Za majčin dan možete naći ovdje: http://www.don-ivica.net/index.php/propovijedi/70-godina-b-20112012/615-majin-dan
Bog je ljubav
Bog je ljubav
I tko ostaje u ljubavi
U Bogu ostaje.
Tko je Bog?
Ne nadilazi ga ni jedna misao
Ni jedna izdržljivost ga ne dostiže
Ni jedan duboki smisao proniče.
Tko se opredjeljuje za ljubav
Uspinje se k Bogu.
Tko se saginje u ljubavi
Upoznaje njegovu dubinu.
Tko u ljubavi ide njegovim putovima
Koraca prema njemu.
Po tome što ljubimo,
Ispunja nas njegov duh,
Nikakvo proroštvo u Božjem duhu,
Ne može zadržati Božjeg Duha
Nikakva ekstaza spoznaje
Jer Duh Božji je ljubav
Oganj, plamteći žar ljubavi.
Ako je Bog ljubav,
Onda je onaj koji ljubi njegova slika
Iz njega prema njemu
Nasuprot njega
Slobodan u obraćanju onome
Koga ljubi.
Ništa nije dobro osim Boga
Reče Isus
I ništa u čovjeku osim njegove ljubavi.
Jörg Zink: Što ostaje nadopunjuju oni koji ljube
Oslonac i podrška
Zašto Bog dopušta da dobre ljude, one koji su stvarno dobri, sprječavaju njihova dobra djela
Samo zbog toga, vjerni Bog, pušta da njegovi vjerni prijatelji padnu u slabosti da im nestane svakog oslonca na kojega bi se mogli osloniti ili nasloniti. Bilo bi za čovjeka koji ljubišto bi bilo?, kad bi mogao velike i mnoge stvari učiniti, bilo u budnosti, postu ili u drugim vježbama, kao i u posebnim i teškim stvarima. A ovo je za njih velika radost, oslonac, nada, tako da im djela budu podrška i oslonac. I to ne čini iz nekog drugog razloga osim milosrđa. Jer Bog ne potiče ni na jedno dobro djelo osim iz svoje dobrote, ništa naša djela ne doprinose da nam Bog nešto daje i čini. Naš Gospodin želi da on sam bude njihov oslonac. Jer im on želi više dati i želi ih pročistiti iz svoje dobrote, on im treba biti oslonac, utjeha, oni se trebaju naći kao čisto ništa u onim velikim dobrotama. Što otkrivenije i čistije otpadne narav i da ga podržava i zato će čovjek biti dublje usađen u Boga i tako ćepažljivije primati Boga u svim njegovim djelima, jer čovjek treba graditi samo na Bogu.
Meister Eckehart: Njemačke propovijedi i traktati
U svijetu imate strah – sedam posljedica
Treća posljedica
Ljubav
Za budućnost
Oboljela
Liječnici
Se sagibaju
Nad pacijenticom
Puritanci
Zabrinuti okružuju njezin krevet
I mole
Za ranije zanijekanu kćerku
Propisane su i
Poticajne injekcije
Da potaknu požudu
Nikakav doping
ne obećava u budućnosti liječenje
da poludiš
ostarjela barunica
koraca u dugim haljinama
i bosonoga moli
prema suncu.
Kurt Marti: Strpljenje i revolti
Za razmišljanje i liturgiju
„Ugodnu vijest oglašujte, neka se čuje.“
Ovim svečanim pozivom Deuteroizaija, veliki prorok spasenja, pri kraju babilonskog sužanjstva (538. prije Krista) pjeva svoju pohvalu konačnim vremenima i tu svoju pohvalu i radosnu vijest temelji upozoravajući na Božje spasenjsko djelovanje, jer : „Gospodin izbavi narod svoj!¨“ Ovaj veliki osjećaj radosti prožima i ovu svibanjsku nedjelju. Smijemo se pitati okuplja li se naša zajednica u radosnom raspoloženju i da li su naša slavlja odraz toga raspoloženja? Tako barem govori ulazna pjesma. Kršćani bi trebali biti radosni ljudi.
„Tko trubi u velike trublje žalosti
Ne može čuti nježne flaute radosti ..“ (Don Bosco)
„Svijet je pun malih radosti
A prava je umjetnost otkriti ih…“ (Li Tai Pe)
„ Radujte se uvijek u Gospodinu
Opet kažem: radujte se“ ( Fil 4,4)
Kršćanski način života: „Gledajte kako se ljube!“
Misije trebaju kršćanske primjere. Ne riječi, nego djela da bi se moglo vjerodostojno naviještati. Praksa (ortopraxia) igra vrlo veliku ulogu i veću nego sama diskusija i teorija (ortodoxia).
„Plodovi sazrijevaju od sunca,
Kršćani od ljubavi“
„Najprije treba naučiti ljubiti ljude
Da bi se znalo ljubiti Boga“
„Odjeća ljubavi načinjena je od štofa svagdašnjice.“
Misno slavlje:
Uvod:
S jedne nas strane Crkva radosno poziva i potiče: trebamo se radovati zbog naše Radosne vijesti (tako govori ulazna pjesma uzeta iz proroka Izaije), s druge strane trebali bismo biti vrlo žalosni, jer naš praktični život, kao kršćana, premalo odgovara teoriji. „Tko želi imati pravu radost, mora je dijeliti“ … Imamo pravo se tek onda radovati ako tu ljubav dijelimo, predajemo i posredujemo prema ljudima koji s nama žive. Samo ljubav razumije tajnu druge darivati i pri tome sam postajati bogatiji.
Danas želimo zahvalno ponovno primati Božju ljubav, ali tu ljubav ne smijemo zadržati za sebe, nego moramo učiniti da ona postane „vidljiva“ u zajednici dostojne ljubavi, gdje mi živimo i trpimo, radosni smo i radimo. Kao kršćani trebamo stvarati ozračje ljubavi, mjesto pravog očovječenja (postajanja čovjekom) gdje se slažu i naše riječi i naša djela!
Molitva vjernika
Pomolimo se Kristu koji nam je objavio i darovao Božju ljubav, riječju i djelom:
Za Crkvu, zajednicu svih vjernih, daj da raste i napreduje u ljubavi prema Bogu i ljudima, molimo te
Za sve narode na zemlji, daj da žive složni u ljubavi te da njihova ljubav raste, molimo te
Za sve ljude koji trpe zbog pomanjkanja ljubavi , daj da osjete da postoje ljudi spremni na ljubav, molimo te
Za sve naše obitelji, daj da ostanu povezani u ljubavi u dobrim i teškim danima, molimo te
Za sve naše pokojne da osjete tvoju vječnu ljubav, molimo te
To te molimo zato što si ti Put, Istina i Život, sada i u vijeke vjekova.
Meditacija
U mjeri u kojoj vjerujemo, nadamo se i postajemo zreliji u ljubavi, raste zajedništvo zajednice.
Možda se često osjećamo tako osamljeni, jer tako malo ljubimo? Zar se ne možemo drugima više darovati? Kao što smo do sada iskusili, Krist nam se daruje kao najvrjedniji dar našega života.
Nešto možemo naučiti i od gorućih svijeća na oltaru. Ako zapalimo od jedne svijeće drugu, ona druga ne uzima od njezinog plamena, dapače svjetlo biva sve jače. Ako ljubim ljude, moja ljubav nije ništa manja, nego će svjetlo biti sve jače i sjajnije. Ne možemo biti zvijezde na nebu, ali svjetlo u kući možemo! Bog nam daruje za to snage!
Propovijed:
Cilj: „Da bi Duh Božji mogao biti vidljiv i opipljiv, zajednica mora stvoriti životni prostor za ljubav.
Uvod u temu: Neprestano slušamo kritiku, s pravom, sa svih strana „Crkva ne živi tako“ ono što propovijeda „da bi joj se moglo vjerovati“. O tom iskustvu slušam od djece u osnovnoj ili srednjoj školi, mladih (ljudi koji stvarno misle), radnika pa i čak ljudi koji su prilično daleko od Crkve. Misionarima se predbacuje „sita“ Crkva u Americi i Europi.
Mi trebamo pronositi i pokazivati svijetu Božju, neograničenu ljubav. Teološki temelj je ovaj: Bog postupa iz ljubavi i milosrđa prema ljudima u Isusu Kristu za naše spasenje, a to treba, u našem svagdašnjem životu, imati moralne zahtjeve: svugdje gdje je mržnja, sebičnost, hladnoća srca, tamo gdje se drži do istine, strahopoštovanja i ispravnosti… gdje se nesebično ljube, tu će se i „vidjeti“ da Crkva (narod Božji) živi iz snage Božje milosti i Božjih darova. To znači da mi naviještamo Božju ljubav po onome što smo mi, što i kako živimo i što i kako činimo.
Ljudi trebaju osjetiti da se mi, kao kršćani, solidariziramo s onima koji trpe, siromasima, potlačenima, povrijeđenima, društveno ograničenima, da s njima nastojimo izgraditi, ovdje na zemlji, „zajednicu na putu“ (u Isusovom nasljedovanju).
Naši biblijski tekstovi (drugi Isusov oproštajni govor i opomene iz Iv 1.) istodobno optužuju kršćane koji su posustali i omlohavili u življenju principa bratske ljubavi. Taj karakteristični, kršćanski životni stil – ljubav, mora se očitovati u bratskoj ljubavi. I ne postoji nikakva ljubav prema Bogu koja bi išla mimo ljubavi prema ljudima. Razumom (u diskusiji) „spoznati Boga“, a da se Boga potpuno (dušom i srcem)ne ljubi , bila bi potpuna zabluda. I protiv ovog besmisla ( o Bogu „govoriti“, a Boga ne „ljubiti“) bori se pisac ili pisci (Ivanovi učenici) današnjih tekstova .
Što, dakle, trebaju ljudi koji traže Boga (na cijelome svijetu) prepoznati na životnom primjeru jednog kršćanina? Odgovor glasi: kršćanin je čovjek u čijoj blizini je lako vjerovati u Boga.
…. Daju li očevi i majke ovakav uzor svojoj djeci i sljedećim generacijama?
…. Da li smo mi kršćani zaboravili jedno od najvažnijih životnih pravila: ako želite ljude promijeniti, trebate ih ljubiti (Pastolazzi)
… što znači ljubiti?
Drugoga prihvaćati ozbiljno
Biti uz drugoga
Imati povjerenja u drugoga
Gledati na drugoga
Matthew Kelly, u knjizi Sedam razina prisnosti, piše:
„ Ljubav je izbor i to važan izbor, jer postajemo ono što volimo. Ljudi koji vole novac, postaju hladni i suzdržani. Ljudi koji vole droge i alkohol, postaju otrovni. Kad volimo sebične i bezobzirne ljude i sami možemo postati sebični i bezobzirni. A kad volimo nesebične, dobre, skromne, suosjećajne ljude, obazrive prema potrebama drugihi sami postajemo nesebični, dobri, velikodušni, skromni, suosjećajni i obazrivi prema potrebama drugih. Postajemo ono što volimo.“ (str 93.
1.
Petar i predstojnik sinagoge (skraćeno) Dj 10,25-26;34-35;44-48
Kad je Petar došao u Cezareju, pođe mu Kornelije u susret i baci se pred njim na koljena. Petar ga podigne i reče mu: Ustani, i ja sam samo čovjek(…) I tada počne Petar govoriti i reče:» Zaista, sada shvaćam da Bog ne gleda na osobu, nego da u svakom narodu ljubi onoga koji ga se boji i koji čini što je pravo (…) i dok je Petar to govorio siđe Duh Sveti na sve koji su slušali riječ. Židovi koji su povjerovali, a koji su bili došli s Petrom nisu mogli shvatiti da su i pogani primili darove Duha Svetoga, jer su ih čuli govoriti jezicima kako hvale Boga. Petar reče: Može li netko uskratiti vodu krštenja onima, koji su već primili Duha Svetoga. I on naredi da ih se krsti. A oni su ga molili da ostane kod njih nekoliko dana.
1. Povijest jednog obraćenja
Dugo čitanje, iz desetog poglavlja Djela apostolskih, trebalo bi i jednu podužu propovijed, jer bi se moglo, u čitanju, istovremeno upoznati dragoga Boga, po onome što čini, pogledati preko ramena i pri tome nešto naučiti.
Tu je najprije rimski predstojnik Kornelije, koji je prije svega dobio lijepo životno priznanje. Nije obljubljen samo kod vlastitog naroda, nego i kod onih koji nisu baš tako lijepo gledali Rimljane kao osvajače zemlje, i kod njih je stekao glas da je bio dobročinitelj i bogobojazan čovjek.
Što tu treba obraćenje? Kornelije pozna i živi «zapovijed ljubavi?» Zar ne može Bog biti zadovoljan s nekim? Pretpostavljamo da je Bog bio zadovoljan s Kornelijem, inače Bog ne bi od njega ništa tražio. Da je Kornelije bogobojazan, to znači da je najprije otvoren za ono što se može od Boga očekivati. Ima otvoreno uho za puninu života, koja dolazi od Boga i nije se uzidao u samozadovoljstvo. Bog može takvim ljudima govoriti. I Bog mu govori : Susretni se s onim Šimunom Petrom!
2. Izabran
Petar nije bilo tko. Petar je apostol kojega je Krist odredio da bude temelj. I Petar tu zadaću uzima vrlo ozbiljno i trudi se da novi narod Božji, kojega Krist izgrađuje na temelju apostola, drži savez i da održava zapovijedi Božje. Tu spadaju i obredne zapovijedi o jelu. Petar nije sitničav, nego je vjeran. Da je Petar vjeran Bogu, prije svega znači da je otvoren za ono što se može od Boga očekivati.
Vizija koju Bog daje Petru pogađa čovjeka koji je otvoren za velike Božje darove. Bog želi otvoriti svoj savez svim ljudima i narodima. Zato se obraća Petru, Stijeni da ga pripravi na ono što će se dogoditi. Isus je već očitovao glavnu zapovijed novog saveza: »Ovo je moja zapovijed da ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio». Ovo «kao što i ja vas» je središte: iz zajedništva sa Bogom u Isusu Kristu izlazi ljubav i na tome počiva Savez.
Petar je, na neki način, pripravljen na ono što ga čeka kad ga pozove Kornelije. Bog ga šalje k čovjeku, koji nije pripadao prvom savezu – Izraelu i koji prema tome ne živi po obrednim zakonima prvog saveza, zato je bilo besmisleno da se Petar prvotno suzdržava jesti od onoga što mu je u viziji bilo ponuđeno. Ovo «ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio» postaje za Petra konkretno i on ide Korneliju, jer ga Bog očito voli.
3.Poklon
Što se događa kod Kornelija nadilazi sva Petrova očekivanja. Nakon što je Petar držao Rimljanima
propovijed što se kod Isusa dogodilo, Rimljani nisu samo bili zadivljeni, nego su nakon ovih riječi bili ispunjeni Duhom Svetim, kako se to kod redovitih kršćana samo rijetko događa.
Ovdje se pokazuje da je Petar stvarno Stijena Crkve. On gleda što čini Bog s neba i doprinosi svoj dio ovdje na zemlji: »Vi ste moji prijatelji ako činite što sam vam naredio.» Petar daje svjedočanstvo Koreneliju za promjenu života, a taj baš to i nije trebao. Petar čak nije zapalio ni plamen Duha Svetoga u Korneliju, jer je to sam Duh Sveti već prije učinio (očito protiv liturgijskih propisa, što imate protiv! I što treba ostati iznimka). Petar, dapače, uočava da Kornelije i drugi trebaju biti kršteni. I krštava ih i čini ih članovima Crkve.
Čitanje iz Djela apostolskih stvarno nije povijest jednog obraćenja. I Petar i Kornelije su, zbog svoje otvorenosti, u situaciji da nešto prime: Petar viziju Crkve koju Bog saziva iz svih naroda, a Kornelije zajedništvo s Bogom, «kojega se on bojao“ i konkretno zajedništvo sa zajednicom – narodom Božjim, u kojemu je, tako neočekivano, dobio svoj udio.
2.
Ljubav i zakon - proturječje
Ljubav, sloboda i zapovijedi
Moj se otac prilično uzbuđivao kada je kapelan, (župnik je to rijetko činio), s angažiranošću koju je osjećao, propovijedao o ljubavi. Po njegovom osjećaju, drugi principi kršćanskog života, kao npr. držanje zapovijedi, bili su zapostavljeni u odnosu na glavnu zapovijed ljubavi.
U narednim godinama, imao sam iskustvo da se moj otac ne slaže s ovim shvaćanjem. Za neke ljude je rečenica sv. Augustina «ljubi i čini što hoćeš», vrlo opasno anarhijsko, životno shvaćanje. Ljubav, izgleda, stoji slobodi bliže nego uređenje i zapovijedi. Sloboda, raspuštenost i samovolja mogu se tek teško rastaviti jedno od drugoga. Ljubav i sloboda, izgleda da se s pojmovima «zakon i red» loše podnose.
Ivanovo evanđelje iz kojega smo jedan odlomak danas čuli, spaja upravo ljubav i red: «Ako držite moje zapovijedi, ostajete u mojoj ljubavi», čitamo.
Velike riječi
Ivan upotrebljava s mnogo naklonosti, s velikim i jakim osjećajima, uzete motive kao ljubav, zapovijedi, radost, jedinstvo, istinu, život itd. Teško je točno odrediti što je on tada mislio. Teško je također, ove velike riječi danas ispuniti konkretnim sadržajima, bez da svatko priča o nečem drugom.
Riječ zapovijedi sjeća, naravno, na zapovijedi, koje je Bog dao svome narodu pri sklapanju Saveza na brdu Sinaj. Vjerski život Židova vrtio se oko tih zapovijedi i njihovog tumačenja. U držanju tih zapovijedi pokazivala se vjernost Savezu i ljubav prema Bogu kao partneru Saveza.
Riječ ljubav je u svakodnevnoj uporabi sigurno najotrcanija i najviše zloupotrebljavana riječ. A ipak, sve se vrti oko toga što ona označava. Ona budi osjećaje, nade, očekivanja... U vjerskim odnosima podsjeća na osnovne zapovijedi starog i novog saveza, na Božju ljubav i ljubav prema bližnjemu.
Evađelist pokušava ovu riječ ispuniti s konkretnim primjerom Isusa. Najveći oblik ljubavi jest kada netko daje život za svoje prijatelje. Isus je došao u sukob sa židovskim zakonom, te je kao bezakonik i od Boga napušten, bio ubijen izvan zidina grada. Njegova ljubav prema Ocu i prema ljudima kojima je propovijedao se ne može previdjeti.
Zategnutost između vjere ljubavi i vjere zakona
Zategnutost između vjere ljubavi i vjere zakona je, doduše, otklonjena ako se objasni ljubav prema glavnoj zapovijedi novoga saveza, ali u praktičnom životu ona i dalje postoji.
Mi uvijek ponovno upadamo u ovaj zategnuti odnos.
Ovo postaje jasno, npr. pri aktualnom uzbuđenju u vezi konzumiranja droga nekih prominentnih ličnosti društvenog života. Jedni vide nužnost izrazito strogog postupka i kažnjavanja. Drugi zahtijevaju popustljivost, opravdavajući veliki utjecaj upravo kroz idole, ili čak pokušavaju stvar omalovažiti. Vrlo lako je svatko u iskušenju mjeriti različitim mjerilima. Sućut nekih je prvenstveno prema mnogim nepoznatim ovisnicima, a suprotno je, prema poznatim i popularnim ososbama.
Kreativna zategnutost
Zategnutost između ljubavi i zakona ne da se, po mom mišljenju, otkloniti. Ona je svakom čovjeku svojstvena.
Životna sposobnost svakog čovjeka mora - to znamo mi najkasnije od S. Freuda - proći više
stadija u tijeku djetinjstva, mladosti i odrasloj dobi i usavršiti se u jednom dugom procesu razvoja. U mnogim malim koracima uči čovjek naizmjeničnu igru, ljubav primiti i ljubav darivati. Biti ljubljen jest važan preduvjet kako bi (čovjek) sebe shvatio dragocjenim i vrijednim ljubavi. Tek kada se dovoljno razvio osjećaj samosvijesti, tada može čovjek darivati ljubav, sebe predati voljenom čovjeku i preuzeti odgovornost za druge.
Ne samo da se mora sposobnost ljubavi razviti. Svaki čovjek mora se znati odnositi prema
zapovijedima i normama. Kada dijete sluša ako se plaši kazne ili oduzimanja ljubavi, uči s vremenom smisao i nužnost shvaćanja reda i - tako se mi nadamo - i akceptirati to u svojoj unutrašnjosti.
Smisao za red, pravo i zakon pružaju podršku i oslonac i neophodni su za stabilne ljudske
odnose . Smisao treba jedno izravnanje u sposobnosti za ljubav i predanje. Ljudi koji imaju u vidu samo pravo i red, otvrdnu srcem i postaju nesposobni za ljubiti. Nažalost, naš ljudski razvoj se gotovo nikad ne odvija po tako idealnoj liniji. Samo u idealnom slučaju, mogu ljubav i zakon doći, beskompromisno, u sklad.
Naporna napetost
Sam Isus je stajao u toj napetosti. Iz ljubavi prema ljudima, prekršio je zakone i stavio ih u pitanje. S pristranošću je liječio u subotu, kako bi kazao da Bog hoće zdrave i živahne ljude. Ozdravljanje je bilo za njega početak Božjeg kraljevstva. Isus je oprostio ljudima, tamo gdje je nama teško da preskočimo svoju sjenu. On je dokazao čvrstinu i nije odustajao od svojih principa, iako su se neke strane protiv njega zaoštrile. On si uzima slobodu objasniti zapovijedi svoga Oca i živjeti na svoj način.
Isus nas poziva da ga slijedimo. Istovremeno on ne dvoji da će se, pri tome, u našoj sredini,
ukrstiti dva temeljna interesa: naša upućenost na ljubav i naša upućenost na red.
Onaj tko hoće za mnom, neka uzme svoj križ i slijedi me...
P. Hans Hütter prevela s njemačkog Katica Kiš
3.
Živjeti iz Duha božjega
Život udruga
Kad promatram život udruga u našoj zajednici, on je zaista živahan. Ne postoji gotovo niti jedan čovjek koji nije, tu i tamo, prisutan u nekoj udruzi – u najmanju ruku kao sponzor. Tu pripadati i tu učestvovati jest posve normalno.
Ako se želi u jednu udrugu učlaniti, to je vrlo lako: potvrdi se svoj interes, time što se uspostavi kontakt s predsjedništvom ili bilo s kim drugim. Informira se o aktivnostima udruge i kada se suglasi s postavljenim ciljevima, tada se ispuni molba za primanje koja se potvrđuje na generalnoj skupštini. Time se posjeduju prava i dužnosti u odnosu na udrugu. Tada se zahtijeva da se plaća članarina članstva i da se pridržava statut udruge.
Tome pripadati
Ponekad se nađu udruge gdje (svatko) nije dobro došao, jer svaka udruga ima svoj (specifični) pečat i zahtjeve. Ali mi svugdje i ne možemo pripadati. Zato je potrebno više.
U prvom čitanju se radi o pripadnosti Židova kršćanskoj zajednici. Stavlja nam se pred oči Kornelijev primjer. U principu se radi o osnovnom pitanju: Tko smije biti u njoj? I koga ne želi kršćanska pra-crkva? U dubini je time postavljeno pitanje ograničenja i identiteta. Gradimo li mi oko naše zajednice jednu ogradu s uskim vratima kroz koja ne može gotovo nitko proći, ili treba li kršćanska zajednica otvoriti svoje kuće za sve koji žele ući unutra?
Otvoriti vrata
Tu imamo Petra, prvaka Crkve koji ima punomoć otvoriti vrata naše zajednice ili ih držati zatvorenima, koji pak zna o tome da je i sam čovjek i u svom pozivu ostaje samo čovjek. Mjerilo za pripadnost Crkvi nije postavljeno od ljudske ruke, već od Božje volje. Zaista, Bogu je dobro došao, u svakom narodu, onaj tko se njega boji i čini što je pravo. Bog ne gleda na osobu, što je ona, koliko ima novca, što je sve izvela u svom životu; važno je kako čovjek upravlja svojim životom u odnosu na Boga – oblikuje li svoj život bogobojazno i pravedno, daje li Bogu mjesto u svojem životu ili hoće još više dati, te se trudi za to.
Nisu (važni) vanjski uvjeti – kao pripadnost židovskom narodu – ili mnogo bolje izraženo, ne moraju biti ispunjeni posebni preduvjeti da bi čovjek dobrodošao u Crkvu Kristovu. Čovjek teži s jedne strane k tome, da izgradi svoj život u Kristovom smislu, a s druge strane je primanje u zajednicu naše Crkve djelovanje Duha Svetoga.
Nama je to teško – vama i meni – suditi o tome tko se zaista boji Boga i tko čini ono što je pravo? Tko živi kršćansko vjerovanje tako kao što stoji napisano? Tu smo i mi sami izazvani – a kamo li da sudimo o drugome i njegovoj vjeri u odnosu prema Isusu Kristu. Tko određuje konačno o tome da li će mjerilo koje vidi Petar, biti ispunjeno ili ne?
Tko pripada Crkvi
Petrov odgovor glasi: Svaki koji je primio Duha Svetoga, pripada zajedništvu naše Crkve u koju je, kroz krštenje, primljen. Mnogi ljudi vide Crkvu kao udrugu i uspoređuju djelovanje udruga s pripadnošću našoj vjerskoj zajednici. Pripadnost Crkvi je stavljena u pitanje.
Biti Crkva i njoj pripadati je mnogo više nego plaćanje Crkvene članarine ili pravovremeno dostavljanje Crkvenog poreza (iako je ovo također nužno). Neki ljudi su se oprostili od Crkve, jer je ona njima predstavljena kao udruga ili imaju osjećaj da od nje više ne mogu profitirati.
Duh Božji
Ipak:
Biti Crkva i njoj pripadati znači živjeti iz Duha Božjega, oblikovati i obnavljati svijet i također Crkvu iz ovog Duha.
Ovog Božjeg Duha smo mi primili u krštenju i potvrdi.
Ovog Božjeg Duha mi prelako zaboravljamo.
Ovom Božjem Duhu vrijedi dozvoliti djelovati i uzajamno učiniti shvatljivim.
U ovim danima pred Duhove smo pozvani da molimo za Duha Svetoga – On je taj koji nas je pozvao u zajedništvo Crkve, kroz kojega mi pripadamo Crkvi, iz kojega živimo našu Crkvu i time postavljamo jedan znak da je naša Katolička Crkva više nego samo jedna udruga narodnih nošnji ili udruga pčelara ili neka druga udruga. Ovaj Duh nam je potreban – u našem osobnom vjerskom životu ili ondje gdje bivamo pitani o našoj Crkvenoj pripadnosti. On je onaj koji nas uzajamno spaja, nas ujedinjuje i nama je od Boga poklon.
Gabi Ceric