Molitva dobrom pastiru
Bože, nebeski Oče,
ti si kao dobar pastir,
ti me vodiš na zelene pašnjake.
Ti me poznaš,
ti si sa mnom - sve dane života moga.
Zahvaljujem ti za tvoju blizinu,
iako je baš uvijek ne osjećam.
Budi mi zaštita i pomoć
kad me spopadne strah,
kad svagdašnjica prijeti da me proguta
i kad lutam i tvoj glas ne slušam,
jer ti si moje utočište i zaštita.
Tebi hvala i slava u vijeke vjekova,
Stota ovca
Bila sam stota ovca
zbog koje moj pastir
ostavi u stepi devedeset i devet drugih.
I on me uze na svoja ramena
da više ne zalutam
naslonio je vrat i lice
na moju vunu
uze mi noge u ruke
i skače sa mnom
preko plotova i kamenja.
Od onih drugih devedeset i devet
nikad ni jednu nije uzeo na rame
i nikad nije osjetio ni od jedne
vrat i lice
u svojim rukama
Sve su one imale
jedna drugu
a ja sam imala
samo njega.
Isolde Lachmann
Crna ovca
Jedna ovca iz naše sredine nedostaje.
Zar se udaljila?
Hoće li biti ostavljena?
Da li ju je netko iz stada otjerao?
Trebalo bi se za nju brinuti.
Netko od nas za njom mora poći.
Stado će se držati zajedno.
Ponekad je briga za
tom jednom ovcom
važnija od skrbi za cijelim stadom.
Klaus Huber
Dobar pastir
Dobri pastiri
su dobri ljudi
koji me rado imaju
koji idu sa mnom
koji su uistinu uza me
koji se, sa mnom, smiju i plaču
koji mi pokazuju
da je moja svakodnevnica
puna životnih mogućnosti.
Dobri pastiri
su ljudi
koji nadom zrače
i radošću koja je priljepćiva.
Dobri pastiri
su ljudi
koji nisu samo razumljivi sami po sebi
nego povjerljivi
i u svom blagostanju nalaze moj ja,
ja sam za tebe tu.
Almut Haneberg
Vrste pastira
Postoje tri vrste pastira, jedni se brinu za vunu, drugi za meso, treći za mlijeko, a za ovce nitko.
Definicija:
Pastir – čuvar ovaca, goveda, svinja i drugih domaćih životinja u vremenima razvijene zemljoradnje je vrlo važno zanimanje..
U najstarijim vremenima pastir je pripadao nižoj kasti, neozbiljan, divljački i izvan društva. U 18. st. su pastiri imali veliku vrijednost… Pastir je često puta, u poeziji, idealiziran « Novi Herder, svezak III
Služba pastira
Pastirska služba je u poslanju Krista, dobrog Pastira dana kao temeljna stvarnost i naziv apostolske Crkvene službe, posebno službe biskupa, svećenika – župnika (pastor). Unutar apostolske službe razlikujemo trostruku službu: proročka-navještajna služba; svećenička-služba posvećivanja i pastirska-predvodnička služba, a svaka od njih je jedna od tri Kristove službe (prorok, svećenik, kralj, odnosno pastir) i one su analogne sveukupnim službama i zadaćama u Crkvi. Ima u Crkvi «različitost službi, ali jedinstvo poslanja». Apostolima je predano, u njegovo ime, njegovom punomoći, da poučavaju, posvećuju i vode. Laici isto tako imaju dioništvo u Isusovoj svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi i ostvaruju, u Crkvi i svijetu, vlastiti dio poslanja cijelog naroda Božjeg» LG 21.28
Obećanje
„i nije naša stvar proreći dan...“
Ali će dan doći u kojemu će ljudi biti pozvani da riječ Božju tako navješćuju da će se svijet promijeniti i obnoviti.» Dietrich Bonhoeffer
Župnik
Župnik je jedan od mnogih udova. On nije glava (to mjesto je rezervirano samo Isusu), ali se može usporediti sa živčanim sustavom koji poruke iz glave prenosi pojedinim udovima. Mnogi članovi župe ovo ne prepoznaju. Ako ne očekuju da župnik sve čini, ali očekuju da on učini veći dio. Mnogi misle da župnik mora ostvariti brojna očekivanja: treba biti dobar govornik, prokušani dušebrižnik, učeni teolog, stručnjak u javnom komuniciranju, socijalni savjetnik, moderator, evanđelist, učitelj, specijalist za pokope i u, svim drugim zemaljskim stvarima – osim možda u hodanju po vodi. Ovakvog «svemogućeg» župnika traži stotine župa.
Naravno da ga nisu i ne mogu naći. Svatko tko je imao vezu s darovima Duha zna da toga nema.
Peter Wagner: Kao u zrcalu.
Pastiru, gdje si, sve nam nedostaje?
Pastiru, gdje si, sve nam nedostaje?
Zelene livade se pretvoriše u suhe pustinje,
bistre vode mira postale su neupotrebljive baruštine koje nisu za piće.
Tko nas vodi, pastiru?
Glad i žeđ više ne možemo utažiti,
prašina nam tjera dušu iz tijela.
Osjećamo da lutamo krivim putima.
Pogrešne tračnice, jer ti više nisi s nama.
Tvoj pastirski štap, tvoj stup od ognjenog oblaka
koji nam davaše pouzdanje nestao je u praznini i pustari.
Nema potpore, nema utjehe.
Sve nam postaje neprijateljsko,
priroda i okoliš, narodi koji nas okružuju.
Naše ruke i stolovi su prazni, ostavljeni,
nitko nam uljem ne maže ranjene glave,
pehar nam je do vrha ispunjen i prelijeva se od unutarnjeg nemira.
Tvoja milost, tvoja dobrohotnost
koje su nas vodile u našim danima,
su pretvorene u noći pune mržnje,
odbacivanja koje nas progoni.
Gospodine Bože, naš Pastiru,
smijemo li se vratiti u tvoju kuću,
u tvoju zemlju i tu se skloniti,
zauvijek i svagda,
u svim danima i noćima našeg života?
Jacobs Immanuel: Izrael – zemlja protivnosti
Gospodine, na putu smo
Gospodine, na putu smo
Naš život – čiji si ti prijatelj
Započe riječju – idi…
I ne ostane nam konačno ništa
Drugo nego pokušati ići kao da važemo život.
Ponekad, Gospodine, ide se kroz svjetlo i toplinu
Nekad kroz tamu i sjene
Hladnoću kao kroz duboku provaliju.
Koliko sam često išao putovima
A da o tome nisam ni mislio,
Koliko je puta
Moj život bio i jest
Besmisleni put?
I kad je put bio naporan i težak
I kad sam više posrtao i išao
Kad sam išao, kako u dobru, tako i u lošem
Gospodine, onda ovaj put preda mnom
Kamenje je stavljeno na njega
Već na početku.
Sjajno sunce žarilo je i palilo dolinom
I pretvaralo je u peć
A kamenje je postajalo bijelo
I nestajali su tragovi na pijesku.
No, bilo je jedno stablo
I stablo je bilo zeleno, i reče
Da se ovdje može živjeti. I kad sam
Se na njega popeo, trebao sam s njegovih vrhova vidjeti
Cijelu provaliju – dalo mi je novu orijentaciju. I postoji život
na mom putu
i ako sam spreman mogu ga sresti.
Susret
Na putu je moja «statio» - postaja – mjesto odmora
I moja otvorenost za susret je odluka za
Njegovu dubinu – njegova sila, preobražavajuća sila budi ti Gospodine svima
Snaga onima koji traže nove putove
Budi ti put svima koji stoje pred ponorima.
Jacobs Immanuel: Izrael – zemlja suprotnosti
Rastrgani čovjek
Mnogi suvremenici još nisu shvatili koliko su se promijenila vremena. Mnogi vjeruju da se može živjeti kao pred trideset ili četrdeset godina. No, to je teška zabluda. Veoma mnogo se promijenilo, kako na ekonomskom, privrednom planu, tako isto i na religiozno vjerskom planu. Materijalna bijeda je uglavnom nestala, ali nutarnja bijeda strahovito raste. Svi se nalazimo u nekakvoj aktivnosti bez pauze, materijalni posjed i potrošnja vrijede kao najveće dobro. Orijentirani smo prema trenutnim prednostima i sebičnim interesima.
Živimo u društvu kojem se svatko bori protiv svakoga i uvijek smo spremni okrenuti se prema hvaljenim, ali i neprovjerenim načinima života. To vrijedi i za nas kršćane.
Ali, ako čovjek prezire određene životne zakone i mudrosti, postat će bolestan – bolestan na tijelu i duši. Sav trud oko odgoja u zdravstvu, medicini, psihoterapiji ide za tim da čovjek može opet raditi. Radi se uvijek o ponovnom uspostavljanju sposobnosti za rad za svijet, svejedno da li se radi o prelomljenoj kosti ili liječenju nekog kompleksa. Ako pogođeni može raditi, onda je zdrav.
I tada dolazi kriza. Iako čovjek ima sve i zdrav je, upada u beznadnost i besmislenost. Iznenada i neočekivano čovjek u sebi osjeća duboku čežnju za spasonosnom tišinom koja bi ga izvela iz raskomadanosti i površnosti, koja bi ga opet učinila čovjekom – gdje će naći mjesto za susret s Bogom i drugima.
Kako se može oporaviti ova izgubljena sposobnost? Meditacija je jedan od putova da bi se krenulo ususret ovim probuđenim težnjama – stvoriti u čovjeku prostor da dođe u jedinstvo sa samim sobom i s drugim ljudima, da se može naći sa stvorenjem i Stvoriteljem. Ona nam pomaže da budemo sposobni čuti glas, odgovoriti na poziv Božji, biti otvoreniji za ljude i za ono što je Bog u nas položio. Meditacija uzima čovjeka sasvim ozbiljno, u svoj njegovoj cjelovitosti – tijelo, sposobnosti srca, njegovu spolnost, a ne samo razum. Čovjek se tako daruje i postaje sve spremniji dati ono što omogućuje drugima da žive. U nutrini svakog čovjeka postoji sasvim osobno područje u kojeg ima pristup samo Bog. On kuca, želi ući u našu nutrinu, ali često ne ulazi, jer mi sami nismo kod kuće, jer smo mi od «kućice». A jer mnogi nisu sposobni i nisu voljni Bogu se otvoriti, njihovo srce je žalosno.
Tražimo sreću u vrevi i užurbanosti umjesto da se povučemo u sebe da bismo mogli čuti Boga. Bog boravi dublje u nama nego naši snovi i naša savjest. Bog je pratilac koji ide s nama od rođenja.
Ako ga pokušamo slušati u meditaciji, toj oazi usred pustinje života, zdenac koji nam daje snage posred svih vanjskih, materijalnih obilnosti da nutarnje ne izgladnimo i ožednimo. To je put k izvoru života za sve ljude kojima je važnije biti od imati.
Pedrova molba sestri Rozi
Pedro je Peruanac i dok je jednog dana sjedio na ulici igrajući se kamenčićima, prolazila je sestra Roza i upita mališana: «Pedro, reci mi što mogu učiniti za te?» Pedro razmisli koji trenutak i reče: «Dođi sestro, sjedni kraj mene.» Malo kasnije doda: «Ako si kod mene, više nisam sam, nije me strah.» I opet, nešto kasnije: «Sestro dok si ovdje, kraj mene, to je kao blizu Boga.»
Balling Adalbert Ludvig: Bog je naš prijatelj
Poznavati Krista
Razgovor između čovjeka koji se pred kratko vrijeme obratio i nevjerujućeg prijatelja.
Ti si se, dakle, obratio Kristu?
Da
Onda dobro znaš o njemu, reci mi u kojoj je zemlji rođen?
To ne znam
Koliko je bio star kad je umro?
Koliko je propovijedi održao?
To ne znam.
Onda malo znaš za nekoga tko misli da se obratio Kristu.
Imaš pravo, stidim se da koliko malo o njemu znam, ali toliko znam da sam pred tri godine bio pijanac, da sam bio u dugovima, obitelj se raspadala, žena i djeca su se, navečer, bojali mog dolaska kući. Sada sam prestao piti, nismo više dužni, sretna smo obitelj, djeca me, svake večeri, nestrpljivo čekaju. Sve mi je to Krist učinio, toliko o njemu znam.
Anthony de Mello: Zašto ptice pjevaju
Pastir
Ti koji si se nazvao pastirom
Budi za nas pastir
Svi smo mi izgubljene ovce.
Izgubljeni čekamo na stanicama
Ulazimo i silazimo
Vozimo se naokolo
I željeli bismo jednom doći kući.
Zovi nas imenom
Jer smo bezimeni jedan za drugog.
Nosi nas kao janjce
Brani nas od vukova
Nosi nas kući,
Čuvaj nas!
Budi naš pastir, naš čuvar.
Roeland Joop: Nakon kiše, zelena trava
Dok me život tjera
Dok me život tjera
I dok ideje i planovi
Prolaze glavom već od zore
I kad se vratim tebi
A ruke i noge zapletene u mrežu dana.
Tad je vrijeme za odlazak u pustinju gdje me život neće progoniti,
Nego mamiti
.
Poveznice za liturgiju i propovijedanje
a) Dnevno evanđelje (Mk 6,30-34) nam daje prigodu malo razmisliti o Isusu - pastiru pod stresom. Pitao sam ljude, ne teologe, da mi reknu svoje mišljenje o tekstu. Evo nekih reakcija:
- mislim da je Isus imao sasvim pravo malo se povući
- kao i danas.. mnogi traže nekoga tko bi im pokazao pravac. I ako ga imaju, onda ga nemilosrdno iskorištavaju dok ga ne iscijede.
- mislim da je odlično što je Isus učinio, ne znam bih li ja bio spreman to učiniti.
- uvijek fali vremena, jedan mi reče: nemam vremena ni za sebe, a drugi mi reče: nitko nema vremena za mene.
- i velika je opasnost za poznate ličnosti iz politike i života što grade zidove oko sebe i nikoga ne puštaju u svoju blizinu, jer ne mogu izdržati pritisak.
b) Navještaj blage vijesti bio je za Isusa i njegove učenike vrlo težak posao. Posljedice njihovog misionarskog djelovanja (priliv ljudi, pritisak njihovog očekivanja, stajanje „pod svjetlima pozornice", pred očima javnosti) i za Isusa, i za njegovu družinu je bio poprilično stresan s opterećenjima i ograničenjima za „privatni" život i „privatnost grupe". Život: ne imati vremena za sebe, jedva se nađe vremena za zajedništvo (zajedničko jelo) neprestano rastući pritisci. Mnogi slušatelji bi mogli tako otkriti sve aspekte svoga života. Tako bi mogli Isus i njegovi učenici izgledati vrlo „ljudski".
c) I opet, evanđeoski tekst uzima poznatu sliku o pastiru i ovcama - u vrijeme Isusovo svagdašnji, uobičajeni prizor. Za nas je to postala rijetkost, osobito pozitivno shvaćena. Ovce se redovito uzimaju kao glupe životinje, nezaštićene i bez obrane, kao životinje stada, bez osobnosti. Tko se od nas želi usporediti s ovcom? Tko želi svoje izjave uspoređivati s „blejanjem" i tko se želi podložiti jednom pastiru? U vremenu kad mnogi ljudi shvaćaju i otkrivaju - hvala Bogu - svoju ulogu u Crkvi, treba, kod ove slike, biti vrlo obazriv ako se ne želi naletjeti na odbijanje i negativno shvaćanje.
Tumačenje teksta
a) Jer 23, 1- 6
Kraljevske izjave o Davidovom izdanku (23,1-8) spadaju u mlađe spise Jeremijine knjige.
Nevjerni pastir (= vođa) ne ostaje bez posljedica. Jahve se žali zbog loših vođa svoga naroda, čije vladanje donosi narodu nesreću i propast (r. 2) I prijeti se kaznenim sudom ovakvim lošim vođama. Nisu se brinuli za one koji su im bili povjereni. Sada će se Jahve „pobrinuti" - i to na način koji im ne obećava ništa dobro.
Istodobno Jahve zahvaća u korist svoga naroda. On sam preuzima pastirsku službu za sve što će njegovo stado trebati: za okupljanje, jedinstvo, za hranu, za povećanje broja i za uzdržavanje na život i za život bez straha. (rr 1-2) Jahve će se pobrinuti za nove, bolje pastire (r 5) On će pozvati novog kralja iz plemena Davidova.
b) Ef 2,13 -18
Iako se o ovoj slici ovdje direktno ne govori, Isus preuzima, po riječima poslanice Efežanima, onu službu
pastira koja odgovara odijeljenom čovječanstvu, a koju u prvom čitanju iz Starog zavjeta (Jer 23,1- 6) Jahve ocrtava za svoj narod: svojom krvlju (rr 13-14). Isus se brine za okupljanje naroda, omogućuje svome stadu novi život (r 15) i pokazuje putove za zajedničko življenje u miru (r 16). Kako se to događa aktivno i dinamično, pokazuje se postavljanjem suprotnosti, jedno nasuprot drugog: Isus raskida neprijateljstva - i uspostavlja jedinstvo (pogana i Židova) - uklanja zakon - i stvara nove ljude: ubija neprijateljstvo - i pomiruje, stvara mir. Tako Isus postaje središte svoga stada, on je putokaz na životnom putu, ali je ujedno i put za one koji su mu povjereni, koje vodi k Ocu (r.18), k pašnjacima vječnoga života. Toliko o riječima poslanice Efežanima koje su istovremeno i opis biti euharistije, koja je najjasniji znak Isusovog spasenjskog djelovanja.
c) Mk 6, 30 - 34
Kad su se poslani učenici vratili k Isusu s prvog misijskog poslanja puni doživljaja i novog iskustva (iz
njihove misijske djelatnosti Mk 6, 6b-13) on je želio za njih i za sebe naći mjesto tišine i opuštenosti. Ovu Isusovu nakanu se može promatrati s više aspekata:
- izbjegavanje Heroda Antipe (4. pr.Kr. - 39. nakon Kr.) koji je mogao postati opasnost i za Isusa nakon pogubljenja Ivana Krstitelja.
- kao čista priprava (predigra) onoga što će se kasnije dogoditi, velikog čuda, čudesnog hranjenja u pustinji više od pet tisuća ljudi
- kao faza promišljanja, gdje će se iskustva odmjeriti i analizirati, a što se događa u Isusovoj školi. Ako se želi kontekst shvatiti kao brižljivost pastira za svoje, onda u prvi plan dolazi jedan sasvim drugi pogled. Isus želi sebi i učenicima omogućiti vrijeme mira, nekoliko sati opuštanja u proživljenom zajedništvu, pauzu koja daje novu snagu, neku vrstu zone „bez stresa". Možda toj ondašnjoj situaciji dolazimo sasvim blizu s našim „godišnjim odmorom."
No, od zamišljenog povlačenja nema ništa. Isus i njegovi pristaše su u fokusu javnosti, prebrzo se saznalo za plan i prebrzo su otkriveni.
Ovdje se ponovno pokazuje Isusova briga za sve koji od njega očekuju vodstvo, životne linije vodilje i upute (pouku): jer bi ovi ljudi bez njegovih riječi ostali bez pomoći u orijentaciji (r 34) i potreb e za odmorom i mirom. Kao dobar pastir, Isus se ne odriče (ne u biti, ali u ovoj situaciji) svoje nutarnje sabranosti da bi mogao sakupiti raspršeni izraelski narod.
Misno slavlje
Pozdrav:
Vjerni i milosrdni Bog neka bude sa svima vama
Uvod:
I.
Tko radi, ima pravo na plaću i na vrijeme odmora. Dok se čovjek brine za sebe, ne smije zapustiti samoga sebe. Nevolja ljudi će uvijek nalaziti ljude koji će željeti pomoći onima koji su upali u nevolju i koje je ta nevolja srušila. Da bi im se moglo pomoći i Isusovi učenici su trebali vremena i odstojanja. Tako je i za nas služba Božja - Misa - vrijeme koje uzimamo za sebe da bismo se mogli ponovo susresti s Bogom i bližnjim.
II.
Neki misle da s Bogom mogu razgovarati, moliti mu se bez zajednice, bez bogoslužja npr. u prirodi. Posvetiti nedjelju znači mnogo više od biti sam s Bogom. To znači sakupiti se s ostalom kršćanskom braćom i sestrama i dopustiti Isusu da nas pozove kao svoju zajednicu kojoj on želi dati svoj mir u ovome svijetu čiji se duh odražava u životu župe i zajednice vjernika. Isus ne diktira svoj mir poput pobjednika, on nudi i poklanja kao mogućnost zajedničkog života. I sami trebamo aktivno sudjelovati i učiniti sve da izgrađujemo mir. Tako se sada obratimo Bogu i molimo ga za milosrđe.
Molitva vjernika
Isuse, dobri pastiru, ti se za nas brineš. Poznaš naše brige i potrebe svoga stada. Poznaš naše čežnje i nadanja. Zato ti sada iznosimo naše prošnje:
Za sve one čiji je život srušen, koji ne znaju ni što, ni kako i nemaju nikoga tko bi im pomogao, molimo te
Za sve one koji su se poveli za lošim i nevaljalim učiteljima i tako je njihov život zauvijek srušen, molimo te
Za sve one koji se brinu za druge ljude i u toj brizi imaju premalo vremena za sebe, molimo te
Za sve one koji su se previše opteretili životnim brigama i zbog toga se zatvaraju pred drugim ljudima, molimo te
Za naše pokojne, privedi ih iz tamne i duboke jame smrti u svjetlo tvoga kraljevstva, molimo te
Za mnogo te toga molimo, gospodine Isuse Kriste, pomozi nam u svemu onom što nadilazi naše snage, pomozi nam da činimo ono što je nama moguće činiti. Budi nam brat i prijatelj, budi nam dobar pastir, sada i u vijeke vjekova.
Meditacija nakon pričesti
Gdje se druge ljubi
tu je mjesto zajednice
koja se naziva po Isusu.
Ona treba poput njega
svoj život dijeliti i ozdravljati
bolesne i hrome
slijepe i gluhe
i imati milosrđa prema
siromasima i bijednima
Gdje se događa ljubav
nevolja ima svoj kraj
tu zemlja postaje nova
Gdje se bori protiv borbe,
tu je mjesto zajednice
koja se naziva po Kristu.
Ona treba poput njega govoriti
i za pravo i pravdu se boriti
lomiti vladanje klasa
i svemoć svih mogućih kasa
kao i za jednakost svih rasa
protiv prevlasti i vladanja masa.
Gdje se događa pravda
nevolja ima svoj kraj
tu zemlja postaje nova
Gdje se praštanje i pomirenje događa
tu je zajednice mjesto
koja se naziva po Kristu.
Poput njega ona treba naviještati
oproštenje grijeha
usred oružja
treba stvarati mir
miriti neprijatelje
i gledati ih kao prijatelje
u zajedništvu s Kristom.
Tamo gdje se događa mir
bijeda ima svoj kraj
tu zemlja postaje nova.
L.Zenetti: „Texte der Zuversicht"
Propovijedi:
1.
Tekst evanđelja je bogat slikama i i stvara različita razmišljanja, tako da se otvaraju različiti homiletski putovi. U sljedećem tekstu pokušavam dati skicu propovijedi za svaku od dviju misli - što mislim da je bolje od gotovih tema.
a) Želim li biti ovca u Isusovu stadu? I što imam od toga?
- Spomenuti nelagodu koju imamo ako se uspoređujemo s ovcom! (vidi gore točka c)
- Razjašnjenje: kod ove biblijske slike se ne ide za tim da nas obeshrabri, razočara! Ovdje se radi o nečemu mnogo većem, riječ je o našim životnim potrebama i neophodnim potrebama za kvalitetama pastira. Koje su to životne potrebe ovce: štiteće zajedništvo, obilni pašnjaci i polja, putokazi, sigurno vodstvo kroz „dolinu
smrti".
Prenesimo to sada na nas:
- zajedništvo koje uljepšava i obogaćuje moj život, koje mi daje neku zaštitu i sigurnost, „puninu života",
orijentaciju i mjerila, osjećaj doma
- kakvi su pastiri našeg vremena? Što mi od njih očekujemo? Odgovaraju li našim potrebama?
Isus je brižan pastir (na primjeru današnjeg evanđelja). On se brine i vodi računa o potrebama svojih učenika, ali se ne izvlači od očekivanja „velikog mnoštva"
- Isus ne prisiljava nikoga da ga prizna kao pastira. No, tko to učini dobiva njegovu brigu i pažnju i
njegovu pomoć. Ne samo u riječi i primjeru, nego je Isus za mene „stvarno ovdje"
- znakovi njegovog predanja koje slavimo u euharistiji. I tu, gdje se njegovo stado okuplja na euharistiju, tu su „ovce jače od vukova."
b) Kako se ponašam prema zahtjevima drugih i svojim vlastitim potrebama? Briga do samoga predanja?
- Uvod: Isus u stresu - opis dnevnog prema tekstu evanđelja
- Usporediti sa svagdašnjim životom domaćice, zaposlenika, učenika, studenta...
- Razumljivo da se Isus s učenicima želi neko vrijeme povući, jer se samo onaj koji posjeduje sebe može se
drugima darovati.
- Dolazi nešto drugo, mase čekaju na Isusa tamo gdje se namjerava odmoriti.
- Isusova samilost nadilazi vlastitu potrebu za odmorom.
- Koji mi primjeri padaju na pamet iz vlastite svagdašnjice?
- U nekim određenim situacijama događa nam se kao Isusu, ne smijemo druge odbaciti ukazujući im na
našu vlastitu potrebu.
- I zato izgleda još potrebnije potražiti mjesto i vrijeme vlastitog odmora da možemo odahnuti,
predahnuti i crpsti snagu za dalje.
- Isus nam nudi euharistiju: zajedništvo s njime, zajedništvo s braćom i sestrama, prigodu za uzimanje
„novog zraka", nove orijentacije.
- Slavlje euharistije : mjesto i vrijeme kad se Isus prema meni pokazuje kao brižan pastir, onaj koji me želi
upraviti pravim putem - smijem biti janje da se u životu ne pretvorim u vuka...
2.
Božje obećanje o miru i pravdi, već preko 2000 godina, stoji u suprotnosti sa stvarnošću. Svaka nada u zajednički život među narodima, koja je prošlih godina u Europi počela rasti, svake godine doživljava nova razočaranja. Srušena nada rađa rezignacijom. Svi napori, pa i s Crkvene strane, izgledaju uzaludni i ne opaža ih se. Ima li još što reći obećanje mira i pravednosti svim onim žrtvama rata, izbjeglicama, poginulima, teško osakaćenima?
Tekstovi današnjih čitanja nisu izgovoreni u vrijeme mira, nego u vrijeme rata (prvo čitanje) i u stanju nemira i nezadovoljstva (drugo čitanje).
U prakršćanskim zajednicama je bilo razdora između kršćana koji su došli iz poganstva i kršćana iz židovstva. Pisac poslanice ukazuje na moguće rješenje.
a) Mogućnost međusobnog pomirenja kršćana po Kristu
Ljudi i pojedine grupacije grade ograde i zidove, stvaraju grupe na rubu društva, stvaraju neprijateljske slike da bi osigurali svoja prava i privilegije. Misle da oni ljudi koji misle isto nas potvrđuju, a koji drukčije misle nas uznemiruju i čine nesigurnima. Zato je najjednostavnije one ljude koji misle drukčije podijeliti u kategorije i tako ih se lakše može izbjeći. Pa i u Crkvi, čak i u našim župama, postoje podjele (klerici -laici; muškarci - žene; konzervativni - progresivni; siromašni - bogati).
Tko izbjegava dijalog i ustrajava u monologu (umjesto s drugima, govori o drugima) taj se plaši izgubiti svoje pozicije i eventualne privilegije, tome dijalog ne sprječavaju nemoćni, nego mogući.
Krist je srušio zidove između izabranog naroda i Boga i pogana. On se obraća svim ljudima, bez iznimke. Nema više nikakvih prava na koje bi se netko mogao pozvati. Njegova okrenutost prema nama omogućava nam da se, bez straha, okrećemo prema drugima i da pokušamo interese drugih i njihove ideje učiniti našim vlastitima.
b) Pomirenje s Ocem
Pomirenje koje nam je dao Krist,daje i pomirenje među ljudima. Ljudi u nemiru ne mogu naći put k Bogu.
Mir Božji koji nam se danas obećava se zove „šalom". Što stvara taj mir i pod kojim uvjetima je moguć opisuje pjesma Johannesa Jouradanna „Njegov krik je nijem".
Šalom
poslali su se
da pregovaraju
o da im uspije!
I dok njihov mir
ili kako god se to nazivalo
njihov mir neće biti šalom
U očima onih o kojima se raspravlja
analiziraju njihove riječi
I nalaze u njima
samo svoje interese.
Možda će oružje
dovesti do mira
možda će velikim pritiskom
i zbog njihove bezizglednosti
naći neki kompromis
i nazvati ga mirom.
Pravi mir nema
nikakvog jezika
nego gleda na interese drugih
da budu njegovi interesi.
I puštaju da određuje on
koji je za njih umro
i koji će svima suditi.
3.
Možda ste se pitalkako se postaje apostol?
Čuli ste o velikim apostolima naroda, širiteljima vjere. Ćiril i Metod među Slavenima, Bonifacije među Germanima. To su svijetle ličnosti povijesti. Ljudi koji su nešto postigli i stvorili sebi nekakvo ime. Tako je bilo s 12 apostola, koji su tako nazvani u Bibliji. Oni su, nakon Isusove muke i smrti, išli po cijelom tadašnjem svijetu, došli su čak do Indije da bi naviještali vjeru.
A vjerujem da ste čuli da bismo svi mi trebali biti apostoli vjere. Možda ste to odmah i odbacili, jer bi to bio nekakav prevelik zahtjev, ili ste možda ipak odlučili biti apostol u malom društvu, krugu ljudi. Svatko za sebe, u krugu prijatelja i obitelji. Donositelj Radosne vijesti.
Kako se postaje apostolom? Današnje evanđelje, povezano s onim iz prošle nedjelje, nam daje tri važne upute za to:
1. Treba nas poslati Isus. Ne radi se o tome da se naviješta vlastita mudrost i sebe stavlja na prvo mjesto. I apostol ne smije govoriti o svojim doživljajima, nego u prvi plan stavljati Isusovo spasiteljsko djelovanje. Oslobođeni smo smrti i grijeha, đavao nam više ne može naškoditi, pozvani smo istrebljivati zle duhove koji mnogima opterećuju život.
2. Isus je jednostavno one koje je htio učiniti apostolima, nazvao „dvanaestorica". I nakon što su bili poslani i otišli, nakon povratka on ih je nazvao „apostolima". Apostolom se ne postaje ni školom, ni diplomom, nego jednostavno tako što se krene i počima. Apostol nije onaj koji puno zna, nego svatko tko predaje dalje ono što zna. Apostol nije nikakva titula, nego djelovanje.
3. Nakon što su se dvanaestorica vratila, bili su izmoreni i istrošeni. Tako Isus opaža i određuje da idu malo u tišinu. No, to nije nikakva tišina spavaće sobe, nego vrijeme da budu nasamo s Isusom. Tko želi biti apostol, mora uvijek pronalaziti put k njemu, Isusu.
4. U molitvi, bogoslužju, misi, prije svega u klanjanju svaki apostol nalazi ispunjenje. Tko samo govori, a ne zna slušati, nije apostol. I tko drugima pruža svoj život kao primjer, a zaboravio je gledati na Isusov život u potpunom miru i opuštenosti, nije apostol.
Braćo i sestre, Bog ne traži ni od koga od vas da sutra ujutro, iznad kreveta, postavite natpis „želim biti apostol". Ne donosite takav zaključak.
Nego pokušajte obratno: živjeti doslovno ove tri točke: (1) dopustiti Isusu da te pošalje, ne preskočiti ni jednu mogućnost učiniti dobro. (2) Jednostavno započeti s onim što ste shvatili (3) i biti u najužoj vezi s onim koji je vaša snaga i radost. Ako to činite, onda ne trebate ništa poduzimati da budete apostol, jer jednostavno to već jeste!
4.
Mk 6, 30-34
Vrijeme je odmora za mnoge. Mnogi riječ ferije povezuju s točno određenim očekivanjima: prije svega imati više vremena za činiti ono što se htjelo učiniti već davno, biti slobodan i vrijeme tako rasporediti kako nekome odgovara. Dijeliti svoje vrijeme s onima koji ti odgovaraju. Ferije, od latinske riječi «vacare» što znači bit prazan, biti slobodan.
Slobodan od zanimanja, slobodan od pritiska obveza, od rada. Slobodan za sebe, za obitelj, prijatelje, za hobi ili za Boga. Takve ferije preporuča Isus svojim učenicima: «pođimo na samotno mjesto gdje ćemo biti sami i odmoriti se malo». Više nisu imali vremena ni za jelo, jer je mnoštvo koje je dolazilo i odlazilo bilo tako brojno.
Ovo poznaje svatko od nas, vremena kad ljudi stalno dolaze i odlaze, svatko nešto želi. Užurbanost na poslu i kod kuće, u kući i dvorištu. Vrijeme je kratko, ponekad ne možeš ni jesti u miru, ne možeš u miru ni razgovarati, niti se malo povući.
«Dođite na osamu gdje ćemo biti sami i odmorite se malo»
Vjerujem da bi to Isus i danas rekao ljudima koji se žure da se, na prenapučenim plažama, prže cijeloga dana ili onima koji u kilometarskim kolonama, u zagrijanim automobilima, žure prema jugu. Vjerujem da bi Isus imao sažaljenja za te ljude koji iz užurbanosti rada i kuće jure u užurbanost ferija.
Zašto to oni čine? Mnogi se boje biti sami, jer su tada prepušteni sebi. Mnogi se boje mira i tišine, jer tu susreću sami sebe. Interesantno je da mnogi ljudi nerado ulaze u sebe kod kuće, jer ako smo sami, izranjaju misli i osjećaji koje inače potiskujemo, jer su nam neugodni. Mir, tišina i samoća su kao ogledalo u kojemu vidimo sebe i svoj život.
U ogledalu često otkrivamo neugodne stvari – prve sijede vlasi, prve bore… U tišini otkrivamo bore i lomove u svome životu koje nerado vidimo.
«Dođite u osamu». Vjerujem da je, usprkos svemu, dobro jednom izmijeniti tepih, bilo gdje otići, odvesti se negdje gdje je čovjek sam, gdje te nitko ne pozna, gdje nitko ni od koga ništa ne želi, gdje netko može biti sam za sebe i može ući u sebe.
Učenici su ispričali Isusu sve što su učinili i naučavali. Dobro je, jednom ispripovijedati sve, jer često nemamo za to vremena ili nas drugi nemaju vremena slušati. Pri tome je vrlo važno da sami sebe izrečemo, jer u takvom izricanju napuštamo mnoge stvari. Tu opažam što je važno, ili što je bilo važno, što sam sve napravio, što me još zabrinjava ili što me veseli.
Kad bismo tako razumjeli molitvu, kao pripovijedanje života koje nas oslobađa! Napokon, Isus ni ne želi ništa drugo, nego da mu pripovijedamo o svom životu. Netko je jednom rekao: «najkraće tumačenje onoga što je religija je prekid». Ferije prekidaju našu radnu godinu, nedjelja prekida naš radni tjedan, a molitva prekida naš rad. Bilo da putujem na odmor ili ostajem kod kuće, mogu pokušati, u svakom slučaju, malo se povući, malo biti sam s Isusom i njemu ispričati o svemu što sam u zadnje vrijeme govorio i učinio, što je bilo dobro i lijepo i što nije bilo takvo.
Siguran sam da i po tome dobivam snagu, da ću dobiti novi pogled na stvari i novi poticaj za život. I svatko od nas to treba i to želim kroz ove ferije i sebi, i vama.
5.
Spremni za otok
Odmoriti se, oporaviti želja je mnogih u ljetnom vremenu kada djeca imaju školski raspust i mnogi odrasli godišnji odmor.
«Pođi s nama na jedno usamljeno mjesto i malo se odmori», mogla bi biti i reklamna uzrečica koja bi
mamila mnoge pod stresom, u raj za odmaranje. Dalje od posla, suradnika, šefova i klijenata koji već idu na živce. Ništa ne raditi, biti bez pritiska, ugodno se osjećati.
Također Isusovi učenici osjećaju napetosti i isto tako imaju naporno vrijeme iza sebe. Isus ih je poslao činiti ono što je on činio: ići iz jednog u drugo selo, ozdravljati bolesne, istjerivati demone i ljude dovoditi Bogu. Iskustva i susreti ove pustolovine su bili radikalni za učenike. Na jednoj strani ljudi kojima su mogli pomoći, na drugoj strani nepovjerenje i zavist farizeja i drugih, te Rimljani kao okupatorska sila koji se brinu za «red» i konačno saznanje da toliko mnogo ljudi trebaju pomoć; sve to su donijeli sa sobom kada su se vratili Isusu. Bilo je potrebno o tome razgovarati, izmijeniti iskustva, možda da se dobije malo hvale i priznanja, izaći iz gužve, malo na miru razgovarati s Isusom.
Isus zna da njegovi učenici to trebaju i on ih poziva: «Pođite sa mnom na jedno osamljeno mjesto,
gdje ćemo biti sami i malo se odmoriti». I oni odlaze, brodom.
Ali od odmora nema ništa. Ljudi ih slijede, žure im u susret i mir je prošao.
To je ono što je nama svima vrlo poznato. Upravo tada kada nam treba malo počinka, netko naziva, djeca žele nešto, hitno treba nešto dovršiti...
Pomoć do iznemoglosti
Ja sam sigurna da nije smisao pripovijesti požrtvovnost do krajnosti. Naprotiv, imam prije utisak, da učenici trebaju doći do granice svojih mogućnosti. To što mogu, s Isusovom punomoći djelovati, imalo je dubok utjecaj na učenike i možda u njima probudilo želju, sada odmah, «cijeli svijet dovesti u red». Čežnja za ozdravljanjem i pomoći je vrlo velika.
Pripovijest ne završava tamo gdje Isus uči ljude. Ne samo za duh, za dušu, čovjek treba hranu i za tijelo.
Prije nego što su se učenici mogli odmoriti od svojih djela, stavlja ih Isus pred sljedeći, nerješivi zadatak: oni trebaju nabaviti nešto za hranu za mnoge ljude koji su ih slijedili.
Bezizgledno po ljudskom mjerilu. To nisu učenici ili ljudi koji će iz vlastite snage spasiti svijet. Bog je taj koji poklanja, tako kao pri umnožavanju kruha. Bog siti sve ljude koji se nalaze kod Isusa i daje mnogo više kruha nego što je to potrebno.
Naravno da smo mi kršćani pozvani da pomažemo, tamo gdje to možemo, ali ne do
iznemoglosti, ne tako da mislimo: ja sama/sam ću to obaviti. Mi smijemo i mi se trebamo dozvoliti darivati od drugih i konačno od Boga, čije djelovanje ne poznaje granica. Znati se odmoriti, prije svega tada kada mogu tvrditi: ja sam pokušala sve najbolje, znači povjeriti se djelovanju Božjem, a također i drugim ljudima nešto povjeriti, umjesto da se pravimo nenadomjestivima.
Pomanjkanje orijentacije i nužne potrebe ljudi nisu zasigurno postale manje nego onda;
možda ljudi danas još hitnije trebajupastira. Ako mi sami malo doprinesemo ozdravljenju drugih, a čak ponekad radimo i suprotno, ipak trebamo imati nadu i pouzdanje da naše djelo nije uzaludno.
Regina Wagner prevela Katica Kiš propovijed preuzeta iz: Predigtforum der Redemptoristen
6.
1. slobodno vrijeme i odmor
Odmor je zagorčen prije nego je i počeo. Bilo je planirano osamljeno mjesto uz jezero, gdje se moglo pravilno odmoriti i odahnuti. Daleko od gužve svagdašnjice. Daleko od ljudi koji inače uvijek idu na živce- na osamljeno mjesto – kako je to trebalo biti. Umjesto toga, osamljeno mjesto je prenapučeno tisućama ljudi i svi oni nešto žele.
Isus želi povesti apostole na osamljeno mjesto nakon njihovog misijskog putovanja da bi bio s njima. Prije toga ih je poslao po cijeloj zemlji, dva po dva, da naviještaju Evanđelje i ozdravljaju bolesne. Prema dramaturgiji današnjeg teksta, u međuvremenu je tragično završio Ivan Krstitelj. Time je apostolima trebalo biti jasno da odvažno propovijedanje može naići na protivljenje državnog aparata. Sada su opet kod Isusa. On želi s njima na osamljeno mjesto, da bude s njima sam, nakon svih napora.
No, od toga ništa. Odmor je upropašten prije nego je i pravilno započeo. Masa ljudi je tražila od Isusa i njegovih da ostanu tu. Želja da se bude sam je jaka, ali još jače je sažaljenje: «jer su oni bili kao ovce bez pastira.»
2. Ovce i pastiri
Red čitanja se mogao uzeti iz Starog zavjeta, odlomak iz Knjige brojeva da razjasni što se htjelo reći slikom ovaca bez pastira. Tu piše: «Zajednica Gospodnja ne smije biti kao ovce koje nemaju pastira» - Br 27,17 i jasno je kako su takve ovce prepuštene i bespomoćne pred napadom vukova, one koje bez pastira lutaju naokolo. Bog želi biti pastir svom narodu da ih obrani u borbi i dovede kući. Kad se usporedi s Ivanom Krstiteljem, ova paralela iz Knjige brojeva ima svoj smisao. Ipak je odlučeno da se za prvo čitanje, pred današnjim evanđeljem, uzme tekst proroka Jeremije. I tu se radi o tome da Bog želi dovesti svoj narod da živi u slobodi. Prijetnje nasilne okoline ne smiju raspršiti izabrani narod. Naglasak, u čitanju iz Jeremije, je na zatajenju pastira koje je narod tada imao. «Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju moj narod», opominje Bog. Oni koji su kao svećenici, učitelji, vođe trebali voditi narod, zakazali su. Gledali su vlastitu korist i naklonosti. Slijedili su kompas vlastite sebičnosti. Ovo zvuči vrlo aktualno.
Jeremija stoji nasuprot ovim razbojničkim pastirima i naviješta o čemu se radi: «Pravda i pravo u zemlji». Ne radi se o pastirima, nego o ljudima, o narodu. Kad Krist govori: «Ja sam pastir dobri» (Iv 10, 11; Iv 10, 14), tada jasno pokazuje da se radi o središtu, a ne o periferiji. Ne o putovima prema središtu, nego o Bogu koji je i nas pozvao da budemo njegov narod. U njemu smo kršteni, opskrbljeni njegovim Svetim Duhom, ojačani njegovim tijelom i krvlju.
3. Pravac i obveze
Odmor je, za apostole, otpao. Njihova potreba za mirom i osamom, u ovom času, nema mjesta. Kroz to što se dogodilo dolazi do izražaja razlika koja našu praksu slobodnog vremena dijeli od mira u kojeg nas Isus želi odvesti. Mnogostruko je danas, slobodno vrijeme tako raspoređeno kao posao ili studij. Slobodno vrijeme je planirano, određeno, strukturirano kao i ono što mu je prethodilo. Imati pravac i granice. Za to možda ne može vjera koristiti zahtjeve slobodnog vremena, no da li me je moje slobodno vrijeme dovelo k meni ako sam nedjeljom navečer izmoren stresom odmora? Da li je neki odmor bio vrijedan ako mi opet daje pisaći stol kao alternativu? Takvom slobodnom vremenu i događanju vjera nema što doprinijeti.
Pavao je, u pismu Efežanima (današnje 2.čitanje) napisao: «On, Krist, je naš mir.» Ta riječ vrijedi i u našim okolnostima. Apostoli su našli nutarnji pravac za svoj život. I oni su s njim proživjeli vrijeme – toliko dugo koliko je trajalo preplovljavanje jezera na drugu stranu – u kojemu su našli pravi mir, tišinu i mjeru. Po krštenju smo i mi pozvani u tu Isusovu blizinu, a krizma je to potvrdila i mi smo postali poslanici, apostoli koji u životu imaju pravac. To je i razlog dobrog odmora.
7.
1. Rad i služenje
Neki rade i 60 sati, a ipak se angažiraju u zajednici. Ljudi koji su cijeloga dana napeti i 6 dana tjedno rade, a ipak im je važno nedjeljom nešto u zajednici učiniti. Ako ih se pita zašto to rade, izbjegavaju odgovor. Ti su ljudi zahvalni da imaju posla i da tako prehranjuju obitelj. No, taj ih posao ne ispunja potpuno.
Ponekad posao izvan zanimanja može dati osjećaj da se radi za Boga ili jednostavno čini nešto smisleno. Svaki rad koji doprinosi da možemo živjeti ima smisla, bilo to za pisaćim stolom ili u proizvodnji, bilo u obitelji ili ustanovi. No, pri tome imati osjećaj da činim nešto smisleno, ne dolazi sam po sebi. Sam moram dati nutarnje usmjerenje, bilo studiju, bilo radu. Sve treba nešto poput duhovnosti rada.
Osmislen posao će biti ako je to služenje. Inače postaje sebična pozicija vlasti. Služenje je pitanje poslanja. Tko radi samo za sebe, brinut će se za povećanje vlastitog utjecaja ili moći ili novca. Značenje leži u onome 'samo' i jedno od drugoga nije lako, po vanjštini, prosuditi. To je osobno pitanje na koje sam moram dati odgovor.
2. Povratak Isusu
Isus je poslao Dvanaestoricu, on ih je uzeo u službu iako se, prema Markovu evanđelju, stječe dojam da do tada nisu bili naročito vjerni. Naprotiv, kratko nakon scene današnjeg evanđelja, slijedi: «Nisu bili došli do spoznaje… a srce im je bilo još otvrdnuto.» (Mk 6, 52) Isus ne uzima u službu najpobožnije, nego one koje želi poslati. Današnje evanđelje nam govori o povratku Dvanaestorice s prvog poslanja. Što i kako se pripovijeda, odgovara duhovnosti poslanja. Prvo se pripovijeda da su učenici došli k Isusu. Obišli su različita mjesta, poslao ih je dva po dva. Sada dolaze zajedno k Isusu. Prvo je biti opet kod Isusa. I mi to činimo, svatko od nas, vraćamo se s posla k Isusu, makar nedjeljom. Drugo: oni su mu pripovijedali što su činili i učili. To ima dvije strane. S Isusove strane ukazuje na njegovo zanimanje, on ih pita i pušta da mu pripovijedaju. Sa strane apostola: spremnost položiti račun, ali i radost da mogu Isusu i drugima ispripovjediti što su doživjeli. Treće: Isus ih želi odvesti u samoću. Ovaj je korak najteži. A bio je već i onda. Jer ima puno posla, tišina izgleda nepotrebna. Upravo praznina, ne biti aktivan, u tišini biti kod Boga daje nam prostor da pronađemo sami sebe u brojnim aktivnostima.. Ova tri koraka, prilikom povratka učenika, postaju nam primjer i nije ih baš tako lako ostvariti u osobnom životu i u životu zajednice. No, oni su silno važni i potrebni. Oni funkcioniraju samo ako učinimo prvi korak i od svojih aktivnosti dođemo k Isusu. Tada može biti jasno i doživljeno: ono što sam učinio, bilo na poslu ili studiju, ili u angažmanu za zajednicu, želim shvatiti kao poslanje i doći k Isusu.
3. Dobar pastir
Ne ostaje puno vremena. Marko opisuje da nisu imali vremena ni za jesti, jer je mnoštvo ljudi dolazilo i odlazilo. On jasno označuje da zauzimanje za kraljevstvo Božje ima vlastitu dinamiku i nije pitanje koliko vremena, nego je odlučujuće kako mi to vrijeme uređujemo. Na to nas upućuje nastavak pripovijesti.
Jer Gospodin je moj pastir! Ekskluzivno! Kad je mnoštvo došlo k Isusu: «Isus se sažali nad , jer su bili kao ovce bez pastira.» Evanđelist upotrebljava dvije središnje riječi Starog saveza: Bog je milosrdan i Bog je pastir svoga naroda. Mnogi ljudi dolaze k Isusu, on je njihov učitelj i on će učiniti najmanje što svi imamo, a to je obilato sve nahraniti.
Ne trebamo se praviti bogom, niti to smijemo. «Gospodin je moj pastir i ništa mi neće nedostajati» (Ps 23, 1). To vrijedi za učenike koje šalje, to je i naše poslanje, bilo studij ili posao u obitelji ili u zajednici. To je naša služba po nalogu Isusovu. Po tome je Bog prisutan, i konačno, on je jedini pastir svoga naroda. To me oslobađa mojih vlastitih zahtjeva. Amen