Sveto Trodnevlje muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova

Sveti ili Veliki četvrtak

Misa večere Gospodinove

Prijedlog za uređenje najsvečanije Mise u liturgijskoj godini «Mise Večere Gospodinove» Prije ulazne pjesme tumač uvede u slavlje

 Tumač: Okupili smo se večeras, nakon završene korizmene pokore, na ovo svečano bogoslužje ili kako se službeno naziva misa Večere Gospodinove. Okupili smo se nakon svečane zvonjave zvona. Liturgijska boja je bijela. Tabernakul na oltaru je prazan. Misa se svečano pjeva do završetka Slave kada će prestati zvoniti zvona i neće više zazvoniti dok nam ne objave radost uskrsnuća Isusova. Isto tako, zbog najveće ljudske tragedije, izdaje Sina Božjega, Crkva ulazi u tugu pa će obred mise teći u žalosnom tonu. (Gdje sviraju orgulje - prestaju svirati) Na početku ove svete mise oživimo našu vjeru u Isusovu ljubav prema nama, pokušajmo u sebi doživjeti ono što ćemo sada započeti.

Misom Posljednje večere počima sveto Vazmeno trodnevlje, počimaju tri vazmena
dana u kojima ćemo slaviti otajstvo, misterij našeg spasenja.
Dok slavimo tajnu našeg spasenja, ujedno slavimo nezamislivu ljubav Božju prema
nama ljudima. Ne govore nam o tome kako ta ljubav izgleda samo tekstovi današnje mise. Na nenadmašiv način nam se to pokazuje i u euharistiji: žrtva i blagovanje stavljaju i posadašnjuju muku, smrt i uskrsnuće Kristovo. Ta euharistija nas povezuje s Bogom i međusobno u nezamislivoj ljubavi Božjoj, a mi smo pozvani da je nasljedujemo.

 

Ulazna pjesma: Zgodno bi bilo pjevati Ulaznu iz Misala: Mi treba da se hvalimo...

 Pozdrav:
Gospodin se za nas predao, njegova ljubav i njegov mir neka budu sa svima vama
 Uvod:
Sve vas sestre i braćo, sakupljene večeras na ovo slavlje od srca pozdravljam. Da bismo ovu večer dostojno proslavili, probudimo najprije živu vjeru. Zamislimo da smo s Isusom na posljednjoj večeri, tako i mi večeras slavimo ono isto što je Isus učinio one noći, prije nego što će početi svoju muku. On je sa svojim učenicima slavio gozbu novoga saveza.
Na Posljednjoj večeri Isus je ustanovio svetu misu a time i svetu pričest. Zahvalimo večeras Gospodinu za taj dar. Otvorimo večeras svoja srca Gospodinu. Danas je dan svećenika, jer je Isus, na posljednjoj večeri, ustanovio svećeničko ređenje. Zahvalimo Gospodinu za dar svećeništva i molimo ga da našem vremenu podari brojna duhovna zvanja.
U ovu svetu misu uključimo sve ljude, na poseban način, naše najbliže, rodbinu i prijatelje. Nećemo zaboraviti ni naše pokojne.
A sada zamolimo Gospodina da nam oprosti sve naše grijehe, posebno što smo često puta zaboravljali na njegovu ljubav u svetoj euharistiji.
 Tumač: Uvod u čitanja

Čitanje iz knjige Izlaska nam govori kako su Židovi započeli slaviti Pashu. Posadašnjivali su događaj spasenja iz povijesti kad su njihovi očevi izašli iz egipatskog ropstva i nadali se u konačno Božje spasenje.

Isus je dao pashalnoj večeri novi smisao i sadržaj, to nam govori poslanica svetog Pavla Korinćanima. On sklapa novi savez u svojoj krvi koji će biti potvrđen u smrti na križu, a ispunjen u uskrsnuću.

 Molitva vjernika

Gospodine Isuse Kriste, ti si među nama: u tvojoj riječi, u sakramentu svete euharistije, u tvom najvažnijem zadatku u službi ljudima: „Što ste učinili jednome od ove najmanje braće meni ste" učinili. Tebi vapimo:
Za sve kršćane, na svim krajevima svijeta: daj da budu sluge dobrote i ljubavi među ljudima, molimo te
Za odgovorne u društvu i Crkvi, jačaj ih u njihovim naporima za mir i socijalnu pravdu među ljudima, molimo te
Za obitelji koji pripremaju svoje dijete za prvu pričest, ispuni ih oduševljenjem za tebe i radošću zbog Crkve, molimo te
Za sve koji se u našoj župi brinu za one koji trpe, posebno te molimo za sve naše bolesnike
Za naše pokojne, posebno one koji su pošli s ovoga svijeta okrijepljeni svetom poputbinom, uvedi ih na svoju nebesku gozbu, molimo te
Večeras ćemo se, na posebna način, pomoliti za sve naše pokojne župnike i bratime koji su štovali tvoj presveti oltarski sakrament. Udijeli im mjesto na svojoj gozbi, molimo te
 
Tebi Gospodine Isuse Kriste, neka bude hvala i slava za tvoju ljubav, sada i u sve vijeke vjekova.

 Prinošenje darova:

 Večeras bi trebalo pokloniti posebnu pažnju procesiji s prinošenjem darova. Ministranti i poslužitelji donose: svijeće, kalež, kruh i vino, darove za siromahe, cvijeće.

Za vrijeme procesije tumač može pozvati prisutne da ugrade sebe, svoje potrebe, molitve i želje u ovu svetu Misu. Samu procesiju, bez uvodnog tumačenja, vjernici neće dobro razumjeti.

 Obred prijenosa Svetotajstva

Nakon pričesti, svećenik svečano pohranjuje posvećene čestice. Iako je Isus jednom umro i više ne umire i živi kod Oca, mi nazivamo od starine oltar pohrane «Božji grob». To nas podsjeća na otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusova. I zato se klanjamo pred «Božjim grobom», prema staroj tradiciji, na oba koljena. Želja Crkve je da ostanemo u bdijenju s Isusom, makar do pola noći.

 Propovijed:

 Diakonia - služenje u ljubavi

 Postoji jedna tradicija mišljenja da se kršćanski život dijeli u tri dijela: diakonia, martyria i liturgia: djelotvorna ljubav prema bližnjemu, svjedočenje vjere (mučeništvo) i slavljenje vjere - liturgija. Želim, u ova tri dana, malo rasvijetliti ove tri istine.

«Jeste li razumjeli što sam vam učinio: „Ako ja Gospodin i učitelj vama oprah noge, onda i vi trebate jedan drugom prati noge. Primjer sam vam dao da i vi tako činite.»

To je sasvim razumljiv poziv na djelotvornu bratsku ljubav. Naše biti kršćanin mora se uvijek ostvarivati u onome što činimo, odnosno na što smo pozvani. Svijet pa i ateisti najprije gledaju na koji način mi djelujemo, kako ostvarujemo tu ljubav: «ljubiti drugoga, kao samog sebe.» Pri tome se trebamo osloboditi razmišljanja da je ljubav prema bližnjemu nešto sasvim jednostavno. Ponekad se pod tim podrazumijeva da bismo trebali ići u one najsiromašnije krajeve svijeta i tu dati nešto novca ili hrane. U svojoj mašti tada vidimo razrogačene oči gladne djece i zahvalne poglede onih najsiromašnijih. Pri tome znamo da to zapravo i nije nikakva pomoć. Tko želi pomoći siromašnima, mora im omogućiti putove da sami stvore, za sebe, nekakav životni temelj. I tako smo došli do središta poteškoća i bijede onih koji stvarno žive u siromašnim krajevima svijeta. Naravno da tu ljudi također trebaju novca, medicinu i hranu -ali oni više trebaju ljude i naše osobno zalaganje.

Ljubav je uvijek nešto osobno - ja ne mogu prestati ljubiti. Zamislite jedno prijateljstvo ili brak u kojem se traži da netko bude plaćen za ljubav - nezamislivo. To vrijedi i za kršćansku, bratsku ljubav. Sudjelovanje u bilo kakvoj karitativnoj organizaciji ne rješava nas osobne ljubavi i pomoći. Ja ne mogu napustiti «ljubiti» i «pomagati». Pitanje na koje ćemo jednom morati odgovoriti pred licem Božje ljubavi je ono o našem osobnom činu i djelu. No, kako sam rekao, to nije jednostavno. Tko želi biti kršćanin, taj najprije treba pažnju. Mi se moramo oprostiti od načina mišljenja da moramo pomoći onima koji nas za to mole. Ako netko u našem mjestu trpi, a da to nitko ne primijeti, ukazuje na to da je zajedništvo u mjestu razbijeno.

Netko bi mogao pomisliti: » A što ja mogu tu?»

To je teško ranjavanje bratske ljubavi ako mi nemamo nikakvog pojma o životu onih koji s nama žive. Pomaganje nije baš tako jednostavno. Tko želi biti kršćanin, taj mora ispuniti i drugu zapovijed. Kod pranja nogu učenici nisu bili baš oduševljeni Isusovim ponašanjem. Mi bismo se trebali priviknuti na to da mi, s našom pomoći, baš i nismo dobro došli, da bismo to često trebali učiniti u skrovitosti, da bismo je trebali sakriti.

Pustiti da nam drugi opere noge, isto kao i pomoći, jedna je vrlo intimna stvar. To baš ne dopuštamo ni prijatelju da nam učini. Tko želi pomoći, treba ljude zavoljeti i s njima postati prijatelj. «Ja imam prijatelje, zašto bih trebao sklapati prijateljstvo s ljudima?" Zašto? Jednostavno zato, jer je to obaveza kršćana. Ne možemo govoriti, ne možemo iz ljubavi prema bližnjemu darivati ako nismo spremni podijeliti svoj život s onima kojima pomažemo, s onima koji nas trebaju.

Pomaganje nije jednostavno. Tko želi biti kršćanin, treba imati odvažnosti za razgovor. Nakon što je Isus razgovarao s Petrom, on shvaća što je to pranje nogu. A mi smo već navikli unaprijed pitati: »Što će onaj o meni misliti? Možda čak i onaj to ne želi!» i tako dalje. Ali to što drugi misle, doznajemo tek u razgovoru - koji zahtijeva odvažnosti i ozbiljnosti. I zapamtimo: razgovor nije «saslušanje». Radi se o tome da ljude koji su mi strani ili koji su mi postali strani, tek u razgovoru, upoznajemo - a ne da o tome imamo neki spis.

Pomaganje nije jednostavno. Tko želi biti kršćanin treba, utjehu /pomoć/ Duha Svetoga. Jer Isus je na posljednjoj večeri i Judi oprao noge - i on na to nije ni mislio, nego je Isusa izdao. Tako ćemo i mi stalno doživljavati, ne samo da izostane riječ hvala, nego su često puta odgovor na našu dobrotu zavist i nepravda. Ali, promislimo da ne pomažemo zato da bismo imali prijatelje među ljudima - nego da bismo postali prijatelji Božji. Jer onaj tko ozbiljno uzima k srcu bližnjega, uzima i njegov križ.

Pomaganje nije jednostavno, no onaj tko želi biti kršćanin, prepoznaje u ljubavi Isusovoj «ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas» pravi put k sreći. Sretan će biti onaj koji druge učini sretnima.

Ne radi se, dakle, o tome da drugi govore o našem mjestu: «Idite tamo, tamo će vam pomoći» - nego da mi duboko osjetimo da put k Bogu vodi preko ljubavi prema bližnjemu. Amen

                        Petak muke i smrti Gospodinove (Veliki petak)

 Razmišljanje uz «Slavljenje muke i smrti Isusove»

a) Tri vazmena dana muke smrti i uskrsnuća Isusova, čine vrhunac Crkvene godine.

Ono što Gospodinova zajednica slavi svake nedjelje u svetoj misi, u ova tri dana će se svečano odvijati. Zato se preporuča da se Veliki tjedan iskoristi za pripravu vazmenih slavlja, čiji smisao nije dovoljno dopro do svijesti vjernika. Mnogi se zadovoljavaju sa slavljenjem liturgije na uskrsno jutro i tako propuštaju bogat liturgijski susret s Bogom. Bilo bi neoprostivo ako bi neki svećenik, zbog manjka svećenika trčao od službe Božje do službe Božje samo zato da bi svaka župa bila «opskrbljena». Mudro i pravovremeno planiranje, buđenje razumijevanja u tim župama, sudjelovanje školovanih laika poslužit će mirnom i dostojanstvenom slavljenju liturgije tih velikih i svetih dana. Upravo na Veliki petak je moguće angažirati i pojedine laike (čitače, vjeroučitelje, orguljaše, kantore), jer toga dana, prema staroj Crkvenoj tradiciji, nije slavljena Euharistija. Ne može se slaviti Uskrs u nutarnjem stresu, žurbi. Sve treba svoje vrijeme koje se ne smije koristiti u bespotrebno produžavanje.

b) «Različitost» liturgije svetih triju dana postavlja pred liturgijskog vođu i liturgijski krug, posebne zahtjeve. Uskrs treba temeljito i solidno pripremiti. Posjetitelji bogoslužja doživljavaju jedinstvenost određenih liturgijskih čina: pranje nogu, poklon križu ili službu svjetla. Zato se preporuča pratiti kratkim komentarima. Tako posjetitelj doživljava tok liturgije i kako će se ponašati kod slavljenja, time se drži ključ za tumačenje znakova u pojedinim činima, koje moderni čovjek više tako lako ne shvaća.

c) S vremena na vrijeme pojavljuje se diskusija o teološkom smislu primanja pričesti na Veliki petak. Prema staroj tradiciji Crkve, od najstarijih vremena nije se slavila sveta Misa, ali je u obnovljenoj liturgiji Velikog petka uvedena pričest. To budi dojam - tako misle neki svećenici i sudionici slavlja, kao da bi trebalo «manje vrijednoj» službi riječi, klanjanja križu dodati i jedan euharistijski element. Liturgijska reforma nam je svagdanju pričest kao vrhunac misnog slavlja darovala kao dar, a sada dijelimo vrhunac (pričest) od njegovog slavlja. Naše ponovno zadobiveno razumijevanje cjelovite Euharistije se time dovodi u pitanje. Pretvorba - transupstancijacija - se događa zbog zajedništva. Zato plediram da se odustane od trećeg dijela liturgije Velikog petka. Krist je prisutan u svojoj riječi i govori svom narodu kad god se naviješta u bogoslužju (Konstitucija o svetoj liturgiji 7). Upravo bismo na Veliki petak trebali uzeti ozbiljno ovu riječ Koncila, kod ovako bogate službe riječi. A Veliki petak je dan strogog posta i nemrsa, pa bi odricanje od pričesti bilo blizu tog smisla i euharistijskog posta. Zajednica se odriče primanja Tijela Kristova da bi, s puno čežnje i radosti, primila ga u slavljenju uskrsne noći.

d) Sasvim sigurno mogu posvjedočiti kako se mladi vole angažirati u slavljenju ovih blagdana. Jedna priprava će, svakako, pomoći da se mladi, a s njima i cijela zajednica nutarnje, duhovno obogati.

 Pred početak slavlja komentator uvodi zajednicu u liturgiju ovoga dana

 Tumač:

Zemaljski život Isusov je doživio svoj svršetak na Veliki petak, smrću na križu. Danas smo se sabrali da promišljamo o njegovoj muci i smrti, ali i da to u sebi, na otajstven, način doživimo. Kao kršćani vjerujemo i ispovijedamo da smrt nema zadnju riječ, nego slavno i pobjedničko uskrsnuće od mrtvih, na kojemu zahvaljujemo našem Gospodinu Isusu Kristu. Isus je na sebe uzeo smrt i time i smrti svih ljudi svih vremena oduzeo otrovnu bodlju. Zato odvažno kreće na Golgotu, iako su ga težina križa i napuštenost od Boga pritiskali na zemlju. Sve je izdržao i u poslušnosti Ocu izrekao posljednji da njegovoj volji. Nagnuo je na križu svoju glavu i predao Ocu svoj život da mi možemo uzdići svoju glavu i živjeti kod Oca nebeskoga.

U bogoslužju ćemo najprije susresti Krista u njegovoj riječi, riječi Svetoga pisma. U oba čitanja i u Muci po Ivanu.

Potom ćemo, u Velikim molitvama, iznijeti Bogu potrebe Crkve i svijeta.

Tada će nas susresti uhvaćeni i izranjeni Isus u znaku križa, koji nam postaje znakom spasenja. Zato ćemo se, u ovom bogoslužju, doći i pokloniti križu

Konačno, po svetoj pričesti, ćemo imati dijela na milosti Božjoj koju nam je Isus zadobio svojom smrću na križu.

(Ovo što slijedi treba reći ondje gdje slijedi uobičajena procesija Velikog petka)

Na kraju slijedi i naše uobičajeno poštovanje Isusu Kristu za nas umrlom i uskrslom koji i sada živi kod Oca i s nama slavi ovu službu Božju.

 Obred ovog bogoslužja započima drugačije nego obično. Svećenik, u znak svoje smrtnosti i grješnosti, kao i smrtnosti i grješnosti svih nas, baca se na pod pred licem Božjim. Ovaj način klanjanja se zove prostracija. Nekada je bila češće u liturgiji a danas je ostala samo na posvećenju đakona, svećenika i biskupa, kao i na svečanom zavjetovanju redovnica stroge klauzure. Priznajmo pred Bogom svoju grješnost i otvorimo naše duše i srca Bogu.

 Prije klanjanja križu

 Križ se u starini pokrivao da bude zakriljen očima vjernika i na taj način se pokaže i post očiju, da u nama poraste nutarnja želja za gledanjem križa.

Osim toga, nekada se, pred Gluhu nedjelju, pokrivao križ u Rimu, jer je bio ukrašen zlatom i srebrom, pa su govorili: nije dobro da, u vrijeme muke, gledamo križ ukrašen zlatom i srebrom. Zato su ga pokrivali i ponovno izlagali na štovanje na Veliki petak. Taj običaj je ostao do danas. Inače, obredi Velikog petka potječu iz najstarijih vremena i doživjeli su vrlo malo promjena. Svećenik će postupno otkrivati križ, a mi ćemo se, okrenuti prema križu, kad pjevači otpjevaju: Dođite poklonimo se! pokloniti prema križu. Na kraju ćemo doći i, na uobičajeni način, se pokloniti Isusovu križu.

 Propovijed:

 Martyria - mučeništvo - svjedočenje vjere

 Drugi dio vjerskog života - uz bratsku ljubav i liturgiju je - martyria - mučeništvo. Riječ «mučenici» označava ljude koji su dali svoj život za vjeru. Često se, umjesto riječi «mučenik», upotrebljava riječ «svjedočanstvo krvi» što ovdje i ovog časa bolje odgovara.

Mučenici su «svjedoci», ljudi koji svoju vjeru «pokazuju» - pa i onda kad to poneke košta, možda čak i života.

Možda ste i sami ponekad rekli rečenicu ili ste je čuli: «Ja nisam rođen za mučenika!» Sada je ta rečenica razumljiva, tko želi napustiti svoj život?! Ali ako to kršćanin govori i tako stvarno misli, onda to znači napuštanje kršćanske vjere. Jer onome biti kršćanin, spada i biti svjedok, pokazivati vlastitu vjeru (pa i ako puno košta), isto tako kao i ljubav prema bližnjemu i molitva.

Ne mogu reći: «Ja sam kršćanin, ali zar to i trebam pokazati? To ću radije učiniti privatno.» Biti privatno kršćanin je protivnost u sebi.

Lijek koji ne pokazuje djelovanje ne koristi ništa. To može biti samo uputstvo koje se prilaže lijeku. Vjera koju «imamo» kao što imamo nacionalnost ili štednu knjižicu - je mrtva. Vjera koja ne pokazuje djelovanje, može dugo biti samo vjeroispovijest.

Na mostovima autoceste, na kućnim zidovima ili dugačkim sivim zidovima vidimo natpis: «Volim te», a onda nečije ime. Tko je zaljubljen želi to svijetu pokazati, to ne može zadržati za sebe. Ljubav koju se zadržava za sebe, koja se ne pokazuje nikome i sakriva se, bolesna je i sasvim sigurno vrlo brzo umire.

Kada ćemo početi pisati našu ljubav prema Bogu na mostovima autocesta? Kad ćemo biti spremni cijelom svijetu pokazati da imamo jednoga Boga, koji je za nas dao život? Vjeru koja ima za sadržaj ljubav prema Bogu se ne može zadržati za sebe - ili će ta vjera postati, vrlo brzo, bolesna i umrijet će.

Koliko ima ljudi koji misle da su katolici ili kršćani, koji pripadaju nekoj drugoj kršćanskoj Crkvi - a koji već godinama nisu ni s kim razgovarali o vjeri, a niti im je na kraj pameti imati imalo povjerenja u Boga? Koliki od nas koji sada ovdje sjede (uključujući i mene) nismo kadri razgovarati o toj našoj radosti povjerenja u Boga?

Svjedočanstvo vjere je uvijek martyrium - mučeništvo. Mi se možemo prikazati kao sasvim normalni ljudi, koji ne bježe od nečega ako ima nešto za doživjeti - pa i k tome dobri katolici, nešto poput nekog dopunskog programa, besplatno, bez ikakve cijene. No, tada ćemo brzo ustanoviti da smo, pri tome, ostali i bez Boga.

Nema svjedočenja vjere bez mučeništva. Sveti Augustin je davno rekao: „Nitko ne može reći: ne mogu biti mučenik, jer više nema progona vjere. Riječ sv. Pavla se ne može obesnažiti, jer on kaže:» svi koji žele živjeti u Kristu pobožno, trpjet će progone.» Svi, kaže on i ne isključuje nikoga. Želiš li isprobati istinitost njegovih riječi, samo počni pobožno u Kristu živjeti, onda ćeš vidjeti da je govorio istinu.»

No, svjedočenje vjere se ne mora sastojati u riječima - netko tko je zaljubljen na izvana pokazuje ono što se nalazi u njegovoj duši. I on će svoj život promijeniti, jer postoji jedno novo središte u njegovim riječima i djelima.

I mučenici nisu svjedočili samo riječima, nego životom i spremnošću da svoj život zamijene za jedan veliki poklon. Ali tada je potrebno jedno prilagođavanje, kao i kod ljubavi prema bližnjemu - prilagođavanje načina mišljenja i djelovanja. Vjerom dobivamo novo središte života. Prema tome se izgrađuje i naše razmišljanje i naše djelovanje. Stvari koje se ovom svijetu pokazuju kao besmislene, daju novo nutarnje svjetlo: post, odricanje baš na Veliki petak, radost zbog oproštenja u ispovijedi, slavljenje i posvećenje nedjelje, održavanje i sklapanje kršćanskog braka, molitva u kući, postavljanje križa na vidnom mjestu u kući .... a tko bi tek križ postavio na dvorištu?

Mi, koji se trudimo uzvratiti na Božju ljubav, znamo da je vrlo teško, zbog vjere, dati se raspeti na križ, ali bismo trebali biti to spremni učiniti onako radosno kako je to Isus učinio. Jer u križu je nada, u križu je život, u križu je spasenje. Križevi su Božji grafiti na našim zidovima, mostovima, kućama koji govore: «Gledajte, kako nas Bog ljubi!»

 

Velika subota - Vazmeno bdijenje

 S obzirom na različitost organiziranja slavlja, ne donosimo nikakve priloge

Molitva vjernika otpada - zamjenjuju je litanije Svih svetih.

 PROPOVIJED:

 Liturgija

 O ljubavi prema bližnjemu smo razmišljali na Veliki četvrtak i rekli smo da nije baš tako jednostavno. Ona zahtijeva potpunog čovjeka, sve naše moći.

Jučer, na Veliki petak, smo razmišljali o svjedočenju vjere - jer svjedočenje je uvijek mučeništvo, vjera baš ne pristaje ovome svijetu.

Sada, u uskrsnoj noći, promatrajmo liturgiju, slavljenje bogoslužja i molitvu. Onda bi i propovijed morala imati i jedan poseban ton, nešto što nas drži - baš noćas propovijedati o Bogu, a da nam pri tom ne dođe san na oči. Zato se sada malo potrudimo.

Ali napor nije bit liturgije - niti je središte noći uskrsnuća. Pravilno je da ljubav prema bližnjemu i svjedočenje vjere trebaju svu našu snagu. Liturgija i bogoslužje ne bi smjeli predstavljati nikakav napor, nego je to izvor iz kojega crpimo svu našu snagu.

Ali način kako nam Bog, ove noći, dijeli svoju milost i snagu je toliko raznovrstan koliko nas ovdje ima. Iako svi mi sada ovdje slavimo, Bog se obraća svakome od nas pojedinačno i po malo nas mijenja.

1) Prvo je to poruka uskrsnuća o kojoj ne slušamo samo u evanđelju, nego smo je predstavili u službi svjetla, - koje podržava i pjevanje, sviranje orgulja i zvonjenje zvona. - a onda dolazi i blagoslov vode - počekajte samo malo. «Isus je uskrsnuo, da, to znam. Ali zašto je to potrebno još jednom reći.»

Iz samo jednog razloga, jer ljudi koji se vole ponavljaju riječi volim te. Iz istog razloga djeca vole da ih se hvali. Zato što nakon svakog predstavljanja djeca, i ne samo djeca, trebaju aplauz i uživaju u njemu. Ali ljudi vole da im se nešto i rekne. Moglo bi se to reći i porukom na mobitel i faksom. No, riječ je nešto drugo.

Drugi shvaćaju da se po riječima ukazuje neko priklanjanje osobi, pristajanje uz nju. Ima ljudi koji ne mogu često čuti poruku o uskrsnuću, a kad to reknemo, onda rečeno i prime.

Svi mi govorimo osobi koju volimo svim srcem i dušom, svim svojim osjećajima: «Volim te». Tako i Crkva vama i svima nama dovikuje, sa svim onim što ona ima i što nam može ponuditi: «Ti si spašen! Gospodin je uskrsnuo! « To nam daruje spokoj, mir - radost - uskrsnu radost.

 2. Drugo je pak važno zajedničko djelo, zajednički čin. Mnogi bi željeli biti junaci ljubavi prema bližnjemu - ali ne kao pojedinci. Možda je to i teško u jednom malom mjestu. Nitko ne želi biti sam. Kad se nešto čini, onda se gleda «koliko ih je». U mnogim stvarima gledamo „a koliko ih je, neću sam»

I zato je lijepo da ovdje nismo sami: znati da su ovdje - stoje, sjede, kleče - i drugi, to daje snagu. Svijest da nas ima puno, kako se to lijepo osjeća kad se sudjeluje na nekoj velikoj manifestaciji. I naše slavlje ovih dana daje nam podršku i poticaj: Nisam sam, Aleluja, Bogu hvala. I dobro je to osjetiti, to nas potiče, a poticaji su snaga.

 3. Treće - bogoslužje je nešto, što ne proizlazi od nas samih. To nije naše djelo, služba Božja je isto tako naša služba Bogu, ali i ono što Bog nama, svakome od nas, čini i daje. Sveti Pavao kaže:

«Ako je Krist od mrtvih uskrsnuo, onda ćemo i mi s njime uskrsnuti.» Uskrsnuće i vječni život ne počimaju tek u budućem svijetu, kao da bi ovaj svijet bio neka čekaonica, prije nego će na drugom svijetu krenuti.

Ne, uskrsnuće i novi život nam se daruju ovdje i sada, u ovom bogoslužju. To je kao da bi Bog mnogim svijećama koje gore ove noći ili koje mi držimo u rukama - u nama zapalio svjetlo koje se iznova obnavlja i pojačava u svakom bogoslužju, posebno nedjeljnom. Molitva i bogoslužje su nadnaravna događanja. Bog nas podiže da mi budemo malo bliže njemu. Boga osjećati daje snagu.

 4. Služba Božja ne bi trebala, u prvom redu, biti nikakva dužnost - kao što je mi djelomično poznamo iz Crkvenih zapovijedi, ili smo to naučili od naših roditelja. Bogoslužje je izvor i vrhunac kršćanskog života. Odavde, iz ove noći doživljavamo, zašto bismo trebali ljubiti. Zašto trebamo ljubiti nekoga tko nam ni po čemu nije bliz. Zašto trebamo pokazivati našu vjeru i nju svjedočiti. Zašto vjeru, koja nam se ponekad čini tako stranom, moramo visoko cijeniti, više nego što cijenimo posjed ili ugled.

 Jer ove noći je naš život spašen: jedina mogućnost ostaje drugima to prenijeti, svjedočiti, druge ljubiti.
 
Ove noći sam ja spašen: jedina mogućnost je ne se raspasti zbog nutarnje radosti, nego tu radost svijetu pokazati.
 
Ove noći doživljavamo da nema nikakve obaveze ljubavi prema drugima, nikakve obaveze svjedočenja vjere, nikakve obaveze za bogoslužje. Nikakav zapovijed ili propis, jer sama potreba, čežnja za radošću, za odvažnošću, za Božjom blizinom nas je ovdje dovela i vodit će nas uvijek . Amen