/Preporuča se uzeti liturgijsko ruho – ružičaste (roza) boje!

Srušite sve zidove
za treće svjetlo,
jer mržnja, nasilje i laž
nisu naša budućnost!

Potpuna radost

Zlatom obasjani dan,
pretvorit ću
tvoj ali
u zahvalnost.
Idem gradom
i osjećam tvoju blizinu.

Posred užurbanog mnoštva
mogu plesati,
jer ti si ovdje.
Jedva se prepoznajem,
tako me mijenja
radost u tebi.

Oslobodio si me
besplodnog čamljenja u tmini
i uzdigao si
moje lice k sebi,
da prihvatim tvoju
prisutnost.

Otkuda strpljenje,
otkuda opuštenost?
Otkuda hrabrost
za rad kojega ne volim?
Čak i ljudima
koje teško podnosim
šaljem radosne misli.

Sve, sve bih želio uvući
u ovu radost,
svima reći
da si ovdje.
Antje s. Naegli: Noć je puna zvijezda

Otvoriti oči

Fizička bolest može postati veoma važno mjesto komunikacije, mjesto zajedništva a ne izolacije, prihvaćanja sebe i druigih.

Bolest može postati poticaj na obraćenje, ona može otvoriti oči za nove horizonte, koji svemu daje smisao: našem zemaljskom životu i smrti. Naš život nije hod u ništa, nego hod prema Gospodinu koji nam dolazi u susret.
Carlo M. Martini: Čuti što nam tijelo govori

Očekivanje

Njegovi uvjeti
su isti oni koje ima proljeće:
trebaš biti siromašan,
promrzao pod snijegom,
golih grana,
stablo bez lišća.

I kad on dođe,
ponovno će ti narasti
novi,
mnogo ljepši.

Kad on dođe,
nastat će život
u tebi
sa stotine cvjetova
za
stostruki plod.
Lothar Zenetti

A gdje si ti?

Gdje si utjeho cijeloga svijeta?
Gdje si svjetlo, koje nas obasjavaš?
Gdje si Savjete, koji nam se daje? Gdje si Bože, koji nas još uvijek ljubiš?

Gdje si snago, koja nam se daruje?
Gdje si Duše, koji nas sad vodiš?
Gdje si riječi, koja nas oslobađaš?
Gdje si Bože, u ovom vremenu?

Gdje si pute, koji nam se gradi?
Gdje si Bože, tako nezamislivi?
Gdje si Dijete, koje s nama ideš?
Gdje si čovječe, koji uz nas stojiš?

Gdje si spase, za kojeg molimo?
Gdje si, daj da te vidimo!
Gdje si, pitamo se zabrinuto?
Ne daj da čekamo, tako dugo?
Paul Weismantel u Velika knjiga molitava

Nitko ne čeka uzalud

Advent nutarnjih čežnji.
Četiri svijeće adventa -
a kolike samo trepere,
gase se na putu - prema tebi, Bože?
Životno dug advent -
čekanje u polumračnom nadanju
za pravim svjetlom
i nitko nije siguran
neće li se sve svijeće
pogasiti?

I kažem ti: čekanje mi ne leži,
mrzim čekaonice,
ne čekam rado na vlak,
ne čekam rado na presude,
ne čekam rado na pravi čas
da nešto činim.

Sasvim jednostavno: nemam vremena.
Sve je tako pripravljeno
da se ukloni čekanje.
Samosposluživanje, automati,
telefonski poziv, e- mail i internet,
ne zaboraviti slike za putovnicu,
telex i ručni računar.

Ne trebam ni vijesti čekati,
oni mi dolaze ususret.
A ti, Bože,
činiš od čekanja
prostor za obraćenje,
gledanje sakrivenoga,
budnost nutarnjih čežnji.
Jer samo čekanje čini prisutnim,
samo ono je kadro za ljubav.

I zato je već sve dano
u adventu,
u tamnim vremenima.
Nitko ne čeka uzalud.
Božji smješak. Molitve našeg vremena.

Gospodine, tražim te

Gospodine, učini me budnim
za uvijek nove susrete s tobom,
učini me pažljivim, gledajući
i slušajući
da ništa ne zadržim
na mojoj slici o tebi
i zbog toga zaboravim tebe samoga.
Pomozi me vjerovati,
da ti, o Vječni,
u mojoj sadašnjosti
želiš mi biti blizu
u svagdanjim stvarima
u djelu mojih ruku.
U ljudima koji me susreću
ti Utjelovljena Riječi
pomozio mi, da te upoznam. Amen
Iz jednog adventskog kalendara

Poveznice za liturgiju i naviještanje:

a) Kada Crkva, u liturgiji došašća, opetovano traži od nas da damo više prostora radosti, onda ona to ne čini kao da više ne bi bilo mjesta za tugu. Otkupljenje u sadašnjosti i budućnosti čovječanstva nije završeno, ali jer je tu Krist, postoji jasna linija ograničenja između tuge i očaja koje je suprotno kršćanskom propovijedanju.

U pripremi za ovu nedjelju:

* Biblija: Nikakav zahtjev u Bibliji ne dolazi toliko često koliko radost.U Pismu riječ radost dolazi otprilike 300 puta. Na 36 mjesta zabranjuje Pismo Staroga zavjeta ( konkretizirajući bit radosti) svako vrijeđanje stranaca i to čini vrlo oštrim riječima.
* Citati: koje možemo odabrati: mučenik pater Alfred Delp (1907-1945):
„Ako je preko neke osobe bilo u svijetu malo više ljubavi i dobrote, malo više svjetla i istine, onda je taj život imao smisla." Terezija Avilska (1515-1582), sveta žena, koja je vrlo dobro poznavala život: " Ono što Bog čini u duši, nadmašuje sve radosti i užitke ovoga svijeta. Čak se razlikuju i u doživljaju: zemaljska zadovoljstva dotiču samo kožu dok ova druga prodiru do srži ".
* Kasidijsko pripovijedanje: dok je jednom Rabbi Baruch dijelio poslastice svojim sustolnicima, govorio im je :"Ja vas jako volim i što god ja na Božjem svijetu znam, želim vama dati. Samo pazite što je rečeno u Psalmu: Pokušajte i osjetit će te, gdje je nešto dobra, tu je Bog." I počne pjevati: „Kako je dobar naš Bog, kako je puna ljubavi naša sudbina."

Ulazna pjesma glasi „Gaudete" „Radujte se u Gospodinu, opet kažem, radujte se" (Fil 4,4) Zato se ova nedjelja i zove „Gaudete". Temeljno shvaćanje adventa, kako ga gleda Crkvena godina „vrijeme radosnog očekivanja."
Tema ove svete Mise je radost i to ona radost koja izlazi iz činjenice da je Bog među nama, da ćemo uskoro slaviti blagdan njegovog dolaska među nas ljude. Dok su nam molitve iz prethodne dvije nedjelje upućivale pogled i misao na eshatološki povratak, oko se danas svjesno upravlja, u zbornoj i završnoj molitvi, na Kristovo rođenje.

Misno slavlje

Pozdrav:
Naš Gospodin, Isus Krist, je došao i opet će doći, njegov mir i njegova radost neka budu sa svima vama.

Uvod
Tema koja se dana opetovano čuje u liturgiji je radost. U dubini iz koje izlaze izvori voda, radost ima nešto zajedničkoga s Bogom. U samostanu Sankt Ottilien ima neobična slika koja pokazuje Isusa kako u zagrljaju drži jednog zaplakanog čovjeka i ogromnom maramicom mu nježno briše suze s očiju. – Sigurno je nutarnje raspoloženje srca vodilo umjetnikov kist. Ali tu poruku slike Biblija potvrđuje.
Ovaj Isus sasvim sigurno poznaje naše ljudske brige i opterećenja. Ipak nam obećava radost. Doslovno: „I nitko neće od vas oduzeti vašu radost." Razlog: jer on ostaje s nama sve dane, dakle i u tmurnim i teškim danima. Jer Bog po njemu svakome od nas pojedinom govori: ja te volim!

2.

Pozdrav: Bog, čija nam je ljubav darovana u Kristu Isusu, neka bude s vama.
Uvod: Mi, ovdje u Hrvatskoj, sada živimo u miru. Možemo li biti mirni? Neprestano osjećamo manjak vjere, povjerenja, nade i radosti i mnogih drugih stvari što nam zagorčava život. Ova treća nedjelja došašća nas želi podsjetiti da mi kršćani imamo temelj za biti radosni i da imamo povjerenja u radost. Jer nas Bog prati i nosi.
Molimo našeg Spasitelja da nam podari snagu ljubavi koja se zove milosrđe i daruje mir. Neka nam Gospodin bude milosrdan i neka sačuva naša srca i misli u svome miru. Zato molimo:

Molitva vjernika
Gospodine Isuse Kriste, jer nas ti pozivaš na ovo slavlje, ono može za nas i za druge biti mjesto nade i radosti.
Stoga te molimo:
• U svetoj misi doživljavamo i tvoje pomirenje s nama i nas s tobom i međusobno. Učini da posvađeni pruže jedni drugima ruku pomirenja, molimo te
• Kršćanski blagdani govore o Božjoj dobroti prema ljudima:
Daj da kršćani budu svjedoci života koji sazrijeva za vječnu radost, molimo te
• Crkva je glasnik nade i radosti na ovome svijetu:
Pozovi mnoge ljude u službu drugima, probudi u njima spremnost da pomognu u nevolji i opasnosti, molimo te
• Došašće znači "dolazak" Božji:
Uzmi umiruće u kraljevstvo svoje ljubavi i milosrđa, molimo te

Da, Gospodine, pomozi nam doći do velikog blagdana nebeskog Oca. Tu ćemo te slaviti i klicati te će to biti blagdan bez kraja i konca. Amen.

2.
„Mir Božji koji nadilazi svako razumijevanje, čuvat će naša srca, naše misli i naše duše u zajedništvu s Isusom Kristom „ (usp.2, čitanje) U tom zajedništvu smijemo mu se obratiti s puno povjerenja:
 Dođi, Isuse Kriste, ispuni svoju Crkvu Svetim Duhom, neka on vodi k zajedništvu kršćanske zajednice – molimo te
 Dođi i ispuni našu zemlju nadom i povjerenjem da ljudi imaju više povjerenja u put nego da ratuju i međusobno se istrebljuju, - molimo te
 Dođi, ispuni roditelje, učitelje, odgojitelje, svećenike onim povjerenjem iz kojega će mladi ljudi crpsti životnu snagu i radost, - molimo te
 Dođi, ispuni naša srca i cijeli naš život svojom milošću da postanemo svjedoci tvoje dobrote, ljubavi i mira u svijetu, - molimo te
 Dođi, ispuni bolesne, stare, osamljene, umiruće povjerenjem u tvoju blizinu – molimo te
 Dođi i izbavi iz čistilišta naše pokojne, posebno one koji ovaj tjedan imaju ishodnji dan.

Budi hvaljen i slavljen, Gospodine Isuse, za radost koju nam darivaš. Vodi nas, kroz sve nesigurnosti i manjkavosti, k svome miru. Ti, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Razmišljanje i zahvala

Ti si jači od nas. Privuci nas k sebi
Ti si jači od nas. Ne daješ se zbuniti.
Ti si jači od nas. Ti se ne predaješ.
Ti si jači od nas. Zato dolaziš na naš svijet.
Ti si jači od nas. Zato ideš kroz naš život.
Ti si jači od nas. Zato si postao jedan od nas: naš Isus
Ti si naša nada. Amen

Otpust

Bog nam ne govori samo dobro, on nam dobro i čini, on nas hrabri da naše pute s njim kročimo. Zato neka nas, ove treće nedjelje došašća, blagoslovi svemogući Bog...

Propovijed

*****
Ivan Krstitelj - da, to je bio radikalac, taj je govorio jasnim riječima svakomu što ga ide, kod njega se jasno znalo gdje si, što trebaš činiti. Tako se zavolilo jednoga u vremenu kada mnoge dobre, stare stvari više nisu vrijedile, kada se čeznulo za novim, boljim, ljepšim. Onda, kao i danas.
I što savjetuje radikalni „guru" iz pustinje nesigurnim vjernicima svoga vremena kad su ga pitali: „Što nam je činiti?" Ništa posebno, revolucionarno. Vojnici ne smiju zloupotrebljavati oružje, carinici ne smiju iskorištavati svoju moć. I ne smije se gledati po strani, nego dijeliti ono što se ima.
To je ono što treba činiti zbog blizog dolaska Mesije. Nikakvo pobožno bježanje u geto korektnosti, nikakvi visoki letovi i nikakvo samoponižavanje u ime karitasa. Mesija dolazi kad budu svi ljudi činili pravo, govori jedna rabinska teologija. No, na to se ne može čekati do svetoga nikada. Mi bismo mogli. Ne, mi trebamo već sada početi. Onda je Mesija tu, pred vratima, opominje Ivan.

****
a) Božji savez omogućuje radost
Poziv na radost u današnjim čitanjima je nečuven, nedvosmislen, neopoziv. Ali usred kakvog svijeta bismo trebali biti sretni? Tu je strah, zbunjenost, grčevi u gotovo nepodnošljivim razmjerima. Baš se kršćanin ne može ponašati kao da ne postoji konfuzija i grijeh, tisuće nejasnoća, kao i neugodnih epizoda. Čak i za kršćanina svijet problematičan (da upotrijebim riječi naslova jednog romana "nije u redu već ujutro, u sedam.) Jer "kad bi sve ptice pjevale u duru, to ne bi bio dovoljan i veliki dokaz dobrote u svijetu" - J. Maritain. Ključne riječi za svaki prst samo jedne ruke: okoliš, nafta. naoružanje, nezaposlenost, strah od uništenja...
Ovaj proročki tekst „su suprotne litanije": "Ne boj se! Neka ti ne klonu ruke ruke! Gospodin, Bog tvoj je s tobom, ne trebaš se više bojati nikakva zla ... On je u tvojoj sredini, on ti donosi spas, on obnavlja svoju ljubav prema tebi. "
Uza sve naše napore, ne možemo pobjeći situacijama katastrofe. Samo nas Bog može izbaviti. Tu je iskustvo apostola Pavla koji piše Filipljanima, iz tamnice i - ljudski gledano - može očekivati najgore. Jer on zna da je siguran u Gospodinu, zato može ostati miran pa čak i govoriti o radosti. Njegovo i cijelo vrijeme nosi Bog, kao što je to doživio izraelski narod u Starom savezu. I naše sadašnje vrijeme, s njegovim opterećenjima, je, gledano Božjim očima, već preokrenuto križem Kristovim u novi savez s Bogom da traje zauvijek. Na nama je da, iz ove vjere, hranimo nutarnju radost i nju ižaravamo. Ovu vjeru u naše unutarnje radosti i emitiramo.

b) Je li naša zajednica "Crkva radosti"?
Crkva – tako mislimo – bi trebala biti kao duhovni dom i veselje, ali budimo iskreni, ruku na srce, izgrađujemo li mi stvarno radosnu Crkvu, Crkvu radosti? Iz čitanja, iz poslanice Filipljanima, je jasno da je za nas kršćane čak i dužnost da budemo sretni. No, da li to i opažamo? Kako izgledaju naša nedjeljna okupljanja, da spomenem konkretno, da li bi mogli, oni udaljeni od Crkve, a posebno naši mladi reći: U ovoj crkvi se mogu lijepo osjećati.. "Znate li gdje je smijeh, gdje je nestao?" Pod tim se ne misli na onaj uskrsni vic koji je, nekada, imao mjesto u uskršnjoj propovijedi kada su se vjernici trebali makar jednom nasmijati, ovdje se misli, mnogo više, na sveukupnu radosnu atmosferu iz koje se može čitati svjedočanstvo naše radosti vjerovanja. (Padaju mi na pamet neki TV prijenosi svečanih misa na Božić, gdje je sve tako kruto, hladno, bezlično i to baš na Božić!)

Moramo se jednom zamisliti: prva glasna vijest o utjelovljenju Boga - još dva tjedna pa ćemo smjeti slušati komadić ove radosne vijesti – ova prva vijest je ništa drugo nego radost, veselje! Nova prisutnost Boga razbija sve prethodne standarde. Njegov dolazak, kao Spasitelja, stvara sasvim novo, radosno ozračje koje se više ne može oduzeti. Bog je u Kristu među ljudima i on, u kojemu ljubav i radost idu zajedno, konačno, nas ljude, uvodi u „krvotok" svoje božanske ljubavi. Dakle, radost, koja je prvi stanovnik kuće Božje, koja ispunja cijelu zemaljsku kuglu. Da li se to opaža? Kome će pomoći istina kao što ju je rekao Teilhard de Chardin ako joj mi ne damo svoj dah ? On je rekao: "Kršćanstvo ima budućnost, jer je samo ono sposobno prenijeti radost ovom surovom svijetu u kojemu živimo."
Povezanost Crkve s cjelokupnim čovječanstvom, naglašava Koncil „Radost i nada (Gaudium et spes) žalost i tjeskoba ljudi danas, osobito siromašnih i potlačenih svih vrsta, jesu radost i nada, žalost i strah Kristovih učenika "(Pastoralna konstitucija, br. 1). Crkva mora naviještati spasenje, ne samo duha (ili duše), nego i spasenje svijeta (ljudi od krvi i mesa). Onda "će Krist učiniti – kako to patnjom prokušan biskup Atanazije (+373. u Aleksandriji) govori – da doista ljudski život bude svečanost."
Često to nije tako lako, služiti Crkvi, zato što tako malo zrači radošću na ovom svijetu. A ipak se ne može na grani ruže gledati samo trnje, nego i veličanstveno cvijeće. Crkva jest i nastavit će biti, usprkos svojim ljudskim manama, glasnik radosti!

c) Radost živi od davanja
Radost je, u biti, i radost drugih. Radost se želi komunicirati i davati. Posebno svjetlo stoji nad darivanjem u biblijskoj sceni umnažanja kruhova: čovjek neće postati siromašniji ako radost dijeli s drugima. To je, da tako kažemo, poput bumeranga koji se uvijek vraća na početnu točku. Što više i što bolje dijelimo radost, veća je vjerojatnost da ćemo sami više uživati primajući poklon - možda posebno kada naš vlastiti svijet izgleda tamno i bez zvijezda.
Dakle, o radosti nikada ne možemo prestati govoriti, nego uništiti glas napasnika koji je govorio da su sva stabla u raju zabranjena i da Bog želi smrt čovjeka.
Naravno da teolog Joseph Willig (+1949) ima pravo kada primjećuje: "To je milost da u našem životu imamo i mračnih trenutaka, jer samo radosni stvarno imaju samo pola života." Ne smijemo nastojati uljepšavati svijet kao da je već potpuno spašen. Veća opasnost je da danas sebe i druge uvjerimo da je svijet pun zadaha kuge.
Čak je potrebna renesansa (oživljavanje) vrlina, posebice onih nezaobilaznih društvenih vrlina - još imamo u ušima i neke formulacije iz evanđelja - a to se ne može postići bez radosti. "Samo krepost koja počiva na radosti uključuje i ozbiljno samostvarenje i čini vježbe samosvladavanja i samodiscipline nekompliciranima." (H. Zöpfl.) Pestalozzi kaže da je to ravnoteža između glave, srca i ruke, jer bi u suprotnom to bio put prema pragmatizmu ili pretjeranom emocionalizmu ili histeriji inteligencije.
Protiv onih koji drže takve ideje utopijama, napisao je papa Pavao VI.: ,,Ali bi se moglo pokazati da je njihov realizam zabluda, da nisu spoznali dinamiku jednog svijeta koji se, usprkos njihovu neznanju, njihovim zabludama, njihovim grijesima, njihovim povratcima u barbarstvo, njihovim stranputicama daleko od spasenja, polako, a da sami sebi ne mogu razjasniti, približava svom novom stvorenju."
Radi se, u našim današnjim tekstovima o radosti i onome što mi o tome kažemo, ne o nekom urnebesnom smijehu, nego o radosti najuspješnijeg očitovanja ljubavi u životu, Bogu, koji daruje život, jača ga i dovršava. I ide se za tim da se prepustimo, prema današnjim čitanjima, dvostrukoj radosti „za sve!"

2.

Središnja misao „Gospodin Bog u sredini je tvojoj" ponavlja se izričito u prvom čitanju (Sef 3,15.17) i u pripjevnom psalmu (Iz 12,6) i implicitno u drugom čitanju (Filipljanima 4,5) i u evanđelju (Lk 3,16). To bi trebalo naglasiti početnu radost za blagdan Božića. Time se i radost postavlja kao temelj kršćanske egzistencije. To je ujedno i izraženo zadovoljstvo koje se uzima kao osnovni element kršćanskoga života.
Evo bilješki za jedno razmišljanje:

• Sredina
Tko je pronašao svoju sredinu, taj zna gdje pripada. Radi se o poznavanju „domovine" i prava da
svatko zauzme mjesto koje mu /joj/ pripada.
Od središta se otvara životni prostor sa svim njegovim mogućnostima uređenja. Ako je ovo
središte pronađeno i ako ga se poštuje, onda će biti dovoljno prostora za sve koji se žele usmjeriti prema ovom središtu. Središte spaja i ujedinjuje.

• Radost
Radost proširuje, nadvladava nutarnje zidove i vanjske granice. Radost stvara otvorenost i
omogućava okretanje prema strancima. Radost spaja i želi sve ujediniti. Radost pokušava otvoriti vrata prema miru. „Tko puše u veliku trubu turobnosti, prečuje male radosne tonove čarobne flaute."

3.

„Ustani i budi svjetlo"- tako kaže prorok Izaija. Kako to funkcionira? Kako ja sam mogu još više sjati? Kako mogu, ono što je u meni tamno ili ugašeno, opet i ponovo upaliti?
Svijeći koja više ne gori može se često govoriti: zapali se, budi svjetlo, ali se time, na ugašenoj svijeći, ništa ne mijenja. To možete pokušati i na vašem adventskom vijencu. Jedino što može pomoći da svijeća gori je ili druga goruća svijeća ili šibica.
Preneseno na nas to znači da mi nećemo dobiti ljude koji svijetle, koji sjaje ako ih samo opominjemo. Pa ni mi sami nećemo biti adventski puni svjetla, niti ćemo biti ražareni Božićem tako što ćemo se zatvarati, nego jedino ako dopustimo da nas nešto zahvati, da tako kažem, zarazi!
Augustin je jednom rekao da je normalan način prenošenja vjere zaraza, nešto poput gripe. Da bi se to dogodilo, moramo se približiti, moramo ukloniti razdaljinu.
Prije svega to se može dogoditi tako što ćemo se opet približiti Bogu, u potrazi za njegovom blizinom i eliminirati ono što stoji između nas i Boga. I prije svega, molimo ga da nas prosvjetljuje.
Pokušajte jednom s tihom molitvom. Sasvim se smirite, umirite tako da vam se Bog može približiti. Evo, ova nedjelja se zove „Radujte se". Pozivam vas da popodne, večeras, ovoga tjedna pokušate biti sami, sabrani, pustite da vam Bog govori. Dajte Bogu vremena da vam pristupi!
Ili pokušajte u tišini, neometano malo čitati Bibliju. Ne tako kao da čitate roman ili novine. Nego, čitajte kao da vam jedna draga osoba piše pismo. Dopustite Bogu da vam štogod reče.
Jer On je onaj koji nas prosvjetljuje. Mi ne moramo učiniti ništa.
U tom smislu treba shvatiti i Ivanovo propovijedanje. On nam pokazuje, kroz svoja upozorenja, koja ponekad mogu zvučati prilično oštro, način na koji možemo susresti Boga. On sam nije put, tako se ponaša Ivan Krstitelj prema svojim suvremenicima, on je samo savjet onima koji još nisu prosvijetljeni ili otkupljeni. Mi se ne možemo spasiti ako sami radimo. Ali se zato možemo pripravljati da sretnemo Spasitelja. To je posao Ivana: pokazati način da ljudi neprestano drže pred očima mogućnost da krenu u susret onome koji dolazi.
Mi ćemo biti svjetlo ako dopustimo da nas svjetlo zapali. Jedino Bog je onaj koji to može učiniti.
Božić: Bog po nama rasvjetljuje tamu ljudi!
Došašće je onda osobito vrijeme kada se opet približavamo Bogu i puštamo ga da on dođe do nas. Odbaciti ono što onemogućava svjetlost.

"Tko ima dvije haljine, neka dade onom koji nema ni jednu .Ako imate hrane, učinite isto. "

Možda je i naše karitativno sakupljanje prigoda da ovo provedemo u djelo. A možda da razmišljamo i o sakramentu pokore. Tu možete sami sebe liječiti i ništa drugo. Amen.

4

Kako korizma, tako i advent imaju jednu nedjelju protkanu radošću zbog blizine blagdana kojemu idemo u susret. To nas treba podsjetiti da Isus ne dolazi na svijet na Božić 2015., nego da je njegova prisutnost, na ovome svijetu, već stvarnost. Slavljenje Božića je naš odgovor na njegovo utjelovljenje. "Gaudete" se zove ova treća nedjelja adventa i mi, ovim slavljenjem izražavamo da nas je Božićno slavlje već zahvatilo u životu..

Ima stvari koje nam ponekad žele pokvariti radost. To uključuje naravno i uobičajen predbožićni stres. Blagdan treba biti dobro pripremljen - i to nas ponekad obuzima preko svake mjere, propaganda čini svoje. Sve će nas to stajati ne samo novca, nego i vremena i odmora.

Mi smo sami najveći neprijatelji radosti. Ponekad nas ljute izvještaji o sve praznijim crkvama (hvala Bogu kod nas u Pražnicima to nije slučaj, ali ne znači da ne može biti bolje!) U prijašnjem stoljeću je crkva bila puna, makar na Božić i veće blagdane, a danas ni to više nije, u mnogim zemljama. Žalimo se zbog „kršćana podmornica" koji dolaze tu i tamo, pa umjesto da se radujemo zbog njihova dolaska, mi se žalimo da su nam oteli mjesta. Zašto se jednostavno ne radujemo? Zašto ne bismo gledali prema naprijed? To bi bilo dobro i za nas i za naše rijetke goste.

Kroz došašće, posebno danas, se skuplja za Karitas. I mislim da je to lijepa stvar: "Bog ljubi vesela darivatelja". To nas stavlja u poziciju da osjetimo radost kroz darivanje. Hvala Bogu mi imamo dosta za nas i sigurno je da možemo nešto darovati potrebnima. I to bi bio dovoljan razlog da se radujemo. A čini se kao da smo se i tu zatvorili zbog patnje i nevolje u svijetu. Kao da bi bilo bolje za ljude u Africi, upravo zato što je nama zabranjeno smijati se!

Na Božić, Crkva nas podsjeća da je Bog postao čovjekom samo zbog jednog razloga: da nas spasi od naših grijeha i krivnje. Nema ni jednog drugog razloga i nije ga bilo za Boga da bi s nama dijelio naše patnje i smrt. I umjesto da se, u sakramentu ispovijedi, oslobodimo grijeha i doživimo pravo iskustvo radosti, kakav to može biti lijep osjećaj, mi pričamo kako bismo uvjerili sebe i druge da nemamo grijeha i da nam nije potrebno nikakvo oproštenje, pa nastavljamo živjeti s opterećenjem na duši.
Koliko nam radosti može učiniti to što stavljamo Boga u središte: veseliti se da mogu moliti, da mogu doći nedjeljom u crkvu i da u njoj nisam sam, da mi Bog oprašta kad ga za to zamolim i kad se iskreno kajem. Možda to leži i u mentalitetu. Netko reče „Mi ne bismo bili zadovoljni ako se ne bismo stalno na nešto žalili." Ako je tako, koliko danas čujemo žaljenja, onda smo mi vrlo zadovoljni.

Dietrich Mendt piše, u jednoj pripovijesti, o toj radosti koja je za nas izgubljena. Kad sam ove godine, spremao svoj bor i jaslice i sve one kuglice i trideset i dva božićna anđela, zadržao sam zadnjega u ruci.
"Ostani", rekao sam. "Ti ćeš biti tu na mom stolu. Trebam malo radosti za cijelu godinu."
"Vi ste sada sretni " rekao je.
"Zašto?" Pitao sam ga.
"Pa, ja sam samo anđeo koji može govoriti."
"Pa kako ti možeš govoriti?" To ne može biti! Ti si ipak komad drva!"
"Ako netko zadrži anđela nakon Božića, ne za to što mu je slučajno ostao ili ga nije opazio i pri tom nije ništa mislio, nego zadrži anđela zbog božićne radosti, kao što je to slučaj kod tebe, onda anđeo može govoriti. No, to je prilično rijetko. Usput moje je ime Ivan."

Od tada je Ivan na mom stolu. U rukama nosi zlatnu kantu za smeće, ili radije koš za smeće. Isprva sam mislio da je on samo stalak za svijeću, ali sam bio u zabludi. Ako sam ljut zbog nečega, on mi pruži svoj koš za smeće i kaže: "Baci unutra!" Ja bacim svoj gnjev u koš – a gnjev nestane!
Ponekad to je mala ljutnja, kao kad sam zametnuo svoju kemijsku olovku ili kad ne mogu naći svoje nalivpero, ili kad je netko odbacio četiri mačića u našu ogradu pa sam se ljutio, čak mi bilo žao mačića, osjećao sam i bol.
Jednog dana sam primijetio da je Ivanov koš za smeće uvijek prazan.
"Gdje ti sve to stavljaš ?"
"U jaslice", kazao je.
"Ima li dovoljno mjesta u tim malim jaslama?"
Ivan se nasmije. "Pazi! U jaslama je dijete koje je još uvijek mnogo manje od jasala. A srce mu je još mnogo, mnogo manje".
Uzeo je stalak za svijeću pod lijevu ruku i pokazao, svojim palcem i kažiprstom desne ruke, koliko je maleno.
Sve tvoje brige i sve što staviš u ovaj koš ne stavljam u jaslice nego u srce malog djeteta."
Odjednom sam htio pitati Ivana još puno, puno toga, ali on stavi prst na svoje usne. "Psst!" rekao je. "Ne govori! Samo se raduj!"

5.
Nema ništa uvjerljivijega od radosti

„Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!"

Rođenje nekog djeteta je, u biti, radostan događaj. Iako je sa svakim rođenjem povezan određeni strah zbog nesigurnosti što će od djeteta biti. Ipak to ne može razbiti ono temeljno radosno raspoloženje. To sam doživio u susretu s brojnim mladim majkama i očevima. Samo očekivanje poroda ispunjalo je njihove misli i razgovore, skoro sva njihova djelovanja određenom radošću.
Ovo govorim s pogledom na blagdan rođenja Kristova kojega ćemo za petnaest dana slaviti. Da li je ovaj blagdan za nas radostan događaj? Ovo pitanje me podsjeća na jedno mjesto u romanu ruskog pisca Dostojevskog. Tu se govori: «Bilo je već mračno i vrijeme se promijenilo. Koliko zabrinutih lica među jednostavnim ljudima koji su se vraćali s posla i iz dućana žureći kući u svoje obitelji. Svaki od njih je imao tešku brigu na licu, i u čitavom mnoštvu nije možda bilo ni jedne zajedničke, za sve približavajuće, misli.»
Iako se ovo zapažanje odnosi na jednu drugu zemlju i jedno drugo vrijeme sa sasvim drugačijim ljudima i opisuje jednu sasvim drugačiju situaciju, ipak u dubini, opisuje naše predbožićno ponašanje. Koliko malo se, na našim licima i u našim očima, održava svjetlo svih ovih božićnih ukrasa. Kako rijetko vidimo smijeh ili smiješak kod onih koji se žure kući prepunih torbi. No, to se ne tiče samo priprostih ljudi.
Zašto je to tako? Možda smijemo odgovoriti na to: jer sadržaj punih torbi ne može otjerati tamne misli s naših lica. A još dublje zahvaća pretpostavka: u cijelom mnoštvu nema ni jedne zajedničke približavajuće misli. Drugim riječima: u svim našim predbožićnim nastojanjima – svima nama se izgubila osnovna misao Božića: to je radosni događaj utjelovljenja Božjega.
Koliko nas to pogađa pokazuje napomena koju mnogi roditelji daju svojoj djeci: »Ako ne budeš dobar, mali Isus neće doći k tebi.» Pri tome i ne paze koliko teško, ovom pedagogijom, zloupotrebljavaju Božićno otajstvo i koliko ga otuđuju. Zar je Bog postao čovjekom zato što smo toliko dobri i jer je kod nas sve u redu? Sigurno ne, jer utjelovljenje Sina Božjega je sve drugo samo ne nagrada za naše ponašanje. Nego suprotno. On je postao čovjekom, jer smo svi mi grješni, jer nas bijeda, nevolja i krivnja drže kao zarobljene. Upravo zato, jer kod nas nije ništa u redu, on je postao čovjekom, da nas ne ostavi same u onom što nas tišti i opterećuje. Postao je čovjekom da nas izvede iz ove suzne doline i da nam pokaže što je ljudski moguće ako mu dopustimo da nas uzme za ruku. To je božićna promisao Božja, to je najdublji razlog našeg veselja na putu prema blagdanu koji dolazi.
Koliko duboko ova radost može ispuniti ljudsko srce, pokazuje nam apostol Pavao u svom pismu zajednici u Filipima. Kada je Pavao pisao ovo pismo iz Rima, oko 58. godine, bio je već četiri godine u tamnici i sa prilično sigurnosti gledao je svoju snrt dok su Filipljani stajali na početku svoga puta kao kršćani i tamni dani puni progonstva i opasnosti bili su neizbježno pred njima. Ipak Pavao piše:» «Radujte se u Gospodinu u svako doba! Vaša dobrota neka bude poznata svima ljudima. Gospodin je blizu. Ne brinite ni za što.»
Radost na koju Pavao poziva je jedne druge vrste. To je radost koja ne zatvara oči pred prolaznosću, pred smrću, pred propašću. Ova radost ne preskače ni one koji danas ne mogu biti siti. Ona pozna i one koji su sami ili se osjećaju napuštenima. Ne zaboravlja ni one koji bez nade leže po našim bolnicama. Ta radost je svjesna da neće vječno trajati ni osobna patnja, ni bijeda ovoga svijeta, jer ona živi iz neuništive vjere da je utjelovljeni Bog u sve ušao, da je sve to pretrpio i sve nadvladao, tako da smrt nije posljednje u našem životu. I zato Crkva upravo u ovim danima moli: «Pokaži nam pravi put kroz prolaznosti svijeta i upravi naš pogled prema neprolaznostima.»
Ovaj pogled na neprolaznosti daruje nam, s radošću, i nutarnju opuštenost koja naše brige shvaća ozbiljno, ali ipak ne preozbiljno. Ona poznaje bijedu, ali ne dopušta da nas ona konačno pritisne. Ona poznaje brige, ali ne dopušta da nas prožderu. Ovo bi moglo zvučati malo strano. No, činjenica je ono što nam Bog govori da smo u svakom slučaju stvoreni za radost. Ako čovjek mora izgubiti radosti ovoga svijeta, onda će naći veće. To potvrđuje jedna mala bilješka koja mi je posljednjih dana pala u oči. Ona nam govori da pazimo da nema u svjetskoj literaturi nikakve knjige u kojoj se toliko govori o radosti kao u Bibliji. 2800 puta Biblija spominje radost. Zar nas to ne bi trebalo malo zamisliti?
Božić – radosni događaj. Mi darujemo – jer je Bog nas obdario. Ljubimo, jer je Bog nas najprije ljubio. Oslobođeni i otkupljeni smo, jer nas je Bog oslobodio i otkupio. Radost koja se nalazi samo u sjećajima nam govori nakon Božića: «Šteta, sve je opet po starom» No, radost na koju nas poziva Pavao iz zatvora, ostaje pa i kad prođu božićni dani. I u najtamnijim situacijama našeg života, jer nam ona daje snagu da izdržimo. O toj radosti govori Isus u svom oproštajnom govoru da je ništa i nitko od nas ne može odnijeti (usp. Iv 16,22)