Uzašašće 2015

 
O naša sveopća uvertiro
 
Noge od zemlje
Zemlja nema
Zadnju riječ
Pa ni grob je čak nema
Gore ima mnogo sunca
Za igru
Sa sjajnim tijelima                    
Wilfried Scheidl: Razapet između ljubavi i ljubavi
 
Ponor duše
 
Pjesma tražitelja Boga
Krik iz ponora duše
Usred besanog bića
Opijenost je izbjegnuta
Ostaje
Prokleta egzistencija
Čovjek kao ništica svemira
Samoizgubljen
Meditira o svom Bogu
Zaklinje ga
Vjeruje u njega
Želi ga zadržati
Kao veličanstvo, kao brata
A ipak on šuti.
Tu nema ništa
Govore oni
Koji ga ne nalaze,
Jer ga traže tamo
Gdje ga nema.
Mikroskopima
U genima
Teleskopima
Među zvijezdama,
Staklenim filterima
Među atomskim gljivama
Pod zemljom
U vulkanskim grotlima
Nalazim samo dijamante
U zraku
Nalazim samo ptice
U suncu
Nalazim samo žar
Gdje si moj Bože
Gdje
I tražim dalje
Među siromasima
Gladnima
Izgladnjelima
Napuštenima
Progonjenima
Omalovaženima
I nalazim tebe
Moj Bože
U nadi očajnika
U siromaštvu odbačenih
U boli onih koji trpe
U zatvorima onih koji priznaju
U gladi izgladnjelih
I punim svoje biće
Blještećim kristalima
Gorke soli života.                          
Ernst Degaspari: Pustinjski tornjevi riječi
 
Znaš li gdje je nebo
 
Znaš li gdje je nebo?
Izvana ili iznutra
Na rukohvat lijevo ili desno
Ti si usred neba
Ti si usred neba.
Znaš li gdje je nebo?
Ne tako duboko pokopano
Samo jedan skok iz sebe
Iz kuće briga,
Iz kuće briga.
Znaš li gdje je nebo?
Ne tako gore visoko.
Reci sam sebi i meni,
Ti si uzvišen.
Nebo je počelo
Nebo je već počelo, kraljevstvo Božje je ovdje.
I već raste na zemlji, među nama je, usmjereno prema vječnosti.
Ako nas ljubav Božja okružuje i poput ognja dalje gori,
Onda je Krist ovdje uz nas, usmjeren prema vječnosti.
Ako smo jedno u Kristu, u slušanju riječi njegove,
Onda je Krist među nama, onda nastaje nebo.
Ako se otvorimo Duhu Božjem, u slušanju njegove riječi,
Onda je Krist među nama, onda nastaje nebo.
Ako naš život prožima radost, jer nas Bog svih ljubi,
Onda je Krist među nama, onda nastaje nebo.
Ako našim putima u nadi idemo, uzdajuć se u Božju snagu,
Onda je Krist među nama, onda nastaje nebo.
 
Danas je Uzašašće
 
«Odlično, danas je Uzašašće nemamo škole.“ (u nekim europskim zemljama nema nastave, npr. Austrija) Hanesu je 6 godina i već skoro godinu dana ide u školu.
«Kad nema škole je dobro,» reče Kristof, stariji brat, a on ima 10 godina i pogleda malo podrugljivo: kako predstavljaš sebi uznesenje u nebo? Ti ne znaš? Hanes je malo uzrujan:» Na Uzašašće je Isus uzašao na nebo.»
                «Uzašao je na nebo, a kako to?“, Kristof pogleda malo s visoka svog mlađeg brata: «Nekom raketom?» Hanes pogleda prema majci. Pogled mu je postao nesigurnim: «Kako onda?»
                «Slušaj», reče majka « To nije tako jednostavno, o tome sam već kao dijete razbijala glavu, ali znam da nije uzašao ni s jednom raketom. Evanđelist sv. Luka je tada o tome pisao, ono o uzašašću. On je vjerovao da je Bog negdje gore i da je Isus na neki način otputovao k njemu. Zato je i spominjao oblak. I jedan ga oblak uze. No, danas znamo drukčije.»
                «Da», reče Kristof: «Znamo da je zemlja kugla, mali planet u svemiru. I da nema neba tamo gore,gdje bi bio Bog i gdje on boravi.»
                «Točno, tako je kako govori Kristof», pogleda majka Hanesa: «Nije u nebo, kojega vidiš iznad sebe, Bog uzeo Isusa k sebi. Isus ne lebdi negdje tamo gore, ne on je u nebu, usred nas!“
                « Štoo», rastvori Hanes oči: »Usred nas sada i ovdje, baš tu pokraj mene? Ne vidim nikakvog neba.»
« I ne možeš ga vidjeti», reče majka:» Možeš ga možda osjećati u sebi ili oko sebe. Tajanstveno je s ovim Božjim nebom, ali ono je potpuno stvarno. Bog je s nama, oko nas, kod nas,… ako u njega vjerujemo. Možemo ga osjetiti, samo ako hoćemo. Isus je oko nas, kod nas i s nama u Božjem nebu, on nam je sasvim blizu, pa i ako ga ne vidimo.»
                Još uvijek je gledao Hansi velikim očima, a ipak lagano upita: «I ne tamo gore, ne prema gore», reče majka.«Luka je tada tako predstavio, danas mislimo drukčije.» Kristofor je ušutio, postao je zamišljen. Zamišljeno pogleda majku: «Ali tu je ipak bilo nešto s oblakom.“
                «Oblak», reče majka: »Oblak je samo znak. To sam shvatila u propovijedi prošle godine na Uzašašće. Ljudi u Starom zavjetu su pripovijedali o oblaku. Bog ide pred nama u oblaku, govorili su i time mislili: Bog je s nama i oko nas iako ga mi ne vidimo. Kao da ga je prekrio oblak.“
                «A tako», reče Hansi. Još jednom uputi pogled prema majci. I onda otrči na igralište. Još ga se čulo: «Lijepo je, nema škole, danas je Uzašašće.»              
Dietrich Steinwede
Više od neba
Priča se o nekom pobožnom rabiju, da je svakog jutra prije jutarnje molitve uzlazio na nebo. Neki protivnik rabija, pobožni naučitelj smijao se tome i legao na livadu. Jednoga jutra ugleda rabija kako presvučen u ukrajinskog drvosjeću napušta kuću i odlazi u šumu.
                Naučitelj je potajno slijedio rabija. Vidio je kako je rabi posjekao neko stabalce, sasjekao ga u komadiće. Onda natovari drvo na rame i odnese ga nekoj siromašnoj starici, osamljenoj Židovki. Pogleda kroz prozor i vidi kako se lagano rabi saginje i pali peć….
                Kad su ljudi pitali naučitelja što je s rabijevim svakodnevnim uzlaskom u nebo, tiho odgovori: «On uzlazi više od neba.»                
Willi Hofsümer:Kratke priče 2
 
Nikad te nisam vidio
 
Kao djeca puštali smo
Da baloni lete u zrak
Ljepota leta.
Istodobno dijeljenje: nešto poput smrti.
A ipak ispunjeni srećom,
Uspomena, sretnija
Nego na svaku zadržanu igračku.
Nikad te, Isuse, nisam vidio.
Već davno si umro.
A ipak tko si morao biti
I gdje si sad
Gdje nam govor o tebi
I nekolicina
Koji stoje uz taj govor
Tako me fasciniraju
Da ništa drugo ne mogu
Nego ići za tobom.      
Norbert Lohfink
 
Ponekad je samo cvijetak dovoljan
 
Ponekad je samo cvijetak dovoljan da otkrijem nebo.
Ponekad je dovoljna zraka sunca i više se noći ne plašim.
Ponekad je i kap dovoljna i doživim more milosti.
Ponekad je duga dovoljna i osjećam savez s Bogom.
Ponekad je stablo dovoljno i doživljavam korijene mog života.
Ponekad je dosta par taktova muzike i u drugom sam svijetu.
Ponekad je dovoljno samo udarac u zvon i znam da sam pozvan na vječnu gozbu.
Ponekad je dovoljna misao i doživljavam Duha Božjeg u sebi.
Ponekad je dovoljan samo dodir i ja ponavljam: Gospodin moj i Bog moj
Ponekad je dovoljan pogled i isprepliću se nebo i zemlja.
Ponekad je dovoljan jedan ti i susrećem živoga Boga.
Ponekad je dovoljna tišina i osjećam puninu i slavu obećanja.
Ponekad je dovoljna suza i počimam slaviti Boga Spasitelja.
Ponekad je dovoljna misao na tebe.
Ponekad je dovoljan cvijetak i otkrivam nebo i zemlju.                
Autor nepoznat
 
Nebo je danas
 
Bože,
Ne daj
Da u prazno gledamo
Ne daj
Da vrijeme gubimo.
Ne daj
Da nas tješe
S „kasnije“
Jer nebo je
Na mjestu i ovdje
Nebo je među nama
Nebo je u nama
Nebo je danas
I bilo je već jučer
Nebo će biti sutra
I prekosutra.                                     W. Wilms: S Bogom u igru
 
Kad nebo dodiruje zemlju
 
Kad nebo dodiruje zemlju
I nada cvjetove tjera,
Kad ljubav urodi plodom
I na zemlji mir se širi
Onda je nebo dodirnulo zemlju
I naša zemlja osjetila nebo.
Gospodine, daj da osjetimo tvoj nježni dodir
I daj nam snage, jer dodir potiče.
I kad nam se Bog kao čovjek pokaza
I kad je dijete postalo kraljem
I kad čovjek čovjeka voli
Onda se nebo i zemlja dodiruju…
Kad dan rastjera noćnu tamu
I led osjeti sunce
Kad nam svjetlo pokazuje put
I strah izgubi moć
Onda nebo zemlju dotiče…            
D. Bäcker
 
Poslije pričesti
 
Netko mora biti kod kuće, Gospodine, kad dođeš.
Netko mora na tebe čekati dole na rijeci, pred gradom.
Netko te mora promatrati
Dan i noć.
Jer tko zna kada ćeš doći.
Gospodine netko te mora vidjeti kad dolaziš
Kroz rešetku kuće,
Kroz rešetku
Kroz rešetku tvojih riječi, djela,
Kroz rešetku povijesti
Kroz rešetku događaja
Uvijek i sada u svijetu.
Netko mora bdjeti dolje na mostu
Da bi najavio tvoj odgovor, Gospodine,
Ti ipak dolaziš u noći, poput kradljivca.
Bdjeti je naša služba. Bdjeti.
I za svijet.
Svijet je često tako lakomislen,
Žure svuda uokolo
Ni noću nisu kod kuće.
Misle li da ti dolaziš?
Gospodine,
I netko te mora podnositi,
Nositi, a da ne pobjegne,
Podnijeti tvoju odsutnost,
A da ne posumnja na tvoj dolazak.
Podnijeti tvoju šutnju
I usprkos pjevati.
Izdržati tvoje patnje, tvoju smrt
I od toga živjeti.
To mora netko činiti sa svima drugima.
 
Uzašašće Kristovo
 
Uvod:
Mnogi naši suvremenici teško izlaze na kraj s biblijskim izrazima, kojima Biblija opisuje današnji blagdan: odlazak na nebo, oblak. Trebamo te stare izraze i načine govora tako rastumačiti i prebaciti u današnji izričaj da nam ovaj stvarni, neprolazni, oslobađajući sadržaj dođe do izražaja: jer je konačni cilj nebo, posljednje ispunjenje kod BOGA i ne tiče se samo proslavljenoga Krista, nego i pitanja naše konačne budućnosti.
Zbog toga nam mnogi predbacuju da zapostavljamo zemaljsko i gledamo samo onaj svijet. Ili u svagdašnjem životu tako živimo, kao da gledamo samo ovaj svijet.
Današnja svečanost bi nas trebala osloboditi obaju krivih ponašanja. U tišini priznajmo da, kao pojedinci i zajednica, pred Bogom očekujemo spasenje i ispunjenje.
 
Molitva vjernika:
Gospodine naš i Bože, u tebi se dovršio Isusov zemaljski život – i postao nama svima cilj i uzor. Iznosimo pred tebe naše molitve:
Podari našoj Crkvi privlačno veselje da može svjedočiti za vječni život pred ljudima koji se zadovoljavaju potrošnjom, molimo te
Ne dopusti da se naša Crkva, gledajući u nebo, premalo brine za bijedu i nevolju ljudi na zemlji, molimo te
Podari onima koji u Crkvi vrše bilo kakvu službu da se ponašaju poput Isusa koji je učenicima oprao noge, molimo te
Jačaj zauzetost Crkve u našem narodu, a posebno među bogatijima da se brine i pomaže siromašnijim narodima u misijskim zemljama, molimo te
Vodi sve kršćane k jedinstvu i mnogovrsnosti života u kršćanskoj vjeri, molimo te
Obdari naše pokojne konačnim ispunjenjem kod tebe i vječnom srećom, molimo te
Jer mi ne smijemo besposleno gledati prema nebu, nego hrabro i ustrajno služiti dolasku tvoga kraljevstva. Tebi pripada hvala i slava u vijeke vjekova.
 
Propovijed
„Uzašašće Kristovo“ nas potiče da povežemo naš život i našu sudbinu s Kristovom sudbinom. No, to se ne smije shvatiti kao tješenje, daleko od zemlje. Čak ,što više, sadašnjost nas upućuje na nebo k Ocu, otišlog Gospodina, na Crkvu, na njene službe i na misionarsku zadaću da se ova Radosna vijest navješćuje na stvarno ekumenskoj razini i da se kao takva živi.
                Tumačenje pojedinih znakova i simbola je vrlo potrebno , jer se mnogi naši suvremenici, među njima i mi sami, sukobljavamo sa starim formulama i izrazima antike.
Trokatna slika svijeta: dolje pakao, u sredini zemaljska kugla, gore nebo. Ova slika je nadživljena, ali ne i istina i vjera da nam je Bog stvoritelj i otkupitelj pripremio novu stvarnost koja nadilazi sve naše dimenzije: dužine, širine, visine i vremena.
„Kristovo uzašašaće“, „odlazak“? Biblija ukazuje na smrt pravednika (ps 56,14) i proroka (2 Kralj 2,e,11) ne kao nešto posljednje, nego da su uzeti k Bogu.
Četrdeset dana - između uskrsnuća i uzašašća? „40“ je simbol za prisutnu i spasenjsku Božju blizinu (usp Izl 34,28: Mojsije je 40 dana i noći na Božjem brdu Horeb; Mk 1,12; Mt 4,1; Lk 4,1 Isusov boravak u pustinji – mjesto posebne Božje blizine. … ) Ovo je posebno važno naglasiti, jer nas osjećaj da je Bog napustio ljude često pritišće. U Božje ispunjenje uzeti Krist je praslika – prototip – prvi primjerak novog čovjeka i čovječanstva – naše vlastite budućnosti.
Božji glasnici (anđeli)? U Novozavjetnoj i Starozavjetnoj svetoj povijesti – a nadamo se i u našem životu, s ljudskim licem i rukama – pojavljuju se – ne da bi dokazali i pokazali svoje vlastito postojanje – nego mnogo više – kad se opasno približavamo našim granicama – kao utjelovljenje i pokazatelji milosrdne Božje volje, za naše dobro.
Oblak - za pobožne i vjerne židove, koji svoje oslobođenje i izlazak iz Egipta zahvaljuju Bogu osloboditelju i koji je njihovu sudbinu u to uvukao, oblak je znak Božje prisutnosti, njegova spasiteljska i oslobađajuće snaga. Krist kojega je zakrilio oblak, a Otac ga ovlastio božanskom moći – vanjski gledano je nama – daleko, a u stvarnosti vrlo bliz Spasitelj.
Blagdan“ Uzašašća Kristova“ govori o njegovom uzlasku, ali i o njegovom silasku, o utjelovljenom Bogu, ali i o čovjeku koji je određen za Boga.
                Filozof Nietzsche naglašava: „ne smatram se nikako bogom.“ I najnoviji ateizam našeg vremena stoji pod ovim geslom: Bogu treba oduzeti sve što se obećava čovjeku. „Kristovo uzašašće nasuprot pokazuje na moju vlastitu budućnost u Bogu i kod Boga, govori i o meni, o mojim čežnjama za ljubavlju, priznanjem, sigurnošću i smislu života.
                Blagdan govori o nebu i baš zato i o zemlji, o onoj konačnoj budućnosti, a baš zato o hitnim i o važnim obvezama.
                „Braćo ostanite vjerni zemlji!“ ,tako je pisao Feuerbach i tako utemeljio svoj ateizam i postavio krive alternative. „Božje nebo“ ukazuje ljudima na zemlju. Nada u nebo se mora očitovati na zemlji ako želimo da bude ljudska. Zemlja ukazuje ljudima na Božje nebo, vjernost zemlji treba ostati otvorena prema nebu ako želi biti ljudska (čovječna!)“ (H. Küng)
 
2
Što se dozvoljava pogledati...
Što hoće postati nebo u meni...
Isus biva, pred očima učenika, uzdignut. U našem životu postoje stvari, ljudi, koji nam se stavljaju pred oči u posebnom svjetlu. Mi volimo uzdići pogled, nešto ili nekoga uzdizati i obožavati. Mnogo toga što naš svijet uzdiže, stavlja u svjetlo pozornice, ne dotiče me se.
Ipak, postoji i drugi svijet, nešto drugo što me potiče da pogledam gore, proširuje moje vidike. Nešto što me se tiče, nešto što u meni dovodi do zvonjenja, što mi stvara krila, što me inspirira, nešto što mi približava nebo, što me nebeski usklađuje.
Meni padaju na pamet pjesme, riječi, čitane riječi iz usta dragih ljudi, riječi koje cijenim... Ljudi koji stoje iza tih riječi, koji me diraju svojim životom, koji me oduševljavaju, koji me produhovljuju. To što me potiče podići pogled, to što ja u životu držim za visoko daje mi snagu, motivira me, tjera me da idem naprijed tako, kao što je Duh učenicima bio snaga koja je došla odozgor.
Ali ipak nije ovo gledanje prema gore i s tim u vezi iskustvo, jedno trajno stanje. Tako je to meni, svima nama kao i učenicima. Jedan veo pada na iskustva, ona više nisu jasna, čista, niti živo prepoznatljiva.
Nebesko dolazi trenutačno, nije trajno
U Evanđelju je jedan oblak prekrio Isusa i sakrio ga njihovim pogledima. Jedan oblak prekriva i moje. Često još čeznem, ne mogu se rastaviti, gledam... Što duže gledam, to više mi nestaje ispred očiju ono što gledam. Ne može se zadržati. Kao muškarci iz Galileje, mogu i dalje ostati i neko vrijeme biti ukrućena. Potreban je jedan trzaj, koji će mene i učenike opet vratiti u stvarnost.
U Evanđelju se pojavljuju dva čovjeka u bijelim haljinama kod onih što su gledali u nebo. Najednom se situacija izmijenila. Potrebna su dva čovjeka da bi učenici opet svrnuli svoj pogled na zemlju. Učenici, a i mi, ne možemo duže čeznuti za onim što je prošlo. Svakodnevnica nas opet ima. Kao i učenici, moram si dozvoliti pitanje:
Zašto ti stojiš tu i gledaš u nebo gore?
Siđi opet dolje!
Ostani s nogama na tepihu!
Živi ovdje i sada.
Ti si dovoljno gledao!
Ostvari ono što si vidio.
Dozvoli da u tebi i kroz tebe živi!
«Nebo je u tebi, ako ga tražiš negdje drugdje, promašit ćeš ga.» (Angelus Silesius)
Ono što se više ne vidi, nije još dugo izgubljeno.
To biva rečeno učenicima: Isus će opet doći, kao što ste ga vidjeli uzići na nebo. Jedan susret s Isusom ili jednim čovjekom, jedna riječ, jedno drugo iskustvo, može postati nebom u meni.
Ponešto je već tu, u meni,
već se ponovno vratilo.
Pronašlo je mjesto u meni.
Komadić po komadić doselilo se nebo.
Ponešto treba još vremena i njege.
Danas na blagdan Uzašašća – Spasova, dobro je zastati i pogledati gdje je nebo za mene došlo na zemlju, gdje je u meni već nebo, ili upravo nastaje.
                             s. Claudia Tolle       prevela s njemačkog Katica Kiš