Sutra, 27. VII. je godišnjica mučeničke smrti don Jurja (Đorđa) Gospodnetića, rodom iz Postira, njega su četnici (partizani) pekli živa na ražnju, u blizini Bosanskog Grahova. Toga dana je pogubljen još jedan svećenik banjalučke biskupije s 21 Hrvatom, katolikom koji su se vraćali s hodočašća u Kninu. I taj dan se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini slavio kao „Dan ustanka!“
Ovu stranicu posvećujem uspomeni ovog velikog sina Postira i njegovih sudrugova mučenika. Ne zaboravimo na ove mučenike čija imena i mučenička smrt se svjesno potiskuju u zaborav.
Kruh naš svagdanji daj nam danas
Ova molba Očenaša
je najprije ispovijed,
odluka
u temeljima života
shvaćam svoju egzistenciju
u prvom redu ne kao plod mojih nastojanja
nego kao dar Božji
kojega mi svakodnevno daje.
Pod «kruhom» se ne shvaća samo prehrambeni artikl
kojega nazivamo i kruh sakramenta,
nego sve ono što između leži.
Kruh je «sredstvo života»
koji pogoduje životu
i postavlja me u odnos.
Kruh je sve što trebam da bih mogao živjeti.
Trebam kruh i vodu za tijelo,
trebam kruh i vodu za glad za srećom i radošću
za mojom čežnjom za uvijek više
za beskonačnošću, za vječnim životom.
Kao zemaljski čovjek,
koji bi trebao i želio živjeti vječno
i u ovom vječnom i nutarnjem životu
usmjeren sam na zemaljski.
Ne mogu živjeti samo od misli
ni od teorija.
Trebam iskustvo,
koje dolazi kroz tijelo
i kroz moja osjetila –
i po tome nastaju misli i pojmovi
puni smisla.
Moje bogatstvo iskustva je konačno «organ»
duhovnog okusa u obliku misli
koje mogu prihvaćati
i probaviti.
Daj nam svagdašnja iskustva koja trebamo
da bismo mogli živjeti.
Može li mi komadić kruha postati iskustvom
vječnog života?
I ako da, onda kako?
Sve ovisi o meni s koje strane
promatram i kako postupam
sa stvarima koje me hrane.
Ako mi je tijelo gladno,
i ako samo hranu trpam u trbuh
mogu li pri e odgojiti smisao za uživanje?
Sada se suočavam s problemom
počelo svake čežnje:
ono što je dobro ima «okus na još!»
«Žudnja želi dublju, dublju vječnost» (Nietzche)
Potreba žudnje, zahtjev za žudnjom,
je uvijek veći od potrebne mjere.
Tako potpuno zemaljski doživljavam
glad za vječnim.
I što mogu učiniti?
Mogu kuhati probranija jela i više jesti
tako ću dobiti veću žudnju
ali ništa više od žudnje.
Može li se jesti komad kruha
a da se ne doživljava samo žudnja
nego i više od žudnje?
Ako živimo s prošnjom Očenaša,
onda nam se otkriva tajna.
Ako Oca molim za kruh
da ga zemaljski vidim
i sam zaradim ili napravim,
može se dogoditi da kruh doživim
kao sredstvo iskustva.
I više ga ne doživljavam kao plod moga rada
i izvor kalorija
i kao zasićenje gladi,
nego još više
kao dar i poklon Očev
koji mi kroz svaki zalogaj
daje da okusim njegovo milosrđe.
On me podržava na životu, ne ja.
On želi da ja živim
i trebam to u «sebi nazrijeti»
i do svakog djelića tijela osjećati
«Dobro je da jesam, da postojim.»
Jedući primam ljubav Očevu u sebe
i tako doživljavam:
On me podržava na životu
i ne samo na zemaljskom.
Tako jelom i pićem nalazim
više od kalorija i žudnje,
nalazim radost, sreću, samoga sebe.
Iz: Elmar Gruber: Na nebu i zemlji
Pet tisuća
To je mnoštvo od pet tisuća – ako se ne broje žene i djeca. Zaista bi trebalo pretpostaviti masu od 35000 ljudi koji su na nogama. Napustili su gradove, idu oko jezera i traže čovjeka od kojega očekuju da im pomogne. To su žene i djeca, stari i siromašni i vrlo brojni drugi. U masi se nalaze: trgovci, prosjaci, putnici, znatiželjnici, bolesni, slijepi, javne grješnice, prostitutke i utjerivači poreza. Tu je bilo i pismoznanaca, učitelja, farizeja, drugih, To je ljudstvo - more ljudi i svi su zajedno proveli dan – jer je tu Isus.
Mc. Kenna Megan: Djeca i žene nisu ubrojeni
Kratak životopis
Komadić kruha
U kojega se Isus pretvara
I po tome hrani glad svih srdaca
To je Isusova životna biografija
A naša:
Mali put njegove ljubavi
Koja je jaka u slabosti.
Klaus Hemmerle
Komadić kruha
Čovjek je bio redoviti gost. I menađment je činio sve da mu ugodi. Ali kad se on jednoga dana potužio da mu je za obrok donesena samo jedna kriška kruha, odmah mu konobar donese još četiri komada. «Dobro je», reče on «ali ne i dovoljno. Ja rado jedem kruh i to mnogo.» Iduće večeri donesu mu desetak komada. I reče on: «Dobro je, ali zar još uvijek niste malo štedljivi?» Sljedećeg dana mu nije bila dovoljna ni košara kruha i tada menadžer zaključi učiniti sljedeće: kod pekara naruči jedan posebno veliki kruh za njega, 1,80 m dugačak i 90 cm širok. Sam menadžer mu ga je donio uz pomoć dvojice konobara. Ostavio ga na pomoćni stol i čekao reakciju.
Čovjek pogleda menadžera, dohvati se kruha i reče: «Opet smo spali na samo jedan komad.»
Anthony de Mello «Tko će učiniti da konj poleti»
Car u molitvi
Muslimanski mističar Farid bi zamoljen od svojih susjeda da od u Delhi, u carski dvor i da zamoli za nešto. I kad se konačno moglo govoriti a carem, upita ga Farid: «Kakvu ste molitvu molili?»
«Molim Svemilosrdnog da mi udijeli uspjeh, bogatstvo i dug život», glasio je odgovor
Farid se odmah okrene i udalji se govoreći: «Došao sam susresti se s carem, a našao sam prosjaka, istog kao i svi drugi.»
Anthony de Mello: Zašto pastir voli svako vrijeme
Kraljevske prazne sobe
Bio jednom vrlo bogat i vrlo darežljiv kralj. I ne bi prošao dan da nije obilno dijelio svakom tko je za pomoć molio. Iako je puno dijelio, njegove riznice se nisu praznile.
Svakoga jutra bi kralj ulazio u podrumske prostorije gdje su bile riznice. No, prije nego je stavljao ključ u bravu, ulazio je u jednu odaju koja je bila sasvim pozadi i koju su čuvali stražari. Čim bi otključao odaju, otpustio bi stražare tako da nitko nije mogao pogledati u odaju. Onda bi zatvorio vrata za sobom i ostao jedan sat unutra. Kad bi izašao pažljivo bi zatvorio vrata i pozvao stražu.
To se događalo iz dana u dan, iz godine u godinu. Svi su to znali i čudili se. Mnogi su nagađali da se on tamo bavi čarobnjaštvom. Neki su govorili i da je u savezu s đavlom i da uvećava svoje blago uz njegovu pomoć. Čak mu je i obitelj mislila da on nešto tajnovito čini. No, nitko ga nije pitao.
Kad je ostario, pozove najstarijeg sina i reče mu: «Ostario sam i uskoro ću umrijeti. Ti ćeš postati kraljem. Želim ti pokazati tajnu našeg bogatstva, ali mi se zakuni da nećeš o tome nikome pripovijedati i da ćeš to povjeriti tek svom sinu kad ostariš.» I ovaj se zakune.
Onda ga uze kralj sobom i odvede ga u tajnu odaju. Kad su ušli, pogleda sin na sve strane i preplaši se. Prestrašen obujmi oca. Odaja je bila potpuno prazna. Kralj ga upita: «Zašto se plašiš, što vidiš?» Sin odgovori: «Ne vidim ništa, zato se plašim» Odgovori kralj: «Za ovu noć ću te zatvoriti u odaju i zaključati. A ti trebaš u odaji razmišljati.» Sin ga zagrli, ali ga kralj odvoji i zaključa u odaju. Kad je kralj, sljedećeg jutra, otvorio odaju, ugleda sina kako leži na podu sa navučenim ogrtačem preko glave. Kralj ga podigne i upita ga: « O čemu si ove noći razmišljao?» Sin odgovori: «Nisam mogao ništa misliti, ali ja ću ovu odaju zazidati.» Sljedeće večeri ga kralj opet zatvori i reče mu: «Razmišljaj o odaji ove noći.» Idućeg jutra nađe on sina blijedog, ljutitog, naslonjenog na zid i upita ga: «O čemu si razmišljao ove noći?» Sin reče: «Razmišljao sam čime ću napuniti ovu odaju.» Kralj ne odgovori ništa, nego ga izvede van. Treće večeri opet ga zatvori i reče: «I ove noći razmišljaj.» Kad je došao trećeg jutra, ustane sin sa poda i protare oči. Kralj ga upita: «O čemu si razmišljao?» Sin odgovori: «Ne znam, cijele sam noći tvrdo spavao.»
I tada se kralj nasmija, zagrli sina i reče: «Onda si shvatio tajnu ove odaje. Sad dođi sa mnom i pomozi mi kod dnevnog dijeljenja pomoći.» Brižno zatvori odaju i uđe u riznicu sa sinom. I uzmu koliko je za taj dan bilo potrebno.
Nakon kraljeve smrti, preuze sin ključ od odaje i činio je isto što i njegov otac. Prije nego bi dijelio darove, ušao bi u praznu odaju, zatvorio se, ostao unutra jednu uru, a onda bi ušao u riznicu. I darovi koje je odatle dijelio ljudima nisu imali kraja.
Werner Reiser: Uhapšeni anđeo mira
Životne ljestve
Nekom čovjeku uspije, velikim trudom, doći iz ništa do prve korice kruha. I čovjek se razvije u proždrljivca koji sada sjedi bez brige kao bogat čovjek, uz jelo i piće. Ipak gledaj, na kraju ostaju ljestve i kod obilja više ne ide dalje. Na početku je mislio da je sreća u kruhu, a sada se više ne može vratiti.
Eugen Roth: Za umjetnike života
Glad u svijetu
Svakoga sata umire u svijetu 500 male djece od gladi. 1998.g. je Svjetska konferencija o prehrani potvrdila pravo svakog čovjeka na život bez gladi, a ipak jedna petina stanovništva umire od gladi. Siromašni ne idu u škole, a ako i idu, ne mogu, zbog gladi, svladavati gradivo. Djeca gladnih majki se, u utrobi, ne razvijaju pravilno. Novorođenčad u gladi sklona je bolestima. Od 1970.g. udvosatručio se broj žena koje žive u gladi.
U svijetu postoji 20 mega gradova sa preko 10 milijuna stanovnika. Skoro svi se ti gradovi nalaze u Trećem svijetu – gladni. Za te gradove dnevno treba po 6.000 tona hrane.
Kad je Bog ovo vidio, morao se smijati
Pšenica dođe k Bogu pa reče: »Gospodaru svijeta. Ako si me stvorio za ljude, zašto me nisi stvorio tako da me oni mogu jesti takvu kakva jesam? Inače me najprije moraju sijati, pa žeti, pa mljeti, pa brašno u tijesto praviti pa konačno i peći. Zar ne vidiš da je to vrlo nespretno?»
Bog odgovori: «Dobro je za tebe i za ljude da sam vas tako napravio, kakvi jeste. Govorimo najprije o tebi. Ne možeš baš tako govoriti: Ja sam stvorila ljude i dajem im snagu. No oni ne mogu ni komadića kruha pojesti ako ga prije toga nisu pripremili i za to trebaju vodu, oganj i svoje vlastite ruke. Ne radi se samo o tebi, jer ne možeš ići unaokolo i govoriti: Bez mene ne može biti ništa.
A sada o ljudima. Ne bi za njih bilo dobro da u jutro kad ustanu nađu pripremljenu i gotovu hranu. Umjesto toga najprije moraju sijati, saditi, žeti, vijati, mljeti, praviti tijesto i peći. Tako da se tek tada može jesti kruh kako je zapisano: dobije kruh iz zemlje, koji veseli srce čovječje. (Ps. 104)
Pšenica otiđe, a dođe grožđe da se potuži Bogu. Ono reče: «Ti si nas stvorio takvo da bi nas ljudi mogli jesti odmah kakvi jesmo. Umjesto toga oni nas skupljaju, gnječe i stavljaju u preše od čega dobivaju vino. Zašto to dopuštaš?»
Bog mirno odgovori: «Trebate biti radosni, umjesto da se žalite. Za ljude je dobro da trebaju raditi, a ne da vas odmah tako jedu kakvi jeste. Ako ljudi rade, onda se raduju zbog uspjeha u radu kao što stoji zapisano: I dobiva vino, koje veseli srce čovječje. (Ps 104)
Rabbi Samuel Avidor Hakohen
Dobro jutro
Dobro jutro!
Prije nego si jutros ustao, već sam ti bio pripremio sunce
da zagrije tvoj dan.
I hranu.
Da, to sam ti pripremio dok sam bdio nad tvojim snom,
nad tvojom obitelji,
nad tvojim domom.
I čeznuo sam za tvojim "Dobro jutro!",
ali si ga ti zaboravio...
Činilo se da se jako žuriš. Oprostih ti...
Sunce je sjalo, cvijeće je mirisalo umiveno rosom jutarnjom,
ali ti ni pomislio nisi da sam ti to ja pripremio.
Tvoji su se ukućani smiješili, tvoji su te prijatelji pozdravljali,
učio si, radio i mnogo toga obavio pa ipak nisi shvatio
da sam ja s tobom i da bismo zajedno puno
više učinili da si me samo zamolio.
Ali žurilo ti se...
Oprostih ti.
Puno si čitao, igrao se i štošta naučio,
ali za čitanje i slušanje moje Riječi vremena nisi imao.
Htio sam razgovarati s tobom, ali nisi zastao da me čuješ.
Htio sam te savjetovati, ali nisi pomišljao na to.
A kad bi me slušao sve bi u tvom životu bilo drukčije! Ali, eto,
opet si me zaboravio. Zaboravio si da te želim u svome Kraljevstvu;
želim da u njemu sudjeluješ svojim životom, vremenom i darovima.
Završio je tvoj dan!
Vratio si se kući!
Poslao sam mjesec i zvijezde da ti noć učine najljepšom što može biti,
da te podsjeti na moju ljubav prema tebi.
Sigurno ćeš sada reći "hvala" i "laku noć".
Čuješ li?
Nažalost, već si zaspao...
Laku noć! Dobro spavaj!
A ja ću bdjeti nad tobom!
I jednom kad zaželiš saznati tko sam,
pogledaj potok,
osluhni mu žubor
i pjev ptice,
pomiriši pupoljak što tek se otvara,
domahni treperavoj zvijezdi,
osmjehni se dječaku što čeka
i starcu što prebire uspomene...
Jer ja sam LJUBAV
i lijek
protiv svih zala što ti duh uznemiruju;
Ja sam Isus.
Razmišljanje
Pozvao si nas Gospodine
Da gozbu s tobom blagujemo.
Hvala ti.
U kruhu i vinu si ovdje među nama
Po tebi živimo,
Kao što živimo od jela i pića.
Otvori nam oči
Za čudo kruha
Za čudo zemlje
Za tvoju ljubav i dobrotu.
Otvori nam oči,
Da te upoznamo,
Tebe gostoprimca
Koji nam kruh nudi
Ti si kruh
Ti nam daješ
Prihvaćanje, smisao i cilj.
Daj da dalje dajemo što smo primili.
Blagoslov
Neka vas blagoslovi
Svemogući Gospodin
Začetnik i dovršitelj svih stvari
Neka vam udijeli uspjeh i napredak
Neka ispuni vaša očekivanja
Plod vaših napora
I neka vas čuva od svih suprotnosti
Neka vam bude obrana u opasnostima
U strahovima zaklon
Neka nad vama
Zasvijetli Gospodin licem svojim
Kao što sunce svijetli nad zemljom
I daje toplinu promrzlima
A radost živima
I neka vam bude milostiv
Kad vas krivnja bude pritiskala.
Neka vas oslobodi svakog zla
I neka vas oslobodi
Neka Gospodin
Podigne svoj pogled nad vama
I neka vidi vašu bol
Neka čuje vaš plač
I neka vas utješi i spasi
I neka vam dade mir
I dobro tijelu
I spas duše
Ljubav i sreću.
Tako želi Bog
Tako neka bude vama.
I tako neka vas blagoslovi troosobni Bog Otac, Sin i Duh Sveti.
Poveznice za liturgiju i propovijedanje
I.
a) Današnje evanđelje (Iv 6, 1-15) o čudesnom hranjenju mnoštva stavlja naše dnevno iskustvo u središte pažnje svete mise, sada, u sredini ljeta, kada se žute zrela pšenična polja pred žetvu. Živimo u blagostanju, a naši političari misle da imamo previše hrane dok dvije trećine ljudi gladuje i upadaju u opasnu i prijeteću zonu. Naš svijet u sebi sadrži „strukture nepravde" i ne smijemo pred tim problemima biti ni gluhi, ni slijepi.
b) „Bog u svom domu ujedinjuje svoj narod" - tako glasi rečenica iz ulazne pjesme (ps 68,7 - pjesma za svečanu procesiju u Izraelu). Sada, za vrijeme odmora i praznika, Bog nas poziva „kao svoju zajednicu" za „stol riječi" i „stol kruha." Sam Isus je kruh za život svijeta. Posebno je, u danima tjelesnog odmaranja, potrebno biti više svjestan svoje duhovnosti i da nas Gospodin uvijek poziva na euharistijsko slavlje. Ona je spomen čin i posadašnjenje njegove Posljednje večere, a ujedno i predokus vječne Gozbe na kraju vremena.
c) Pastoralno liturgijski uvod u nedjelje od 17. - 20. kroz godinu B
Sa sedamnaestom nedjeljom se prekida čitanje Markovog evanđelja, a uzimaju se odlomci iz 6. poglavlja Ivanovog evanđelja: čudesno hranjenje mnoštva od pet tisuća ljudi, govor o kruhu života, obećanje Euharistije, kriza vjere i Petrova ispovijed. Novi red čitanja ovako raspoređuje:
17. nedjelja Iv 6,1-15
18. nedjelja Iv 6,24 - 35
19. nedjelja Iv, 6, 41 - 51
20. nedjelja Iv, 6, 51 - 58
Mnogi dušobrižnici i odgovorni za liturgiju se nalaze na odmoru (nije to slučaj hvarskoj biskupiji). No, ne smijemo zaboraviti da mnogi ljudi na odmoru traže i službu Božju. I s pravom bi se trebali susresti s lijepo uređenom liturgijom, pa i zbog toga treba dobro pripremiti homiliju. A to je moguće samo uz dobru pripravu, kako bogoslužja, tako i homilije. Ivanovo evanđelje se ne uzima da se propovijeda o pričesti, popudbini ili općenito o euharistiji. Treba izvući pouke iz teksta, treba se pobrinuti i za izbor pjesama kao i glazbeno uređenje liturgije!
Vic - šala:
Propovijeda don Frone zanosno o velikom čudu koje je Isus učinio kad je nahranio pet ljudi s pet tisuća kilograma kruha. Na to meštar Bepo glasno prokomentira: To bi i svaka budala znala!
Vidi don Frone da je pogriješio pa drugu nedjelju ispravlja. Dragi vjernici, danas ćemo govorit o velikom čudu kako je Isus nahranio pet tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe. A što misliš na ovu, ti meštre Bepo? A ovaj iz dna crkve kao iz topa: Lako mu je bilo kad je ostalo od prošle nedjelje!
Tumačenje teksta
a) 2Kr 4, 42-44
Pripovijedanje o „darovanom čudu" umnažanja kruha potječe iz kruga pripovijesti oko Elizeja. Oba suvremenika, Ilija i Elizej, su djelovali u Izraelu kao moćni proroci i suprotni pol od kraljevske kuće i lažnih proroka koji su proširili Baalov kult po svoj zemlji. Nakon uspješnog žrtvovanja i uništenja Baalovih svećenika, Ilija je morao bježati. Elizej nastavlja njegovu borbu za Jahvu. I zbog toga je imao proročku školu kod Gilgala, istočno od Jerihona, u Jordanskoj dolini. Nasuprot moćnom kralju Ahabu (873 -853 pr.Kr), morao je objaviti Jahvinu poruku prijetnje propasti Izraela.
I pripovijedanje o čudu „umnoženja kruha" bi trebalo pokazati da se ispunja riječ Božja i obdaruje, na najbolji način, ljude koji vjeruju. Neki čovjek iz Baal Šališa (25 km sjeverno od Loda) donosi Božjem čovjeku osobni poklon - 20 ječmenih kruhova i nešto kaše. Elizej je to dao svom sluzi da pripremi večeru za sto učenika. Jer je sluga sumnjao da će 20 kruhova biti dovoljno za stotinu ljudi, prorok se poziva na riječ Božju: „jesti će i preostat će." Povjerenje u Božju riječ je temelj Božje milosti.
b) Ef 4, 1-6
„Pozivom na jedinstvo" povlače se prvi zaključci iz poučnog dijela poslanice Efežanima (do 3,21). Pisac je zatvorenik zbog Evanđelja u nepodijeljenom nasljedovanju Krista u patnjama. Svaka spoznaja biblijskih ljudi je povezana s njegovim djelovanjem. Spoznaja Krista znači i poziv na nasljedovanje. Ističe se poniznost (spremnost na služenje) koja s bližnjima postupa pažljivo i nježno. Ljubav koja sve nosi dolazi od Duha koji ju i daje, koja vjernike upućuje i vodi k pravom jedinstvu i miru. U malo riječi (jedno tijelo, jedan Duh, jedna nada) Crkva se opisuje kao tijelo Kristovo u spoznaji jednoga Boga, jednoga Gospodina, jedne vjere i jednog krštenja, a sve povezuje u jedinstvo u Bogu Ocu.
c)
„Čudo dara" čudesnog hranjenja poznamo iz sinoptičke tradicije (Mk 6,32 -44). Sva poklonjena čudesa (kruh, ulje, riba; čuda pretvaranja: voda-vino) ukazuju na poklon konačnog vječnog spasenja. Govor je o velikoj punini i kvalitetnoj novosti. Proročko čudo proroka Elizeja je ovim nadmašeno. Sam Isus je darivatelj kruha. Već sama naznaka blizine Pashe postavlja Isusov lik u središte: jer sam Isus je pravo Vazmeno janje, koje daje svoj život za svoje. I usmjeravanje prema Euharistiji (r 11: Isus uze kruhove, zahvali i razlomi i dade učenicima) je sasvim svjesno postavljeno.
Evanđelist se, na kraju, brani od krivog shvaćanja čuda (r.15). Isus ne želi „izčarobirati" stanje prvoga raja (materijalističko nerazumijevanje) da bi na ovu zemlju uveo kraljevstvo (političko nerazumijevanje), nego ukazuje na svoju ulogu kao nositelja konačnog spasenja za sve koji vjeruju . Ovdje se radi o Isusovoj samo objavi: sam Isus je kruh koji ne propada. Ovaj izvještaj o čudu je temelj za veliki kristološki govor objave. (6,25 - 51b).
Misno slavlje
Pozdrav:
Gospodin koji nam želi pokazati put u život, neka bude sa svima vama.
Uvod:
U dnevnoj molitvi molimo Gospodina da se pametno služimo zemaljskim, prolaznim dobrima. Ponekad se čudimo da nam treba mnogo vremena dok nešto shvatimo, tako i to da zemlja nije neiscrpiva. I postoji još mnogo mogućnosti da se sebično postavimo prema ovoj spoznaji. To se događa svugdje gdje živimo na račun drugih, gdje nismo spremni dijeliti, gdje nismo osjetljivi za stvorenje. Božje čudesno stvorenje je vrlo osjetljivo i ranjivo ako se s njim ne postupa odgovorno. Božju volju možemo otkriti i u stvorenjima ako gledamo na Isusa, kako je on postupao u današnjem evanđelju. On se zahvalno obraća Bogu, svome Ocu, onda se obraća učenicima i naređuje im da dijele zemaljska dobra. Božje stvorenje je stvoreno za dijeljenje.
Molitva vjernika
Gospodine, Bože naš, priznajemo našu ograničenost i zato se obraćamo tebi našim molitvama:
- Za ljude gladne slobode: učini Crkvu mjestom slobode i istine, molimo te
- Gladni smo pravednosti: pošalji svoga Duha zemaljskim mogućnicima da stvaraju pravedniji poredak, molimo te
- Gladujemo za ljubavlju: ispuni sve svojom ljubavlju da možemo i druge ljubiti, a ne samo biti ljubljeni, molimo te
- Gladni smo kruha, daj da svi skupa spoznamo i nikad ne zaboravimo da, uz glad tijela, postoji i glad duše, molimo te
- Svi ljudi gladuju za životom, podari svim pokojnima puninu života s tobom u slavi, molimo te.
Jer si ti Bog i Otac sviju. Ti si nad svima i u svima. Tebi budi, u jedinstvu s Duhom Svetim, slava i čast, po Kristu našem Gospodinu, u vijeke vjekova.
Propovijed:
1.
Bogatstvo ili siromaštvo, punina ili manjak, dobitak ili gubitak - gdje ćemo smjestiti našu vjeru? Gdje je naš odnos s Bogom?
„Jeli su i još je preostalo", kaže se u prvom čitanju. „I sakupiše od onoga što je preostalo onima koji su jeli i nakupiše dvanaest košarica", piše evanđelist. I toliko je toga da mi još i danas jedemo.
Tko ima nešto s Isusom, taj dobiva toliko toga da može utažiti svoju glad, bilo tijela, bilo srca, bilo razuma i time nije sve gotovo. Tko ima nešto s Isusom, dobiva puninu pa i ako ovoga trenutka gladuje, imajući pred očima onih 100 ljudi kod Ilije, poput onih pet tisuća koji su sjedili na travi uz obale Tiberijadskog jezera, poput milijuna gladnih u raznim krajevima svijeta.
Bog je punina i daje puninu. Bog je preobilje i daje preobilje. Jednom će nam dati puninu u izobilju. Danas nam daje indirektno. Po nama. Po naših pet kruhova i dvije ribe. Ako ih mi njemu najprije damo. Mi ih njemu darujemo kad ih dijelimo gladnima u svijetu, onima koji traže posla u našoj zemlji, beskućnicima pred našim kućama.
I vrlo je uzbuđujuće da to smijemo činiti, darivati Božju puninu: iskustvo demokracije, medicinske mogućnosti i umijeća, mogućnosti tehnike, zaštita manjina, poštivanje ljudskih prava, jednakopravnost žena..Uzbuđujuće je i ono što mi sami dobivamo: solidarnost s prijateljima, bogatstvo drugih kultura, srdačnost osjećaja, životnost vjere, hrabrost življenja.
Slavimo Euharistiju. To činimo onako kako je jedan latinoamerički tekst to formulirao:
- Posred glada i rata slavimo ono što nam je obećano: izobilje i mir.
- Posred opasnosti i tiranija slavimo ono što nam je obećano: pomoć i slobodu.
- Posred sumnji i zdvajanja slavimo ono što nam je obećano: vjeru i nadu.
- Posred straha i izdaje slavimo ono što nam je obećano: radost i vjernost.
- Posred mržnje i smrti, slavimo ono što nam je obećano: radost i život.
- Posred grijeha i propasti slavimo ono što nam je obećano: spasenje i novi početak.
- Posred smrti koja nas sa svih strana okružuje slavimo ono što nam je obećano: živoga Krista.
Slavimo Euharistiju. Posred našeg života slavimo smrt i uskrsnuće Gospodinovo. Okupljamo se do nogu Uskrsloga i slušamo njegovu riječ. Primamo kruh o kojemu je rečeno: „Uzmite i jedite: ovo je tijelo moje."“I koji će vam se podijeliti da i vi budete ono što jedete: tijelo Kristovo", kako je to sveti Augustin uskliknuo svojoj zajednici.
Pet tisuća ljudi je krivo shvatilo znak kojega su vidjeli, kojega je Isus učinio. Htjeli su ga nasilno učiniti kraljem. Oni su htjeli samo dobivati, a ne dijeliti. Oni su htjeli sada ono što je samo obećanje. Oni su htjeli koristiti u ovostranom životu ono što je za onostrani život. Oni su htjeli učiniti svagdašnjim što je određeno za vječno slavlje.
Mi gladni, slabi, sakati u srcu i duhu slavimo Euharistiju. Posred mržnje i smrti slavimo život i ljubav. Posred gladi i straha slavimo izobilje i mir. Posred smrti koja nas opkoljuje sa svih strana slavimo Isusovu smrt i uskrsnuće, slavimo spasenje i novi početak, slavimo puninu i izobilje.
2.
Poticaji za propovijed
Čudo „velikog hranjenja" bi trebalo dovesti u vezu s kristološkim govorom o kruhu (6,25-51b). Kruh - temelj biološkog života ukazuje nam na život koji nam, preko Krista, dolazi od nebeskog Oca. Ako je veza s Kristom živa (6,25-51b), onda će i život koji nam se daruje preko Euharistije davati ploda (6,51c- 59). Intenzivna vjera u Krista je temelj plodnog susreta s Kristom u Euharistiji.
Ljudi žele nasititi samo tjelesnu - fizičku glad - briga za proizvodnju i materijalno izobilje prožima naš život tako da skoro nema mjesta, ni vremena za duhovna dobra i vrijednosti. Posljedica toga je duhovno-duševno osiromašenje ljudi.
Na jednoj strani se, na agrarnom području, pokazuje preveliko izobilje prehrambenih artikala. Na drugoj strani, u našem privrednom sistemu, nema mogućnosti da bi se, pravednom i humanom raspodjelom, svim ljudima dalo sudjelovanje na ovim dobrima, u onome što mi imamo u izobilju. Ova nepravda (dvije trećine ljudi gladuje) vapi do neba. Kad bismo uređivali naš život prema Kristovim zapovijedima, onda bi i svijet bio pravedniji. Sam Isus je kruh koji je sišao s neba (Iv 6.41). Zašto se tako malo trudimo naš život i život svijeta graditi na Kristu?
I potrebna su nam nova „mjerila", mora nas prožeti Duh Kristov i preobraziti nas u „kršćane" da bismo mogli, već sada, u ovome svijetu, prenijeti i usaditi poruku ljubavi i pravednosti. Neka nam Gospodin udijeli snagu, po ovom slavlju Euharistije, za ispunjenje tog svjetskog zadatka!
3.
Upravo smo čuli, u današnjem evanđelju, o velikom i izazovnom čudu kojega je Isus učinio nahranivši pet tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe. Zamislite da to Gospodin danas učini, kako bi o tome pisale sve novine. To bi bila prva udarna vijest na TV-u. Kakve bi sve naslove čitali: Nerazjašnjeno čudo?! Šarlatan ili Sin Božji? Tko je ovaj Isus? Možda bi došao nekakav tim svjetskih istraživača i anketirali sudionike, a TV dnevnici bi intervjuirali Isusa?
U svakom slučaju, možemo reći da je čudesno hranjenje mnoštva u pustinji bio prvorazredan događaj - čudo. I sigurno bi ovakav čin došao na sve naslovnice novina.
No, mene ne zanima ono veličanstveno u događaju koji se dogodio u Isusovu životu. Mene zanima, čak fascinira, nešto što se spominje u pripovijedanju o događaju onako usput, a vjerojatno ne bi našlo nikakvog posebnog mjesta u današnjim, velikim novinskim izvještajima i TV vijestima. Mislim na rečenicu koja glasi:
'Kad se mnoštvo nasitilo reče učenicima: „Sakupite preostale ulomke da ništa ne propadne."
To je ono začuđujuće. Gospodin je učinio čudo, veličanstveno, očaravajuće čudo pred velikim mnoštvom ljudi. Može se vrlo lako predstaviti oduševljenje i čuđenje kako mase ljudi, tako i učenika. I umjesto da uživa u posljedicama, čašćenju i divljenju naroda i pusti ih da dođu k njemu, Isus se brine za nešto, na izgled, nevažno i nebitno, za sakupljanje i čišćenje.
Kad se mnoštvo nasitilo, reče učenicima: „Sakupite preostale ulomke da ništa ne propadne."
Time Gospodin skreće učenicima pažnju na male stvari svagdašnjice. On nikako ne želi da prevladava izvanredno, nego da vlada ono normalno.
Pažnja i briga za male stvari, ljubav koju polaže u svagdašnjim malim stvarima i ophođenju s ljudima je nešto što je neprestano označavalo Isusov život na zemlji.
Evanđelja obiluju tim stvarima:
On opaža kada je učenicima potrebna pauza i odmor. Nakon uskrsnuća Jairove kćeri brine se da joj dadu nešto za jesti. Nakon uskrsnuća Lazarova traži od oduševljenog mnoštva da oslobode Lazara povoja i da ga puste na miru. I našli bismo još mnogo toga.
Gledati na male i sitne stvari i uzimati ih ozbiljno, to je Isus naučio u Nazaretu, u svojih 30 godina skrovitog života gdje je živio u obitelji seoskog zanatlije. I nije izazivao nikakvu veliku buku.
Kad se mnoštvo nasitilo, reče učenicima: „Sakupite preostale ulomke da ništa ne propadne."
Zašto Pismo upozorava na te male stvari?
Zašto je, za Isusa, bilo tako važno sakupiti preostale ulomke?
Jednu natuknicu nam daje duhovni pisac: „More se sastoji od bezbroj kapljica, milijun se sastoji od bezbroj lipa, a život ljudski od bezbroj sekunda. No, ljudi više ne žele ništa znati o mudrosti stvorenja, a to je da se beskonačno veliko sastoji od beskonačno malih stvari. Jedna minuta je kad malo dijete prvi put zaplače. U jednoj minuti netko se zaljubi, a u jednoj minuti netko umre. I tako lako postupamo sa stoljećima, ali s minutama ne znamo što ćemo."
I upravo ove minute čine naš život, upravo neugledno prožima i sačinjava naš život. Vrlo rijetko vidimo čuda, a redovito niti ne činimo junačke stvari.
Što bi bio naš život bez sitnica koje doživljavamo i koje činimo? Kako bi bio siromašan život bez smješka susjeda, kako ružan bez pažljive brige partnera, kako dosadan bez šale prijatelja!
I naš život se sastoji samo od sitnica, iz malenkosti koje su svuda oko nas, a koje se vrlo lako mogu zaboraviti.
I ako je Gospodin nekoć upozorio učenike na sitnice, a i nas danas upozorava, onda to ima nešto zajedničkoga i s našim životom po vjeri.
Ako želimo nasljedovati Krista, onda naš put nije ništa izvanrednoga, osim onoga što možemo svaki dan čitati u novinama. Radi se o tome da slavimo Boga u redovitim, malim stvarima svagdašnjeg života.
A kako se to postiže? Poslušajmo savjet dvojice svetaca: jednoga iz ranijih vremena Crkve, a drugoga iz našega vremena.
Poslušajmo najprije Augustina, velikog biskupa i Crkvenog naučitelja: „Tko može cijeloga dana jezikom ponavljati hvalu Bogu? Predlažem ti jedan način kako cijeloga dana možeš slaviti Boga ako to želiš. Ono što činiš, čini dobro! Onda ćeš cijelog dana slaviti Boga.."
Sljedeći citat potječe od Josemaria Escrive, utemeljitelja Opus Dei , koji je jednom propovijedao: „Obećavam vam ako neki kršćanin, s ljubavlju, ispunja sve male, svagdašnje zadaće, onda se te malenkosti ispunjanju Božjom veličinom."
Kad se mnoštvo nasitilo reče učenicima: „Sakupite preostale ulomke da ništa ne propadne."
Isus nam je dao primjer. Trebamo malene stvari shvatiti ozbiljno. To je normalan put našega života. Ako sve to shvatimo ozbiljno, sve činimo dobro i s ljubavlju ispunimo, onda će ta naša svagdašnjica biti mjesto u kojemu možemo hvaliti i susresti Boga.
Onda će iz obične svagdašnjice, pomalo dosadne,postati nešto veliko, božansko.
I to je ono stvarno čudesno, makar nas ni jedan reporter zbog toga ne bude intervjuirao i o tome ne budu pisale nikakve novine.
4.
Različite gladi
Kruh i igre
Kruh i igre – glasila je umirujuća formula u antičkom Rimu. Kada ljudi imaju za jesti i nalaze dovoljno zabave, jenjava interes za politiku i kritičko razmišljanje.
To ni danas nije bitno drugačije. Glavne teme koje nalaze pozornost javnosti su sigurni dohoci i sudjelovanje u slobodnom i zabavnom životu. Samo mediji i zvijezde zabave mijenjaju se po modi.
Evanđelje ove nedjelje priča o jednom vremenu u kojemu je očigledno bilo sve drugačije. Mnogi ljudi slijede Isusa i slušaju ga. On ih poziva na svoj put. Iza uspješne priče skriva se manje blještava stvarnost. Ljudi koji su išli za Isusom nemaju, vjerojatno, radnih obaveza, a time ujedno i malo za jelo. Isus donosi malo promjene u njihovu svakodnevnicu koja je tada bila siva. Na ono što se priča o njemu, nadovezivale su se neodređene nade u bolju budućnost.
S druge strane, vidimo jednog neobičnog idealistu koji nastavlja tradiciju proroka, kroz svoju sposobnost govora povlači ljude na svoj put, pokušava ih pokrenuti. On postavlja znakove koji ukazuju na bolju budućnost. Njegovi slušatelji nalaze očito zadovoljstvo u njegovim mislima.
Znak koji nije shvaćen
U ovo raspoloženje Isus stavlja jedan novi znak, poput onoga kada je Mojsije, za vrijeme prolaska kroz pustinju, nahranio sav narod koji je išao za njim. Svi su dobili dosta, čak je još i preostalo. Novo vrijeme je očigledno konačno započelo. Ljudi imaju sve što trebaju i što su do sada tražili. Ali Isus izbjegava masu. On je postigao nešto što nije htio tako postići. Ono na što je on ciljao nije došlo do izražaja kod mase. Njoj je dovoljno kada biva sita i doživi malo promjene. Njemu nije bilo važno samo zasićivanje. On je htio demonstrirati početak Božjeg kraljevstva. Ali gdje leži razlika između polaska u zemlju bezbrižnosti i polaska u Božje kraljevstvo?
Danas kao i nekad
Ne stoji li Crkva danas pred istim nerazumijevanjem? Ona stoji nasuprot jednom društvu koje je svoju glad za kruhom nadišlo. U tom društvu okreće se skoro sve oko igara. «Samo još 5 dana do vikenda», počinje se A-3 moderator u ponedjeljak jadati. Grand prix, europsko i svjetsko prvenstvo, donose mnoge promjene u svakidašnjicu. Let na odmor s garancijom sunca i razonode čine život vrijednim življenja, makar jedno izvjesno vrijeme. Ne ostaje ništa neiskušano kako bi se užitak kruha i igara povećao kroz sve veće rafiniranosti. Vrlo je teško, u sitom društvu, pridobiti ljude za solidarnost i zalaganje za one koji trpe. Za jednu Crkvu koja radi na izgradnji boljeg i pravednijeg svijeta, može se oduševiti samo manjina, ljudi koji još, u bilo kojem pogledu, imaju osjećaj gladi.
Kraljevstvo Božje nije pokret mase
Što je htio Isus sa svojim kraljevstvom Božjim? Zašto se nije zadovoljio time da opskrbi ljude životnim potrepštinama, da postane «kralj kruha»?
Isus je htio dovesti ljude do posve osobnog odnosa s Bogom, spoznaje Boga i produbljenja odnosa međusobno. To pak ne uspijeva u jednom masovnom pokretu. Taj put mora svatko sam proći: Mariji od Magdale, Petru, Tomi i drugim učenicima taj će korak uspjeti nakon dugog puta suputništva i sljedbe.
Mi danas svi želimo da Crkva postane (opet) jedan masovni pokret. Moja starija braća se oduševe kada pričaju o uspjesima dušobrižništva u poslijeratnom vremenu, o velikom mnoštvu koje se dalo pokrenuti.
Ali za čime gladuju ljudi koji su siti? Za čime gladujem ja kada sam sit? Iako ja svoju glad zadovoljavam sve većim izbirljivostima i sivilo svakidašnjice utapam u sve šarenije boje, dospijevam do jedne točke kada se pitam: «Da li je to sve?»
Ispunjeni odnosi
Pored gladi za kruhom i igrama, vidim još glad za ispunjenim (ljudskim) odnosima. Za odnosima, koji su mnogo više nego samo «kontakt», više nego zajedništvo doživljaja, više nego društvo...
Isus me zadivljuje, jer nam označuje putove kojima je i sam išao, kako možemo utažiti svoju glad za ispunjenim odnosima. Nisu slučajno njegove glavne zapovijedi zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. On je pokazao kako mogu nastojanja za uvijek dubljom i prisnijom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu ispuniti život i otvoriti nove životne i iskustvene dimenzije.
Spoznaja Boga
Odnos se doživljava duboko tamo gdje čovjek bolje upozna drugoga, bolje ga shvati, nešto nasluti o njegovoj tajni. Odnos ima nešto zajedničkoga sa spoznajom. Isus se povlači, razočaran, jer ga ljudi nisu zapravo prepoznali, već su ga krivo razumjeli i omalovažavali.
Spoznaja Boga znači biti prisan s Bogom, nešto o njemu shvatiti, naslutiti. Tamo gdje Bog biva spoznat, počinje Božje kraljevstvo.
P. Hans Hütter prevela Katica Kiš
5.
1.Vlast i novac
Današnje nam evanđelje govori o jednom, vrlo važnom pitanju, a to je: gdje Bog za nas želi biti uočljiv i relevantan. Na kojoj razini nas može dohvatiti da nam daruje ono što možemo dobiti samo od njega - ono božansko što naš život povezuje s njegovim početkom i ciljem. Dok nam se naviješta negdašnji događaj, to bi trebalo utjecati na promjenu života.
Vlastito ljudskom životu jest da se razvija u odnosima koji nisu određeni instinktima ili strogim mehanizmima. Trebamo naći svoje mjesto u svijetu i tako sebe izgraditi time što ćemo graditi odnose prema svemu što nas okružuje. Naravno da ne moram počinjati od nule – ne možemo započeti ne obazirući se na neke zadane okolnosti i datosti. U našoj najužoj okolini učimo – pa i po najružnijim primjerima – kako trebamo izgrađivati odnose prema drugim ljudima. Po drugima učimo govoriti, ljubiti, mrziti, postajati ja. Zaista, u dubini, me dohvaća ono što je izgrađeno na povjerenju. Tu sam ja jedan prema jedan u odnosu prema drugima.
No, ipak gdje se ne radi o osobnom području, to ne može tako direktno funkcionirati. Trebamo nešto što će stajati i za svakog pojedinog čovjeka, jer niti je moguće, niti vrijedno uspostavljati osobne odnose sa svima s kojima dolazimo u kontakt.
Klasična sredstva koja ljudima omogućuju kontakte, ali toliko sprječavaju intimnost i blizinu, su vlast i novac.
S osobnim prijateljem moguće je obostrano pomaganje, ali sasvim sigurno da se neću povezivati sa svakom prodavačicom na tržnici ako želim kupiti kilu krumpira. U prijateljskom krugu se odnosi mogu dinamički izgrađivati dok je, u jednom poduzeću, bitno i važno da postoji jasna odgovornost i stručnost za neku stvar. Moć ili novac nisu temelj za osobne odnose i obrnuto.
2. Duh Sveti
Što nam to govori Evanđelje u 6. poglavlju Ivanova evanđelja? Isus odlazi na brdo i hrani nepregledno mnoštvo. U njegovim govorima koji slijede postaje jasno što je temelj, pozadina svega i zašto Ivan to naglašava: jer se u reakciji ljudi vidi što je vjera, a što nevjera. Pokazuje se gdje Bog može ljude zahvatiti, a gdje ne.
Mnoštvo je došlo, jer su vidjeli kako je Isus izliječio bolesne u Galileji. Jeli su i kruh kojega je čudesno umnožio. Da, uočili su i da je Isus obećani prorok. No, ne vjeruju mu. Isus jasno prepoznaje: žele ga učini svojim kraljem, žele ga ugraditi u svoje planove, ali u stvarnosti, u njega ne vjerovati. U stvarnosti kad je Isus kasnije rekao da je on sam kruh života, ostavili su svog kandidata za krunu samoga. Ostadoše samo dvanaestorica. Jednom od dvanaestorice je Isus postavio pitanje o njegovoj vjeri time što ukazuje na mnoštvo i njihovu glad. Bio je to Filip. No, Filip još treba učiti vjerovati, on treba ući u dublje sfere. Na Isusovo pitanje Filip računa koliko bi trebalo denara za tolike nahraniti. Jedan drugi od dvanaestorice, Andrija, dovodi k Isusu dječaka s pet kruhova i dvije ribe. Da li je time naznačena i Andrijina vjera? Isus uzima kruhove i ribe i daje ih ljudima.
Znak u Ivanovu evanđelju čak nije to što su se ljudi najeli. Isus traži od učenika da sakupe ostatke. Napuniše dvanaest košara i to je znak. To je znak da se vjera među ljudima mora najprije izgrađivati i to od čovjeka k čovjeku, počevši od dvanaestorice. To su isti oni koji su ostali uz Isusa kad se, na kraju poglavlja, govori da će se Isus sam predati za život ljudi.
Tu se govori: «Mnogi od njegovih učenika rekoše „tvrd je to govor“, taj govor je nepodnošljiv, tko to može vjerovati?» Vidjeli su znak, za njih je bio očaravajući, ali se nisu htjeli otvoriti da i njima taj znak progovori. Da, oni bi htjeli proroka koji će, kao kralj, potjerati Rimljane i preuzeti vlast u ime pravde – to bi prihvatili. Ali da se otvore riječi koja dolazi od Boga, to ne mogu – «zbog toga su ga napustili mnogi učenici, više nisu išli s njim». Tako izgleda u evanđelju. Dvanaestorica su jedini koji su, od početka, željeli vjerovati. I što se dogodilo? Petar, u ime Dvanaestorice, govori: «Gospodine, kome ćemo ići kad ti imaš riječi života vječnoga. Vjerujemo i priznajemo, ti si svetac Božji!»
I to je smisao znaka: ono što se ne može kupiti za 200 denara, ono što ne može koristiti kao podloga za zemaljsko kraljevstvo, to je ono najviše što nas susreće, to je «svetac Božji».
3. Odnos prema Bogu
Evanđelje direktno dotiče novac i vlast s jedne strane i direktni odnos, s druge strane.
Ne ide se za tim da se obezvrjeđuju ni novac, ni vlast. Oboje imaju svoju vrijednost, jer su zajednički i neosobni. Po tome se može živjeti, time što svaki poslovni, politički ili zanatski odnos ne postaje dramom, niti mješavinom odnosa. Oni su neosobni, ne dosižu dubinu našega bića. Novac je podoban za trgovinu i vlast, ali ne i za vjeru. I tako, naš vlastiti, osoban svijet ostaje nedodirljiv. Međutim, mnogo je gore ako novac i vlast prodru u naše intimnije sfere i tu zavladaju, tada djeluju razarajuće.
U razgovoru s Filipom Isus pokazuje jasnu granicu; kruh kojega će Bog dati ne može se pribaviti za novac. I 200 denara, što je tada bilo vrlo mnogo novca, je ništa za tolike. Vjeru se ne može platiti, niti se novcem možemo otkupiti od besmisla. Tek kruh i riba jednog dječaka, onda za razliku od danas – privredno nevažni subjekt – tek dječak, daje Isusu tvar, materiju kojom on može postaviti znak.
Ono što Isus čini je znak za ono od čega svaki čovjek može živjeti. I od toga još uvijek ostaje puno za druge. Sigurno da je to već onda bilo teško razumljivo. Prvo što je ljudima palo na pamet, nakon što su vidjeli znak i htjeli ga pretvoriti u novac, je «sila» kojom su htjeli Isusa « na silu» učiniti kraljem. Kao da bi na drugoj strani, u kraljevskoj palači, bilo moguće «Boga na silu učiniti prisutnim».
Podijeljeni kruh je znak. Po tom znaku se odlučuje jesmo li za stvaranje odnosa s Bogom, da li nam Bog može govoriti, da li je i za nas ovaj svetac Božji, u stvarnosti našega života. Bog nam se daruje u onome što nam nudi dječak. Kruh koji se lomi, koji se svakom pruža hrani nas božanskim životom.
6.
Mk 6 1-15
Pripovijeda se kako su mnogi slijedili Isusa. Slušali ga kako propovijeda, gledali kako ozdravlja bolesnike. Postali su znatiželjni. Našli su nešto na tom čovjeku i poruci i željeli su to ponovo čuti i doživjeti. Možda su i zamišljali da je to čovjek koji bi mogao utažiti cijelu našu životnu žeđ, našu glad za ljubavlju, našu glad za vjernošću, pouzdanošću, za sigurnošću, zdravljem i spasenjem. On govori o Bogu kao našem Ocu. On nam govori da nam sve to Bog želi dati. Ako je Bog stvarno takav, onda uistinu možemo živjeti.
Mogu zamisliti da se ljudi nisu mogli naslušati ove poruke i da su jednostavno zaboravili nabaviti štogod za jelo. A onda im je stvarno počelo kruliti u želucu. Sjećam se nekih prigoda kada uronjeni u Božju riječ, nismo ni opazili da je prošlo podne, sve dok nam želudac nije počeo kruliti.
Isus je to znao. I to mi je kod njega veoma ljudsko i nježno. Isus ne prelazi preko ovih potreba. U sebi je već davno zaključio da će on dati ljudima jesti. No, ne želi biti čarobnjak. Želi vidjeti i najmanji doprinos ljudi. I jedan dječak počima. Dječak, za koga svatko računa da on nema što dati, taj daje nešto. Jedini među 5000 ljudi on daje 5 kruhova i dvije ribe. Možda su onda i drugi ponudili svoje tajne zalihe? O tome nema ništa, - ali i da jesu, to bi bilo veliko čudo da je hranu međusobno bratski dijelilo 5000 ljudi.
Isusu je dovoljno 5 kruhova i 2 ribe. Ako jedan daje sve što ima, onda će i drugi biti siti. Ne radi se o tome da ja moram učiniti prevelik napor. Radi se o tome da svim srcem darujem ono što imam. To može biti moja radna snaga za obitelj, moje vrijeme za ljude, moja briga za bolesne, moje sposobnosti za zajednicu, mali prilog za ljude u bijedi. Isus mijenja ono što izlazi iz srca, tako da će svi biti siti i da će biti za sve.
No, događa se još i više.
U Kani galilejskoj je pretvorio vodu u vino za uzvanike na svadbi. Ovdje, sa dvije ribe i par kruhova, hrani tisuće. I danas. Danas mu prinosimo naše siromašne darove: malo komadića kruha, par kapi vina – plodove zemlje i našeg rada. I on ih opet daruje potpuno promijenjene. On nam se sam daruje. Kruh i vino ne utažuju samo glad i žeđ. Kruh i vino postaju sam Isus koji želi utažiti sve naše životne čežnje.
I on želi da mi činimo isto, da mu se mi prepustimo da bi nas mogao promijeniti, da bismo i mi ljudima utaživali njihovu životnu čežnju za ljubavlju, vjernošću, povjerenjem, sigurnošću.
To znači biti kršćanin. Dopustiti da nas Isus preobrazi da bismo mi postali kruh za druge.