Pred početak
Ja sam
-govori majstor
Ja sam
-govori stijena
Ja ću biti
-govori djelo
oboje ste bili
Doris Muehringer: A sada ti kasniš
Bog kao sklonište
Često su stereotipni doživljaji koje mi odrasli pričaju kada su se, kao djeca, najbolje osjećali i kako su, kao djeca, reagirali na povrede i nesnosne situacije i svi zvuče začuđujuće jednako. Tu je žena koja se se osjeća iscrpljenom. Misli da je silan rad krivac njezine iscrpljenosti, ali joj poduži odmor nije pomogao. Tako mislim da premorenost ima nešto s nutarnjom strukturom. Kao dijete imala je dojam da je
trebala paziti inače bi je korili; ako ne, izbila bi svađa između strica i roditelja. Rasla je sa stalnim osjećajem opterećenosti: «kako mogu ugoditi stricu? Hoću li učiniti sve što on traži od mene?» Vjerojatno danas nema svađe. Što mogu učiniti da sve prolazi mirno? Ovaj osjećaj da drugi stalno od nje nešto traže je, konačno, opteretio čitav njezin život, stalno je živjela u nekakvom prilagođavanju i nije mogla dopustiti da se malo opusti. Svaki konflikt je oživio temeljnu napetost iz njezina djetinjstva i opljačkao svu njezinu energiju. Tako sam je pitao gdje se osjećala najbolje, kao dijete. Ona misli da se često sakrivala u špiljama, u sijenu i na taj način se povlačila u sebe. Tu se osjećala najbolje. Tu je bila zaštićena, tu je nije mogao dotaknuti ni jedan konflikt. Tu nitko nije mogao na nju vikati, tu se osjećala živom. Tu je imala najviše životne radosti, tu je bila potpuno kod sebe, u jedinstvu sa sobom. Špilja je bila simbol majčine utrobe. To je bilo zdravo promišljanje koje je dijete otkrilo kao životni trag. Ona je našla još jedan put, penjala se na visoku vrbu pred kućom, tu je nitko nije mogao vidjeti. Tu je sve mogla promatrati odozgo. Tu se osjećala potpuno slobodnom, tu je imala veći osjećaj nego ljudi koji su dolje trčali i tražili je. Za neke su špilja i drvo majčinski simboli, za druge imaju religiozno značenje. Povući se u špilju može značiti doživjeti Boga kao sklonište, biti kod Boga, u Bogu naći dom i sigurnost. Bog brani ovu ženu od navale ljudi koji uvijek nešto od nje traže, koji imaju prevelike želje i očekivanja, a koje im ona ne želi ispuniti i zato se boji da će se oni zbog toga svađati i na nju prebaciti krivnju za konflikte. Slika špilje pokazuje kakva joj slika Boga danas može pomoći da se potpuno opusti. Ne Bog prema kojemu ona mora biti ispravna i ispuniti sve zapovijedi, čiju volju iznova mora otkriti, nego Bog u kojem se osjeća sigurnom, pred kojim smije biti ono što jest, slobodna i zaštićena, sigurna i kod kuće. Ovaj «Bog špilja» danas će je ozdraviti i darovati joj prostor u kojemu se može obnoviti. Naravno da i majčinska slika špilje je jednostrano poimanje Boga. Potreban je i suprotan pol – slika Boga izlaska koji me izvodi iz ovisnosnosti i stavlja u odgovornost. Njezino sadašnje stanje traži majčinsku sliku Boga da bi prestala sebe preopterećivati, da bi pala u ljubeće ruke Božje.
Anselm Gruen: Pronaći vlastitu radost
Sigurnost
I najmanja stijena sigurna je u tvojoj ruci
a ja, a ja se bojim
znam sasvim sigurno
ako i pobjegnem
ti ćeš me držati.
Tvoja ljubav prema meni me stvorila
htio si da živim za tebe
da budem tvoj
želio si me ovakvog kakav jesam.
A ja sam trebao ovaj mali korak učiniti
prema tebi
jer si uvijek bio tu!
Pa i onda
kad te moje oči
nisu htjele vidjeti
ti si me gledao
jer me ljubiš!
Što će se dogoditi ako više ne želim
ako svoju volju zaboravim
i napustim sebe,
i pustim da padnem u tvoje ruke
i pustim da se dogodi,
umjesto da ja želim
što će se onda dogoditi sa mnom?
Anke Maggauer-Kirsche: Sigurna u tebi
Uzdignut i prihvaćen
Ako ti nisi u mojim koracima
kako onda mogu ići samo jedan jedini korak?
Ako ti nisi u mojem dahu
kako onda mogu disati, samo jedan jedini udisaj?
Kako ja mogu biti bez tebe ako ti bez mene možeš biti?
Ako nisi u mojoj ljubavi, kako mogu biti istinit
u ljubavi i iskren?
Ako nisi u mojim mislima, kako
mogu biti zahvalan za ovaj život i
diviti se stvorenju?
Kako ne bih mogao tebe tražiti svim
svojim osjećajima
kada me još uvijek ljubiš
u svojoj neizrecivoj beskonačnosti!
Anke Maggauer-Kirsche: Sigurna u tebi
Mirnoća
Miran čovjek koji napušta sebe i druge,
jer nikoga nema
jer je sve u nastajanju
miran je čovjek koji se ufa
u međuprostore u odnosima,
jer po tome životnost u susretima ostaje.
Miran je čovjek
koji Boga traži u svim stvarima
snagu crpi u simbolima
a da ne postaje o njima ovisan.
Miran je čovjek
koji pred novim početkom
uzima vremena da staro zaključi
da od toga može biti slobodan.
Miran je čovjek koji ne bježi u novo
nego vjeruje u svako ljudsko obraćenje
u licu svakog doživljaja
da tako može rasti i zreti.
Miran je čovjek koji blizinu i odsutnost
u svakom odnosu vježba
i budan je u svakom međuprostoru međusobnog poštovanja
i u svakom susretu vidi karakter dara.
Pierre Stutz: Meditacije za postati miran
Duh vremena
Ići u korak s vremenom to jedino mjerilo današnjeg života za mnoge ljude. S druge strane postoje mnogi, posebno Crkveni ljudi, koji opominju na ovaj duh vremena. Njime se izdaje Evanđelje Isusovo, a time i kršćanski život. Za mnoge suvremenike pravi unutarnji konflikt. Jednostavno neopažen, a «biti u» je problematično kao i povratak u stara dobra vremena koja mnogi toliko hvale. Postoji i dobar temelj za drugačiji pogled koji razvodnjava poruku Evanđelja, a koji duh vremena još raspaljuje. Kršćani bi trebali živjeti po duhu Evanđelja, a oni žive u ovom vremenu čiji duh im ne da zatvoriti oči, to čak i ne smiju. Isus, o kojemu govore evanđelja uzimao je ljude svoga vremena ozbiljno, dakle to moramo činiti i mi.
Nezaboravni papa Ivan XXIII., Dobri papa pronašao je, prije 40 godina, pojam «znak vremena». Ovaj znak vremena vrijedi kao poziv na pozornost da ga se osjeća i prihvaća. Tako vrijedi znak vremena u svjetlu Evanđelja, tumačiti, biblijsku poruku prevesti u naše vrijeme, to je pravi smisao. Nisam kršćanin pokraj vremena u svijetu, niti uzdignut, niti pregažen, nego usred vremena svijeta.
Da bi mogao, danas, razumjeti poruku Evanđelja i, po mogućnosti, iz nje živjeti, ona mora biti ponovo izrečena. Samo tako uzimam sebe u svom vremenu i ostajem vjeran Evanđelju koje govori o Isusu koji je ljude, u svoje vrijeme, uzimao ozbiljno. Uostalom, potpuno konkretnu uputu daje nam apostol Pavao, a vrijedi za sva vremena: «Ispitajte sve, a zadržite dobro».
Michael Broch: Od uskrsnuća do sumnje
Siječanj
Godina je još mala i leži u kolijevci. Djed Božičnjak je otišao natrag u svoju šumu i još mirišu krafne na stepenicama. Godina je još mala
i leži u kolijevci
čovjek stoji na prozoru
i biva star
mravi se smrzavaju,
a kora puca
i čovjek ima svoje potrebe.
Prazna polja čeznu za žitom
a svijet je crn i bijel bez boja,
a bio bi tako rado žut i plav i crven.
Opkoljen djecom
poput lovaca miševa pleše na ledu
ponosan siječanj.
Kolo se okreće u krugu sve uže i uže
to znači dani postaju sve duži.
Ne osjeća se.
A ipak je istina
Oblaci donose snijeg iz stranih zemalja
nitko ih ne zaustavlja ni carinu ne traži
Silvestrovo čujemo na radiju
da će se nešto pod nebom mijenjati i,
izvan nas, mnogo bolje trebalo bi biti.
Godina je mala i leži u kolijevci, a
ipak je tisuć' ljeta stara.
I sanja o miru.
Ili sanja o ratovima?
Godina je mala i leži u kolijevci i umire
u jednoj godini i to uskoro.
Erich Koestner: Trinaesti mjesec
Mali recepti sreće
Ne smijemo vrijeme potratiti
trebamo ga za sebe zadržati i uživati.
Ne tek sutra, ne na odmoru, sada.
Svađa se ne isplati
mističari nisu ništa drugo ni mislili:
«stani,
kamo trčiš?
nebo je u tebi
ako ga tražiš bilo gdje
pogriješit ćeš tu i tamo.»
Sreću ćeš naći u sebi
od samih sebe ne možemo pobjeći,
oboje je u nama samima:
ono od čega bježimo
i ono za čim
tek težimo
sve što je važno
treba svoje vrijeme, svoju prisutnost
i kroz žurbu biva uništeno.
Ljubav treba vrijeme,
prijateljstvo treba vrijeme
dobar razgovor treba vrijeme
da bude prisutan.
Božje lice svijetli nad našim životom
Svjetlo u očima majke
Švicarski psihoterapeut Peter Schelembaum opisuje, u jednoj od svojih knjiga, koliko je, za zdrav razvoj djeteta, važno uočavanje i prihvaćanje sjaja u majčinim očima. Koliko sam shvatio, on misli da dijete u kontaktu očima s majkom uočava poseban sjaj koji nastaje u odnosu između majke i djeteta. U očima majke dijete vidi svoju vlastitu vrijednost koju ono ima za majku. On ide i dalje i kaže da ovaj sjaj ima odraza i odlučujućeg značenja za cijelu životnu sudbinu jednog čovjeka. To je temelj za izgradnju zdravog samodoživljavanja i samosvijesti. U ovom odsjaju dijete doživljava da ono ima, za majku, jedinstveno i ničim zamjenjivo značenje. Gdje dijete mora rasti bez majčine podrške, teško će kasnije povjerovati u vlastitu vrijednost.
Marija je u svom srcu čuvala sve što se dogodilo
Na ovom mjestu moramo misliti kad čitamo u evanđelju, da je Marija čuvala sve u svom srcu ili bolje sve što je rečeno o Djetetu i sve što se dogodilo u rođenju i djetinjstvu njezinog sina. Ona je znala, kao nitko drugi, posebnost svoga sina. Ona je nosila, čuvala i prenosila ovu tajnu u srcu i njemu je dala na životnom putu, bez velikih riječi.
Prvi siječnja – mnogostruki blagdan
Prvog siječnja, osmog dana po Kristovu rođenju, padaju mnogi događaji zajedno. Po židovskom običaju, muški potomci su osmog dana bili obrezani i pri ovom događaju im se davalo ime. Tako se, nekada, ovaj blagdan zvao «obrezanje Gospodnje».
Za nas je prvi siječnja početak nove godine. I ovo pokriva sve religiozne osjećaje. Prijelaz iz protekle u novu, u mnogim ljudima, budi osjećaj prolaznosti. U mnogim državama je 1. siječnja dan uvođenja zakonskih novina. Crkva je ovaj dan proglasila svečanošću Majke Božje.
Na prvi pogled sve to nema ništa zajedničkog. Vrlo teško je sve to smjestiti pod jedan šešir.
Svečanost početka
Izmjena godine ne dolazi uzalud nakon Božićne svetkovine. Božić je svečanost početka, ulaska u novo vrijeme. Rođenje nekog djeteta u obitelji donosi bezbroj prilagođavanja i promjena.
Da dan izmjene godine stoji pod posebnom zaštitom Majke Božje odgovara dubokom ljudskom prarefleksu i prainstinktu. Ako na djecu dolazi nešto nepoznato, oni traže blizinu roditelja. Ako moramo savladati novo, tražimo sigurnost kod Majke Božje ili molimo blagoslov Očev. Nadamo se da će Bog i u novoj godini svijetliti svojim licem nad nama. Mogli bismo reći: u ovom kritičnom trenutku tražimo pogled sa sjajem našeg božanskog roditelja.
Sjaj u očima Božjim
U mjuziklu «Kosa» glavni glumac donosi promijenjeno razumijevanje vjere svoga vremena. On pjeva: «Znam, Bog nije mrtav, on vjeruje Klaudu, meni, meni Klaudu Hooper Bukovskom.“ U našem vjerskom odnosu ne radi se samo o tome da mi vjerujemo u Boga, tomu pripada i suprotni dio, da Bog vjeruje u nas, da on nama nešto povjerava. Tradicionalno se ovaj motiv vjere Boga u čovjeka razvija u nakani blagoslova, Bog prati ljude svojom dobrotom, on čini da njegovo lice nad njima sja. Kao što roditelji ne sprječavaju djecu ići vlastitim putem, nego ih samo mogu dobrotvorno pratiti, tako moramo mi sami činiti korake u našu budućnost. To možemo pouzdano činiti, jer znamo da nam Bog povjerava da naš život raste iz onoga što sam zahtijeva.
Kao što je odraz sjaja očiju roditelja važan za razvoj čovjeka, tako je za vjernika, za njegov život, važan odraz sjaja lica Božjega. Ili kako je to izrekao stari izričaj vjere, pod Božji blagoslov sve je položeno. I za taj blagoslov molimo Boga kojega je Isus zvao svojim Ocem i Mariju, majku Božju koju nam je Isus dao za majku.