Prvo čitanje: (Iz 25, 6-10)

Tekst prvog čitanja  iz Izaije (Protoizaija) spada u skupinu eshatoloških tekstova (Iz 24 1-27,13). Bog zahvaća u sudbinu Izraela  i obraća se drugim narodima.  Prorok naviješta da će Jahve sam pripremiti kraljevsku gozbu za sve narode. Dok je Mojsije sa 70 staraca dolazio na brdo Sinaj k Božjem šatoru (Izl 24, 9 - 11), sada je Sion mjesto susreta s Bogom.  Dolaskom Božje vladavine nestat će žalosti i bijede,  a smrt će biti uništena. Sve što se protivi spasenju i dobrobiti bit će uništeno. To ne vrijedi samo za Izrael, nego za sve narode: „Gledajte ovo je naš Bog." (r9)  U njega su se nadali i u njega stavljaju svoje ufanje. Bog je budućnost za sve ljude.  Iz perspektive Novog zavjeta Isus Krist je mjesto susreta s Bogom za nas. To je razlog za naše veselje i radost, „zbog njegovog spasiteljskog djela." (r 9)

Drugo čitanje: (Fil  4,12-14.19-20)

Pavao je, na poseban način, bio povezan sa zajednicom u Filipima. Oni su pomagali njegovo misijsko djelo, ali i njegove osobne potrebe.  To je Apostol zahvalno primio, ali je znao i naučio živjeti u gladi i obilovanju.  Nije mogao svojom snagom tu nevolju izdržati, nego ga je jačala snaga Kristova.

Naše čitanje naglašava ovo pomaganje  zajednice u Filipima i zato je, za Pavla, važno napomenuti da će se Bog brinuti da im ništa ne manjka.  Prema njegovoj dobroti i dobrohotnosti se trebamo i mi, danas, ravnati. Sve što nam treba Bog će nam darovati  „iz svoga bogatstva i slave." (r 19) I zašto se onda sa strahom brinuti?

Evanđelje (mt 22, 1-14)

Prispodoba o kraljevskoj gozbi ima alegorijski sadržaj.  Kralj je Bog, sin je Isus Krist. Proroci su uvijek o spasiteljskom vremenu govorili kao o kraljevskoj gozbi.  To je bio znak poštovanja prema gostima da ih sluge, na slavlje, dovedu od kuće.  Možda Matej, kod prvog odbijanja, misli na poslanje apostola (pogl 10), a kod drugog na propovijedanje među Židovima, nakon Duhova. To da su uzvanicima važniji dnevni poslovi, čak su sluge zlostavljali i ubili, nečuveno je protivljenje domaćinu. Rušenje grada ukazuje na razorenje Jeruzalema koje je, za Mateja, bila posljedica odbijanja Isusa.  Sada se pozivaju ljudi s ulica i trgova, dobri i zli, jer kralj ne prestaje pozvati.

S retkom 11 se mijenja perspektiva pogleda na posljednji Sud.  I novozavjetni narod Božji treba svadbenu haljinu, vjera se mora pokazati djelima i ljubavlju.  Nitko ne može biti previše siguran: „Jer mnogo je zvanih, a malo izabranih."

Misno slavlje

Pozdrav: Ljubav Božja koja nas je pozvala, neka bude sa svima vama.

Uvod: Mi ovdje u ....... ne živimo u jednom, od Boga napuštenom, kraju. Ili pak, da?Je li naše mjesto tako ispunjeno Bogom? Ne, kao da bi Bog napustio naše mjesto. Boga zaboraviti čini Boga napustiti, biti duhovno siromašan pa i onda kad se puno toga događa. Na taj način ljudi blokiraju svoj konačni smisao. Bog nas i danas poziva i privlači nas u svoje Kraljevstvo. Pitajmo se, u ovom času, povezano s molitvom za oproštenje:

Molitva vjernih I:

• Tvoja Crkva, Gospodine, treba tebe i tvoga Svetog Duha da se kršćani ne zaokupe samima sobom i tebe zaborave.

• Tvoja zemlja, Gospodine, treba tebe i tvoga svetoga Duha da ljudi više ne žive bez nade i budućnosti, jer poznaju samo ovaj svijet.

• Mi, tvoji ljudi, Gospodine, trebamo tebe i tvoga Svetoga Duha da ne mislimo samo na sebe i da se ne vrtimo oko sebe.

• Tvoja djeca koja sada rastu trebaju tebe i tvoga Svetoga Duha da dobiju povjerenje u život i u ljepšu budućnost.

• Za one koji ne shvaćaju i ne uzimaju Boga ozbiljno: daj im milost obraćenja, molimo te.
• Za one koji za Boga nemaju vremena i ulaze u bezbrojne poslove, podari im osjećaj za vrijednosti koje zauvijek ostaju, molimo te
• Za one koji misle da su sasvim blizu Bogu, podaj im strahopoštovanje prema tebi i osjećaj susreta, molimo te
• Pomolimo se za sve koji se Boga straše, pokaži im svoje milosrđe i prijateljstvo, molimo te.
• ......

II.

Uvod

Ova misa je za nas mogućnost za novi početak s Bogom,  za novi polazak na put. Polazak  na put je kao kaplja nade koja kaplje na stijenu. Polazak je često tih i šutljiv. Zato se trebamo truditi da ga ne previdimo i ne prečujemo. Polazak je kao munja u tami. Polazak je  zahtjev i obnova. Ipak, ne želimo sve što nam je prije bilo vrijedno, odbaciti bez dužne pažnje. Polazak je kao startni pucanj, a ipak startni pucanj je samo početak.

Za Gospodine smiluj se

(Ove molitve bi mogle poslužiti ondje gdje nema svete mise nego samo služba riječi)

Zborna molitva

Darovna

Bože, bol i radost, pitanja i nadanja, uspjesi i neuspjesi prožimaju naš život. Tako smo mi sada ovdje. Sve što imamo i jesmo donosimo pred tebe. Poput učenika, mi te otkrivamo kao nevidljivog pratioca. Tako te molimo: preobrazi ove darove, preobrazi i nas. Tada ćeš ti biti uočljiv u našem svijetu i tada će se umiriti oluje života i vratit će nam se mir. To te molimo, po Kristu Gospodinu našemu.....

Predslovlje:

Uistinu je dostojno i pravedno, tebe hvaliti i slaviti veliki Bože. Uvijek si i iznova nudio ljudima svoju blizinu i s njima si blagovao. Izraelski si narod, na čudesan način, kroz pustinju održavao na životu i dao si im da iskuse tvoju očinsku brigu.

Isus je blagovao sa siromasima, grješnicima i odbačenima. U euharistijskoj gozbi predosjećamo ono veliko zajedništvo  kojim nas zauvijek želiš obdariti. Zato ti pjevamo, sa svim stvorenjem, pjesmu hvale i kličemo: Svet...

ili:

Završna molitva:

Bože, mi opet odlazimo kući,  krećemo prema novim ili starim svakodnevicama i ne znamo što nas tamo očekuje: mirna sigurnost ili olujna svađa, radost zbog uspjeha ili besmisao koji nas pritišće. Hoćemo li sve to izdržati? U uvjerenju da si ti s nama, makar često sakriven i nama nevidljiv, krećemo na put. Daj nam snage i odlučnosti činiti ono što činiti možemo, daj nam snage da nosimo ono što ne možemo promijeniti. Daj nam mudrosti da znademo razlikovati jedno od drugoga. To te molimo, po Kristu Gospodinu našemu.

ili:

Krećemo! Krećemo obnoviti i nas i svijet. Krećemo da Boga u nama otvorimo.

Isus nam je putokaz na životnim putovima. On nam je svjetlo u tminama života. On je naš »pokret«. Krećemo da bismo, u našoj župskoj zajednici, nešto iznova započeli. Polazimo u nama samima nove iskati pute. Gospodine, s tobom polazim. Budi uz mene.

Blagoslov:

Meditacija poslije pričesti

Dan zahvalnosti:

Molitva vjernika se, po običaju, izgovori s naglaskom na zahvalnost za darove žetve, ali i u mislima na one koji nemaju - a nakon toga djeca iz sakristije  (ili nekog drugog zgodnog mjesta  u crkvi) donose darove i stanu pred oltar, a onda odlože darove na za to pripravljeno mjesto. Dotle predvodnik ili spiker najavljuju:

Kruh: Gospodine prinosimo ti kruh. Mi ga trebamo svaki dan. Ima  mnogo onih koji ga nemaju. Danas ti zahvaljujemo za kruh naš svagdanji. Molimo te i za one koji ga nemaju. Daj da svi ljudi imaju dovoljno kruha. Blagoslovi sve napore onih koji se muče da imamo kruh naš svagdanji.

Vino: Gospodine prinosimo ti i vino. Ono veseli srca čovječja. Ono daje snagu, ali ono znade i uništavati. Daj da vino, kao znak radosti, veseli naša srca, ali ne daj da padnemo pod vlast bilo koje ovisnosti. Posebno čuvaj mlade od ovisnosti od droge, od alkohola, a svima koji su upali u bilo kakvu ovisnost pokaži pravi izlaz.         Sada blagoslovi naša polja, naše vinograde i naše maslinike da obilno rode.

Ulje: Donosimo i ulje na oltar. Ulje je znak plodnosti, bogatstva i zdravlja. Ulje je i lijek. Gospodine, molimo te za sve one koji su bolesni, koji će biti svetim uljem pomazani da im ti budeš snaga. Podari im žuđeno zdravlje. A nama daj da sa zahvalnošću upotrebljavamo ovaj tvoj dar.

Voda: Izvor i počelo života. Voda nas čisti i pere. Voda uklanja mrlje i daje život. Po vodi svetog krštenja ušli smo u obitelj djece Božje. Gospodine, daj da nikada ne zaboravimo da smo po krštenju postali tvoja djeca. Svim onim kršćanima koji su zaboravili na svoje krštenje daj da shvate dostojanstvo sakramenta kojeg su zaboravili, a nama daj da uvijek živimo dostojno svoga krštenja.

Cvijeće: Cvijeće je ukras prirode. Cvijeće je znak radosti, ljubavi i pažnje. Daj da se svi ljudi međusobno razumiju i pomažu. Svima onima koji se osjećaju osamljeni podaj da nađu ljude koji će ih razumjeti.

Svijeća: Gospodine, ti si svjetlo svijeta. Ti nas veseliš suncem, mjesecom i zvijezdama.  Ti si svjetlost vječna. Svijetli našoj djeci i mladima da uvijek idu u tvome svjetlu. Gospodine, molimo te danas posebno za naše drage pokojnike kojima moramo biti zahvalni za sve što smo primili.     Učini da im tvoja svjetlost u vječnosti svijetli.

Propovijedi:

a

Veliki poziv

Poziv

Trudili smo se drugima prirediti radost, prirediti svečanost. Izmislili smo originalnu pozivnicu - sve uzalud. Drugi to uopće ne zna cijeniti.  Zar mu nije do poziva ili ima nešto boljega u planu? Ili nije li do mene? Kako se ponašamo u takvim slučajevima?

Pozvan - ne hvala!

Prispodoba ima alegorijske oznake: Kralj je Bog, Sin je Isus Krist, a sluge su apostoli i navjestitelji Radosne vijesti. Onda je bilo uobičajeno da, pred početak slavlja, sluge dovode goste. To je bio znak poštovanja prema gostima.  Kralj se drži običaja.  Svi su već unaprijed znali termin i mogli su sve prije razjasniti. Ipak ne, jednostavno su rekli slugama da ne žele doći.  Sigurno je bilo kralju stalo do tih gostiju, zato im ponovo šalje sluge, jer je sve spremno za svadbu. Pozvan - ne hvala! Imali su pri ruci odlična opravdanja, ali neki su sluge i zlostavljali, a neki čak i ubili.

Prije nego pogledamo opravdani kraljev bijes, pitajmo se kako bismo mi reagirali? Razočarani, ljuti, bijesni na goste? Tko sam ja  da ja to mogu sebi dopustiti? Možda i pomislimo: „Tima ću kod sljedeće prilike pokazati." Poneki bi pokušali ponovo probuditi negativno iz prošlosti: jer je taj ili ta bio uvijek tako komičan, ...a konačno više ne mogu računati na moje prijateljstvo.

Žestokom reakcijom kralja Matej hoće pokazati na razorenje Jeruzalema 70.-te godine poslije Krista. Jedno kralj ne čini: on ne otkazuje svadbu, jer pozvani gosti nisu bili vrijedni.  On treći put šalje sluge: „Idite na ulice i sve koje nađete dovedite na svadbu". (Mt 22,9) Ovaj put uspjeh nije izostao - „dvorana se napuni gostima - dobrima i zlima." (Mt 22,10)

Novi gosti

Kako je dobro da Bog ne reagira poput nas. Onda bismo imali loše karte. Mi smo zamjenski gosti. Nakon odbijanja Isusa u vlastitom narodu, blagovijest se okreće svim ljudima, svih nacija, grješnicima i poganima.  Nitko unaprijed nije isključen. Bog želi da svečanost počne!

„I što je s onim koji se umiješao među goste bez svadbenog ruha? Sad ćete možda prigovoriti: opet poruka straha, tame i škripanja zubi?  Domaćin pita čovjeka: „Prijatelju, kako si ušao bez svadbenog ruha?" (Mt 12,12) Prijatelj je imao prigodu  opravdati svoj dolazak, moliti za oproštenje, ali on šuti! On ne zna što reći.  Skoro neprimjetno, ovdje Matej mijenja temu i gleda iz perspektive posljednjeg suda. Ako je čovjek slučajno čuo poziv i krenuo s drugima, onda bi to bilo vrlo nepravedno kad bi Bog postupao tako kako navodi prispodoba. Samo ostaje i dalje pitanje kako je mogao ući, pa i u najvećoj žurbi ako je znao za običaj i zašto nije dao nikakvo opravdanje?

Ali mi, ovdje, radi se o nama, mi se ne možemo izgovoriti da smo prvi put čuli za poziv! Proroci su uvijek govorili u slikama o kraljevskoj gozbi, kako to govori današnje prvo čitanje. Poznamo poruku Novog zavjeta i znamo da se ovdje ne radi o nečem prolaznom, izvanjskom.  Radi se o tome da li se u životu, bilo dugom ili kratkom, vjera potvrđivala i djelima ljubavi.  Jesmo li shvatili koliko je važan Božji poziv za nas?  Taj Božji poziv je njegovog Sina stajao života. I zato je odlučujuće pitanje koliko je Bog za nas važan?  Kakvu vrijednost, u našem životu, ima odnos prema Bogu? O tome odlučuje opomena teksta, spadamo li mi u pozvane i izabrane.

Bog neće nikoga baciti u tamu, osim ako mi sami to želimo.  Ali mi se trebamo brinuti  da Božji poziv, sada i ovdje, svim srcem prihvaćamo i ostvarujemo u zajedništvu s njim i sa zajednicom. „Bog nas poziva sada i ovdje na svoju svadbu. Krenimo i recimo to i drugima koje vidimo na našem putu."

1.

Zatočen, ali nezavisan

Fil 4,12-14

Ideje zahtjeva

Riječ „zahtjev" ima mnogo različitih značenja. Ima veze s „očekivanjem", „poticanjem", kao i sa „priželjkivanjem". Značajno je da se često upotrebljava izraz „društvo zahtjeva" koje opisuje cijelu situaciju jednog društva.

Sve više i jače možemo uočiti da živimo u jednom takvom društvu zahtjeva. Svi mi, više ili manje dobrovoljno, plaćamo naše poreze zajedništvu, a s druge strane oni čine da i mi imamo neke zahtjeve od države.  No, ti se pak često ne temelje na izjednačenim odnosima  učinjenog i dobivenog.  Jednu, ne baš tako nevažnu, ulogu igra „navika".  Ako smo se navikli na neki određeni način života, želimo da takav ostane  trajno. Ako se traži poboljšanje tarifa, odmah se diže i zahtjev prema poduzećima. Kada treba nešto dijeliti - to bi bila bitna zadaća politike - onda su zahtjevi prilično veliki. U principu, doživljavamo isto u privatnom životu: djeca traže ovo i ono od roditelja, roditelji imaju određena očekivanja od djece. I vrlo često vidimo kako smo ulovljeni u očekivanja daleko veća od stvarnoga što možemo dati. Opažamo da se mnoga naša očekivanja ne mogu ispuniti, da se povremenom trebamo razočarati. Postali smo zatočenici samih sebe, a to može postati sudbonosno.

Da li Pavao pretjeruje?

Pavao govori, u poslanici Filipljanima, u retku ispred naših čitanja,  da se naučio prilagođavati svakoj situaciji (usp Fil 4,11).  Možda se sjećate čitanja zadnje sedmice u kojima zahvaljuje Bogu za svaku situaciju.  U današnjem tekstu naglašava odricanja koja je imao, ali isto tako, i preobilja koja je doživio. To se jednostavno ravnodušno sluša, jer ima nečeg zajedničkog s današnjom, stoičkom životnom filozofijom. Ona pokušava ljude postaviti u situaciju da postanemo tako samostalni da nas ništa ne može dotaknuti i da bismo mogli opstati kad nastupi nasilje.

No, tako se Pavla ne može shvatiti. On je sve ocjenjivao kroz korak pobožnih židova koji su postali kršćani. I to se ne može ograničiti na ljude koji su u sebi mirni, koji pokušavaju spasiti svoju dušu i svoj nutarnji mir u olujama konkretnog vremena. On se dopisuje sa zajednicom u Filipima iako je, kao zatočenik, bio u nezavidnoj situaciji koja bi se, za njega, mogla okrenuti i prema smrti. Apostol ipak ne izgleda tako kao da ga se to ne dotiče, jer ne bi ponavljao da je uhapšen zbog propovijedanja.

Pavao je imao kontakt sa svojom zajednicom koja ga je materijalno podržavala, iako se inače sam uzdržavao da bi bio neovisan.  To nije bilo potrebno, kao temelj povjerenja, sa zajednicom u Filipima. I zato je mogao sačuvati svoj nutarnji mir. Samo zato on može govoriti o tome da je zreo za svaku životnu situaciju. Nutarnja sloboda je povezana s povjerenjem, povjerenjem prema ljudima s kojima je živio i radio, ali u prvom redu s povjerenjem u Boga, koji će stajati uz život na korist ljudima, pa štogod se njemu dogodilo.

Organizirana zajednica

Ovdje počinju pitanja za nas danas. Živimo u našim zajednicama, župama, pa i ako se kao Crkva teško snalazimo u ovom društvu, pa i u odnosima u obliku zakona.  Crkva ima svoje mjesto i vrijednost u društvu, pa i zajednice u svom okruženju igraju ne malu ulogu. I danas je velika većina župa materijalno osigurana. Situacija se ništa ne mijenja ako ponegdje nedostaje novca za neke planove.

Vidimo da župa ne može podnositi sve financijske potrebe. Počevši od toga da nam sada dobro  ide, pitanje je dokle će tako ići. Ponekad su neke navike zapreka novim poticajima,  pokretima pa čak i postavljanju otvorenih pitanja,  jer se tako teško dižemo iz društva u kojega smo zarobljeni. Biti dobro situiran može, na neki način, zarobiti. I mislim da se danas može postaviti ono temeljno pitanje: imamo li nutarnju slobodu o kojoj nam Pavao govori? Jesmo li u stanju sve novo što dolazi, nutarnje i vanjski, prihvatiti i savladati? Ili da se sjetimo početka, imamo li mi takve „zahtjeve" za Crkvu i društvo da samo kružimo oko sebe, a da više ne vidimo o čemu se radi u pitanjima vjere?

To su pitanja koja se mogu samo pojedinačno odgovoriti. I nas danas Pavao potiče da o tim pitanjima kritički razmišljamo!

2.

Darovatelji i darovani

K  Fil 4,12-14

Pavao je primio nekakav novčani poklon od zajednice u Filipima. U dijelu svog pisma osvrće se na taj poklon govoreći da on može isto tako izaći na kraj bez pomoći sa strane. Ne izriče čak ni jednu lijepu riječ zahvale za ono što su Filipljani za njega otkinuli od svojih usta.  Što se krije iza toga? On ih ne želi udariti po glavi. On je rekao da su tim darom napravili dobro djelo (r.1r)

U Crkvi se od uvijek sakupljao novac

U Pracrkvi je bio običaj da je zajednica (župa) novčano i materijalno pomagala misionare koji su išli naokolo i propovijedali. Pavao to zna. On pozna i Isusovu riječ: „Radnik je dostojan svoje plaće." (Lk 10,7; Mt 10,10) „tako je Gospodin naredio da oni koji Evanđelje naviještaju žive od Evanđelja."

Pavao se odriče ovog prava. Nije dopustio da ga ni jedna zajednica uzdržava. Zato mu je ovaj put bio prilično težak. Koliko je vremena i energije morao uložiti za svoje uzdržavanje koje je mogao drukčije upotrijebiti - za propovijedanje Evanđelja. Da je išao putem koji mu je ograničavao sposobnosti i vrijeme za naviještanje, morao je sigurno imati dobrog razloga. Ja prije svega vidim dva razloga:

- Nakon takozvanog Apostolskog koncila, njegov misonarski rad propovijedanja bio je opterećen hipotekom „kolekte"(2,10). U Jeruzalemu su osjećali da Pavao među poganima,  to jest nežidovima,  stavlja druge naglaske, nego su to činili misionari u Judeji. Potvrdili su njegovu teologiju, ali se očekivalo da on sakuplja milostinju među bogatim i dobrostojećim kršćanima pomoć  osiromašenim kršćanima u Palestini. Pavao je preuzeo tu zadaću i time je onima u Jeruzalemu, „vođama", htio pokazati da on naviješta isto Evanđelje.

- Kod propovijedanja je morao nastupati i sa „škrabicom", stoga nije htio nametat i svoje uzdržavanje onima koji su došli iz poganstva.

­-  „Čiji kruh jedem - toga pjesmu pjevam". Pavao sebe ne vidi kao općinskog činovnika, nego kao slugu Isusa Krista. (usp 1,1). On se tako radikalno posvetio Isusu Kristu i propovijedanju Evanđelja da nije podnosio nikakvu drugu ovisnost. Mora biti potpuno slobodan od svega zbog Evanđelja. Uobičajeno je Pavao počimao propovijedati u mjestima u koja je došao, najprije kod Židova. Znao je da će većinu od njih šokirati da on spasenje očekuje samo od Krista. Ovisan o ljudima koji su spasenje očekivali od zakona i obrezanja, morao bi svoju teologiju razvodniti. To nije želio. Zato je želio biti neovisan brinući se sam za svoje uzdržavanje.

Pavao nije, u prvom redu, mislio na novac

Prihvatio je pomoć samo od zajednice u Filipima. S njima ima poseban odnos srdačnosti i povjerenja kao ni s jednom drugom općinom. On je s njima i oni s njim usko povezani, tako da im je  bio dužan ovaj čin ljubavi, prihvatiti njihovu milostinju. (usp r.5) Tu se nije mogao pozvati na svoj princip. Općina Filipi je sigurno shvatila što stoji iza one njegove jasne rečenice.

Sve mogu u onome koji me jača (r.13)

Sluga Kristov se potpuno posvetio svom Gospodinu, živi samo iz njegove snage da bi mogao ići teškim putem njegova evanđelja.  Jer Filipljani to vide,  on može primiti njihov dar. Oni više nisu u opasnosti misliti da je on pohlepan za novcem. Njihov dar mu je poklonio vrijeme i snagu za naviještanje Evanđelja i zato im on može svjedočiti da Gospodin njima daje svoje bogatstvo. Bog se ne da prevariti. Svakog iskrenog darovatelja Bog nagrađuje svojim neizmjernim darovima: „Moj Bog će vas, po Isusu Kristu, nagraditi svakim blagoslovom nebeskim." (r.19)

3.

1. Prispodoba

Prispodoba o kraljevoj svadbi ima u sebi mnoge proturječnosti. Treba pokušati stvar zamisliti realno i odmah se opaža da se ovdje stvari, svjesno, više puta preokreću naopako, do suprotnosti. A to znači da je Isus htio prekinuti uobičajeni način razmišljanja.

Kralj sinu sprema svadbu. Događaj godine na kojemu bi svatko želio biti prisutan - tako bismo barem pomislili. Kad su završile pripreme, uočava se da pozvani gosti to ne žele. Oni imaju ili previše, ili premalo posla da bi sudjelovali na slavlju svih slavlja. Neki uzvanici reagiraju čak i grubošću i nasiljem.

Zato kralj prekida pripreme, premješta proslavu da bi poduzeo kaznenu ekspediciju protiv onih koji su zlostavljali i ubili njegove poslanike. I njihove gradove on pretvori u prah i pepeo, kako se to dogodilo Jeruzalemu oko 70. godine. Na ovom mjestu usporedba upućuje na sudbinu Jeruzalema koji nije prihvatio Mesiju.

Tada kralj započima iz početka. On želi slaviti i poziva ljude sa svih strana. Pozvani su baš svi i »dobri i zli« kako to pripovijest govori. Poziv je bez ikakvog uvjeta. Pozvani su ljudi s ulica na svečanost na koju se dolazi samo s pozivnicama.

Slavlje raste i kao prvi vrhunac ulazi kralj u svečanu dvoranu da pozdravi bezbrojne goste, kako je to običaj. Slikovito mnoštvo iz svih krajeva. Jesu li se svi ti »zli i dobri« koji su dovedeni s ulica imali vremena presvući? Sigurno je da jedan to nije smatrao potrebnim. Kad ga je kralj vidio, počeo mu je govoriti. Njegovo ponašanje je pred svima izgledalo tako neprimjereno da nije mogao ništa reći u svoju obranu. I izbačen je u tamu gdje će, od bijesa i boli, »jaukati i škripati zubima.« Rekli bismo danas »sam sebe gristi za lakat«.

2. Vrijeme zatvaranja dućana

Iz neke nestvarne priče Isus čini jednu usporedbu. Pripovijest bi nas trebala uvesti u razmišljanje i pokret, ali prema kakvom cilju.

Pogledajmo najprije uzvanike koji nisu došli. To je, za mene, narod bez vremena kad su zatvoreni dućani. Ljudi su čvrsto uvjereni da ne samo da im sve uvijek mora biti na dohvat ruke, nego im sve treba biti na raspolaganju. Nema nekog određenog vremena, nego im, svih 24 sata, sve mora biti moguće. Cilj je uklanjanje televizijskog programa: svakog časa može se izabrati bilo koji film i snimiti. Uklanjanje zatvaranja dućana; tko ima dobre novce, sve može, svakog časa, kupiti. Uklanjanje razdaljina: ako hoću, mogu putovati bilo gdje na odmor, zračna luka su vrata u svijet. Ovaj mentalitet probija. Svatko ima pravo određivati samog sebe. Mušterija je kralj, a kralj je svatko.

Zaprepašćujući vrhunac su oni uzvanici koji ne samo da su odbili poziv, koji nisu samo potjerali poslanike, nego su upotrijebili silu. Nisu mogli podnijeti poruku da je sada pravi trenutak, nisu htjeli prihvatiti da nije baš tako da ja, svakog trenutka, mogu sve imati i da mogu, svakoga časa, imati pravo na sve. Kod njih je ovo držanje pokazalo svoje nasilno lice, jer su njime rušili mogućnost održavanja slavlja. Slavlje nije ništa drugo nego punina života.

3. Pozvani na svečanost života

Drugi dio prispodobe  govori o onima koji su prihvatili bezuvjetni poziv, bilo dobri, bilo zli. Nisu ni računali da će biti pripušteni na slavlje života. Oni se ne ubrajaju u vrhušku ljudskog društva i gospodu, gore na vrhu. Da li su oni shvatili kakav veliki dar im je poklonjen, to ne znam.

To bi mogao biti dug proces otkrivanja da sudjelujem na jednom čudesnom procesu. To bi mogao biti dug put da bezuvjetna ljubav Božja na mene računa, bilo da sam dobar ili zao. Svi ljudi su zajedno u velikoj dvorani i slave svečanost života.

Osim jednoga. Kralj susretne jednoga koji je prihvatio poziv, ali nema svečanog odijela. To je jedan koji prezire svečanost. Izvana misli da prihvaća svečanost, no sam ne slavi, nego pušta da drugi slave za sebe. On ne nosi sjaj svečanog odijela, nego gorki cinizam. Trebao bi se nazvati tragičnim, ali on ne priznaje da je nasilno ušao i da zapravo ruši slavlje drugih. On, na skoro šaljiv način, vrijeđa granicu vlastitih i slabosti drugih. Njemu ništa nije sveto. Udara na ono što je drugima sveto i vrijedno, a onda se, s čuđenjem, pita a zašto ti činiš «ua«? Sjeda za stol i svojim podrugujućim upadicama ruši ono zbog čega se žele drugi radovati.

Prispodoba nam nije baš lagana. Govori jasnim jezikom. Isus ne govori to zato da nam natovari neke nepotrebne terete, nego da bi spasio odlučujuće. Temelj poziva je bezuvjetna ljubav Božja - za svakoga. I tko udara po ovom temelju, tko sjedi unutra i želi zajednicu slavljenika dijeliti na zle i dobre, graditi nove granice ondje gdje je  kralj srušio sve granice i razlike, taj ne želi uočavati što čini i, u prvom redu, uništava sebe samog, a time i druge pa i samu svečanost. Reakcija kralja bi nas mogla zaprepastiti kad ovog, neobučenog u svečanu haljinu, baca u osamu i tamu. Ne događa se zapravo ništa drugo nego kralj uzvraća bol onome koji je bol htio nanijeti drugome.

Činjenica da nama Isus želi ispričati ovu usporedbu je Radosna vijest, Evanđelje. Oči će se otvoriti, način razmišljanja okrenuti. Isus nas želi osloboditi onoga što nas onemogućava da slavimo svečanost života. To možemo shvatiti samo onda ako otkrijemo da je ipak središnje ovo: kraljev poziv nije nikakav teret koji nam se nameće, niti katalog zahtjeva, zapovijedi koje mi trebamo ispuniti, nego čudesni dar: kralj želi s nama slaviti, s dobrima i zlima. Amen

4.

• Jesam li ja, kao član Crkve, otvoren za Božje djelovanje? To znači: da li je drugim ljudima lakše vjerovati u Boga kad su u mojoj blizini, bilo u životu ili na radu? To znači da li sam ja vjetar u leđa?

Ili sam i ja sukrivac suprotnome vjetru?

B) Povijest Božja s njegovim narodom (povijest spasenja u SZ) počiva na sasvim konkretnim doživljajima koji su imali i misionarsko djelovanje  na poganske narode. To potvrđuje tekst prvog čitanja slikom Boga koji beskonačno poziva (- prijateljska gozba na Sionu se priprema za »sve« narode).... To znači, Izrael je bio zadužen (odgovoran!) za prenošenje poznavanja Boga. A tek onda(!!!) će se pozvanim ljudima navijestiti velika radost: »Bog će pobijediti smrt zauvijek«(Iz 25,8)

Iskustva s Bogom koji stvara život (Izrael pri tom posreduje) vode k poznavanju Boga među svim narodima (usp. mnoštvo različitog svijeta na Sionu)

Za Pavla je nasljedovanje Krista osobno tako prožimajuće da njegov uzor (Krist) prožima čitav život, pa i u patnjama (kako to svjedoči). Zato Pavao i može napisati:« gledajte me kao uzor« (1. Kor 4,16 usp 1 Kor 11,1; Fil 3,17) Ovo predstavljanje Krista mora dobiti, uistinu, »svagdanji karakter« do zbiljski »ukopan« što prožima cijelu osobnost kršćanina. A jer to ima veze s izrazom »pozvani« (opći izraz za milosni Božji poziv) treba još imati i »izabranje« (dakle ostvarenje Božjih darova da postanu svagdanja zadaća u životu). Srednjovjekovna teologija je govorila o habitusu ako je vanjsko (ponašanje) bilo u skladu s nutarnjim (smislom).

Iskustva s takvim kršćanima su najbolji učitelji.... tako možemo okarakterizirati (opisati) kršćanina  kao čovjeka u čijoj blizini je lako vjerovati u Boga.

C) Poziv u kraljevstvo Božje treba razvijati u Crkvi. S obzirom na Evanđelje Crkva ima zadaću ljude pozivati i pomagati im k »svadbenom ruhu« (izabranju). I može biti vrlo opasno ako ona kroz stanje pogrešaka (dakle naših) nije sposobna tu zadaću ispuniti. Prigovori su, u naše vrijeme, vrlo glasni. Neki put su to samo bijedni izgovori na koje se nailazi samo za to da bi netko umirio glas svoje savjesti:

Zato bi Crkva trebala:

5.

Kad bismo bili pozvani na svečanost

Najprije želim nešto reći djeci, a i odrasli smiju lijepo slušati, jer se i vas ponešto tiče. Vi djeco, sigurno niste nikad vidjeli pravoga kralja, ali slušali ste ili čitali u pričama o kraljevima, ili ste vidjeli kralja na TV-u (španjolski kralj, marokanski kralj, švedski kralj ili engleska kraljica....)

Kraljevi žive u velikim palačama i dvorcima, moćni su i poznati. Obični ljudi malo kada mogu vidjeti kralja. Vide ga, redovito, samo na markama, na slikama, u uredima ili novinama.

Kad bi nas kralj pozvao? A sada zamislite da k vama dođe poslanik toga kralja i kaže vam da ste pozvani u svatove njegova sina. Što biste tada činili? Sigurno biste se čudili zbog tog poziva? Možda ne biste mogli ni povjerovati. A onda biste, puni ponosa, pričali svojim prijateljima. A onda bi nastali novi problemi: što ćete obući? Tamo ne mogu u starim trapericama. Kako ću doći do dvorca? Možda od uzbuđenja ne biste mogli ni spavati. Potpuno normalno.

Čuli ste  ono što nam je Isus pričao o jednom takvom pozivu, što ljudi učiniše kad su primili jedan takav poziv. Nisu bili samo glupi, nego i bezobrazni prema kralju. Dali su mu do znanja da ih uopće ne interesira njegov poziv, da im je njihov posao ili hobi mnogo važniji od njegovog poziva. Da, čak su i glasnike, koji su im donijeli vijest, ubili! Dobro razumijem kralja koji nije bio samo žalostan, nego i bijesan. On je htio svojim pozivom pokazati posebnu ljubav prema tim ljudima, a onda se ti ljudi ponašaju tako nečuveno.

Drugi su glupi i bezobrazni. Isus je tada tu priču ispričao farizejima i pismoznancima. Prvi kršćani su znali da se ova priča odnosi i na te teologe i dušobrižnike, ali i na cijeli židovski narod. Možda su to već uočili i prisutni odrasli. Židovi su bili oni koje je Bog, veliki Kralj, na poseban način pozvao, ali oni nisu taj poziv prihvatili. Mi mislimo, to je bila prava glupost, i ne samo glupost, nego velika bezobzirnost i pogreška.

Oni koji su prihvatili Isusov poziv i pripadaju njegovoj zajednici radovali su se da su drugačije postupali. To se posebno odnosilo na one koji su došli iz poganstva. Oni su govorili: »Mi smo bili drugačiji! Kad nam je Bog poslao Isusa s njegovim pozivom, mi smo se drugačije ponašali. Mi nismo rekli ne.«

A mi? Sveti Matej je ovo ispričao, jer je uočio da je, u toj priči, pouka i za cijelu zajednicu! Jer pripovijest ide dalje ( ovdje pročitati r.11- 14)

Vi biste, djeco, s pravom rekli: »Ako sam pozvan na svadbu, onda moram kralju pokazati da se i radujem zbog poziva na svadbu. To je jasno. Isto tako moram se pristojno i odgovarajuće obući, koliko to odgovara mojim mogućnostima.«

Izgleda da na to nisu mislili prvi učenici u Matejevoj zajednici. Zato im on daje ovu priču kao ogledalo.

Konačno, ne radi se samo o odijelu. To je samo vanjski znak. Radi se o našem nutarnjem držanju i pripravljanju. Bog želi vidjeti da mi njegov poziv uistinu ozbiljno shvaćamo.

Možda već sada primjećujete, ne samo vi djeco, nego i vi, dragi odrasli, da se ovo i na nas odnosi. I mi se ponekad prema Bogu ponašamo tako glupo i bezobzirno. Konačno, nije dovoljno, kako su neki i u Matejevoj zajednici mislili, prihvatiti poziv, ali dalje se vladati kao da taj poziv ne znači ništa posebno. Ako nas Bog po Isusu poziva, onda moramo mi, svatko od nas, ovom slavlju nešto pridonijeti. Nije dobro smijati se, jer su drugi poziv odbacili, a mi smo ovdje. Nije dovoljno samo se ubaciti, jer se ovdje ne radi o nekoj nevažnoj stvari. Bog nas je pozvao na jednu vrlo veliku i važnu gozbu.

Kako mi slavimo svoje slavlje s Bogom?

Predokus ovog velikog slavlja dobivamo svake nedjelje u svetoj misi. Poneki put osjećamo, mi ovdje u crkvi, da je to zbilja jedno slavlje, svečanost, ali poneki put nas ostavlja hladne. A ipak, ako želimo biti iskreni, onda moramo priznati da mnogo toga ovisi o našoj pripravi i predodžbi.

Konačno, cijeli naš život je priprava za  veliku gozbu koju Bog želi s nama slaviti kad njegovo kraljevstvo bude ostvareno.

Ne znam, jesu li tada svi shvatili kad su čuli ovu Isusovo pripovijest koju je sv. Matej zapisao. Opažamo da nije baš teško razumjeti. Ali razumjeti nije sve. Važno je da mi to ozbiljno uzmemo k srcu, jer samo tada možemo slaviti vječnu svečanost.

6.

Povjerljivi poziv

Žao mi je nemam vremena!

Sigurno ste to već doživjeli. Netko se oprašta nakon dugog susreta ili dužeg razgovora i misli: trebali bismo se opet ovako sresti i malo pročevrljati. Ili starog znanca, kojega već duže vrijeme niste vidjeli, susretnete  na ulici, ali tog časa nemate vremena ni za kavu i rečete: Moramo se dogovoriti da se sretnemo. Veselit ću se ako budemo mogli malo porazgovarati. Koliko nas vezuju takvi izrazi i pozivi? (U Austriji, ili barem u Beču takvi pozivi i izrazi gotovo nemaju nikakvu obavezu!) (op. pisac iz Beča) Konačno, to su samo bezvezne riječi. Kako bi bilo ljepše kad bi čovjek iz torbe uzeo kalendar i zapisao dogovoreni datum. Brzo bi se našli razlozi da se jedan takav termin uopće ne zakaže. Možda je to ipak plod glasovitog »bečkog šarma« koji ne dopušta reći ono što čovjek onog trenutka, uistinu, misli. Radije se misli zamotavaju u  lijepe, formalne riječi koje ne znače ama baš ništa i sadrže određenu neozbiljnost.

Različiti oblici uljudnosti

U današnjem evanđelju pozivi igraju centralnu ulogu. Ovdje poziva neki kralj na svadbu svoga sina. U Izraelu je bilo uobičajeno prvi poziv odbiti, iz uljudnosti. Drugi poziv bi se morao prihvatiti, također iz uljudnosti. U Isusovoj priči pozvanici su poziv odbili i nisu došli. Nisu prihvatili ni drugi poziv, nego su glasnike ubili. Božji poziv na zajedništvo s njim je odbijen, naišao je na  odbijanje i na nespremnost na razgovor. Njegova ponuda, njegovo obećanje se ni ne uzimaju  ozbiljno i ne prihvaćaju se.

Odijelo čini čovjeka

Svi su došli u odgovarajućoj, svečanoj odjeći osim jednog čovjeka. Lijepo odijelo za sv. Mateja je slika novog čovjeka i spasenja kojega Bog donosi ljudima. Kako onda može netko među uzvanicima sjediti u svagdanjem odijelu? Zašto se on nije dolično obukao? Nije li on simbol za one ljude koji su  odbili spasenje? Nije se krstio ili ako je kršten, živi tako besmisleno kao da nije kršten, kako to govori jedan biblijski komentar. Samo se jedan odgovor može dati, a  onaj čovjek nije imao pripravan odgovor.

Traže se odluke.

Završna, apokaliptična prijetnja kralja nas opominje da je pred nama  završetak i sud i da ne možemo, bez kraja i konca, izbjegavati odgovornost zbog našeg ponašanja.  Jer »mnogi su zvani, ali malo je izabranih«. Ovu Isusovu riječ koju je izrekao u nekim drugim okolnostima, Matej je svjesno stavio ovdje i želi naglasiti: «Svi su pozvani, mnogi se odazivaju, ali ne ostaju svi vjerni«

Postoji milost početka i milost ispunjenja na putu s Bogom. I mi trebamo jednoznačno reći da na  ovu ponudu i sami moramo prihvatiti i ići putem, od početka do kraja. Pa i onda kada to nama ne odgovara potpuno ili nam je neugodno i izgleda da se ne slaže s duhom vremena.  Ono što bismo rekli: trebamo se jednom susresti, ili  sljedeće sedmice ću imati više vremena, ne vrijedi za Božju spasenjsku ponudu. To ne smije biti nikakva isprika za našu nevjernost, ali nas može tješiti da nas on i druge sedmice čeka i da će nas pozvati na novi susret. On je vjeran i pouzdan. A jesmo li to mi? Jesam li ja?

Prije nekoliko godina htio sam, zajedno s jednim gostom, završiti lijepu večernju šetnju posjetom jednom lokalu kojega mi je preporučio poznanik. Odmah, pri ulazu, bilo mi je jasno: ovdje mi ne možemo ostati, jer nismo bili primjerno obučeni... Bila je to subotnja večer, a lokal prilično pun. Tako smo mogli, a da nismo upali u oči, odmah napustiti lokal.

Jedan prijatelj, teolog, koji je obnašao civilnu službu u gradskom centru za mladež, pričao mi je, kako su se razlikovale pojedine grupe mladih koje su dolazile u taj centar, po marki i kroju traperica. Bez odgovarajućih traperica, pojedinoj grupi je bio onemogućen ulaz.

To možda iznenađuje ponekog koji misli kako mladi žive mnogo slobodnije od društvenih prinuda. Propisana odjeća je nešto za odrasle. Na posebne predstave u diskotekama koje nešto drže do sebe ne pušta se onaj tko ne odjene posebno odijelo.

Odjeća pokazuje da li netko pripada određenoj društvenoj grupi, poznaje li njene propise i je li spreman držati ih se. Onaj tko se toga ne drži, biva isključen i mora, u najmanju ruku, računati s neumjesnim primjedbama.

U usporedbi o kraljevskoj svadbenoj gozbi radi se također o odjevnom ključu. Iako kraljevski domaćin posve velikodušno poziva, čak i ljude s ulice, izričito pazi na prikladnu odjeću pri ovoj prigodi. Onaj tko se toga ne drži, istjeruje se vani. Ključ za razumijevanje ove pripovijesti jest dres-kod. Kralj se razljutio što gosti, koje je pozvao na svadbu svojega sina, nisu slijedili njegov časni poziv. Izostanak od ovog događaja je više nego neuljudan. To znači nepriznavanje kraljevskog autoriteta.

Ova biblijska usporedba upućuje se protiv vjerskog vodstva Židova. Isus ih uspoređuje s pozvanim gostima kralja kojemu oni uskraćuju priznanje time što su izostali. To sadržava prigovor da vrh židovskog naroda ne priznaje Boga  kao svojega Gospodina i uskraćuje mu poslušnost. Bog skuplja sebi novi narod. Kršćani se osjećaju kao oni koji su pozvani, kao novi narod kojega si je Bog izabrao, budući da mu je Izrael otkazao. Prisustvovanje svadbenoj gozbi nije pak neobavezan društveni događaj. Ono znači priznavanje  kraljevskog autoriteta domaćina. Pripadati novom Božjem narodu sadrži također i pridržavanje  Božjih «pravila igre».

Adlabert Seipolt, u jednoj svojoj pripovijesti, dozvoljava  skupini žena da dođu na ideju uvesti uniformu za kršćane kako bi se znalo tko tu pripada, a tko ne. Dosjetka je, na sreću, ispala  neprovediva. Tko pripada tome? Ulazak u Crkvu uspostavlja se krštenjem. Onaj tko ne želi više pripadati Crkvi,  može objasniti svoj izlazak. Tako jednostavno to izgleda.

Postoje pak i dobri razlozi zašto neki ljudi ne izlaze, iako  se «s Crkvom više ne identificiraju». Obzir prema rodbini, društvena ili politička oportunost. Obrnuto, poznajem ljude koji su izašli iz Crkve, iako se, kao i prije, osjećaju pripadnicima Božjeg naroda. Oni su učinili ovaj korak iz nezadovoljstva s Crkvom, iz posve različitih razloga. Crkvena članarina nije, tako, jedini razlog za izlazak iz Crkve.

Božja pravila igre

Božjem narodu pripada onaj koji poštuje i drži Božja pravila igre. Kako bi mogao držati ova pravila, potrebno je zajedništvo u kojemu je to moguće. Jedno od tih pravila je upućivanje na zajedništvo. Centralno pak pravilo na koje upućuje prispodoba o kraljevskoj svadbenoj gozbi jest, priznavanje Božjeg autoriteta. Prigovor da se mnogi ljudi koji hoće tomu pripadati, ne brinu o tome, ostaje žalac ove pripovijesti, također, i za naša vremena. Da li je netko unutar ili vani, ne odlučuje samo dokument krštenja ili izlazak iz Crkve, već ovisi o osobnom odnosu prema Bogu i koje mjesto netko daje Bogu u svojem životu.

P. Hans Hütter, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen