Nedjelja muke - Cvjetna nedjelja

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Evanđelje (Mt 21, 1-11)

Pretpostavljamo da je Isus posljednje noći svog života provodio u Betaniji, u kući Lazara i sestara. Onda je, ujutro išao u Jeruzalem, a navečer se vraćao mimo Betfage. Put je svakako vodio preko Maslinske gore.

Prvoga dana u tjednu, dakle u nedjelju Isus odlazi u Jeruzalem. Ovaj tekst je teološki vrlo dubok i dobro razrađen. Pri tome su važni ovi elementi:  Usklik „Hosana Sinu Davidovu“ je mesijansku usklik. Vladalo je iščekivanje osloboditelja koji dolazi, koji je trebao biti velik kao David (1000 godina prije Krista, potjerati Rimljane i osnovati novo, veliko Davidovo kraljevstvo. Isus nije htio biti nikakav politički, a još manje vojnički mesija. Zato se držao oprezno s titulom Mesije)

Bacanje odjeće po putu i mahanje palminim granama su također elementi mesijanskog slavlja (slično crvenom tepihu i zastavama kod državničke posjete).

Isus ne jaše na konju pri ulasku u grad kao što su to činili vladari, nego na magarcu- vučnoj i radnoj životinji malih i siromašnih ljudi. Riječ proroka Zaharije 9.9 je ovo naznačila: Isus je blagi i mirotvorni Mesija.

Homilija bi mogla rastumačiti povijesne i geografske elemente, ali prije svega očekivanja onog vremena u odnosu na Mesiju. Uvođenje zajednice u mesijansko slavlje je čin mistagogije.

Read more ...

5. korizmena nedjelja

negdje se naziva još i  prva nedjelja  muke - Gluha  a negdje Pokrivno nedija
/danas se prekrivaju križevi,  a mogu i slike u crkvi/

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje ( Ez 37,12b-14)

Narod kojega je Bog izabrao u Abrahamu, a kojega je vodio pod Mojsijevom uzdignutom mišicom kroz životno neprijateljsku pustinju, a pod Davidom Jeruzalem uredio za domovinu - Božji narod je mrtav, raštrkan među narodima. No, Bog ga ipak ne napušta: on izvlači svoj narod iz grobova, on mu udiše svoga životvornog duha i dovodi ga nazad u izraelsku zemlju. Nije to djelo stvorila politika,  ni diplomacija, niti naoružana ljudska ruka, već Božja moć koja obećano ispunja i onaj koji gleda priznaje: On je stvarni Gospodar.  Samo on, a ne nitko drugi daje svom narodu budućnost. On ne dopušta da propadnemo. On nas vodi u svoju zemlju života.

Božji narod i danas osjeća prijetnju smrti: brojevi ne daju puno nade u dobar razvoj situacije. Opadanje broja vjernika, manjak svećenika, opadanje broja posjetitelja nedjeljne mise, manjak - gubitak vjere i k tome sve ružnija slika prezentirana javnosti preko medija: sve to govori o prijetećem nestanku Crkve.  Mnogostrukom pastoralnom tehnikom pokušavamo učiniti nešto u suprotnom smjeru.

A ipak, i za nas danas, vrijedi: Bog je onaj koji neće dopustiti da njegov narod utone u grob.  Bog je onaj koji će nad nama izliti svoga životnog Duha koji će svoju Crkvu ispuniti životom, klonule ohrabriti, onima koji sumnjaju pokazati budućnost. On je dopustio da uđe u smrt i njegov Sin, ali ga je, po svom Duhu, ispunio  uskrsnim životom. Istim putem prolazi i njegov narod u ovo preduskrsno, pokorničko vrijeme. Na ovu poruku bismo trebali misliti ove i svake druge nedjelje.

 

Read more ...

4. Korizmena nedjelja

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (1 Sam 16, 1b.5-7.10-13b)

 Izraelci su zauzeli kanaansku zemlju (oko 1050. prije Krista). Sve je izgledalo lijepo i dobro. A onda iznenada stiže smrtna opasnost sa obala Sredozemlja. To su bili Filistejci koji su vojno bili jači od Izraelaca. Imali su željezno oružje dok su se Izraelci nalazili još u brončanom dobu. Samuel, duhovni vođa je trebao protiv Božje volje, ali po želji naroda  pomazati nekoga za kralja. Naime, Bog je bio protiv toga, jer je on Kralj  Izraelov.  Samuel je traženje naroda držao nezamislivim  i znakom nevjere prema Bogu.  No, Bog dopusti Samuelu - protiv antimonarhijske opozicije -  da pomaže nekoga koga će mu Bog označiti.  I tako se dogodilo.  Prvo današnje čitanje opisuje dramatična događanja u kući Betlehemca  Isaia  (Jišaja) oko izbora i pomazanja kralja. To je mladi David, najmlađi sin Jišajev.

Vrhunac i središte pripovijedanja  je u r.7, pouka Božja, koju starac mora naučiti: Čovjek gleda na vanjštinu, a Bog gleda dublje, gleda u srce.  Ovaj redak bi mogao biti i središte homilije.  Upravo u korizmeno vrijeme, trebamo Božje mjerilo učiniti svojim mjerilom vanjskog i nutarnjeg gledanja.

 Drugo čitanje (Ef 5,8-14)

Poslanicu Efežanima određuju suprotnosti: svjetlo i tama.  Radi se o tužbi protiv gnostičkih misli. Nekršteni čovjek živi u tami. On je grješna, od Boga odvojena, egzistencija. Pisac nabraja djela tame, ova se događaju potajno, treba ih se stidjeti. Možda se ovo ne tiče onih kojima je pismo pisano. Radi se vjerojatno o kršćanima u Maloj Aziji.

Adresanti su, po Kristu, postali svjetlo, tako kaže tekst. Misli se na krštenje. Po njemu čovjek, u nutrini, postaje svijetao. Ovo svjetlo koje svijetli iznutra prema van je djelo Duha Kyriosa-a koji je ovu Pneuma darovao krštenima.

Tekstove poput današnjega treba čitati i shvaćati na pozadini religija misterija koje su bile veoma raširene u ono vrijeme.  No, postoji ogromna razlika između kršćana i pripadnika religija misterija: kršćanstvo zahtijeva etičko ponašanje zbog  egzistencije u svjetlu dok se slične religije zadovoljavaju samo iskustvom misterija, ali ne traže nikakvo moralno ponašanje.

U homiliji bi u središtu trebao biti odnos tama svjetlo. Krist nas je prosvijetlio po krštenju, sada trebamo, kao kršteni, živjeti kao djeca svjetla. Onda naše svjetlo svijetli prema van, u ovaj svijet i može djelovati vrlo privlačno.

Gnoza je tada, sa svojim razmišljanjima i mišljenjima, bila slična današnjoj ezoterici.

 

 

Read more ...

3. korizmena nedjelja

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Izl 3,7)

Nakon robovanja u Egiptu, izraelski narod hita k slobodi. Bog je naredio Mojsiju: „Izvedi narod moj, Izraelce, iz Egipta." (Iz 3,10) Put u Obećanu zemlju je napet između dva iskustva vode:  Izraelci su morali prijeći preko Crvenoga mora i na kraju rijeku Jordan.  Narod i svaki čovjek  je doživio prijeteću snagu vode- a istodobno je doživio i iskustvo  da ga Bog čuva u tim opasnostima.

I u „međuvremenu", kroz 40 godina hoda kroz pustinju, voda igra važnu ulogu u životu izraelskog naroda. „U one dane narod je žeđao za vodom." ( Izl 17,3). Mrmljali su protiv Mojsija i protiv Boga.  I kako je Bog čuvao svoj narod od vode na početku putovanja i na kraju, sada mu daruje vodu, koja je potrebna za preživljavanje: voda u pustinji.

 Drugo čitanje (Rim 5, 1-2.5-8)

Bog je neprestano, kroz povijest izraelskog naroda, potvrđivao da stoji na strani svoga naroda. On nastupa i pribavlja potrebno za život: vodu i hranu i dar slobode.  U pismu zajednici u Rimu, Pavao to naglašava: Bog se brine  - on ljubi svoj narod.  On je pokazao svoju ljubav „prema nama" - može se reći dokazao - „time da je Krist za nas umro."

Možda bi ovo čitanje moglo doći na kraju svih čitanja: to je kao potvrda obećanja kojega je Isus dao ženi na zdencu i može stajati kao završetak Božje riječi.  Po Isusu Kristu  imamo mir s Bogom  - i vodu „ života u punini."

Read more ...