Onaj o kome se govorilo sa puno obećanja u adventu i o Božiću, sada nastupa sam. I mnogi osjećaju: Tu govori netko tko ima vlast, ili bolje: jedan koji je tako pun energije, kao da nešto iz njega izlazi što ljude ne čini samo znatiželjnim, nego čak potpuno trga njihove dosadašnje obzore. Djeluje poput magneta on elektrizira- Živimo li mi u župi u polju Isusove snage? Što se nalazi između nas i njega da mi jedva nešto osjećamo od te Isusove snage?
Zbog nas i našeg spasenja je on sišao s nebesa, postao je čovjekom, uzeo je naše tijelo djelovanjem Duha Svetoga u Djevici Mariji postao je čovjekom. A to znači Bog je postao čovjekom - čovjek. Čovjek kakav nije bio ni jedan drugi. Čovjek u čijoj je blizini bila tako osjetljiva ljudskost da je Šimunu, Andriji, Jakovu i njegovom bratu Ivanu bilo sasvim jasno : samo u njemu mogu naći svoju vlastitu ljudskost. Samo on može ponovno obnoviti svoju sliku u meni, jer on poznaje prasliku: a to je on sam. Sam duboko ukorijenjen u Bogu i sam Bog, on, dakle daruje ljudima u svojoj osobi tim osobama daruje, dom, sigurnost, zbog koje se isplati napustiti sve što je do sada bila sigurnost i cilj. „Naša domovina jer na nebesima" glasi misao vodilja mladih kršćana.
Ne vrte li se naša pitanja oko nečega drugoga pravo rada? Pravo najma? Stanarsko pravo, Uređenje radnog vremena? Vrijeme otkaza? Strogo odvajanje radnog vremena i slobodnog vremena'
Pa i Pavlova Poslanica 1 Kor 7,29-31 čak i cijelo sedmo poglavlje prve poslanice Korinćanima navode na suprotnosti. Dokazi koje navodi Pavao na prvi pogled se mogu krivo razumjeti. A ipak trebamo poći sa temeljnog Pavlovog polazišta: Ništa na ovom svijetu (nikakve zemaljske životne radosti, nikakav životna patnja, niti socijalne a ni bračne veze...) ne smiju kršćane konačno vezivati za zemaljsko. Jer - tako Pavao naglašava - „prolazi lice (bit) ovog svijeta" i ako je istina sve ono što pjesnik govori „dim je sve što na zemlji jest" onda mi kršćani moramo biti svjesniji : ne možemo naš život ni produžiti ni proširiti ali ga možemo produbiti po povezanosti u vjeri sa Isusom Kristom.
1.Kor 7, 29-31
Bilo je vrlo teško za mladu kršćansku zajednicu u velikom lučkom gradu sa mnoštvom različitih svjetonazora pronaći pravi put kršćanskog života. Kršćani traže od Pavla, utemeljitelja zajednice, orjentaciju za rješavanje njihovih životnih problema. Tako 1. Kor u poglavlju 7 iznosi stavove o raznim moralnim pitanjima. Da beženstvo ima prednost temelji se na radikalnom očekivanju konačnih vremena. Zbog toga će za ljude u braku stvari koje dolaze biti mnogo teže (r20). Nadalje Pavao smatra vrlo važnim u ovim vremenima očekivanja kraja moći se nepodijeljen brinuti za stvar Gospodinovu (rr 32,34). On jasno vidi opasnost da stvari ovog svijeta imaju takvu moć posjedovanja da za Boga konačno neće ostati ni snage ni vremena. Upravo u redcima 31,32 tako se predstavlja da Pavao ovu problematiku ne povezuje samo sa snagom i predanjem koju traži brak, nego na sve u svijetu što vezuje naše snage poput vlasništva, trgovine, poslova, karijere. Da, lik (bit) ovog svijeta prolazi, vrijedi da se u svim izvanjskim stvarima svijeta ostane otvoren za Isusa Krista. Svatko, to naglašava Pavao, u kontekstu današnjeg čitanja treba onako živjeti kako mu je naredio glas Božji (r 17) . Položaj ne igra nikakvu ulogu za spasenje. Dokle god je pojedinac svjestan da on pripada Kristu i da on treba svoj život na tom položaju uređivati upravo iz pripadnosti Kristu.
Mk 1,14-20
Povezanost izvještaja o sakupljanju učenika i Isusovog naviještanja (rr 14 sl) sa pozivom prvih učenika (rr 16-20) ukazuje da je sam Isus onaj koga je Bog poslao kao svoje evanđelje. Taj glasnik ne donosi samo radosnu vijest, nego dapače on sam je sam ta Radosna vijest.
U Susretu s Isusom osjećaju četvorica ribara: za nas je vrijeme ispunjeno, Kraljevstvo Božje je došlo k nama u ovom strancu na obali. On nas je pokrenuo. Došlo je vrijeme ostaviti mreže i time ostaviti dosadašnje zanimanje, da i pozdraviti oca i tako ostaviti svoju obitelj. Isus ih je vidio i pozvao. Šimun i Andrija, Jakov i njegov brat Ivan su prvi pozvani (ekklesia). Za njih je došlo vrijeme uputiti se sasvim novim putem, putem s Isusom s kojim doživljavaju da im se korak po korak približava kraljevstvo Božje i Božje spasenje puštaju prema sebi i u sebe. Što će biti plod ovog njima još uvijek nerazumljivog puta (usp Mk 12,40; 9, 32; 8,17)
Učenici će, kao što je najavljeno biti ribarima ljudi i to bez ikakvih trikova i zagonetki. U mrežu njihovog Isusa i Gospodina i u taj odnos treba uvući što više ljudi, čak i sve ljude. Tako se poziv na obraćenje u stvari odnosi na potpunu vjeru i predanje osobi Isusa Krista. Samo njemu se trebaju ljudi obratiti i vezati slobodnom odlukom. Njihove mogućnosti, njihovo znanje, njihove sposobnosti bit će također plodne za rast Kraljevstva Božjega poput iskustva poziva ribara
Misno slavlje
Pozdrav:
Bog želi među nama uspostaviti svoje kraljevstvo. On neka bude sa svima vama.
Uvod:
Danas ćemo čuti dvije kratke propovijedi. Prva je ona proroka Jone: "Još četrdeset dana i Niniva će propasti!" Druga je ona Isusova: "Ispunilo se vrijeme Kraljevstvo Božje je blizu, obratite se i vjerujte Evanđelju." U oba slučaja slušatelji nisu znali u što se upuštaju, ali poruka je tako jasna da nema nikakvog odugovlačenja ili drugog izbora. Što Bog traži od nas? Ovo pitanje tako rado odlažemo na stranu postavljajući Bogu pitanje: „A što ja imam od života?" a da pri tom zaboravimo pitati: „Što ja dajem životu? Što od mene ima život?"
Molitva vjernika
Pomolimo se našem Gospodinu Isusu Kristu, koji želi spasenje svih ljudi
Gospodine Isuse, ti i danas zoveš ljude da te slijede, molimo te
Daj da pozvani čuju glas tvoga poziva u današnjem bučnom svijetu, molimo te.
Pošalji ljudima našeg vremena, oslobađajuću blagovijest o Božjem kraljevstvu, molimo te
Pokaži nam mjesto u današnjem svijetu, gdje te možemo naviještati, molimo te
Jačaj u svim kršćanima želju za jedinstvom u vjeri, molimo te
Daruj našim pokojnima mir svoga blaženstva, molimo te
Gospodine Isuse Kriste, ti mijenjaš naš život ako slijedimo tvoj poziv. Zahvaljujemo ti i hvalimo te u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova.
Meditacija:
Gospodine, ne dopusti da zaostajemo na putu na kojem ti ideš ispred nas. Tvoja riječ nam treba biti i jest mnogo više od puke fraze. Ona želi djelovati iz nas i po nama. Ona nas poziva na susret s tobom, otvara nam pristup Božjoj stvarnosti. Ona nas oslobađa da mi možemo druge oslobađati. Ne želi sve ostavljati po starom, nego nam pruža novi početak. Amen.
Propovijedi:
1.
Kršćanska opuštenost
1. Kor 7, 29-31
Postoje riječi u Pismu uz koje spontano pristajemo. U njima se nalazi toliko puno životne mudrosti da ne trebamo predugo misliti da ih odobrimo. „Blaženi mirotvorci, jer će se nazvati sinovima Božjim." (Mt 5,9) Tko se ne bi odmah pridružio ovoj rečenici.
Druge riječi Pisma su poput tvrdog oraha. Ne možemo baš tako lako otvoriti njihovu tvrdu ljusku, treba puno muke dok oslobodimo srce oraha. Današnja poslanica nam sliči na takav orah. Tu nam se nudi nekakvo ponašanje koje nije ni luk, ni voda. Tko plače, trebao bi se ponašati kao da ne plače, tko se raduje kao da se ne raduje. Je li takvo ponašanje uopće moguće? I tko ima ženu, u buduće, se treba ponašati kao da je nema. Ima li toga? Što je mislio Apostol naroda ovakvim poticajima?
Ravnodušnost mudraca
Prije nego vam ponudim pogled u srce oslobođeno od ljuske današnjeg čitanja, želio bih vas malo povesti u pogled svih religija. U tim religijama ćete naći mudrace, a oni su oslobođeni svakih požuda i nagona. Opušten stoji pred vanjskim izazovima, ravnodušno podnosi sve poteškoće života. Ako kiši, ne tuži se na manjak sunca, a ako sunce prži, ne žali se da bi trebalo kišiti. Bilo da kiši ili sunce sja, da je sretan ili nesretan, mudrac sve hrabro i mirno podnosi. Tome bismo mogli pridodati jednu poznatu riječ Martina Luthera: „ Kad bih znao da će sutra svijet propasti, ja bih danas posadio svoje drvce jabuke i platio svoje dugove." Pravog Božjeg čovjeka ne može pokolebati ni propast svijeta. "Mudrac je gospodar svojih riječi, vrata svojih zatvora." Ova poslovica otkriva nešto od vrijednosti koju nam želi protumačiti. Ona je kao mirotvorac Salamon u svađi ili kao savjetnik poput Sokrata. Mudračeve riječi pripadaju svijetu."
Opuštenost kršćana
Mislili se na to u današnjem čitanju? Želi li nas Pavao potaknut, bilo u plaču ili smijehu, na opuštenu strpljivost koja oduzima srednji put između jedne ili druge strane?
Apostol polazi od činjenice da su naši dani izbrojeni. „Vrijeme je kratko" kaže on. Dan Isusa Krista nije daleko pa bi se Pavlov zahtjev ovako trebao tumačiti: Neka tvoje zauzimanje za ovaj svijet ne bude samo po sebi i neka ne bude smisao tvoga života, nemoj se izgubiti u zauzetostima i brigama svagdašnjeg svega i svačega. Ako kupuješ, onda nemoj da te stvari posjeduju. I ako koristiš ovaj svijet da ga tako koristiš da ti iz svega izvučeš ono zadnje. Apostol naglašava pažljivo odstojanje kršćana, nasuprot višestrukih povezanosti koje sa sobom donosi zauzimanje u ovom svijetu. Zato se ovdje preporuča opuštenost i ravnodušnost, jer kako Pavao govori: „Prolazi lice ovoga svijeta."
Na horizontu naših iskustava
Pokušajmo sada usporediti naša iskustva i apostolove preporuke. Ovdje se dotiču dva područja života: iskustvo roditelja i naš osobni odnos prema vlastitom životu.
Neka majka nosi dijete, daruje mu život, privezana je uz dijete i brine se i treba tokom života više puta imati duboko iskustvo kako se sve više mora dijeliti i napuštati. Ma koliko god bila dobra i potrebna povezanost majke i djeteta, ono se mora s vremenom odijeliti od majke da bi i jedno i drugo za sebe imali više prostora. Međusobna briga može također zarobljavati. Slično vrijedi i za oca. Kakvo razočaranje za oca kad primijeti da ni jedno njegovo dijete ne želi nastaviti s poslom kojega je on započeo. U oba slučaja trebaju roditelji reći: naš život nije život naše djece. Ne želimo ovisiti o životu kojeg smo sami napravili i tako osloboditi više prostora za svoju djecu.
I posljednja misao: kako često ja ovisim o samom sebi? Koliko ozbiljno promatram sigurni kraj moga života? Imam li zbog toga mirnu opuštenost prema samome sebi? Mogu li samome sebi reći: ne uzimaj sve stvari tako važnima, jer sve će proći. Ova opuštenost ne znači nezainteresiranu razularenost. Nego je to ono životno pravilo koje je psalmist ovako izrekao: „Nauči nas dane naše brojiti da dobijemo milosrdno srce." (Ps. 90, 12) Radi se o tome da tako brojimo naše dane da dopustimo Bogu da bude Bog koji sije i čini da njegovo sjeme u nama raste i koji će dovršiti djelo naših ruku. Ovakvom, na Bogu utemeljenom, opuštenošću uređuje kršćanin mudrost koja je u njemu.
2.
„Ono o što netko veže svoje srce, to je i njegov bog!" „Ono čime se netko više od jednog sata dnevno bavi, to će mu postati sveto." „Reci mi što te nutarnje pokreće, tako ću ti reći tko si."
Koliko sam ponosan na svoje zvanje, na svoje školovanje kojima zahvaljujem svoj ugled, koliko mi je važna obitelj, porijeklo, brižno odabrano područje stanovanja? Sve to čini ono što jesam. To mi ne stvara samo poštovanje i ugled, nego neku vrstu doma i samopoštovanja.
Naravno je da uzmemo svoj život u svoje ruke, ali trebamo neprestano davati račun na čemu gradimo svoj život, da li su to kakve bezvrijedne, lomljive stvari. „Lice ovoga svijeta prolazi" - to piše Pavao ne samo vjernicima u Korintu. To ima za nas i te kako veliku vrijednost. Sve što smo učinili na vlastitom ugledu, sve će nestati i ispuhati se.
A što će onda ostati? Kako bih trebao živjeti da nešto ostane? Isus vidje Šimuna i Andriju, Jakova i Ivana. On nije vidio samo četiri ribara kod njihova posla. On je vidio 4 čovjeka, on je u njima vidio mnogo više nego što su to oni sami o sebi znali i poznavali. On ih je gledao i oni su osjećali, svaki za sebe: ovaj Pozivatelj na obali će mi dati neizbrisivi ugled. Svaki od ta četiri ribara je u sebi osjetio: „Imaš mnogo više mogućnosti, nego ti sam misliš, a da i ne govorimo o mogućnostima koje ti sam Bog daje."
Jednostavno rečeno, oni su oživjeli, oživjeli u pravom smislu riječi. Odmah ostaviše svoje mreže, svoje zvanje koje je do tada bilo i njihovo uzdržavanje. I još više, Ivan i Jakov su ostavili oca Zebedeja sa njegovim nadničarima u čamcu i pošli su za Isusom. Ne samo zanimanje, nego i sve što im je do tada sačinjavalo domovinu, sve su predali jednim udarcem. Zašto? Eugen Drewermann piše o tome: " Oni su kod njega osjetili više od sigurnosti, od domovine, više od cilja, da su se uputili na put koji se na kraju više isplatio nego je to pokazivala svaka postaja puta, koje bi čovjek redovito htio nazvati svojim domom, svojom svagdašnjicom, svojim životom. I ta fascinacija Isusom je trebala biti povezana sa dubokim osjećajem slobode, neovisnosti i širine.." (Markusevangelium, Bd 1 Freiburg Olten)
Da li je sve to prošlo? Slušamo li ovaj odlomak o pozivu učenika kao nekakvu priču? Jednog dana dođe netko tko je imao nešto čarobnjačkog u glasu, toplinu u riječima, a slobodu u postupcima. Slušamo li to kao „Bilo to jednom"
I danas postoje ljudi, koji kod sebe, na sebi osjećaju ono što je već izraelski narod i moleći je priznavao: "On (Bog) izveo me u širinu, moj Bog čini moju tamu svjetlom. S mojim Bogom preskačem zidove, on mojim koracima daje prostor." (Ps 18, 20 a, 29b.30b.37a).
Za četiri ribara su ove riječi 18.psalma postale istina u susretu s Isusom. Sve do danas, od susreta sa Isusovom Riječi, njegovim činima, njegovom smrću na križu, njegovim uskrsnućem javlja se neka snaga, fascinacija koja oduševljava, koja izvlači ljude iz njihovih dosadašnjih životnih okolnosti. Mislim sada na broj sestara „misionarki ljubavi" koje su, s majkom Terezijom iz Kalkute, našli svoju domovinu, u nasljedstvu Isusovu našli svoj životni cilj. „Kao mlada studentica filologije, početkom pedesetih godina, Barabara Bonk slučajno (iako ona ne priznaje tu riječ slučajno) susretne posao Majke Terezije u siromašnoj četvrti Kalkute. Htjela je sama upoznati taj rad i napisala joj jedno pismo. Nije čekala dugo na odgovor: smije doći, doživjeti vrućinu sluma, sama ići tim ulicama. Trebala je najmanje tri mjeseca raditi taj posao da bi upoznala je li to mjesto koje joj je Bog odredio. - 21-godišnja studentica uputi se dugim putovanjem prema Kalkuti. Upisala je tamo studij medicine i promovirana za doktora medicine. I od tada ona živi kao sestra Andrea ono što se čini u kućama majke Terezije, redovi bolesnika koje liječi, povija rane, sluša brige siromaha, malo šale. I nije mogla nigdje drugdje zamisliti svoj život, nego baš tu gdje je osjećala blizinu Božju. (J. Hermans, Wo die Nähe Gottes spürbar wird)
Ovdje se postavlja pitanje: što je Radosna vijest za nas koji ćemo opet sutra sjesti za isti pisaći stol, uzeti svoje uobičajeno oruđe u ruke ili alat i vratiti se u svagdašnjicu. Da bismo odgovorili na pitanja ove vrste, treba nam uvijek biti jasno da smo, svatko od nas, na svoj način, označeni: našim porijeklom, obitelji, zanimanjem, prijateljima kućom i da nam skoro ništa ne preostaje sa čime bismo se mogli potpuno identificirati. I zato vrlo rado guramo na stranu poziv na našu vlastitu slobodu i vrtimo se u krugu izvanjskih određenja u kojima se zapravo pojavljujemo kao žrtve našega vlastitog okruženja. Ako stvarno pokušamo zamisliti zašto smo mi ovdje i tko smo mi zapravo, onda nas ništa više ne može zadržati. Pa i životne okolnosti koje nas pritišću, više nisu tako svemoćne, jer tko smo mi ne određuje se izvana. Odlučuje se prema Isusovoj osobi u čiju ćemo prisutnost konačno predati našu osobnost.
Ako mi sada, ovdje zajedno slavimo ovu svetu euharistiju i ako dopustimo da nas izvuče iz planiranja za sljedeći tjedan, da bismo ovdje, u živoj riječi i kruhu i vinu, njegovom Tijelu i krvi susreli Isusa, našeg spasitelja, onda u najmanju ruku znamo u našoj nutrini, da samo u Isusu i to ovom Isusu nalazimo određenje koje je uključeno u našu bit.
Za četiri ribara promijenile su se sposobnosti koje su oni razvili za svoje zanimanje, u sasvim druge sposobnosti da druge ljude ljudski susreću. Zar ne trebamo sve što čini dobrog ribara i za uspješni ljudski suživot? Nešto strpljenja, ustrajnosti, dobar dar zapažanja, brižno postupanje da nikoga ne preplašimo?
Tako i sve naše sposobnosti, sva određenja, sve što smo stvorili se svodi na to da jedan drugoga susrećemo ljudski, nasuprot mehanizmima, strukturama i pritiscima našega društva. To je proces. To je korak naprijed za kojega učenici trebaju imati vremena da bi se iz svega izvukli. I treba nam, pri tom, svima biti jasno: imaš mnogo više mogućnosti nego sam misliš, a da ne spominjemo mogućnosti koje Bog ima s tobom.