20. nedjelja kroz godinu A – 2017.

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Iz 56, 1. 6-7)

Iz 56, 1.6 čini dio teksta nepoznatog proročkog glasa koji je nazvan "trito" Izaija (Iz 56-66). Ograničavajuće tendencije su se javljale, posebno, u vrijeme poslije progonstva, posebno među Židovima koji su se vratili iz progonstva, po zapovijedi perzijskog kralja, pod vodstvom upravitelja Ezre  (Ezr 7,11).  Misao vodilja ovakvih tendencija jest da je krvna pripadnost jedini zakonski, određujući kriterij za pripadnost Jahvinoj zajednici i sudjelovanje na njegovim obećanjima.

Autoritetom i snagom Božje riječi (r 1 Ovako govori Gospodin) prorok obećava svima Božje spasenje i pripadnost  njegovoj zajednici svima onima koji dopuštaju da ih,  u njihovom djelovanju, vodi pravo i pravica koju je Bog najavio, to znači solidarnost zajednice. Svagdašnje ostvarenje ovog pravila je sve potrebnije s obzirom na dolazak Božjega spasenja i Božje pravde.

Tekst govori o dvjema grupama „izvana", „stranima" koji se plaše da će nekim Božjim činom biti izbačeni iz židovske vjerske i kulturne  zajednice (r.3). Među tim stranima i „prozelitima" („pridošlicama") koji su tako nazvani, jer nisu bili Židovi, nego pripadnici drugih naroda, koji su poštovali Jahvu kao svoga Boga, ali nisu bili obrezani. Njihovim strahovima se usprotivio prorok velikom odlučnošću i jasno im govori što odlikuje pravog pripadnika  Božjeg naroda:  da „služe Bogu", što uključuje njihovo sudjelovanje na hramskoj službi, oni „ljube njegovo ime", to znači da drže njegove zapovijedi. Dakle, po vladanju pravi Židovi, a onda i njima pripada ime „sluga Jahvin" pa i održavanje subote (nikakvo oskvrnjivanje radom) i pristajanje uz Savez. I takvima je obećano potpuno spasenje, sigurnost potpunog prihvaćanja u „jeruzalemski kult."

Jahve će ih - kao nekoć i izraelski narod na izlasku iz Egipta - „dovesti kao dio svog naroda na sveto brdo" koje njihovom prisutnošću neće biti oskvrnjeno. Iako bi njihovo sudjelovanje na žrtvama, za neke židove, mogao biti i skandal, Jahve ih sam označava kao dobro došle. Tako Hram već sada, po sudioništvu  stranaca na žrtvama, postaje vidljiv znak  da će jednom postati mjesto molitve za sve narode. (r.7)

Trito Izaija priznaje sve općenitost Božjeg spasenja nasuprot više nacionalnoj državi kojoj pripadaju i Izraelci. Ova sveopća Božja volja za spasenje neprestano prelazi, predajom prenesene, religiozne granice. (usp Pnz 23,2-9 i Joel 4,17). Izrael se treba iznova definirati, urediti svoje odnose prema drugim narodima. Njegov, do sada, etnički uređen religiozni život više nije dovoljan. On ima svoje konstitutivno spasenjsko značenje, ali se širi na jedan „novi narod", na sve Jahvine štovatelje, iz svih naroda. Istodobno prorok  naglašava usku povezanost između vjere i vjerskog djelovanja i pokazuje na stvari koje tome ne odgovaraju.

Drugo čitanje (Rim 11,13-15. 29-32)

U poglavljima 9-11 svoga pisma upućenog zajednici kršćana u Rimu, koja se sastojala od Židova i obraćenih pogana, Pavao se suprotstavlja  protivnicima, jer misli da su  završile okolnosti poziva Izraela na sudjelovanje u svetoj povijesti spasenja, jer su u većini odbili Isusa kao Mesiju. Ovom „prigovoru" antijudaizma izričito odgovara Pavao u 11, 1 „Pitam da li je Bog odbacio svoj narod?" Na ovo pitanje o Izraelu, odgovara različitim dokazima i jasno ukazuje da je spasenje cijelog Izraela usko vezano s poviješću poganskih kršćana.  Izrael, kršćane iz židovstva i slobodne od zakona kršćane iz poganstva povezuje duboka zajednička i jedno na drugo naslonjena povijest spasenja, koja izgleda paradoksna, ali konačno usmjerava na zajednički cilj.

U Rim 11, 13-15 Pavao se obraća onima zbog kojih sebe smatra „apostolom pogana", izričito članovima kršćana iz poganstva, hvali svoju službu kao misionar pogana s obzirom na svoje rodoslovlje.  Ove bi želio učiniti „ljubomornima", to jest izazvati njihovu želju za spasenjem, dovesti ih obraćenju i pridobiti za vjeru njegovom evanđelju i tako doprinijeti njihovu spasenju. U toj njegovoj službi postaje jasno da Bog nije odbacio svoj nevjerni narod. Njegovo isključenje iz spasenja nije konačno. I tako misionarsko djelo Pavla među poganima ne doprinosi stvaranju jedne pogansko kršćanske  Crkve, nego stvaranju Crkve od pogana i Židova kao produžene sveopće zajednice spasenja - konačnih vremena.  Kršćani iz poganstva su, tako, uvedeni u služenje za Izrael. Istodobno, apostol jasno daje do znanja da je njihovo spasenje  povezano s Božjim odnosom prema Izraelu, jer su oni, po odbačenju Izraela, primili sinovstvo po pomirenju u Isusu Kristu. Tako će i oni kad Bog ponovno primi cijeli Izrael, primiti još više, a to je  uskrsnuće mrtvih.

Daljnji kamen  kojim gradi je nada o kojoj govori u  Rim 11, 29-32 (pismom utemeljena „tajna" spasenja cijelog Izraela rr 25-27 otpada u ovom tekstu), u ovom na izgled paradoksalnom  sadržaju teksta: Židovi su nevjerni s gledišta Evanđelja i „neprijatelji Božji", jer nisu prihvatili Radosnu vijest. Ovo njihovo odbijajuće ponašanje  postalo je, za pogane, blagoslov, sada Evanđelje dolazi k njima. A ipak Židovi ostaju, zbog svog izabranja u povijesti spasenja, po tom istom Bogu, koji je djelovao po Isusu Kristu među svojim „ljubljenima", zbog Očeve volje. To znači da izabranje vrijedi i njihovim nasljednicima. Pavao izričito naglašava vjernost Božjeg saveza kojega čuva za Izrael i sada im nudi poziv Evanđelja.

I tako Pavao dobiva svoje pouzdanje o spasenju cijelog Izraela kojemu je sudbina pogana samo slika sudbine Izraela: kao što su pogani nekoć bili neposlušni i sada su našli Božje milosrđe zbog neposlušnosti Židova, tako će i Židovi zbog pogana (kršćana) naći Božje milosrđe. Obje sudbine, one Židova i pogana, su međusobno usko povezane.

U jednom sveopćem spasenjskom horizontu Pavao konačno vidi sveopće Božje spasenjsko djelovanje: kao što je nekoć sve zatvorio - slično zatvoru - u neposlušnost, tako će se svima smilovati bez ikakvih preduvjeta. Opravdanje grješnika po milosti vrijedi za sve ljude. I to zabranjuje - tako Pavao - da se konačno Židovi gledaju kao odbačeni. Bog će oprostiti protivljenje Židova Kristu i Crkva će biti sveta zajednica Židova i pogana, nikakva Crkva umjesto Izraela.

Evanđelje ( Mt 15, 21 - 28)

Prema stilu kod Mt 15, 21-28 se radi o jednom ozdravljenju (na daljinu) pa je kao središnji sadržaj postavljen vjerski razgovor između Isusa i jedne kanaanske žene o dubokom povjerenju u Isusovu moć ozdravljenja radi spasa njezine kćeri. Pozornica radnje je okolica Tira i Sidona, gradova na obali Sredozemnog mora, sjeverno od Galileje. U biblijskom smislu kanaanski znači poganski. Ovdje jedna poganka dolazi k Isusu, vapi u svojoj nevolji za ozdravljenjem kćeri koja je opasno bolesna i to riječima koje podsjećaju na prosbene psalme - „imaj samilosti sa mnom, Gospodine", poziv istodobno poznat i kršćanskoj zajednici s kojim se ona može identificirati  (rr 21-22). Njezino oslovljavanje Isusa kao „Sina Davidovog" daje nam shvatiti da u Isusu gleda izraelskog Mesiju i njemu se obraća.

Slijedeći reci 23-26 ukazuju na žurnu molbu žene za Isusovom ozdravljujućom riječi. Ne dopušta da je išta smete pa ni Isusovo odbijanje bez riječi, pa ni odbijajuće reakcije učenika (oslobodi je njezine brige..)pa ni Isusovo ukazivanje na njegovo poslanje samo Židovima, niti njegova slika o psima i djeci, kojom želi istaknuti svoje poslanje isključivo Izraelu: „Jer djeci (Izraelcima) se ne smije uzimati kruh i davati ga psima (poganima)“. Tako izgleda da žena nema nikakve šanse.  No, ona prihvaća sliku i okreće je u svoju korist: I psi dobivaju mrvice koje padaju s gospodareva stola. Isus prepoznaje i priznaje njezino bezuvjetno povjerenje, njezinu vjeru i ispunja njezinu molbu (rr27-28). Ona sada smije osjetiti da joj je kćerka ozdravila.

Mt jasno ukazuje, na primjeru poganske žene, što za njega znači vjera, a što „snaga vjere i molitve" koja je potrebna u situacijama nevolje i potrebe. I odmah ukazuje da je ovo izlječenje, za Isusa, bilo nešto iznimno. Prvotno je izabranje  Izraela, a onda i da je konačno Isus poslan sinovima Izraelovim, iako on može prekoračiti ove granice. Uskrsni spasitelj skida granice poslanja apostolima: iz partikularnog poslanja postaje jedno sveopće poslanje svim narodima. (Mt 28 18-20)  Tako će konačni Božji narod - kako to oba čitanja pokazuju - biti od Izraela i ljudi iz svih naroda.

Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin koji se svima smiluje, neka bude sa svima vama.

Uvod: Jedan jedini dan, u predvorjima doma Gospodnjega, je bolji nego tisuću dana drugdje. Tako smo sada čuli u ulaznoj pjesmi. To je strofa iz jedne stare pjesme koju su pjevali hodočasnici u Jeruzalem.

Mi ne trebamo ostati u predvorju doma Gospodnjega, došli smo u Božju kuću, imamo pristup svetinji nad svetinjama, „ali ovdje nije naše stalno boravište, nego tražimo buduće." (Hebr 13, 14) „Znamo da živimo u tuđini, dokle god boravimo u tijelu"(2 Kor, 5,6) No, Gospodin nas i u tuđini traži. Zastanimo malo i odmorimo se na hodočasničkom putu našega života.

Umorni smo od puta - Gospodin nas krijepi sakramentom.

Izgubili smo pravac - on nam pokazuje kamo treba ići.

Osjećamo se osamljenima - daje nam da doživimo zajedništvo.

Mi smo stranci - on nam nudi gostoprimstvo.

Pitamo se isplati li se trud i napor, on nam govori: „Ja ću biti vaša nagrada."

Lutali smo, išli krivim stazama, malo smo se brinuli za one koji su s nama na putu. Želimo sada moliti oproštenje:

Ispovijedam se...

Molitva vjernika

       Molitva žene Kanaanke je bila uslišana zbog njezine vjere. I mi sada želimo moliti s vjerom i povjerenjem:

Za Crkvu da se razvija u Božjim darovima i sačuva jedinstvo, molimo te

Za vladarnike svijeta da sačuvaju slobodu i da se brinu za pravdu i dobro svih ljudi, molimo te

Za narode da žive u slozi i miru, molimo te

Za našu zajednicu  da svi budemo svjesniji Božjeg milosrđa i da budemo otvoreni njegovu Duhu te radimo na podizanju smisla za duhovna zvanja, molimo te

Za naše pokojne da ih primiš u svoj zagrljaj, molimo te

Dobri Oče, u svom Sinu si se smilovao svima nama. On ozdravlja što je bolesno, što je rasuto okuplja, sprijateljuje što je strano. U njemu i po njemu te hvalimo i slavimo sada i u sve vijeke vjekova.

Propovijedi

a)

Nadvladavati granice

Božja vjernost Izraelu

Današnje evanđelje pripovijeda o susretu Isusa s jednom kanaanskom, to jest poganskom ženom zbog ozdravljenja njezine kćeri. Vrsta oboljenja - možda i nekog psihičkog - ne igra ulogu, kao ni način ozdravljenja.  Oboje je samo kratko spomenuto.

U središtu stoji povijest vjere u obliku razgovora. Zadivljujuće je s koliko se povjerenja u ozdravljujuću Isusovu snagu bori za njegovu pomoć u ozdravljenju svoje kćeri. Žena je imala težu povijest patnje sa svojom kćerkom, patnju koja zatvara, isključuje.  Ona je čula o Isusu i vidi u njemu svoju posljednju nadu.  Ali Spasitelj ljudi, koji želi pomoći i dati mir svima koji su umorni i opterećeni (Mt 11,28), ovdje se drži začuđujuće suzdržljivo, kao i njegovi učenici. Konačno, Isus prekida svoju šutnju i tumači da je poslan „samo izgubljenim sinovima doma Izraelova", što je proročki opis Izraela.  Isus je smatrao da ga obvezuje ovo isključivo poslanje za Izrael. To je izraz neopozivog izabranja Izraela, odraz neslomljivog saveza Boga sa svojim narodom kao što to Pavao, u svojem pismu  rimskoj zajednici, izričito naglašava (Rim 11, 29-32). I ova Božja vjernost ostaje usprkos odbijajućem ponašanju dijela Židova, kako je to doživio Matej. Izrael nije jednom zauvijek odbačen, kako je to tvrdila antižidovska kampanja.  II. vatikanski sabor uči, protiv takvog shvaćanja: „Sigurno je Crkva, novi Božji narod, ali se za to ne smije Židove smatrati odbačenima ili prokletima, kao da bi se to nalazilo su svetim spisima." (O nekršćanskim religijama 4)  Apostol Pavao predstavlja Crkvu kao sveopću spasiteljsku zajednicu sačinjenu od Židova i pogana, a ne samo od kršćana iz poganstva - umjesto Židova.  Evanđelje nam ponovno predočuje  ovu Božju vjernost savezu s njegovim narodom, koja znači budućnost za Izrael. I mi moramo poštovati ovu Božju vjernost savezu i promatrati Židove kao našu „stariju braću", kako je to sv. Ivan Pavao II. jednom rekao.

Primjerna vjera jedne žene

U njezinom gorkom vapaju: "Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se", ona pokazuje da zna da je Isus Izraelov Mesija. Upravo zato mu se ona, plačući, obraća sa žarkom molbom.  I slikovit Isusov govor o djeci - misli se na Izrael - kojima  ne smije biti oduzet kruh da ga se dade psima, kod nje ne izaziva ništa. Nego, ona okreće sliku u svoju korist: I psi - to jest - pogani dobivaju po nešto što pada s Gospodareva stola.

Duboko i ustrajno povjerenje žene, koje dolazi do izražaja u dugom razgovoru s Isusom, postiže svoj cilj: ozdravljenje njezine bolesne kćerke.  Takvom povjerenju se Isus ne može suprotstaviti. Ovakvo povjerenje  i vjera otvaraju - još uvijek iznimno - put u poganske misije - što je kasnije uskrsli Spasitelj dao učenicima kao sveopću zadaću (Mt 28, 18 - 20)

Evanđelist Matej postavlja vjeru žene kao primjer. Evanđelja poznaju i druge žene, koje su pokazivale svoju vjeru u Isusa, koje su je živjele i naviještale.  Sjetimo se svjedokinje uskrsnuća, Marije Magdalene, Samarijanke na Jakobovom zdencu koja je naviještala poruku o Isusu kao Mesiji (Iv 4)  ili Martine ispovijesti Isusa kao Mesije  (Iv 11,27).

 Ovdje bi se moglo postaviti pitanje o ulozi žene danas u naviještanju, a posebno u služenju u Crkvi.

Pripovijest puna nade

Pripovijedanje o vjeri poganske žene učinio je evanđelist Matej pripoviješću punom nade  za sve slušatelje ovog evanđelja.

U njezinom vapaju „Gospodine, smiluj mi se" „Gospodine, pomozi mi" prepoznajemo potrebu ljudi, koji Boga zazivaju u mnogovrsnim potrebama i opterećenjima. Takvi prozbeni zahtjevi imaju svoju povijest do danas. Njih se čuje u psalmima gdje se ljudi tuže na svoje nevolje, kao u Ps 6,3 „Smiluj mi se, Jahve, jer sam iznemog'o, Jahve, ozdravi me jer dršću kosti moje." Mislim da su mnogi mogli ovakve ili slične zazive izgovarati u noćima bez sna...

Zaziv „Gospodine, smiluj se", „Kyrie eleison" nam je poznat iz naših bogoslužja.  Ovim zazivom sve iznosimo pred našeg Boga, sve što nas opterećuje, što nas pritišće.  Možemo se vrlo dobro identificirati sa ženom Kanaankom i njezinom velikom brigom za bolesnu kćerku, a posebno ako smo i mi sami ili netko od naših dugo bolovali. Njezina ustrajna vjera može nam dati poticaj i nadu za naš život.  Možemo se i mi nadati da ćemo smjeti doživjeti: „Tvoja vjera je velika, što želiš neka ti bude."

Vjera koja nadvladava granice

Svojom vjerom je žena, Kanaanka prešla granicu, granicu između poganstva i židovstva. Nadvladati granice može dati jednu mogućnost dobiti novu širinu.  Tako se možemo pitati koje granice, kakve zapreke nas ograničavaju? Jesu li to granice odbijanja, zavisti, predrasuda, mržnje, strahovi?  Jesu li to granice tradicionalne vjere, moralnih predrasuda  nasuprot današnjih situacija i postavljanje svega u pitanje? I sve to više koči, nego potiče?  Jesu li to vjerske granice  čiji smisao više ne prepoznajemo i ne shvaćamo današnje potrebe ekumenizma? Bi li u svim ovim i drugim pitanjima dobro došla vjera žene kao eksploziv koji bi raznio stare okove? Molimo Gospodina, s obzirom na naše malovjerje koje ne riskira ništa, koji pokušava razbiti naše granice samoograničavanja: „Isuse sine Davidov, smiluj se nama!"

1.

Božja ljubav sve nadmašuje i vrijedi za sve Rim 11, 13-15, 29-32 (A)

Neprestano otkrivam kako često u nama  kršćanima - a u tome smo slični svima drugima - stoji nekakva ideja: „Ako nešto učinim, onda nešto mogu i dobiti." Ili „Idem, zato ću nešto dobiti." Ili „Ruka ruku mije." Što je poprilično jasno i prokušano u svagdanjem životu, vrlo rado se prenosi i u naš svagdanji religiozni život ili u odnos prema Bogu.  Ako sam nešto zaslužio, mogu se nadati nekoj nagradi kao da je po sebi razumljiva: to je tema s brojnim varijacijama.  Ako Boga „oduševim" s više svojih zasluga, onda mogu i više od njega očekivati.  I neopazice svoju vjeru obračunavam kao svoju vlastitu zaslugu, iako je vjera samo dar Božji, besplatni, iz milosti. Naravno da vjera ne smije biti bez dobrih djela, niti se može vjera zamisliti bez nekog poslanja u svijetu. No, za to ne možemo sami sebe hvaliti. Hvaliti možemo samo Boga koji nas je pozvao bez naše zasluge. Pa i naše molitve, pobožna djela se ne smiju brojiti, zbrajati i tako ih pred Boga donositi kao naš uspjeh ili naša dobra djela. Ne računa se broj naših djela, nego naše predanje  Bogu i predanje ljudima. Vrlo često gledamo s visoka na one koji su daleko od jedne ovakve prakse ili od Crkve.  Ako ih već ne možemo obratiti, vrlo lako ih prepuštamo kazni Božjoj.  Ovdje Pavao govori o nagradi za „bezbožne". On o ovome razmišlja u svojoj poslanici Rimljanima od poglavlja 9 - 11 i to na sudbini svoga, izraelskog naroda.

Neizmjerna dubina Božje milosti

Pavao, sam Židov, osjeća se još uvijek povezan sa svojim narodom. On trpi zbog tvrdokornosti Židova, što se nisu obratili i priznali raspetog Mesiju. On pozna Izraelovo izabranje i izvlači korijenje svoje vjere. No, od svog neočekivanog i nerazjašnjivog obraćenja pred  Damaskom,  on je kao preokrenut. „Ne živim više ja, nego živi Krist u meni." (Gal, 2,20) Ovom porukom i istinom u srcu mogao je postati apostolom naroda ili pogana u tadašnjem poznatom svijetu. Njemu je jasno da u njemu i po njemu djeluje Bog koji ga je pozvao. Usmjeren prema sebi samome, on ništa dobra ne bi mogao učiniti. A sada kad ga je milost Božja pogodila poput munje, on u tom svjetlu, sve više vidi tamu svoga naroda. Iako je to tako, on na začuđujući način vidi i nadu. Ako Bog, kako je on to sam doživio, može grješnicima po svom milosrđu dati novi život  i ako to vrijedi za svakog pojedinog, zašto ne bi vrijedilo i za cijeli jedan narod? Kao što ni najpobožniji, sam po sebi, ne može sebi zaslužiti spasenje, tako isto ni najbezbožniji nije isključen iz Božjeg smilovanja.  Božji plan i promisao je spasenje ljudi, a ne njihovo uništenje i propast. Neprestano milost utire put, ulazi u najveću dubinu čovjekovog pada, u smrt i stvara novo, poput novog „creatio ex nihilo", stvaranja iz ničega, na početku vremena. Moć Evanđelja se pokazuje upravo u neposluhu. Kao što je neki čovjek u svom životu po stranputici došao do odbijanja Boga, to može vrijediti i za cijeli narod. Koji čovjek tako može biti prosuđen ili osuđen? Ili još više: postoji nekakva međuovisnost između vjerovanja i nevjerovanja: nevjeru ponekad provocira svjedočanstvo vjere drugih. Zahtjev je to nama kršćanima, s obzirom na  svijet koji je zaboravio Boga. Tko je ovo jednom shvatio i prihvatio, taj će milost Božju više i jače doživljavati i za nju moliti.

Sudbina Izraela i polje za učenje vjere

Pogledajmo još jednom, s Pavlom, na izraelski narod i razmislimo: vjera Crkve ima svoj početak u izraelskom narodu. Koncil kaže: „Tako Crkva Kristova prepoznaje da, prema svetom planu Božjeg spasenja, početke svoje vjere i izabranja nalazi kod Abrahama, Mojsija i proroka. Ona ispovijeda da su svi kršćani uključeni u Abrahamovu vjeru i njegov poziv i da je u čudesnom izlasku naroda iz zemlje ropstva već predoznačena Crkva. I zato Crkva ne može zaboraviti da je ona preko tog naroda uključena, na neraskidivi način Božjeg milosrđa, u stari savez i da će objave starog saveza hraniti korijene dobrog maslinovog drveta, gdje će pogani kao divlje mladice biti nakalamljeni,  jer Crkva vjeruje da je Krist naš mir, židove i pogane izmirio po smrti na križu i oboje u sebi ujedinio."

U tom smislu je stvarno Krist za sve umro. Isus je po tijelu Židov. On je pretrpio sudbinu smrti zbog grijeha svijeta, dakle i našeg vlastitog grijeha. Nisu samo Židovi neposlušni, svi smo mi uključeni u tu neposlušnost. I tako dolazimo na početak: Pavao sebi ne može predstaviti da bi samo jedan, bilo Židov ili poganin, sam mogao isposlovati Božje smilovanje.  I nikoga se zbog toga ne može zauvijek smatrati „odbačenim". I uvijek iznova će biti mogućnosti da prihvatimo Kristovo svjetlo u naša srca. To vrijedi i za Židove i za pogane. Bog ne uzima nazad svoga dara. On je i ostaje blizu svima onima koji ga traže, onima koji misle da su ga našli, kao i onima koji su ga, očigledno, prestali zazivati.  Izraelski narod nas opominje da Bog ne ostavlja one koje je jednom pozvao. On želi da se svi ljudi spase.

2.

Kada je vjera velika

Isus odgovori ženi: „Ženo, velika je tvoja vjera. Neka ti bude kako si željela.» I od toga časa ozdravi njezina kćerka. (Mt 15, 28)

Uvijek i iznova Biblija pripovijeda o ljudima koji vjeruju. Pri tome osjećamo da se tu radi o nečemu neobičnom. Oni sve stavljaju na kocku kad susretnu Isusa. Tako je bilo i sa ženom Kanaanejkom. Kad je ona, praktično, prisilila Isusa da ozdravi njezinu kćerku, on joj rekao: «Velika je tvoja vjera.» A da li bi on to mogao reći i za našu vjeru? Prije nego li na ovo odgovorimo, moramo se pitati kada uopće možemo reći da je vjera velika?

Obnovimo i oživimo scenu koja se odigrala između Isusa i one žene. Žena je iz Kanaana, dakle poganka. Ne pripada narodu kojemu je Isus poslan. A ipak, nju to ne priječi da ga potraži i zamoli da ozdravi njezinu kćer. Može se steći dojam da joj je to jedino dijete. Tko zna koliki su vračevi i liječnici na njoj okušali svoje umijeće. Ona sada vjeruje da je upravo Isus onaj kojega je tražila i koji joj zaista može pomoći. Uvjerena je da Isus nije poslan samo Izraelcima, nego da je on i za nju spas i izbavljenje.

I začudo, Isus joj, niti jednom riječju, ne dolazi u susret. On, u kojega ona polaže sve nade, ne daje joj nikakvog odgovora. S pravom bismo htjeli znati zašto se Isus tako odnosi prema ženi toliko označenoj patnjom. Je li želio da ga ne zamijeni s tolikim izraelskim čarobnjacima koji su, u to doba, bili vrlo poznati? Je li htio iskušati njezino povjerenje? Ili ga se nije moglo tako jednostavno nagovoriti? Žena se nije, ni najmanje, smela što joj nije poklonio ni minimalno pažnje. Ona se ne predaje. Ovdje susrećemo prvu naznaku jake vjere.

Jer je nervirala učenike svojom glasnoćom, umiješali su se. Da bi je se riješili, počeli su je zagovarati. I oni mole Učitelja da je usliši i da je se tako riješe: «Oslobodi je njezine brige da ne viče za nama!» Sada Isus prekida šutnju i daje na znanje da nije tamo poslan i za nju mjerodavan. Čitava situacija postaje jasna, on ne misli pomoći. Ali on ne bi smio odbiti ni jednu molbu!? Opet nam dolaze pitanja: je li to Isus koji nam je predstavljen kao čovjekoljubiv, onaj koji se druži s carinicima i bludnicama?

Usprkos Isusovoj odbijajućoj riječi, žena ne postaje malovjerna. Njezina odlučnost ukazuje na njezinu vjeru. Ona zna da od njega nema pravo tražiti čudo. I zato se, u svojoj potrebi i nevolji, baca na koljena i sve sažimlje u vapaju za pomoć: «Gospodine, pomozi mi!» Ona sve stavlja na tu kartu.

No, Isusov odgovor za ženu nije nikakvo ohrabrenje. To je treći ne kojega joj Isus govori: «Nije pravo djeci uzeti kruh i dati ga psićima.» 'Djeca' to je izraelski narod, 'psići' (misli se na kućne) su pogani. Vrhunac vjere ove žene su njezine riječi: «Da, Gospodine...» Time se ona podlaže njegovom sudu. Koliko se vjernika usuđuje izgovoriti ovaj 'da, Gospodine'? Zar ne govorimo upravo suprotno: 'kako Bog to može dopustiti?' ili pak 'kako li je Bog nepravedan ako ga uopće ima?' ili 'koliko će nas Bog još iskušavati?'

Jaka materinska ljubav čini ovu ženu još upornijom. Ako ne može dobiti kruha, onda makar mrvice koje padaju s gospodareva stola. To, zapravo, znači: Ti mi možeš pomoći više nego sva znanja i umijeća svijeta. Ovdje opažamo da se povjerenje koje žena ima u Isusa ne da ničim poremetiti. I zato joj Isus reče: „O, ženo, velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako si željela.» Velika je ona vjera koja, usprkos svih zapreka, čitavo povjerenje stavlja u Isusa. Naprotiv, ona koja je puna straha, koja se plaši trenutačnih okolnosti, okreće se prema sebi ili drugome, je malena. Ova nas zgoda želi potaknuti na veliku vjeru prema Isusu. Toj velikoj vjeri odgovara i veliki plod. «Neka ti bude kako si željela!», reče Isus ženi. Ta riječ znači ozdravljene njezine kćeri

Gledajući unatrag možemo reći: veličina vjere te žene se ne sastoji u tome da je vjerovala u nešto što je čula o Isusu. Biblijska vjera ne znači vjerovati u ovu ili onu riječ. Biblijska je vjera događanje između Boga i čovjeka. Stoga ženina vjera dostiže vrhunac kada govori: «Da, Gospodine, pravo imaš.» U takvoj vjeri čovjek sav svoj život oslanja na Boga, odnosno Isusa, jer se Bog u Isusu potpuno objavio.

U čemu se dakle, sastoji 'velika vjera'? Ona se sastoji u tome da prihvatimo neuhvatljivost Božje ljubavi te napetost koja tu postoji. Ali i sam nastojati, uz rizik da se ljudski osjećamo potpuno odbačenima, imati povjerenja da će Božje zanimanje iznaći putove koji su sasvim drukčiji nego što mi planiramo, nama malo razumljivi, ali za nas najbolji.