi imate rimski novac na kome je lik cara. Dakle, vi plaćate, niste ozbiljni (farizeji). Vi ne tražite pravi put, vi me želite maknuti s puta. Iako me pitate, vi već odgovor znadete: «Caru carevo, a Bogu Božje.«
Tako sigurno na ledu može stajati neki jaki koji nema straha, koji je slobodan. Straha nema, jer radikalno živi, jer znade
što je Božje, to daje Bogu.
On razumije sebe i živi kao Sin. On znade da je sve što ima i jest dobio na poklon od Oca. On pripada njemu. Osjeća da ga on nosi. U toj sigurnosti može ići svojim putem na kraju kojeg stoji križ, čiji kraj je darovanje života u ljubavi i iz poslušnosti.
Bogu dati što je Božje. Treba mi iznova postati jasno, sve što imam i jesam pripada Bogu. Djelomično sam to i sam izgradio, ali najdublji dio sam dobio kao dar od Boga. Sve što imam dobrog, plemenitog; sposobnosti, zdravlje, život, sve je to dar Božji. Ako ne mislim da sam ja sve to sam zaslužio i tako se ponašam, nego priznam da sam sve to od Boga dobio, da je on za mene veliki darovatelj, koji sve više i dalje dariva, onda i ne pitam tko je darovatelj.
Bogu dati što mu pripada, radikalno započeti u svom vlastitom srcu, Bogu dati što mu pripada u mom vlastitom biću znači:
slobodu
koja mi daje da u najzamršenijim i najtežim situacijama života nađem put, koji vodi u život. Ja pripadam Bogu, on me nosi, kod njega sam siguran. Isus ne daje u brojevima što pripada caru. Ako živim kao onaj koji pripada Bogu, onda imam polaznu točku iz koje sve gledam i prosuđujem i slobodu koja je sve potrebnija za prosuditi što je carevo. Jer ja, kao kršćanin, moram nositi odgovornost pred Bogom i svijetom.
Biti u Bogu, znači uvijek rasti na putu. U Euharistiji nas povezuje Krist koji pripada potpuno Bogu, sa svojim životom, a naš život s njegovim. On me vodi za ruku k »pripadati Bogu" Barnabas Flammer
Misijska nedjelja - propovjed
Učiti kod učitelja - za dialoške misijeJürgen Kuhlmann
Jednom reče neki muzičar: najrađe bih svim ljudima poslao ploču sa mojim stvarima. Koliko ga razumjemo. Svaki želi pokazati što u njemu stoji, još i više: uopće svako dobro želi se dijeliti. Svjetlo šalje svoje zrake na sve strane, samo jedan mali dio dođe na zemlju( oko dvadestmiljarde
tog dijela) i proizvodi toliko čudesnog života.
Svijetliti želi i pravo Sunce Spasenja, Isus Krist utjelovljeni Bog, on želi da bi se njegovo djelo proširilo i tako pomoglo ljudima ispuniti smisao njihova života. Zato daje grupici svojih prijatelja misijsku zapovjed: »Učinite sve narode mojim učenicima...« (Mt. 28 19) Na nevjerojatan način je ovo poslanje i ispunjeno. kada su ti retci pisani kršćanstvo je bilo poput kaplje u oceanu tadašnje civilizacije. da se je tada ispitivalo javno mnijenje, šnase kršćana bi bile vrlo loše ocijenjene. Oni su pak morali ovo čudnu povijest pripovijedati, ne uzalud, jer im je Gospodin pomagao. Čega je srce puno, to usta govore. Dobro se želi dijeliti, zato su tada svi kršćani bili misionari. I takvi tihi roditelji, koji nisu govorili od sebe, tako su živjeli, da su ih pitali i tada bi davali svjedočanstvo za događaj koji je sve preporodio: Bog je postao čovjekom i ostaje kao jedan s nama i nakon konačne pobjede nad smrću. Ispunjeni ovom sviješću mogli su pjevajući ulaziti u arenu punu lavova i svojom krvlju posvjedočitei kršćanstvo budućim naraštajima.
Tako je bilo na početku, a tada su misije upale u službenu propagandu Crkve. Tako da riječ propaganda ima praktično crkveni izvor a vodi se od papinske kurije: Kongregacija za propagandu vjere, tako se zove ta ustanova i danas. Latinska riječ pagus znači selo, seljaci su se zvali pagani koji su se strogo držali starih običaja. Preko propagabnde trebala se vjera proširiti i u zaostala sela. A kasnije i do neprosvjetljenih plemena Afrike i Azije.Uočljivo je da je to jedna sasvim druga vrsta misija nego li ono prvotno oduševljenje. Propaganda znači: uredi aparat, statistike. Gdje se ne svjedoči uvjerenjem, tu se pokušava nagovoriti, a onda pritiskati. Oko 800 Sasi oko 1500 Indijci u Americi nisu ništa znali što se s njima dešava. o da dobro su znali i najednom su bili kršćani. Od krštenja napraviše misionari vojsku, kršćanstvo postaje svjetska religija. Kako će ići s misijama dalje?
Crkva ne smije biti nikakva jednosmjerna ulica, tako uči Vatikanski koncil. I danas i sutra navještaju kršćani u svijetu njihovu radosnu vijest spoasenja, jasnije nego prije razlikuje se Evađelje od zapadne kulture. Zašto afrička djeca moraju učiti francuske božićne pjesme? Zašto mora jedan hindu mudrac ili budistički monah moraju zatrpati svoje duhovnu dubinu, a zadovoljiti se evropskom pobožnosšću?, a koji svojim dosadašnjim kolegama postaju strani? To ne bi smjelo biti. Mi smo dužni dati drugčije vjerujućim naše vjersko uvjerenje, u nijednom slučaju ne smijemo ih siliti, da preuzmu plodove naše pameti. Kratko pred Koncil jedan je indijski kršćanin šokirao evropljane pitanjem: zašto je u evropi kršćanstvo postalo veliko? Zato - kako je rekao sveti Pavao - »Bog je izabrao ludo ovoga svijeta da postidi mudro.« ( 1. Kor 1,27) I tako bi se moglo gledati.
Koncil (u Dekretu o misijama) odlučujuće je rekao: » kršćanski život će se prilagoditi svakoj pojedinoj kulturi, a posebne tradicije pojedinih naroda zajedno sa darovima evanđelja bit će uzeti u katoličko jedinstvo. To znači: Ne samo da drugi mogu učiti od kršćana, nego i kršćani od drugih. U starini je crkva preuzela grčke filozofe i rimsko pravo - a zašto se ne bi danas prihvatila: japanska meditacija i afričku životnu radost, kineski smisao obitelji i indijsku povezanost sa prirodom. Iako se te vrijednosti u Evropi pojavljuju u sumnjivoj odječi esoterije one imaju pravo dostojanstvo odje gdje su kod kuće. Ako bi usporedili zapadnjačko gledanje na Crkvu usporedili sa kulturnom raznolikošću na svijetu, onda ćemo učiti s kolikim pravom zahtjeva bogatstvo svijeta da Crkva pokaže svoju spremnost učiti. Jedan takav diajlog, gdje će obadvije strane dobiti na istini i da moraju biti spremni na popuštanje i odricanje: samo to mogu biti prave misije.
kako možemo mi ovdje u jednoj strogo kršćanskoj zemlji biti misionarski? Sada privid vara. Mi smo još kršćani, jer novine donose prigodom blagdana pobožni uvodnik i razmišljanje, veličanstveno izgledaju obnovljene stare crkve, a u njima se domaći vjernici tako osjećaju stranim kao jedan japanski turist. Naše poslijekršćansko poganstvo je tvrđi kameni misionarski teren, nego je to bio prije kršćanski.Dok je Bonifacije pilio sveti hrast, osjećala je okupljena germanska mladež novi zadah novog vremena; ako pokuša neki kršćanin slomiti neki moderni tabu onda njegova poruka zviuči prastaro, dosadno i neinteresantno.
»To smo čuli u vjeronauku, zar ne znaš ništa bolje?« odgovaraju nam moderni pogani na našu radosnu vijest, koja bi trebala svakog razumnog naelektrizirati, da je prošlost lišena otrova, smrt nadvladana, prevrtljivi čovjek vrijedan ljubavi, i da je život pun smisla i u najtežim časovima. Sadržaj ovih vijesti je, ah, toliko zastario, da ako je tako onda zastaje plamteće iznannađenje, jer bogovi koji kod nas vrijede navještaju iz njihovih hramova televizijske reklame upravo suprotno: već prema tome komu jer namijenjeno: ako je to omladina onda: ljepota, uspjeh, komfort, bez toga možš sve zaboravit. jedan od njemačkih vodećih televizijskigh bosova ima svoj princip lova na ljude i jasno ga objavio. Upitan da li on sam gleda svoju produkciju: odgovorio je: Za volju Božju, zar ja televizjski program stvaram za meni slične? Meni slični nemaju televizora. Crv mora privlačiti ribu a ne udicu.
»Ribari ljudi« ovu je zadaću Krist povjerio učeniku ribaru Šimunu, koji se zove i Petar. među njegovim nasljednicima i njihovim pomoćnicima bilo je i takvih cinika koji nisu radili za ribe nego su radili za svoj vlastiti interes. Ona usporedba je tada imala svoj smisao: Tko je isusa u svakodnevnom životu promatrao, po sebi je razumio, jer su vidjeli kako mu je stalo do drugih ljudi. Po sebi samoj ta riječ nije najsretnije izabrana (sjetimo se samo izlovljenih oceana, budućih ribarskih ratova gladnih naroda) pa gura u prvi plan druga značenja nego joj daje kršćanski smisao. jer svaki ribar ne želi život ribe, nego njezinu smrt - istop tako pastirima i nadpastirima ide samo neko vrijeme za dobro ovaca....Prepoznati dvoznačnost pobožnih izraza nije besplodno, nego još više zadaća zrelog kršćanina da bi mogao biti misionar svojim sumnjajućim suvremenicima.
Zato je bolje ne osjećati se ni ribari ni pastiri, nego kvasac, kvas nade u tijestu svagdašnjice naših suvremenika i to sa pažljivom riječju, prijateljskim pogledom, stiskom ruke suosjećanja i to bez ikakvih namjera. Mi ne smijemo htjeti ništa postići, ne praviti nikakvu reklamu. jwedan krug crkvene povijesti se zatvara, kršćanin sliči više onom iz starine nego onom iz srednjeg vijeka. Ako želimo isusovo čovjekoljubno poslanje dalje voditii, pitat će nas: kako to postižeš? A onda odgovor glasi: Vjeru svjedočiti, u svemu biti misonarski, da se po nama dijeli čudesan nutarnji život, koji i naš put tako jasno obasjava.