Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Iz 49, 14 - 15)

Prvo čitanje je kratki odlomak iz knjige proroka Izaije, na koncu formulirane uvodne tužbe protiv Siona ( usp 49,14), a na početku utješnih Božjih riječi (usp Iz 49, 15). Izabrani tekst pripada  drugom dijelu Izaijine knjige, prema jednoj većoj raspodjeli, a upućeno je onima koji još žive u babilonskom progonstvu.

Odlučujuće je - i u kontekstu onih prvih slušatelja - da dva različita govornika dolaze do riječi: najprije gorka tužba na Sion, Jeruzalem, službeno središte naroda Božjeg koje sada leži u ruševinama.  Nakon što su brojni stanovnici odvedeni u ropstvo, a Hram razoren, iznose se osobni osjećaji, a to je da izgleda kao da ih je Bog napustio.  Zaključno formuliranom rečenicom pokazuje se i razlog vlastitog iskustva : „Bog me napustio." Pri tome  opažamo da se Božje napuštanje, kao i prividni razlog zaborava, predstavljaju kao čvrste činjenice, a ne kao tumačenje ili pretpostavke.  Možda  to ima opravdanja zbog tako teških iskustva na koja se žale, možda u danom trenutku  gledanje nije moglo biti drukčije.

Bez da ga se direktno spominje, Bog reagira na ovo posljednje, a time i na strahove koji iza toga stoje i to jasnim obećanjem: „ja te neću zaboraviti" (Iz 49,15).  Od posebnog je značenja da se naglašava: Ovo obećanje vrijedi neprestano, kao i retoričko pitanje o ponašanju jedne majke. Pa i onda kad bi nemoguće postalo mogućim  - da bi jedna majka zaboravila svoje tjelesno dijete - Božje obećanje ostaje.

Ako ondašnji i današnji čitatelji slijede ovu argumentaciju, onda je konačni zaključak čvrst: Božji zaborav ne može nikada nastupiti. Tako najavljena vjernost bi trebala, ako se tome vjeruje, probuditi povjerenje i to čak nepokolebljivo, iako trenutačni dojam može biti čak sasvim suprotan.

 

Drugo čitanje (1 Kor 4, 1-5)

Polazeći od samo-oznake „Sluga Kristov" i „djelitelj tajna Božjih"  (1 Kor 4,1) Apostol dovodi do držanja vjernosti koja je neodjeljivo povezana, po njegovu mišljenju, sa ovom službom. Time on navodi važno mjerilo po kojemu se i njega može mjeriti.

On jasno naglašava da ocjenjivanje ljudi, a tako ni ocjenjivanje apostolske službe,  nije stvar ljudi, nego je to stvar Gospodina koji će ponovo doći (usp 1 Kor 4,4).  Ovu argumentaciju dalje nastavlja da se ne donose prebrze osude ( usp 1Kor 4,5). Time  on ne brani osuđivati ne samo svoju osobu, nego i prosuđivanje drugih ljudi, kao što je to možda već bilo u korintskoj općini, čemu bi mogao odgovarati ovaj dio pisma.

Ako te granice ljudi, koje u svom pismu Pavao jasno pokazuje i ako ih se prihvati i primjeni, onda se baš ne može tako brzo pokazati samo zadovoljstvo , ili osjećaj bezgrešnosti, jer te izjave nemaju nikakve konačne vrijednosti. Do parusije (konačnog pojavljivanja Kristova)  ostaje pojedincu mogućnost svoja vlastita mjerila orijentirati prema djelovanju Isusa Krista  i ocjenjivanju svoje vlastite neadekvatnosti.

 Evanđelje: (Mt 6, 24-34)

Isusove riječi propovijedi na gori koje se danas donose, mogu se semantički razdijeliti u dva dijela: nakon što je Isus naglasio da se istovremeno ne može služiti Bogu i bogatstvu  (usp. Mt 6,24) potiče slušatelje, u podužem govoru, da se u povjerenju u Boga niza što ne brinu (usp. Mt 6,25-34). Umjesto toga treba pažnju i postupanje usmjeriti prema Božjem kraljevstvu (Mt 6,33).

Imperativ „ne budite zabrinuti" (Mt 6,25) koji se više puta ponavlja, utemeljuje se, rasvjetljava i konkretizira, i djeluje više kao hitno poticanje slušatelja.  Ovo zapovjeđeno ponašanje koje je prožeto povjerenjem, temelji se na Božjoj zamisli: kao Stvoritelj svijeta, on pozna, prema Isusovoj argumentaciji, potrebe ljudi  (usp 6,3 sl).

Kao primjer i uzor za ovo rečeno, ljudima trebaju služiti ptice i ljiljani (usp. 6,26). Iako bi ove usporedbe iz ptičjeg i biljnog svijeta trebale poslužiti za lakše razumijevanje Božje brige za stvorenje i razumljive same po sebi, ipak samo daju naslutiti što takvo životno ponašanje znači za ljude.

Važno je što Isus dva puta naglašava da život kojega određuju brige treba označiti ne kao „pravovjerni", nego  kao „malovjerni"  (Mt 6,30) i konačno jednak poganskome. Ovo nam daje spoznati kakva je važnost njegova govora.

 Misno slavlje

Pozdrav

Milost i blizina Gospodina našega Isusa Krista, koji nas potiče da ga nasljedujemo i da imamo povjerenja u Božju providnost, neka bude sa svima vama.

 Uvod:

Svagdašnja iskustva i način života ponekad ne odgovaraju onome što mi, kao kršćani i kao djeca Božja, vjerujemo.  Ova razlika je sigurno ljudska, no ipak je  dobro iznova se podsjećati na Isusova obećanja, ali i na njegove zahtjeve. U današnjem evanđelju ćemo čuti i jedno i drugo. O onome što nas može ohrabriti u svagdašnjem životu  i o zadaćama idućeg tjedna.  I u svemu možemo prepoznati njegovu providnost i u nju imati povjerenja.

Sada malo u tišini zastanimo, stavimo se svjesno pred Boga i otvorimo se njegovoj blizini.

 Molitva vjernika

 Pomolimo se Bogu Ocu. Njegov Sin nam je objavio Očevu vjernost

 Za djecu i mlade, koji traže - da ih susretnu svjedoci, koji ozbiljno shvaćaju njihova pitanja, koji su spremni, davati odgovore i živjeti po vjeri, molimo te

Za sve koji su u dušobrižništvu da puni povjerenja u tebe daju znak tvoje  blizine, molimo te

Za naše župe da pronalaze načina kako će javno svjedočiti i pokazivati povjerenje u tvoju očinsku brigu za sve nas, molimo te

Za sve bolesne, stare, umiruće - da nađu utjehu i potporu u tvojoj objavi, molimo te.

 Jer ti si Bog, naša  nada, tebi se povjeravamo, po Kristu Gospodinu našemu.

 Meditacija poslije pričesti

Jednostavno ti

Propovijed:

 Imamo li povjerenja u njega i sebe

„Ne budite zabrinuti",  lako je govoriti...

 „ Ne budite zabrinuti - Ne budite zabrinuti za vaš život, niti za vaše tijelo. Ne brinite se, dakle, ni za sutra." Više puta Isus, u propovijedi na gori, iz koje smo upravo čuli jedan odlomak, govori ovaj poticaj i zahtjev.  Sigurno je on to govorio svojim slušateljima, iako je možda to izazvalo i nemir kod njih. „Ne budite zabrinuti",  zvuči lijepo, odgovara bez sumnje Isusu koji, i izvan propovijedi na gori, postavlja slične jasne zahtjeve. Ali uza svu žurnost, ovaj poziv zvuči kao da bi to bilo lako to ostvariti, da bi odgovarali uzorima pticama i ljiljanima.

Ipak, zar to nije tako olako rečeno? Kako to može funkcionirati? Za što se sve ne brinem: što ću danas obući? Hoću li sutra pozavršavati sve poslove?

Kako bi trebao funkcionirati život ako bi otpale sve brige? Zar ne raste osjećaj preopterećenja da ovo što se nudi ne trebamo prihvaćati doslovno? Tko može danas ispuniti ovaj Isusov zahtjev?

 Ipak postoji

Da jedno ovakvo duboko povjerenje u Božju providnost može  stvarno prožeti ljudski život, vidimo iz toga što ima ljudi koji, na više načina, odgovaraju ovom zahtjevu. Upoznao sam, nedavno, jedan takav znak. Dvoje mladih ljudi su mi oduševljeno pričali o svom boravku u samostanu gdje su više dana sudjelovali na životu jedne redovničke zajednice. U to vrijeme upoznali su braću i sestre, koji žive prema strogim redovničkim pravilima, vidljivo imaju duboko povjerenje u Boga da on vodi svijet i pri tome djeluju tako radosno, pričaju šale i viceve i utjelovljuju jednu živu vjeru.

Način života koji proizlazi iz mnogostrukog povjerenja i nasljedovanja Isusa daje plod koji se vidi  i u služećem nasljedovanju, a očituje se u svakodnevnom nastojanju traženja kraljevstva Božjega koje dolazi. No, to ne odgovara svim kršćanima, ali pokazuje da prebrzo i temeljito relativiziranje Isusovih zahtjeva ne bi bilo prikladno.

Jedno drugo iskustvo, iako njegov kontekst nije baš  najbolji, može potaknuti na pokušaj načina života kojega ne određuju životne brige. Neka nastupajuća teška bolest, bilo u obitelji ili prijatelja, koja zahtjeva pažnju koja traje tjednima i mjesecima, čini da opazimo da su mnoge druge stvari nevažne.  Brige za svagdašnje tada automatski dolaze u pozadinu, iako naš život funkcionira iz dana u dan.  Začuđujuće je kako je moguće upravljati takvim stvarima, a da se ne misli na sutra ili prekosutra, bilo nešto prije ili kasnije.

 Prihvatiti drugi pogled

 Opisani doživljaj se može, tako vjerujem, izvući iz konteksta i poticati nas da odbacimo skeptičnost i da susretnemo Isusovu riječ s otvorenošću.  Jer ponašanje „ne brinite se" se može ostvariti, ali da bi se to ostvarilo, potrebno je promijeniti kut gledanja, kako to pokazuje evanđelje ili navedeni primjeri.

Ovaj promijenjeni kut gledanja ne dolazi od sebe, nego ga treba vježbati. Treba i za to jačati i oštriti vlastitu svijest.  Dijeliti važno od nevažnog, odbijati pogled prema sebi, od vlastitih misli i strahova da bi se stvarno mogli posvetiti važnim stvarima.

Ako se podsjećamo poziva iz evanđelja, onda sasvim jasno prepoznajemo zadaće prema kojima moramo usmjeriti našu svagdanju pažnju. Crpsti snagu iz  Božjeg načina djelovanja,  a to znači da se mi trebamo truditi oko kraljevstva Božjega, što za svakoga od nas, znači nešto drugo u praktičnom životu.

 Opuštenost uvijek nova

Opisano povjerenje se vidi i u pjesmi svećenika Stefana Jürgensa

Ako nam uspije imati ovo povjerenje i pustiti da u nama živi, onda može, u našu svagdašnjicu, optimizam pustiti korijenje opuštenosti. Isus nam to povjerava, on nam govori: „Ne budite zabrinuti."

Imajmo povjerenja u njega i u sebe!