Propovjedi

1

1. Ovce

    Slika ovaca bez pastira danas ne odgovara. Tko danas ima pred očima sliku o ovcama koje cijeloga dana bleje kad razmišlja o našem vremenu. Ovce, koje se mogu ovdje i ondje vidjeti, iritirane, izluđene, jer ne znaju kamo vodi put. Ovce koje tako bleje pokazuju strah i nesigurnost – gdje se to danas još vidi, gdje se to danas još čuje?

    No, privid vara.  Ovce su izgubljene kao nikada do sada. Postale su samo cool. Ne daju se primjetiti, skakuću samosvjesno po livadama, kao da znaju gdje i kamo vodi put. Samo ponekad, po nekom ponašanju, može se primjetiti da  su nesigurne i da se, velikim naporom, sakrivaju. U stvari, već dugo ne znaju za što je sve to dobro, kakve su blješteće fasade sagradili da bi iza njih postajali sve osamljeniji.

    Jer postoje, još uvijek, nadovce koji mudrim i pametnim riječima  i stilom prokušanih državnika staju pred kamere i daju razjašnjenja. Ali tko pažljivo sluša te nadovce ostat će zapanjen prazninom i suhoparnošću riječi i beznadnošću i dezorijentiranošću. Današnje ovce idu čvrstuim korakom, a da ne znaju kamo!

    O Isusu je rečeno da je imao samilosti. To je samilost Boga prema ljudima koji su umorni i iscrpljeni. Umorni i opterećeni, jer se moraju sakrivati iza prekrasnih pročelja. Umorni i opterećeni, često kratkog daha, jer trče za krivim pastirima.Umorni i izmrcvareni kao ovce koje nemaju pastira.

2. Dvanaestorica

    Božja samilost se ostvarila kao Isusovo djelo. Postavljanje dvanaestorice kao Izraelovih pastira, njihovo poslanje, sa svim ovlastima, je čin Božje ljubavi. On ih šalje izgubljenim ovcama doma Izraelova. To je tako izričito naglašeno da se jedva može vjerovati.

Toliko je to iznenađujuće da odmah pokušavamo sakriti interpretiranjem. Tu je jasno napisano: Isus šalje dvanaestoricu izgubljenim ovcama doma Izraelova. Zabranjuje im se da idu bilo gdje drugdje. Sve drugo bi bilo besmisleno. «Izgubljenost» o kojoj govori evanđelje nije nikakva apstraktna izgubljenost, po kojoj svaki čovjek može, «na neki način», biti izgubljen. To je izgubljeni narod Božji kojemu Isus šalje svoje učenike. I zato su upravo dvanaestorica koje šalje, iako je bilo još mnogo drugih aktivnih. Dvanaest je broj plemena Izraelovih, dvanaest ljudi je izabrao Jošua da nose kovčeg zavjetni u Obećanu zemlju. Preostalo je dvanaest košara ulomaka kad je Isus umnožio kruhove da čudesno nahrani ljude u pustinji, apostoli će sjediti na dvanaest prijestolja i suditi nad Izraelom, nebeski Jeruzalem ima dvanaest vratiju i konačno je izgrađen na dvanaest temelja apostola.

    Sada gleda Isus taj narod – dvanaest plemena Izraelovih – koji je potpuno izgubljen. On traži taj narod koji pripada Bogu. On želi obnoviti Božji savez s tim narodom. Taj je narod Bog izabrao, još od Abrahama, da bude njegov narod među svim stvorenjem i narodima zemlje, to je narod kojega opet želi sakupiti i spasiti. On želi obnoviti Božju pravdu i Božji mir među narodima da bi preko malog naroda doveo i velike narode i sav svijet k jedinstvenoj spoznaji: jedan je samo Bog.

    Ozdravljanje bolesnika, istjerivanje demona nisu jednostavna dobra djela koja je Isus činio i koja trebaju činiti apostoli, nego su to znakovi obnovljenog saveza naroda s Bogom.

3. Evanđelje za nas pogane

    Ovo evanđelje nam se naviješta, nama koji ne spadamo u dvanaest plemena Izraelovih. Izrael nije prihvatio Mesiju, jedan od dvanaestorice ga je izdao, narodne starješine su ga razapeli na križ. Učenicima nije bilo ništa bolje nego njihovom učitelju. Time nije prestala Božja samilost prema ljudima. Bog je pošao novim putem da okupi narod i da umornim i iscrpljenim ljudima bude pastir. Novi put je Crkva. Bog skuplja ljude i iz svih naroda  i nacija. Svi mi možemo kod njega otpočinuti. Svi smo mi poslani s apostolima. Svi smo sudionici velikoga dara.

    Na drugi način,  nismo ni mi apstraktno izgubljeni, nego sasvim konkretno. Izgubili smo naše ukorijenjenje. Ne živimo više od onoga koji nas je stvorio, nego lutamo svijetom umorni i iscrpljeni. Mi nismo izgubljeni izraelski narod nego smo narod koji je izgubio nadu, obećanje da ćemo jednom uzaći na goru Gospodnju, Sion.

    U današnjem evanđelju Isus šalje apostole dvanaestorici plemena Izraelovih. Uskrsli će ih poslati svim narodima. Na kraju stoji ispunjenje ljubavi Božje prema svima ljudima kad  će svi narodi, zajedno s dvanaest plemena Izraelovih, vidjeti Sina čovječjega kako dolazi. Onda podignite glave, jer je spasenje blizu.

2.

1.Moral umjesto religije

Što može biti važnije nego početi vježbati pravdu? Zar se u tome ne vidi korisnost vjere da potiče ljude da čine dobro? Upravo to prisvajaju kršćani za sebe. Da razvoj zapadne misli ide u tom pravcu već dvije stotine godina, to jest da religija prijeđe u moral.

    Što ima suvislijeg od toga nego da zlo bude kažnjeno, a dobro nagrađeno. Ako je Bog pravedan, on će kao sudac konačno odvojiti svijet ovaca od jaraca. Kršćanstvo je uvijek propovijedalo da će ljudi, na posljednjem sudu, biti suđeni po djelima.

    A ipak Pismo govori da Isus poziva grješnike, a ne pravednike. A Pavao to izoštrava u poslanici Rimljanima  s obzirom na križ. Bog je tako pokazao svoju ljubav, kaže Pavao, da je Krist za nas umro dok smo još bili grješnici.

2. Krštenje i kraljevstvo Božje

    Na žalost, u kršćanskoj se tradiciji uvijek polazilo od te tvrdnje koja se tumačila da je Isus za to trebao trpjeti - jer smo mi – misli se na krštenike – sagriješili. Ima nešto istine u tome, ali okreće cijelu stvar na glavu.

    Kad Pavao piše da je Krsit za «nas» umro dok smo «mi» još bili grješnici, da i bezbožni,  tada on govori prije krštenja. Krštenje je  - za nas! – događaj po kojem nas Bog uzima u svoj narod.

    Isus je umro, jer je u svom naviještanju Evanđelja o Božjem prihvaćanju i predanju u kraljevstvu Božjem koje je počimalo, naišao na protivljenje i ostao čvrst u svom naučavanju, pa je to protivljenje završilo i nasiljem.

    Isus je umro za ljude, koji se okreću tom kraljevstvu. No, to nisu bili u prvom planu pobožni i pravedni, nego carinici, grješnice, odbačeni i grješnici u društvu gdje su oni bili izbačeni iz moralnog reda pravednosti. Moralna propovijed stvara one koji su sa strane i vodi nasilju. Isus nije htio nasilje, nego križem i uskrsnućem pobjeđuje nasilje.

3. Pravednost

    Kraljevstvo Božje je definitivno počelo. – to je poruka Evanđelja i poslanice Rimljanima. Uskrsnućem je Isus uzdignut kao sin Božji i poziva ljude u to kraljevstvo. Krštenje je vidljivi znak po kojem se ljudi podvrgavaju Božjem upravljanju. Ovu poruku se i danas ne sluša: Ne po našim zaslugama, nego zato jer nas Bog prihvaća, počima nova pravda.

    Staro kraljevstvo samopravednosti i nasilnog provođenja vlastitog nadživljavanja još nije završilo. To mi doživljavamo iz dana u dan. Ovo kraljevstvo se pokazuje izrazito samosvjesno. Postoji jedna jasna linija, ako tako gledamo, koja ide od primanja u neku partiju onih koji bolje zarađuju do naivnog prihvaćanja nekih tabua, po kojima se jučerašnje žrtve opet se izlažu difamiranju.

    Evanđelje nas poziva da se mi podložimo drugom kraljevstvu. Pozvani smo da učinimo nečuveni korak, a to je da ne očekujemo spasenje od naših djela i čina, naših djelovanja, naših sposobnosti i mudrolija. Posljednje dvije stotine godina vladanja su ljudi opteretili svijet kolonijalizmom, revolucijama,  fašizmom, gulazima, svjetskim ratovima jer su bili uvjereni u svoje sposobnosti. Mi bismo trebali  počimati naše spasenje i promjenu našeg života ondje gdje je započelo u krštenju: u Božjem daru. Amen

3.

Molite Gospodara žetve da pošalje poslenike u svoju žetvu.*

    Prije neke nedjelje, čitao sam slijedeći tekst: «Traže se ljudi. Ljudi koji hoće pomoći živima odmah. Ljudi koji, svojom ljudskosti i vjerom liječe što je bolesno. Ljudi koji se daju zaraziti od Nebeskog kraljevstva i naviještati ga tamo gdje žive. Biti će ponuđeno: najbolji izgledi žetve, jedna ispunjavajuća zadaća u svakodnevnici, obećanje da nećete nikad biti sami, velika radost raditi na izgradnji svijeta po Božjoj volji i obećanje da ćete to besplatno primiti i besplatno dati. Osjećate li se oslovljeni? Tada unesite svoje sposobnosti u svoju svakodnevnicu, svoju obitelj, svoj posao ili onamo gdje upravo stojite.»

Hoćete li se upustiti u ovakav poziv?

Žetva je velika

Žetva je zaista velika i postoji mnogo ponuda. I tako poneki ponuđivač, ne nabrajam ovdje samo druge vjere i sekte, bubnjaju s mnogo uloga i troškova. Tako ponekom biva obećavano takoreći «nebo na zemlji», samo ako uđu...Dođimo mi do današnje ponude i slijedećeg poslanja. Što se krije iza toga?

1.  Pozvan po imenu

Apostoli su svi, u današnjem dijelu, nabrojani po imenu. Njihova pojedinačnost, njihova osoba i, s time spojeno dostojanstvo kao čovjeka, treba biti pred Božjim licem podvučeno.

Tako smo i mi, vi i ja, našim vlastitim imenom oslovljeni u očima Boga i pozvani, a ne kao bilo koji broj ili figura u masi. Ne, kao kršteni mi smo osobno pozvani, svatko na svoj način i sa svojim mogućnostima i granicama, da sudjelujemo na žetvi. To znači, također govoriti i živjeti po riječima: «Kraljevstvo Božje je blizu, započelo je, među nama je.»

Poziv na žetvu ne pogađa samo žene i muževe u duhovnim i Crkvenim zvanjima, koji u jednom «specijalnom pozvanju» trebaju i hoće izvršiti svoj važan udio u žetvenom radu.

 Koji su alati i zadaće za žetveni rad?

U Svetom pismu nalazimo mnoge odgovore na to. Tako su putevi Isusova proglašenja svetim jedno upućivanje na to. Danas možemo poslanjem dvanaestorice, možda, naglasiti:

-    Probudite duhovno mrtve u vašim obiteljima i zajednicama!

-    Liječite bolesne! Najbolja medicina čovjeka je, često puta, privržen čovjek.

-    Integrirajte socijalno izdvojene!  Njih ima mnogo. Možda nije ova činjenica u mnogim građanskim zajednicama, na našim geografskim širinama tema: možda se o tome brine manjina i idealisti u tzv. Caritas-odboru. Koliko besposlenih, invalida, stranaca, azilanata, prispjelih, otpuštenih iz zatvora, imamo u našim zajednicama?

-    Izgonite moderne demone!

Moderni demoni su ovisnosti, svakakove duhovne depresije, osjećaj omalovažavanja itd. Sve neće biti dostignuto bez stručne pomoći; pa ipak i ovdje se radi o onome «više» iza toga.

Rad u vinogradu ne treba provjere

Isus Krist šalje osobe s jednom vijesti i s konkretnim zadatkom. Ova dvanaestorica nisu nikada studirala teologiju i nisu bili školovani za socijalne savjetnike i socijalnu terapiju. Oni su bili ljudi iz različitih životnih položaja i zvanja. Rad u vinogradu Gospodnjem ne treba ispita ili školovanja. Krist obećava svojim učenicima i učenicama pomoć. Jednu pomoć koja im stoji uza stranu kada su sami umorni, iscrpljeni ili očigledno moraju gledati na svoj neuspješni rezultat.

Smijemo, s otvorenošću i povjerenjem, prihvatiti osobni poziv da učestvujemo u žetvi Gospodnjoj. Pomozimo sebi i drugima opet u «skoku za postajanje živim». Pomozimo medicinom «ljudskosti». Zarazimo mi i druge i pričajmo o nadi koja nas ispunjava.

*P. Lorenz Voith, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptosristen

4.

Kako su nekada ljudi trčali za Isusom, tako sada napuštaju Crkvu

                     Kad Isus vidje veliko mnoštvo – sažali se nad njima, jer su bili umorni i iscrpljeni, kao ovce koje nemaju pastira. Zato reče svojim učenicima: » Žetva je velika, a radnika malo. Molite, dakle, Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu.»

U svom romanu «Molitva za jednu priležnicu» pripovijeda škotski pisac Bruce Marschall o dvadeset i dvije godine staroj, lijepoj i pobožnoj Chantal. Živjela je u Parizu kao guvernanta. Jedne nedjelje dok je išla na pričest, ukradena joj je torbica. Ukradeno joj je sve što je imala i sada je ostala bez jednoj jedinog novčića.

    Po misi je potražila svećenika koji je slavio misu i koji je upravo propovijedao o milosrdnom Samaritancu. Još joj zvuče njegove riječi u ušima: »Svaki kršćanin je dužan pomoći i smatrati bližnjim ne samo onoga s kojim živi vrata do vrata, nego i svakoga koga sretne na životnim stazama, pa bili oni muž,  žena dijete i stranac.»  Koliko god je on tu prispodobu znao tako dobro rastumačiti, toliko je loše u životu prakticirao. Dok je stajala pred njim ona kojoj je sav imetak pokraden, on želi imati svoj mir i šalje je na policiju.

    I nije dugo trajalo, sretne Chantal dvije djevojke, koje je prepoznala kao prostitutke. One su joj bile spremne pomoći na svaki način. «Toliko puno prijateljstva, nakon toliko teškoća, Chantal nije mogla podnijeti. A ipak htjela je Bogu dati još jednu šansu, a k tome je i vjerovala da svećenik koji je tako lijepo govorio o milosrdnom Samaritancu, mora imati razumijevanja za njezinu situaciju ako mu ona sve to reče i rastumači. I zato ga ponovo potraži u crkvi. I ovaj put se razočarala. Kad je napuštala crkvu, sretne drugog svećenika, koji joj je nekada bio rektor. On je utješi s nekoliko pobožnih riječi.

    Kad je Chantal došla u stan onih dviju djevojaka, bila je uvjerena »da nema nikakvog  i nigdje ljubljenog Isusa i da je raj i tako i tako prazan», kao i srce one dvojice svećenika. Zato odluči slijediti one dvije djevojke koje su joj pokazale toliko povjerenja i prijateljstva.

    Kad je Isus nekada vidio ljude sažali se nad njima, jer su bili umorni i iscrpljeni. A zašto, jer u svom traženju Boga ne vide one koji bi im pokazali put k njemu. U njihovoj težnji za dubljim životom i životnom radošću, za sigurnošću, za oslobođenjem od mnogih dnevnih briga, za ozdravljenjem od njihovih bolesti osjećaju se sami i osamljeni. A to ih je činilo umornima. Oni su kao ovce koje nemaju pastira koji bi im pokazali put k njemu. U njihopvoj težnji za dubljom životnom radošću, za sigurnošću, za oslobođenjem od mnogih dnevnih briga, za ozdravljenjem od njihovih bolesti osjećaju se sami i osamljeni. A to ih čini umornima. Oni su kao ovce koje nemaju pastira koji bi ih štitio, kod kojega bi znale da se za njih brine, koji ih zove i vodi.

    Onako kako su nekad ljudi trčali k Isusu, tako danas bježe od Crkve. Naš primjer pokazuje da to uvijek i ne moraju biti najgori. Budući da su razlozi zbog kojih se ljudi danas distanciraju od Crkve različiti, pokušat ćemo neke od njih promotriti.

    Najprije to su oni koji su izgubili kontakt s Crkvom zbog vlastite zanemarenosti i nezainteresiranosti. Iskustvo nam govori da, na ovakav način, propada snaga vjere. Ovdje se događa kao s gorućim ugljenom: ako ga izvadimo iz vatre i stavimo sa strane, brzo će se ugasiti. Često ti ljudi imaju sve što im treba za život, ne trpe nikakvu nevolju i uvjereni su da se može biti dobar čovjek i bez Crkve. I oni ostavljaju Crkvu u miru, ali žele da i njih Crkva ostavlja na miru.

    Druga grupa odlučuje se protiv Crkve, napustili su zajednicu Crkve. Često puta pokazuju na pogrješke Crkve, u povijesti i danas, a da svoje vlastite grijehe i ne primjećuju. Mnogi ne žele plaćati Crkveni porez (u zemljama gdje se to plaća), jer od Crkve, kako misle, ne dobivaju ništa. Oni i nisu svjesni da su i oni Crkva, i da i oni snose odgovornost za sve što se događa u Crkvi. Iz toga se, naopako zaključuje, da oni očekuju od Crkve sve, a sami se ne žele ništa angažirati.

    Konačno, ima grupa ljudi koji možda nisu napustili Crkvu ili jesu, a koji su se u Crkvi teško razočarali.  Njima pripada i dvadeset dvogodišnja Chantal o kojoj Bruce Marchall pripovijeda. Uvijek je bilo tako da su ljudi prenosili Crkveno vjerovanje. I zbog toga je  Isus sakupio dvanaestoricu učenika i poslao ih, davši im određene ovlasti. I ako nas ovi opunomoćeni ljudi razočaraju, onda mi ne vjerujemo ni njihovom naučavanju. Zato su ljudi kojima je Crkva postala kamenom spoticanja prekinuli kontakt s Bogom. I zato je mislila Chantal «da nema nigdje takvog kao dragi Isus, i da je nebo prazno», kao i srce obojice svećenika.

    Ne smijemo smetnuti s uma da kod mnogih koji su se udaljili od Crkve raste interes za religiozna pitanja: »Mi gradimo lijepe asfaltne i životne ulice, na žalost ne znamo kamo one vode. I zato ćemo jednoga dana postaviti Camus –pitanje: Zašto to sve, koji smisao sve to ima i gdje  ima nešto za što se isplati živjeti? (Helmut Thiclicke) Ovdje Isusove riječi o velikoj žetvi i manjku radnika dobivaju novi, dublji smisao.

    Ovdje se postavlja pitanje kakve sposobnosti moraju imati ljudi, oni radnici koje Isus treba za žetvu? Na ovo nam odgovara, kako biblijski tekst, tako i Bruce Marschall. Za Isusa se govori da je sažalijevao ljude koji su k njemu dolazili. A Bruce Marschall kaže da se Chantall priklonila i slijedila one djevojke koje su je prihvatile i toliko prijateljstvo i podršku pokazale. A prijateljstvo i podrška su drugi nazivi za sažaljenje. Sposobnost sažaljenja je ono što motra zahvaćati Isusove suradnike. A što je to sažaljenje?

    Na ovom mjestu grčkog teksta upotrijebljena riječ znači suosjećanje koje zahvaća čovjeka u dubini duše. Takav izraz se nalazi i u priospodobi o milosrdnom Samarijancu, čije je tumačenje i Chantal pogodilo. »Kad ga je vidio, sažali se nad njim.» (Lk 10.33) Ova nam prispodoba govori: imati samilosti znači: drugoga vidjeti u njegovoj situaciji, prihvatiti ga ozbiljno, dati što on treba, pustiti da se razviju njegovi planovi, za njega imati vremena, za njega se brinuti.

    Iako je Crkva Kristova okrenuta prema ovakvom imati samilosti kao prema ničemu drugomu, uvijek će biti malo onih koji su to i sposobni. Ovdje razumijemo zašto je Isus rekao: „Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike (koji su sposobni imati samilosti) u žetvu svoju.“

   Ovakva molitva bi trebala postati našom glavnom dnevnom molitvom.