nedjelja „Laetare", preporuča se ružičasta liturgijska boja, ili kako se još zove Sredoposna
Poticaj:
Izrael zemlja nade
Gospodine, za poludit je. Što intenzivnije pitam i tražim, to postaje kompliciranije, zamršenije, tamnije ono u što se umata tvoja zemlja. Što te jasnije i čeznutljivije želim naći, tebe, Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, tim postaješ dalji, nerazumljiviji, skriveniji po ljudima koji te ovdje štuju. Jesi li ti onaj koga oni slave?
Da Jeruzalem ubija svoje proroke, o tome govori tvoja riječ - ali zar Jeruzalem ubija i tebe? Zar se briše tvoje lice iz srdaca onih koji nose tvoje ime?
Sve izgleda ako - čovjek preciznije gleda - do u milimetar rascijepano. Velika većina Židova su sekularizirani (drugi bi rekli ateistički), a oni koji sebe imenuju vjernima su fanatični. A svaka grupacija je s drugom neusporediva. Ima tako velikih pretjerivanja, toliko religioznih partija, koliko ima i sinagoga. Postoje dva nadrabina, da bi uvijek jedan mogao reći suprotno od prvoga. Tako se čuva sloboda (samovolja). Jedan narod - jedna vjera - jedan Bog, tvoj narod?
I islam je razdijeljen do srži. Manje se razlikuju, ali su zato fundamentalističniji, zato žešći i rigorozniji.
Do u tančine su razdvojeni oni koji se nazivaju imenom tvojeg novog naroda. Oni jesu neznatna manjina, ali veoma mnogo posjeduju, posebno onoga što je važno za vjerski turizam, to jest novac. Kršćani ne dopuštaju samo to da nastupaju u 50 konfesija, nego idu dotle da ljude međusobno otimaju.
Preko religioznog, Gospodine, vidi se duboka podijeljenost, Gospodine u svim porama života. Stotine jezika i nacionalnosti, kultura i navika, načina rada i organiziranja slobodnog vremena. Od pokrivanja žena do slobodne kulture tijela, od kompjutorskih Židova do analfabeta. Od savršenstva istraživača, do nikad funkcionirajućeg tuša. Od najsavršenijeg građenja rakete, do uništavanja prirode. Od nebodera do beduinskih šatora, od savršene tehnike natapanja, do najgorih poljskih puteljaka, od vrhunske mode, do srednjovjekovne odjeće.
Nekoć je bila raznolikost, plod se nazirao u krošnji masline, stablu mira. Nekoć je bila tako nevjerojatna obojanost jednog mozaika iz milijuna kamenčića punih prekrasnih boja. Nekoć je postojala velika posuda u kojoj su se talile različitosti, ali je postao eksploziv koji je razorio mozaik. Izgorjele su krošnje maslina i nevjerojatna vjera u nadmoćnost sile i nasilja uzela je novog maha.
U otvorene pukotine, među razdijeljene dijelove, u otvorene rane teče ulje zdvajanja koje rađa mržnjom.
I bezbrojni, Gospodine, koji ljube ovu zemlju i njene ljude puni su zdvajanja.
Immanuel Jacobs:Izrael, zemlja nade
Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
-
Poveznice za liturgiju i navještaj
Sveopće Božje spasiteljsko djelo
Izvanredna tema današnjeg evanđelja je spasenje čovječanstva, a time se misli na sve ljude: „Bog nije poslao na svijet svoga Sina da osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu" (Iv 3,17). Ova središnja izjava Evanđelja je uvijek bila srž kršćanskog naviještanja. A ipak tokom povijesti naše Crkve ova istina je često puta bila zamračena.
a) Preduvjeti za postignuće spasenja?
Gradski dekan Kölna i župnik R. Grosche (+1967) odgovorio je na pitanje koje je sam postavio: „Što je srž kršćanstva? „Ti čovječe, možeš živjeti kako hoćeš, moliti ili ne moliti, ići u crkvu ili ne ići, ali znaj da te Bog uvijek ljubi." To je srž Radosne vijesti.
Svatko tko je zaposlen u pastoralu lako pada u napast ljutiti se nad onima koji ne dolaze ili rijetko dolaze i onda odgovarajuće reagiraju u svom naviještanju. Radosna vijest se tada vrlo brzo pretvara u prijetnju. Strah i prisilni odgoj ne smiju biti sredstvo pastorala. Crkva ne bi smjela sloviti kao institucija u kojoj, na prvom mjestu, stoje zahtjevi ljudima. Ne smiju se izgrađivati zapreke i prepreke koje bi priječile pristup zajedništvu spasenja vjernih. Ne smije postojati dojam da bi ljudi najprije trebali ispuniti neke uvjete i neke zasluge, prije nego što budu dionici Božje ponude spasenja.
Da bismo bolje shvatili božansku ponudu spasenja, moramo se malo pozabaviti biblijskim temeljima. Brojni tekstovi Biblije ( usp Pnz 30, 15 sl) smatraju da su prave ljudske aktivnosti : obraćenje i pokora moralno djelovanje koje vodi spasenju. No, važno je uočiti da se to ljudsko djelovanje traži unutar božanskog djelovanja spasenja, a ne izvan njega. Već kod Deuteroizaije (Iz 45,7) kratko se kaže: „Ja (Bog) stvaram spasenje i propast. Ja sam Gospodin koji sve dovršavam." U okviru slikovitog ivanovskog govora o vinogradu govori se o donošenju ploda kršćanskog života(Iv 15,15) „Odvojeni od mene (Krista) ne možete učiniti ništa."
Nauka o milosti nije donijela nikakvu „odlučujuću zrelu" izjavu. No, jedno je sigurno: kada se radi o spasenju ljudi, onda su preduvjet potreba i stvarnost Božjeg milosnog djelovanja. Bez djelatne milosti ne može se postići ništa od spasenja: ni vjera, ni obraćenje, ni produbljivanje ili posvećivanje ili ponovljeno obraćenje. Temeljna potreba milosti govori da čovjek, s obzirom na svoje spasenje, ne može ništa učiniti čime bi ga zaslužio. Ako se već govori o nekakvim predradnjama i preduvjetima, onda treba govoriti o Božjoj predradnji i Božjim preduvjetima: jer Bogu pripada, u redu bivstva, prvi korak, kako je to bilo u stvaranju, tako i u otkupljenju i spasenju: „jer ste po milosti ... spašeni a ne svojom snagom - Bog je to darovao - ne zaslugom vaših djela, da se nitko ne bi hvalio. Njegovi smo stvorovi ... stvoreni da u životu činimo dobra djela... koja je Bog za nas već unaprijed pripravio." (Ef 2,8-10: iz drugog čitanja ; usp Tit 3,4; 2 Tim 1,9).
b) Spasenje čovječanstva - Božja sveopća spasenjska volja
Najvažnija rečenica evanđelja glasi: „Bog nije poslao u svijet svoga Sina da on osudi svijet, nego da se svijet po njemu spasi." (Iv 3,17). Ovdje se ne radi o jednom dijelu određenog svijeta, nego o cjelokupnom čovječanstvu potrebnom spasenja. U sveukupnom Božjem planu spasenja cjelokupnog čovječanstva je je utemeljeno stvarno Božje spasenjsko djelovanje. Božja spasenjska volja nije neka „ideja u sebi" koja bi mogla ostati neostvarena, nego je stvarno prisutna djelatna Božja volja koja ostvaruje ono što je on zaključio. Ovu neprevarljivu vezu između Božjeg plana i njegovog ostvarenja pokazuje knjiga proroka Izaije: „ Jer kao što kiša i snijeg padaju s neba i tamo se ne vraćaju, nego natapaju zemlju da sjeme može klijati i rasti .. tako se i moja riječ, koja izlazi iz mojih usta ne vraća nazad k meni, nego čini što želim i postiže sve za što sam je poslao..." (Iz 55, 10-11). Izjava proroka je usmjerena direktno protiv mišljenja da između Božjeg plana i njegovog ostvarenja postoji nekakva zona koja dovodi u pitanje ostvarenje toga plana. O otkupiteljskom „uzdignuću" Sina čovječjega (Iv 3, 14) se govori kod Iv 12,32 i istodobno se ukazuje na sveopće spasenje: „A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi."
I kad se znade da se u Ivanovom evanđelju radi o bitnom i temeljitom razmišljanju o izvornoj Isusovoj samo objavi, onda se ovim izjavama mora dati posebna važnost.
S obzirom na uskrsno iskustvo i svagdašnji doživljaj uskrslog i uzvišenog Gospodina, onda je spoznaja o općenitosti spasenja porasla. Isusovo poslanje koje se najprije odnosilo na izraelski narod, nakon uskrsnih spoznaja, postaje jasnije da je to Božje spasenjsko djelovanje za sve ljude. Tematski se o ovome govori u 1 Tim 2, 3-4: „Bog želi da svi ljudi dođu do spasenja i tako dođu do punine istine." ili u Tit 2,11: „Jer pokazala se milost Božja da spasi sve ljude." I pavlovsko tumačenje smrti Isusove (2 Kr 5, 18 -19) kao „zadovoljštine" za ljudske grijehe, naglašava Božje djelovanje: „Isusova smrt na križu je zapravo dokaz ljubavi Božje prema svima ljudima i ne proizvodi tek tu ljubav." Takva poruka , koja izlazi iz Objave, otvara nečuvene širine horizonta nade. U takvom svjetlu povijest Božja s ljudima pokazuje neizmjerno povjerenje. Radosna vijest time, u svoj svojoj dubini, zaslužuje taj naziv, sasvim suprotno relativiziranju Evanđelja (kao radosna vijest) u toku njegove dosadašnje povijesti. Neprestano se pokušava „ograničavati" sveopći događaj spasenja. Ljudska mogućnost shvaćanja je višestruko ograničena s obzirom na neograničenu ljubav Božju. Čak možemo govoriti o neograničenoj Božjoj strpljivosti nasuprot ljudskim pokušajima shvaćanja. Često su potrebna duga razdoblja da bismo mogli ući u neiscrpno bogatstvo Objave.
b) Uklonjivi sud nevjere
Treba još, s par riječi, rastumačiti i pitanje „suda". Čovjek se može zatvoriti milosti, odbaciti sudjelovanje s milošću. Sloboda odluke se ne propituje bilo za Boga, bilo protiv Boga. To je preduvjet i za prihvaćanje sveopćeg prioriteta milosti. Za ivanovsku teologiju je karakteristično da se sadašnji sud („krisis") izjednačuje s odlukom odbiti Božje spasenje. Tko ne prihvaća polazište vjere doživljava situaciju suda: „Tko ne vjeruje, već je osuđen." (Iv 3,18) Treba najprije imati dojam da postoji neka nutarnja napetost, čak i suprotnost između sveopćeg obećanja spasenja (spasenje svijeta) i govora o sudu koji je već nastupio (tko ne vjeruje, već je osuđen). Kako može vrijediti obećanje spasenja za onoga koji je već osuđen?
Ivan je pretvorio misli o sudu u jedan stalni poziv u trenutku odluke. Budući da je Krist konačni (na kraju vremena) Objavitelj i Nositelj spasenja, a prisutan je sada u središtu života ljudi, dolazi do specijalnog ivanovskog pogleda, koji sve odluke stavlja u sadašnjost: „posadašnjena eshatologija (nauka o konačnim vremenima)". Na osobi Isusa Krista odlučuje se hoće li čovjek stajati u svjetlu ili tami, da li se nalazi u području života ili području smrti. Tako nevjera postaje „samo sud" ljudi. Tako (nevjernik) samog sebe stavlja, preko odbacivanja Krista, u (sferu) područje smrti. Ova faktična nevjera ostaje, za evanđelistu, nerazriješena zagonetka s kojim se stalno bori (usp. Iv 3,19; 5,39-47; 6, 36-47: 8,23.43-47; 9,39; 10,25; 13, 37-42; 15,22). Sud u koji se nevjernik sam stavio, ima svoje djelovanje samo toliko dugo dokle stoji uz nevjeru (usp. Iv 8,24) i to nije, ni za koga, neka prisila kojoj se ne može oduprijeti (usp. Iv 12,35.50). Nego je, još više, namjera biblijskog teksta neprestano prisutan poziv (apel) za odluku. Sud vrijedi samo za nevjernike „koliko i dokle god on ne vjeruje u osobu Sina Božjega kao onoga koji donosi život i ne dopusti mu da mu on daruje život... Na čovjeku je da odluči hoće li i koliko dugo on sam ostati u području tame i smrti." Odluka vjere nije neki čisto ljudski čin, nego - a to je najvažnije, to je prije svega -odgovor na Božju ponudu spasenja, što je, u stvari, čisti čin milosti.
Tako se pokazuje, da usprkos ivanovskom jakom naglasku suda, nevjernicima nije oduzeta sama ponuda i mogućnost spasenja. Sud u kojem stoji nevjernik je uklonjiv!
Ako se tome doda da nebeski poslanik (Krist) svim zemljanima daje mogućnost da budu „djeca Božja" (Iv 1,12) i po „rođenju odozgo" (Iv 3,3.5) se otvara pristup u nebeski svijet, pred nama stoji otvorena činjenica: Čovjek koji stoji na sudu može se osjećati zaštićen Božjom spasiteljskom brigom. A tko bi trebao biti spašen ako ne grješnik?
Bog želi spasenje i ispunjenje svijeta, to znači cijeloga svijeta i svih koji svijetu pripadaju. Ova volja je djelotvorna volja. I ako je tokom povijesti došlo do zamračenja i sužavanja, onda se mogu naći i razjašnjenja, koja iz toga izvlače da bi čovjek učinio spasenje ovisnim o mnogim „ako i kada.", koji i do danas predstavljaju stvarno oslobađajući pogled.
-
Objašnjenje tekstova
a ) 2 Ljet 36, 14-16.19-23
I u ovom tekstu se govori o Božjem planu, iako u specifičnoj starozavjetnoj stvarnosti - i tumačenju povijesti, koje nisu spriječili ni grijesi, ni pogrešno ponašanje ljudi. Pad Jeruzalema, rušenje hrama, propast Davidove dinastije se pokazuju kao kaznena osuda, ali izraelski narod, Božji narod, ipak neće propasti. Sam Bog će vladati svojim narodom, kako se to opisuje teokratskim slikovitim govorom .
Ako se promatra Izrael kao slika ljudi, može se reći: usprkos grijesima i krivom ponašanju ljudi, Bog stoji uz svoj plan. Posljednja Božja riječ nad grješnicima nije sud, nego smilovanje i spasenje. Jasno, u koliko to grješnici žele i hoće prihvatiti.
b) Ef 2, 4 - 10
Konstantno govori tekst, ako se uzme 2,1-3 o situaciji ljudi: mrtav zbog pogrešaka, oživljen s Kristom po Božjem milosrđu. Slijedi tematiziranje prioriteta milosti: „Po milosti ste otkupljeni, ne svojom snagom, ne svojim sposobnostima.2 nije moguća nikakva samohvala ljudi. Njegova jedina slava se sastoji u slavi Božjoj .. Ako je to tako, onda je njegova sudbina jedno s planom, providnošću, spasenjskom Božjom voljom. Dubok pogled u stvarnost, koja dolazi od Boga za ljude.
c) Iv 3, 14-21
Tekst se može promatrati kao neka završna meditacija ili razmišljanje nakon Nikodemova govora i to u sljedećim povezanim redcima 3, 31-36.13-21. S obzirom na jedinstveni događaj Kristove objave evanđelistova nakana je to pokazati na zbijen i koncentričan način: on opisuje poslanje Sina Božjega iz Očeve ljubavi prema svijetu. Ovaj put Spasitelja vodi od Boga, preko križa (=uzvišenje) u slavu Božju. Istovremeno se čovjek poziva da slijedi ovu ponudu spasenja nasljedovanjem u vjeri i time je postavljen u jednu neizbježnu situaciju.
Izjave su vrlo jako međusobno povezane i završavaju u objavi da Bog ne želi svijet suditi, nego spasiti. Ovoj izjavi treba podrediti onu o sudu, a ne obratno.
Naša perikopa predstavlja navještajni govor samog evanđeliste. Ovaj egzegetski vid, da se radi o produbljivanju povijesne objave u osobi Isusa Krista, daje tekstu posebno značenje: pokazuje se da se novozavjetna povijest djelovanja Duha Božjega pod određenim uvjetima i predznacima nastavlja i u povijesti djelovanja u kasnijem vremenu Crkve.
Misno slavlje
Pozdrav:
Bog milosrđa i ljubavi, koji je poslao svoga sina da nas spasi, neka bude sa svima vama.
Uvod:
Filozofi i teolozi svih vremena su razmišljali o Božjoj biti i Božjim svojstvima, o njegovom beskrajnom veličanstvu, svemogućnosti i pravednosti. Tekstovi današnjih čitanja su nastali u različitim stoljećima, napisani su u različitim prigodama. Ipak, imaju jednu zajedničku temu. Oni svi govore Božjoj oznaci koja je bitna i središnja za cijelu Bibliju: milosrđe. U svojem milosrđu Bog je nevjernom narodu pokazao put u domovinu. U drugom čitanju se govori da nisu naše zasluge, nego milosrđe Božje: „Jer ste iz milosti, po vjeri spašeni, a ne svojom snagom." A to Isus govori još jednom u Evanđelju: "Bog je poslao na svijet svoga sina, ne da svijet osudi, nego da ga spasi."
Molitva vjernika:
Bog nas je postavio u svijetu, svakoga na svoje mjesto, svakome povjerio njegovu zadaću. Dao nam je i Isusa Krista u čijoj blizini dobivamo povjerenje i milost. Njemu se danas posebno utječemo:
-
Za tvoju Crkvu, da se više uzda u svoje mogućnosti, nego u moć, više u svoj blagoslov nego u svoje planiranje, više u svoju ljubav nego svoj oprez, molimo te
-
Za mogućnike, da više gledaju dobrobit bijednih i siromašnih nego vlastitu korist, više razgovor nego nasilje, više pravednost nego nepravde, molimo te
-
Za sve koji se osjećaju krivima, da imaju više nade nego zdvajanja, više povjerenja nego nepovjerenja, više radosti nego ljutnje, molimo te
-
Za sve nas, u svim napastima, da više slijedimo dobro nego zlo, više milost nego grijeh, više našeg Spasitelja nego svoju vlastitu glavu, molimo te
-
...
Ti dobri Bože, ne prepuštaš nas našim slabostima. Zahvaljujemo ti za Isusa Krista, tvoga sina, koji nas prati i sada i na sve vijeke vjekova.
Propovijed
1.
uz Ef 2,4-10
Stoljeće vjere u beskonačni napredak je za nama. Ludilo svemoći je prestalo, a granice postaju sve uočljivije.
Iluzija vlastite veličine
U povijesti su neprestano nastajali i nestajali pokreti, zahtjevi, vlastodršci koji su smatrali da mogu postići sve štogod zažele i zamisle. Posebno je to bilo izraženo u vremenu industrijskog razvitka kada je, zbog ogromnog tehničkog i znanstvenog napretka, u širokim slojevima Europe i Amerike, stvoreno mišljenje da je ljudima sve moguće i da će biti moguće još više.
Nezaustavljiva vjera u napredak, čvrsto uvjerenje da je sve moguće i da će ljudi skoro moći vladati svojom sudbinom, svojom budnošću, genima pa čak i svojim duhom, zahvaćala je mnoge ljude pa su ušli u „opijenost" „autonomnih ljudi".
Čak su neki razmišljali i o tome da počnu odbacivati Boga kao nepotrebnoga - više ne trebaju nikakvog stvoritelja, niti gospodara povijesti, jer čovjek može nastaviti stvaranje i voditi i uređivati povijest i učiniti je sve ljudskijom. Sada je u toku parola „Bog je mrtav" - teologije i „Humanizam bez Boga."
Uništenje
Usred euforije tehničkih i znanstvenih silovitosti, najednom je uskrsla teška spoznaja da, usprkos svih naših dostignuća i mogućnosti, ipak nismo u stanju sve držati u rukama, kao što smo mislili.
- atomske prijetnje počimaju prelaziti preko naše glave. Sve više se proizvodi atomsko oružje, daleko više nego što je potrebno ( ako je uopće i potrebno) tako da se zemlja može uništiti i nekoliko puta. Proizvodili su se atomski reaktori za koje se mislilo da su apsolutno sigurni dok nije došao Černobil.
- Prenapučenost postaje velika. Sve metode reguliranja su se pokazale neefikasnima, a svijet beznadno stoji pred Stvoriteljevim blagoslovom: „Rastite i množite se" (Post 1,28) Neke od siromašnijih zemalja trećeg svijeta, sa preko 120 milijuna stanovnika na području upola manjem od Njemačke, iskaču „iz mreže". A naša birokracija govori o privrednim seobama kad želi zatvoriti granice.
- Ekološka ravnoteža i preživljavanje prirode i stvorenja su našim tehničkim, industrijskim i kemijskim iznašašćima strahovito ugroženi - ozonska rupa, dramatična promjena klime izaziva umiranje šuma, sječa prašuma za drvo drastično mijenja rezerve pitke vode. I sada polagano moramo učiti održavati naš okoliš - životni prostor.
- Je li nas je 45 godina mira u Europi, nakon drugog svjetskog rata, uvjerilo u stalnost mira? Na žalost ne. Balkan, Zaljevski rat, sve to potiče na cvjetanje trgovine oružjem. Mi napredujemo na
račun ubijanja drugih ljudi. I tek lagano moramo početi učiti postajati pravi mirotvorci.
Svi ovi doživljaji naših granica, naše bezobzirnosti, našeg „biti izručen" tehničkim mogućnostima, sve nas to toliko potresa i plaši da se pitamo koje su prave i istinske vrijednosti i koji je smisao ljudskog bića. Mnogi su ponovo spoznali da neće uspjeti svojim snagama naći pravi put, dati prave odgovore, otvoriti pravi put u budućnost. Osjeća se potreba otvaranju Božjoj riječi.
Milošću spašeni
Na ovoj nam iskustvenoj pozadini postaje jasno da nismo pravilno shvatili našu odgovornost ni pred sobom, ni pred Bogom, ni pred ljudima, a ni pred stvorenjem. Pismo to ovako govori: Bili smo mrtvi po našim grijesima. Bog je usprkos tome darovao najbolje uvjete našem blagostanju i slobodi, jer nas ljubi, on želi život - da - život za sve. On nas je odredio za uskrsnuće s Kristom, za stalni život kod i u Bogu, kao što to opisuje čitanje. Ne možemo, samo svojim snagama, postići i ostvariti ispunjeni život. Samo Bog nas može i želi spasiti u svojoj ljubavi i milosrđu i dati nam budućnost i nadu koju sami ne možemo proizvesti. Nemamo se razloga toliko hvaliti i uzdizati, a još manje imamo pravo isključiti Boga, jer sami sebe ne možemo spasiti svojom snagom i ne možemo se izvući vlastitim silama iz sveopće nevolje, nego samo ako se u poniznosti povjerimo Bogu, slušamo njegovu riječ i slijedimo njegove upute. Sva dobra djela koja činimo je Bog već učvrstio, pripremio inicijativu i mi slijedimo Boga. Iz situacije: biti u opasnosti, osjećaja propasti, bezizlaznosti, beznadnosti Bog nas izbavlja i daje nam snagu, potiče nas da naš svijet uređujemo i tako pripravljamo budućnost. Da li nam to želi reći pisac današnje poslanice?
2.
Braćo i sestre, svi vi poznate neke dijete. Par tableta, malo praška i čovjek mršavi - tako govore reklame. „Možete isto tako jesti kao i prije!" a da se ne odrečete svoje figure. Tko u to vjeruje - sretan je!
No, počnimo s evanđeljem: Nikodem spada u staru gardu. Farizej i rabbi, učitelj zakona, ljutit, ali isto tako znatiželjan za Isusovo novo učenje. Potajno posjećuje Isusa - po noći, da ne dobije nikakve kritike.
Događa se nešto u Crkvi - nešto novo se pojavljuje (ne samo ove godine), a staro nestaje. Dok stari priznati redovi imaju problema s pomlatkom, postoje brojne mlade zajednice koje takvih briga uopće nemaju, imaju više briga gdje se smjestiti, u koju kuću. Tu su: Totus tuus, Kristovi legionari, zajednica Emanuel, zajednica blaženstva, Ivanova braća i sestre, misionarke bratske ljubavi (majke Terezije) postoji i muški ogranak, „sestre i braća zajedničkog života" kako se zovu neki od nekoliko mješovitih redova. Postoje brojne druge, poput Cenakolo, oaza mira... svi su oni u začetku, pupoljci ali puno snage, elana i radosti zbog vjere.
No, sve te zajednice zastupnici stare garde gledaju sa sumnjom i nepovjerenjem. Neki se pitaju: Što ti imaju da su tako privlačni? Što nedostaje starim redovima da imaju tako malo pomlatka?
Nije istina da mladi ljudi danas ne osjećaju poziv za duhovna zvanja, nego oni to ne ostvaruju u klasičnim redovima, a i župe često nisu atraktivna mjesta.
I ne radi se o tome, kako to neki misle, da su stari redovi previše strogi. Nego nasuprot: tko te nove promatra, ostaje začuđen radikalnošću. Mnoge zajednice odbacuju bilo kakvo imanje, svako vlasništvo i žive u radikalnom siromaštvu, poslušnosti i oslanjanju na Boga.
Isus opisuje Nikodemu o čemu se radi: moraš se ponovo roditi. Potpuno nov. Nikakav polovičan život - jer se ovdje ne radi naš zemaljski život ispuniti novim sadržajem. Radi se o tome da se spasi ovaj život: zmija, koju je Mojsije uzdigao u pustinji, bila je znak spasenja. Nakon što su zmije ujele brojne Izraelce, preživio je samo onaj tko je pogledao mjedenu zmiju koju je učinio Mojsije.
Tako je i s Isusom, samo onaj tko u njega vjeruje i pogleda na križ, taj će se spasiti. Jer nas je svih ujela zmija. Ovaj svijet ne spašava, on truje, on ubija.
Bog je poslao svoga jedinorođenoga Sina da nas spasi da ne propadnemo. Stvarno vjerovati da nećemo naći samo bolji život, nego spas od smrti. To nas, župe, razlikuje od novih vjerskih pojava.
Tamo su ljudi koji vjeru ne gledaju kao neku zamjensku dijetu. Vjerovati, znači stvarno se odricati, biti potpuno drukčiji. A ne samo nešto dopunski vjerovati. To se može samo u reklami. Pa ni super tablete za mršavljenje ne proizvode taj učinak kojeg obećavaju. A to vrijedi i za novi život u vjeri: biti sasvim drukčiji. Radikalno imati povjerenje u Boga. Spoznati da nas samo Bog može spasiti i to onda ako se u korijenu promijenimo. Korijen, latinski radix, upućuje nas na radikalnu promjenu, promjenu iz korijena.
Za to ne treba ući u nove zajednice. No, možemo i od njih naučiti. Ako imamo povjerenja kao Nikodem.