Tvoj spokoj
Gospodine opažam kako mi se približavaš
kako svojim spokojem k meni dolaziš
ti dobri prijatelju
pokazuješ mi uvijek
ono što je važno
počivam
i mogu zaboraviti sve sitnice
koje u tvojoj odsutnosti
postaju sve veće
doživljaj ovoga časa
je dragocjenost
u mojim prolaznim rukama
ti dolaziš kroz osjećaj
kroz razum
kroz duh
svugdje si
svojom umirujućom tišinom
iako smo još uvijek
mi tako obeshrabreni
kasnimo
jer ti poštuješ našu slobodu
i želiš biti pozvan
i ničim ne siliš
više nego sve riječi
više nego svaki mogući izražaj
tvoja blizina
tvoja ruka
tvoje oči koje nas vode…
Ulrich Schaffer: das Große Buch der Gebete
Kad sinovi mojih sinova napuste zemlju
prema psalmu 135
Rado te želim slaviti,
ali se ne usuđujem,
jer svatko razumije nešto drugo
kad kažem Bog ili Gospodin
i nikome ne mogu dokazati
da si Otac
svemu što živi.
Kuća u kojoj živim,
nije moje vlasništvo,
sa ženom i djecom plaćam najam.
Svaki mjesec plaćam stotine maraka
uz to trošak za grijanje i struju
za novine, radio i telefon.
To treba platiti
i sljedećeg mjeseca i
sljedeće godine.
I plašim se zlih trenutaka,
glada i bolesti,
nestašice novca,
a najviše patnje.
Nisam siguran što bih učinio
ako bih vid izgubio,
govor ili sluh,
kao gluh čovjek,
bez ruku i nogu,
ne bih htio živjeti.
Ne znam,
jesi li me izabrao,
jesam sam sebe nagovorio
ili pustio da me nagovore
ljudi koji su teologiju studirali.
I oni plaćaju najam
i oni se osjećaju ponukanima
da se učine korisnima.
I vrše svoju službu
kao i svatko drugi.
A ipak se pitam
za što će se držati
sinovi mojih sinova,
kad napuste zemlju,
kad posjete Mjesec,
Veneru ili Mars.
Daj im prijatelja na putu,
svoga Sina,
koji će im pokazati da je ništa sve što se napravi,
a bez tebe je napravljeno,
da njihov let nije dalji
od skoka jednog pijetla
na tvojim rukama.
Aleluja
Amim Juhre: Höre Gott! Psalmen des Jahrhunderts!
Biblijsko homiletsko razmišljanje
Uvod: Dnevni tekstovi su povezani sa središnjom misli: vjera nije nikakvo ispunjavanje pravila, niti ograničenja i ljudskih oznaka, nego činjenica da Bog u nama boravi, da on u nama svijetli.
Božja prisutnost je milost, a ne ispunjavanje zakona. Bog ispunja krug zemaljski i njegov Duh započima misionarenje svijeta do na kraj zemlje i svih pogana. (Dj) Bog je prisutan u svetom gradu i on je njegovo svjetlo (Otk). Bog boravi s ljudima i ispunja srca onih koji ga ljube. (Iv) Vjera je i stvar predanja. Doživljaj Boga u meni i doživljaj predanja nisu nikakav slobodan izbor. Ova iskustva zahtijevaju oblik života koji nekoga podržava. Kod Ivana se radi o ljubavi, ali o ljubavi u vjernosti (Iv 14,23), a nevjerni su isključeni iz grada (Otkr 21,8.27). Pavao i Barnaba su ljudi koji su se slobodno predali (Dj 15,26), a ipak postoje „potrebne stvari" (Dj 15,28) kojih se treba držati. Važno je prvenstvo milosti pred zakonom, predanja pred obvezom.
Prvo čitanje (Dj 15, 1-2. 22-29)
Odmah na početku čitanja nekako je povrijeđena ova pozadina. Održavanje jednog običaja (obrezanja) je preduvjet spasenja. I nikakvo čudo da je ovaj zahtjev neke ljude iz Judeje doveo u oštar sukob. Konzervativnim kršćanima iz židovstva je bilo teško što su Pavao i Barnaba teološki obezvrijedili obrezanje. Vjerodostojnost kršćanske vjere ne ovisi o propisima, nego o ljudima koji su se, za ime Isusovo, zauzeli dušom i srcem. Kriterij vjere je da li je netko ispunjen vjerom. Duh pak hebrejski znači „dah", a to znači daljina, prostor, oslobođenje, prosvjetljenje. Duh ne stavlja terete, nego ih oduzima. Središnja formula je „Duh Sveti i mi smo zaključili"-(r.28) U izostavljenom dijelu Petar drži govor pun Duha. U jednoj varijanti teksta stoji: „On ustane u Duhu" (15,7). To je posljednji Petrov nastup u Djelima apostolskim. Tu on govori odlučujuću riječ.
Drugo čitanje (Otkr 21, 10-14 22 -23)
Nebeski Jeruzalem nema nikakvo mjesto za vjeru: „Hrama u gradu ne vidjeh." (r 22). Ljudsko označavanje koje ima svoga opravdanja, za Boga je beznačajno. Ono nosi, u sebi, tragediju isključivanja i okamenjivanja. Vjera treba čvrsta mjesta, a ta vrlo često sprječavaju (kako pravila, tako vremena i službenici) ono što trebaju omogućiti: vjeru punu predanja. Takva je i simbolika svjetla: Bog rasvjetljuje grad, a Janje je njegovo svjetlo (r.23). Kako Bog rasvjetljuje grad, tako želi nutarnje rasvijetliti svakoga čovjeka. Mistična tradicija poznaje „via illuminativa" - put prosvjetljenja. Postoje tri puta, tri stupnja vjere: prvi je put čišćenja (via purgativa), koji je također put svjetla, jer želi ukloniti svagdanju prašinu da svjetlo naše vjere ne bude bez sjaja. Drugo je nutarnje prosvjetljenje: duša je očišćena, čista, prazna. Ona se sada može prosvijetliti i nanovo ispisati - ispuniti - a ispunjenje je Bog. I treći put je put sjedinjenja koji govori o svjetlu: potpuno ulazimo u Božje svjetlo, sve vidimo, naš svagdanji život u svjetlu vjere.
Evanđelje: (Iv 14, 23 - 29)
Ivanovo evanđelje je duhovno - nutarnje. Ivan je majstor s malo riječi. On, u evanđelju, upotrebljava samo 1011 različitih riječi (najmanje od svih evanđelista). Luka naprotiv ima dvostruko više riječi od Ivana. Smislenim ponavljanjem riječi vodi slušatelje i produbljuje poruku. I zato je dobro neke riječi malo temeljitije razmotriti; „nutarnje ih okusiti", kako to preporuča sveti Ignacije Lojola.
Ljubiti: Bog šalje Isusa iz ljubavi. Otac ljubi Sina, Sin ljubi Oca. Isus ljubi svoje, do kraja. Izabrao je učenike, a ne oni njega. Njihov odgovor je ljubav. Ljubav znači usko prijateljstvo. Učenici postaju prijatelji. Najveća je ljubav ako netko položi svoj život za prijatelje. U 13. poglavlju, počevši od pranja nogu, sve više se prelazi od „vjerovati" na „ljubiti".
Ustrajati. Biti kršćanin znači imati duboku vezu s Kristom. Izraz ljubavi prema njemu je ustrajati. Grčka riječ „terein" znači: čuvati, ne izgubiti, osjetiti, kušati, iz njega živjeti. Mislimo i na Ivanovu riječ „ostati" (menein). Ne misli se na ustrajnost u smislu riječi, nego na vjernost u ljubavi i vjeri.
Riječ: dok drugi evanđelisti izbjegavaju, za Isusa, upotrijebiti Riječ (logos), Ivan time označava preegzistentnog Isusa. Isus je od početka kod Oca. I oni su jedno. „I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama." (1,14) Ovo treba rastumačiti i nutarnje: „on je u nama našao stan."
U nama boraviti: stanovati kod njega, biti kod njega. Toma Kempenac ovako tumači ovaj redak: „Često on traži nutrinu čovjeka i želi biti uz njega, s puno ljubavi... Dakle, daj Kristu prostora i ne puštaj tamo nikoga i nikada." Isus ne živi samo „u srcu Očevu", nego je još bolje reći u „krilu Očevu".
Tješitelj: Isus napušta učenike i osposobljava ih za dublju povezanost s njim. I za to obećava
Tješitelja, Parakletos (r 26). To nije jednostavno „Duh Tješitelj", nego „Onaj poslani", Zagovornik, Sudski savjetnik, Odvjetnik. On je svjedok istine pred svijetom. „Drugi branitelj" (Iv 14-16) je zamjenik Kristov, koji uči i podsjeća na njegove riječi. „Podsjećati" nije nikakvo „osvježenje pamćenja", nego nutarnje prihvaćanje.
Radovati se: Plod duboke nutarnje vjere je radost. Isus želi da njegova radost u učenicima bude potpuna. (15,11) Isus nas poziva da molimo Oca, u njegovo ime, za ovakvu vjeru.
Vjerovati: Ivan ne upotrebljava (drukčije nego Pavao) imenicu „vjera" (pistis), nego glagol „vjerovati" (pisteuein). Ovdje se ne radi o vjeri kao posjedovanju istine, nego o vjeri kao putu, zrenju, rastućoj spoznaji i rastućem prosvjetljenju. Vjera je osobni stav i odnos prema Isusu, a ne nekoj istinitoj rečenici. Vjera je vjernost, vjera je ljubav.
Misno slavlje
Pozdrav:
Bog ljubavi i mira neka bude s vama.
Uvod:
Mi se priznajemo vjernicima i tako nas promatraju. Ponekad smo nesigurni. Dobro je da posjedujemo kršćansku samosvijest - ne zbog naših sposobnosti, nego zato što nas Bog podržava i stoji uz nas ako doživljavamo odbijanje i neprijateljstvo zbog naše vjernosti Kristu.
****
Uskrsli stoji pred vratima i kuca. Govori: „Tko posluša moj glas i otvori mi vrata, kod njega ću ući i blagovati s njim." (Otkr 3,20) Isus kuca na vrata. On ne ulazi na silu. Želi i danas produbiti svoju vezu s nama. Otvorimo mu vrata našega srca.
Molitva vjernika:
Oslanjamo se na Božju riječ. Daruje nam svoga Svetog Duha za naš život. Zato se usuđujemo moliti:
Da Evanđelje dopre do svih ljudi i da Crkva podržava živu nadu u svijetu, molimo Gospodina
Da mir Božji zahvati srca ljudi i da nestanu suprotnosti između bogatih i siromašnih, molimo Gospodina
Da nas ojača snaga Duha Svetoga i da ne oslabi vjera naše progonjene braće i sestara, molimo Gospodina
Da naša župa čvrsto stoji uz Božju riječ i da se u njoj može doživjeti blizina Božja, molimo Gospodina
Da naši pokojni, posebno oni koji su nam bili najbliži, osjete radost vječnoga blaženstva, molimo Gospodina
Gospodine, neka tvoj Sveti Duh prati naš život i dade da budemo s tobom sjedinjeni. I daj da uvijek budemo u tvojoj blizini.
Meditacija:
Bog nam je oslonac.
Oslanjam se na Boga
Ne želim se od njega udaljiti.
Oslanjam se na ljude.
Oslanjam se na Crkvu
Oslanjam se.
Miješam se
Miješam se kad se radi o pravdi, miru i nadi
Miješam se kad se radi o Božjem kraljevstvu
Ne ostajem tu po strani
Bog nije izvan našega života.
Claudius Groß
Propovijed
a)
Čovječe, ostavi sve - pusti Krista unutra
„Partir, c'est un peu mourir" kažu Francuzi: oprostiti se, znači malo umrijeti. Svi mi poznamo to iskustvo. Bilo da smo s nekim dragim čovjekom bili dugo vremena, a sada se moramo odijeliti, bilo da moramo obitelj za duže napustiti zbog poslovnog putovanja, bilo da nakon mnogo godina selimo, pa susjedima kažemo zbogom. To su trenuci boli, ali vrlo često s jakim osjećajem povezanosti i jedinstva.
Isus se oprašta i obećava svoju blizinu
Bol i zahvalnost, tuga i dijeljenje i obećanje stalne blizine, sjeta i radost prožimaju današnju scenu iz Ivanova evanđelja. Isus odlazi svom Ocu. Ostaju učenici. On, koji je uvijek bio s njima, uskoro više neće biti tu. To izaziva bol. A ipak, usred opraštanja, obećava svoju blizinu. On želi doći sa svojim Ocem i boraviti kod učenika. Otac će poslati Duha koji će ih podsjećati. Ovo podsjećanje treba uzeti doslovno: Duh će u srcima učenika Isusa podržavati živog. Tako će se ispuniti vjera, a to kod Ivana znači, ništa drugo, nego jedan sasvim intiman odnos između vjernika i njihovog Gospodina.
I mi trebamo mnogo toga ostaviti da bismo u sebi doživjeli Krista
Oproštaj i blizina, odlazak i ostanak, odlepršati prema vani i povratak u nutrinu nisu baš tako blizi jedni drugima. Ali nisu ni dva svijeta osjećaja koji se sukobljavaju. Međusobno su povezani. Da, oproštaj je preduvjet za blizinu. Da nije Isus otišao, ne bi mogao biti kod svojih. Isus je to rekao na drugom mjestu: „...jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama, ali ako odem poslat ću ga k vama." (Iv 16,7) To je paradoks vjere da Krista moramo ostaviti da bismo ga mogli doživjeti, da mnoge stvari moramo ostaviti da bismo dobili nove i ono što volimo, da bismo mogli potpuno pustiti Isusa u sebe. „Čovječe, ostavi sve, pusti mene, Krista u sebe", govori nam danas Isus. Ovaj poziv treba, u nama, dobiti sasvim konkretno lice. Zato se trebamo pitati što sve trebamo napustiti da bismo stvarno mogli doživjeti Krista u nama.
Ustrajati uz Riječ, a ne uz tekst
Isus želi da, u ljubavi, ustrajemo uz njegovu riječ. Tko u ljubavi uz nešto pristaje, drži se čvrsto bez napetosti, bez ogorčenja zbog toga što drugi ne drže do riječi. Ljubav čuva ustrajanje od borbe za principe. Ustrajati ne znači održavati tekst dogmatskih izreka ili moralnih zakona, nego utjelovljenu Riječ, samoga Isusa pustiti da u nama govori. Ustrajati, kod Ivana ima nutarnji odjek. A to znači čuvati, paziti, osjećati, kušati. Kako bi to bilo lijepo kad bismo kratke biblijske riječi, preko dana, često obnavljali? Kada bi se opet molio „Anđeo Gospodnji", ona molitva kod koje bi se trebalo udariti u prsa kad govorimo: „I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama." Smijemo moliti: „I Riječ u nama prebiva." „Čovječe ostavi tekst, a pusti samu Riječ u sebe, Krista samoga!"
Radi se o vjerovati, a ne o vjerovanju
Isus obećava puninu vjere. Punina i dovršenje su velike teme kod Ivana. To znači da će vjera tek na kraju biti savršena, dakle mi smo stalno na putu prema ispunjenijoj vjeri. Ne radi se o vjerovanju, one stvarne istine koje moramo vjerovati. Vjera nije posjed, nikoji akt kojega stavljamo u ladicu koju, s vremena na vrijeme, otvaramo i zatvaramo. Vjera nije nikakva lista definicija koju moramo znati. Takve vjere kod Ivana uopće nema. Vjera je, kod Ivana, uvijek čin-riječ. Radi se o vjerovati, kako vjerujemo, kako smo s Isusom na putu, kako stupamo s njim u prijateljski odnos. Tako bi mogao, na večer, s Isusom razgovarati. Pravi prijatelj neće biti uvijek prema meni prijateljski, nego će mi jasno u oči reći ono što je zatvoreno u mom životu. Tako ja Isusu mogu postavljati pitanja, ali i njemu dopustiti da on o meni postavlja pitanja. Čovječe ostavi svoje vjerske formule sa strane, a pusti Isusa da u tebi govori.
Radovati se novom umjesto se kruto držati starog
Isus nas poziva na radost. Koliko radosti imamo u vjeri? Oni koji ustraju u vjeri su žalosni zbog toga što drugi ne vjeruju, umjesto da se raduju u vjeri i zbog vjere. Vlada briga što sve staro nestaje. Često se razbacuje parolama da se ustraje, jer će samo neki spasiti Crkvu, čak i svijet. I učenici su nesigurni, zato ih Isus uvjerava i umiruje: „Neka se ne uznemiruje srce vaše, u Boga vjerujte i u mene vjerujte." Isus ne prešućuje da nastupa novi oblik vjerovanja. Nije rekao: „ Za kratko odlazim i vraćam se." On koji je sada s njima, otići će i doći će netko drugi, Duh, Tješitelj, kojega će poslati Otac. Isus odlazi, novo nastupa. On će se vratiti, ali na drugi način. Rečeno riječima današnjeg evanđelja: on će doći sa svojim Ocem i boraviti u srcima vjernika, doći će Duh u njegovo ime koji će poučavati o svemu, ne samo što je Isus govorio, nego će učiniti da se to u srcima ljudi produbi i postane djelotvorno. To su novi načini i putovi vjerovanja. Mi se često držimo staroga, onoga što je uvijek bilo isto i izbjegavamo novo, jer još nikada tako nije bilo i tako će naša vjera postajati sve površnija i okamenjenija. Čovječe, upusti se u novo da te Krist može obnoviti. Ne smijemo uvijek činiti kao do sada, nego se moramo zaustaviti i promisliti o zajedničkim običajima i osobnim navikama. Tko je otvoren za novo i razmišlja, dobit će iznutra podršku, jer Krist u nama boravi.
Ne poučavati druge i ne dopustiti da drugi poučavaju
„Duh Sveti će vas poučiti o svemu", govori Isus danas, On nije jednostavno „duh tješitelj", nego onaj koji „je pozvan" - pojam iz pravnog konteksta, zagovornik, sudski savjetnik, odvjetnik, savjetnik. On je svjedok istine pred svijetom. Kao „drugi Branitelj", on je zamjenik Kristov. Tako Duh potiče na usku povezanost s Kristom kad se on vrati k Ocu. „Duh Sveti će vas poučiti svemu." Trebamo povući dva neposredna zaključka: nismo mi oni koji ćemo neprestano druge poučavati o pravilnom životu, nego to čini sam DUH. Jasnije rečeno: naučimo, kao pojedini vjernici i kao Crkva, ne uvijek poučavati i moralizirati. Drugi zaključak: ne smijemo dopustiti da nas neprestano uče bilo neki određeni stručnjaci u mnogim životnim područjima, niti neki ljudi u Crkvi, bilo previše napredni ili previše konzervativni i koji vjeruju da imaju cijelu istinu. Duh Sveti je svjedok istine. Njega ćemo otkriti u zajedničkom razgovoru, čitanju Biblije, molitvi, u slavljenju liturgije, u tumačenju znakova vremena. On će nas poučavati, što nam Isus govori. On je nutarnji glas u kojemu nam neprestano Krist govori i preko kojega nas poučava: Čovječe ostavi sve i pusti u sebe Krista, svoga učitelja i prijatelja.
1.
1. Gdje boravi Bog?
Trebali bismo jednom govoriti i o nebu, tako reći o «Božjem domaćinstvu», jer se u Svetom pismu redovito govori o nebu kao Božjem prebivalištu. I u molitvi Oče naš govorimo: «Bog, naš otac, je na nebu.» Dovoljno je razloga da i o tome progovorimo.
Naravno da nebo nije sam Bog, kao što to u Vjerovanju ispovijedamo dok govorimo da je nebo stvoreno, kao i sve drugo. A to znači da Bog ima mjesto među stvorenim stvarima. «Nebo», ipak nemamo neku riječ koja bi obuhvatila svu ovu neobuhvatljivu stvarnost iz koje nas Bog dotiče, kao i sve drugo stvoreno pa i neobuhvatljivo nebo.
Nebo je onaj dio stvorenoga svijeta koji ima otvorenost prema Bogu. Iz neba se Bog može objaviti u vidljivom obliku, jer nebo obuhvaća i nas, i naš život. Nebo nisu samo neizmjerne daljine, nego tu ima i daleka vječnost. Vidljivo nam postaje ime za nevidljivo.
2. Gdje ćemo susresti Boga
Knjiga otkrivenja nam govori o nebu na dvostruk način. S jedne strane, nebo je dimenzija stvorenja u kojemu će se vidjeti ono što je u površnosti gomile činjenica ostalo zatrpano i nevidljivo. U nebu se pokazuje da ljubav Božja nadilazi sve čovjekove težnje za moći. To je nebo za kojim mi težimo ako probijemo površnost svijeta meditacijom, svečanostima, ili se otvorimo Bogu.
Iskustvo nam govori da u razmišljanju mogu susresti nešto sasvim drugo nego Boga, mogu se izgubiti u duševno duhovnim stvarima isto tako kao i u vlastitoj sebičnosti, kao i ondje gdje vladaju zakoni moći i novca. Zato, često, put u samostan i nije put u spasenje.
Možda bi se to moglo, slikovito, ovako reći: nebo je mjesto gdje boravi Bog. No, to Božje boravište ima nešto od krhkosti našega svijeta, nebo sudjeluje na patnjama svijeta. Zemlja se ne može spasiti bez neba, ali ni nebo bez zemlje.
I sada nam može biti jasno zašto Otkrivenje sadrži obećanje da neće Bog napraviti samo novu zemlju, nego i «novo nebo». Bog želi obnoviti cijelo stvorenje, ne želi odvojiti ni nebo, ni zemlju. To smo čuli u odlomku, prošle nedjelje, iz Ivanova Otkrivenja. Danas nam se to govori još preciznije. Iz obnovljenog neba silazi «sveti grad Jeruzalem k ljudima.»
3. Duhovnost
Nebo je mjesto iz kojega nam se pokazuje najdublja dimenzija naše stvarnosti. Ivanovo Otkrivenje ne uključuje ovu duboku dimenziju stvarnosti samo za sadašnjost, nego je stavlja i za budućnost. Iz novoga neba, tako kaže vizija, silazi grad novi Jeruzalem. Grad u kojemu će biti moguće zajedništvo, jer zakon više nisu moć i novac. Duboka dimenzija sadašnjosti otkriva budućnost.
Samo u ovim zajedničkim slikama postaje nam shvatljivo gdje boravi Bog - i gdje ga možemo sresti. Bog boravi i u našoj sredini, jer je nebo duboka dimenzija ove naše konkretne zemlje i stvarnosti. Sveto pismo nam želi otvoriti oči da to vidimo. Istodobno je Bog započeo, svojim utjelovljenjem, mijenjati budućnost svijeta u Isusu Kristu o kojemu Otkrivenje govori u slici jaganjca. Ne po nekoj režiji, nego se svijet mijenja po susretu s utjelovljenim Bogom. U Crkvi molimo Oca u nebu, ispovijedamo Krista, prisutnoga među nama u sakramentima, koji je uzašao na nebo da odatle dovrši spasenje.
Novi Jeruzalem u kojemu će boraviti ljudi svih naroda, neće imati hrama - crkve, jer u njemu boravi sam Bog i «Janje». I mi smo okrenuti prema toj budućnosti. Još imamo hram-crkvu, zemaljsko mjesto, gdje susrećemo ime Božje. Crkva nije cilj. Cilj je puno zajedništvo s Bogom. A onda će Otac nebeski biti Otac u našoj sredini, u novom gradu ljudi. Ako pustimo Duha Božjega da djeluje u ovom našem mjestu i našoj sredini, onda je tu, upravo, započela budućnost.
2.
Zemlja i nebo spadaju zajedno
«Tješitelj, Duh Sveti, kojega će vam Otac poslati u moje ime, poučit će vas sve što sam vam govorio». Iv 14,26
Poznato je da čovjek ima tri puta za mudro djelovanje. Prvo razmišljanjem. To je najizvrsnije. Drugo je prihvaćanje, to je najlakše. Treće iskustvom, to je najgorče. Ovo iskustvo je imao i stari filozof Thales iz Mileta. O njemu se pripovijeda anegdota koja bi nam mogla pomoći da pravilno shvatimo blagdan Uzašašća koji stoji pred nama.
Poznato je, o tom učenom čovjeku, da je neprestano tražio načina kako ispitati zakone po kojima se kreću sunce, mjesec i zvijezde. Zato su njegove oči neprestano bile okrenute prema nebu. I dok je jednom tako intenzivno gledao prema nebu, tako se pripovijeda, upao je u neku grabu. I dok je tu ležao i stenjao od boli, neka prolaznica, sluškinja se nije stidjela glasno nasmijati. S dosta zluradosti mu ona reče: »Ne vidiš što je pred tvojim nogama, a pokušavaš otkriti što je iza zvjezdanog neba.»
Ova anegdota nas vodi do one zapovijedi koju nam je dao Isus u svom oproštajnom govoru. Moglo bi se to ovako sabrati: »Ne gledajte samo prema nebu, nego se sjetite naših zajedničkih dana i spoznajte kako sam u svemu vidio poziv i volju moga Oca.» Koliko je to za Isusa bilo važno, prepoznajemo, na primjer, i po ovim riječima: «Tješitelj, kojega će vam Otac poslati u moje ime, poučit će vas o svemu što sam vam govorio (i činio).» (Iv 15,26.) Ova riječ bi mogla opravdati i ponašanje one sluškinje koja je sigurno stajala s obje noge na zemlji i zato je shvaćala život kao sudbinsko hodanje zemljom.
U svemu, a to znači najprije u bližnjima, shvatiti poziv Božji i odgovarajuće postupati. To je ono što nas čini svjedocima Isusovim. Da li možemo ljudima današnjice nešto donijeti njegovom Blagoviješću, ovisi nadalje o tome da li se u našem ponašanju i ophođenju s bližnjima očituje nešto od njegova ophođenja i ponašanja.
U Isusovom ponašanju prema ljudima je vidljivo, prije svega, da on nije nikada teoretizirao o Bogu. Prije svega je, u svom ophođenju, činio da dođe do izražaja Božja oslobađajuća ljubav. Pri tome je prihvaćao i poštovao i prilike društva, pa i onih najmudrijih i najjačih, i tako je jačao u svom biti čovjek. To je mogao, jer je živio u uvjerenju da i u najzločestijim ljudima leži još dovoljno dobra, gledajući na neslućene mogućnosti koje Bog ima s njima. Iz te vjere i takvim ponašanjem Isus je govorio ljudima. Tako ih je dovodio do samopoštovanja koje je polazna točka svakog obraćenja i obnove života.
Ovdje naslućujemo što je Crkva. Ona je zajednica onih koji jedan drugoga podupiru i jačaju, pokušavajući Isusovim načinom prilaziti ljudima tako da ih ljubimo, da im vjerujemo iako ima vrlo malo onoga što im govori u prilog. Drukčije Crkvu, sa svim njezinim znakovima i sakramentima, ne možemo razumjeti. To se pokazuje u Ivanu XXIII., o kojemu se pripovijeda sljedeća anegdota.
Dok je papa bio još patrijarh Venecije, imao je svećenika koji je bio alkoholičar. Jednoga dana pošao je, sa svojim tajnikom, u posjete tom svećeniku. A jer ga nisu našli u župnoj kući, pošli su u obližnju gostionicu. Ivan pošalje tajnika unutra. Taj ga stvarno pronađe u nekoj odaji i izvuče van. Odvedu ga do palače. I kad su bili tamo, na iznenađenje svećenika, klekne Ivan pred njegove noge i reče: «Želim se ispovjediti.»
Može se pretpostaviti da je u «minutama šutnje Ivan XXIII. ušao u bijedu onog jadnog svećenika, u ono što je njegova nevolja bila i da mu je rekao ono što on kao svećenik alkoholičar još može reći: odrješenje.» (Rolf Zerfass). To znači za nas kršćane: možemo naučiti nešto od svih ljudi, jer su svi imali mnoštvo iskustava s onim što k nama dolazi kao poziv Božji.
Ovdje baš nije toliko jasno što znači kršćanski stil ponašanja. Ono je punina očekivanja drugih koji sretnu kršćanina. Zar nije to isto očekivanje koje imamo ako uđemo u jednu kršćansku bolnicu? Nadamo se da ćemo tamo susresti kršćane, a ne birokrate i formaliste. I zar se ne rastužimo i malo ne razočaramo ako to ne nađemo? Tako se događa i ljudima koji misle da su susreli kršćanina, a koji se ne ponaša kao takav.
I kako možemo, u tom smislu, biti kršćani i Crkva? Samo pogledom na nebo kojega nam je otvorio Isus. Tako smo opet došli do Thalesa koji gleda prema nebu. On se ne zna tako dobro kretati po ovoj zemlji kao ona sluškinja, ali zato zna kakve mogućnosti stoje iznad njegove glave.
Mimo svega što su učenici na zemlji učinili, nisu izgubili pogled u nebo. Poput njih, i mi trebamo takav pogled. Jer odozgo dolazi svjetlo, koje čini da oči našega srca vide ono dobro u drugima i čini da prihvatimo poziv Božji. Tako spadaju nebo i zemlja zajedno. Samo onaj tko oboje u sebi poveže, živjet će radosno na zemlji. I ako se bude morao dijeliti od zemlje, zna kamo ide. Poput Isusa će reći: «Odlazim k Ocu.»
3.
Molitva za Duha koji će nas svemu poučiti...
Oduševljenje za velike mislilačke sustave
Prije nekog vremena bio sam svjedok jednog vjerskog razgovora dvojice starije gospode za vrijeme duže vožnje željeznicom. Obojica su bila teološki obrazovana, iako nisu apsolvirali redovni teološki studij. Citirali su tekstove Crkvenih otaca na latinskom jeziku i dokazivali jedan drugomu (i svojim iznerviranim slušateljima) da poznaju to, u detalje. Njihov agresivni prizvuk (govora) i umišljenost kojom su odozgo promatrali preostali dio svijeta, zadržali su me da se ne umiješam u njihov razgovor. Njihova simpatija za velike, stare, mislilačke sisteme nije bila za previdjeti. Vrhunac njihovog objašnjavanja bila je za mene izjava: „Bibliju, ovu knjigu možeš zaboraviti!" Ona je sadržavala, za njih, premalo duhovne punine i sistematske teologije. Oni, izgleda, nisu spadali u njen sistem.
Biblija - više od jednog mislilačkog sistema
Bolilo me, pri tome, u srcu jer su upravo ove knjige postale izvorom moje teologije. Činjenicu da se biblijska teologija ne da zbijati u jedan sistem, posebno cijenim. Onaj tko hoće ući u trag Duhu iz kojega je Isus iz Nazareta pripovijedao i djelovao, ne može zaobići ove zapise. U propovijedanju Staroga zavjeta i u evanđeljima, u prenešenim izrekama Isusa i na koncu u prerađivanjima biblijskih sastavljača, osjeća se, u mnogostrukim primjerima, kako su ljudi mnogih generacija doživljavali i tumačili djelovanje Božje.
Duh čini životvornim
Kod sve ljubavi i poštovanja vrijednosti Pisma, ne smijemo učiniti iste greške kao ona dvojica teologa u vlaku. Biblija je izvor i temelj našega vjerovanja. Ona ostavlja prostor za vlastito razmišljanje. Ako točnije pogledamo tekstove ove nedjelje, vidimo kako nam dozvoljavaju samostalni razvitak razmišljanja.
U evanđelju smo pročitali da je Isus svojim učenicima obećao Duha Svetoga, u svojim riječima na rastanku. On će ih u svemu poučiti i prisjetiti na sve što im je rekao. Isus pripravlja svoje učenike na vrijeme poslije svog odlaska, na vrijeme u kojemu se moraju snalaziti bez njegove neposredne prisutnosti. Isusu je bilo jasno: život teče dalje i poslije njegove smrti, njegovog uskrsnuća i uzašašća na nebo. Duh Sveti koji je djelovao u njemu i kroz njega, koji je mnogo pokrenuo i prevrnuo na glavu, djelovat će također i dalje u vremenu u kojemu će učenici biti prepušteni sami sebi. Isus nam nije ostavio jedan mislilački sistem, niti školu koju treba vječno sačuvati, već svoga živoga Duha.
Novi zadaci
Uskoro će učenici biti sukobljeni s posve novim izazovima. Tako čitamo u apostolskoj pripovijesti. Novi put, kako je kršćanstvo bilo u početku nazvano, našao je uskoro više odjeka i pripadnika kod drugih naroda, nego kod Židova. Isus, začetnik novoga puta, nije svoje učenike pripremio na ovu situaciju. Postoje velike zategnutosti između židovskih i ne-židovskih kršćana. Mlada Crkva nalazi i za to rješenje za koje se ne može pronaći objašnjenje niti u Starom zavjetu, niti u evanđeljima. Kada se čita cijela pripovijest - liturgijska čitanja donose samo isječak - osjeća se hrvanje mladih kršćanskih zajednica. Duh kojega im je Isus obećao, pomaže im pronaći nova rješenja. Tijekom stoljeća mnogi događaji, razvoj i mislilački sistemi ostavili su svoje tragove u kršćanstvu. Često su se morali smjerovi nanovo postavljati. Duh Sveti je pratio Crkvu u cijeloj njezinoj povijesti. Život teče i danas dalje i sukobljava nas s novim izazovima. Isusovo obećanje da će Otac poslati Duha Svetoga u njegovo ime koji će svemu poučiti i na sve podsjetiti što je Isus rekao i proživio, vrijedi i za nas. U tom povjerenju smijemo ići na nove zadatke našega vremena. Nismo zatvoreni u jedan predani mislilački sistem da nitko više ne smije ništa priupitati i da ima sve gotove odgovore.
Izazov danas
Postoji duga lista problematičnih mjesta u koje smo mi kršćani uvučeni na početku 3. tisućljeća. Pri tome se ne radi o Crkveno-političkim pitanjima. Ne možemo to zaobići, a da se ne sukobimo s novim mogućnostima u medicini i biotehnici. Stojimo pred društvenim razvitkom kakav još nije nikad bio, zahvaljujući visokoj starosti i zbog dubokih promjena u svijetu rada. Nejednaki tempo razvitka između siromašnih i bogatih zahtijeva novo političko ophođenje.
Često imam utisak da veliki broj kršćana skriva glave u pijesak i bolje ostaje pri internim nesuglasicama ili se ne usuđuje dalje od pitanja: «da li je to dozvoljeno ili nije dozvoljeno». Imamo li mi povjerenja da će Duh Sveti, također i nas, poučiti što trebamo, kako bismo riješili zadatke naših dana u Isusovom Duhu?
Molitva za Duha Svetoga
Dani oko Kristovog uzašašća i pred Duhove bili su, u tradiciji, obilježeni molitvom za Duha Svetoga. Razumljivo je, vrlo dobro, da je agrarni životni svijet, iznad svega, molio za dobru klimu i rast, te za otklanjanje katastrofa. Protiv toga se nema što reći, to se i danas čini. Ali je istodobno i vrijeme da se Duha Svetoga moli i za velike izazove današnjice. Za Duha koji će nam pronaći odgovore na teška pitanja i kontroverzne teme, a koji su u skladu s onim što je Isus proživio.
Pri tome ne vrijedi pronaći samo nove odgovore, već i nove oblike ophođenja, kao npr. po pitanju pomoći pri umiranju. Nije dovoljno samo pitati: što je (upravo još) dozvoljeno? Treba onima koji trpe i starim ljudima pomoći sredstvima i mogućnostima našega vremena, kao što je to pokazao Isus u svojem vremenu i na svoj način.
Molitva za Duha Svetoga sadrži također i molitvu za pravo djelovanje i za hrabrost da se suprotstavimo izazovu. Tako vjerujemo i molimo da će nas Duh Sveti poučiti u tome što nam je potrebno za savladavanje naših zadataka.
P. Hans Hütter, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen