Nikakvo čudo zbog kruha ili nikakvo čudo zbog Boga
Prema začinu kobasica
Ravna se naš okus
Prema jakosti začina hrane
Ravna se naš okus
Prema boji banana
Ravna se naš okus
Prema zašećerenosti limunade
Ravna se naš okus
Prezačinjeno
Prejako
Preslatko
Prezašećereno nadvladavaju
Naš osjećaj smisla okusa
Prevladavaju naš
Nadvladani smisao
Da je Bog u nezačinjenom
Da je Bog u nejakom
Da je Bog u neobojanom
Da je Bog u nezašećerenom
Da nam Bog dolazi
Ususret
U bezukusnosti komadića kruha
Nezačinjenom
Ne žestokom
Neobojanom
Nezalsađenom
Nego nježnom
Okusu
Boga
Matthias Waiss
Čovjek poput kruha
Učio nas je značenju i dostojanstvu
Jednostavnog i neuglednog života,
Dolje, na dnu
Među siromasima
I sijao je svoju
Neprisiljenu nadu.
Nije došao suditi
Nego podizati
I mogao je ozdraviti ondje
Gdje je čovjek uvijek bio slab.
Tu gdje se nalazio
Ljudi su počeli slobodnije disati
Slijepci su progledali
Obeshrabreni su pokušavali podići pogled prema nebu
Boga nazivati svojim ocem
Postajali su opet kao
Novorođena djeca
I sve je pozvao u život.
I zauzimao se da nitko
Ne živi uzaludno
Da nitko ne bi besplodno trčao
Da nitko ne nestane
Bezimeno
U ništa i nikad
I da se svatko može vratiti
U život poput sina.
On je bio blagovijest
U cijelom kraju molitva
I put kojim se moglo ići
Svjetlo koje se moglo držati u ruci
Protiv tame.
Čovjek poput kruha
Koji na nadu miriše
Gorak i sladak.
Riječ koja se daruje
Da se bez opiranja dijeli
U tisućglasnom umiranju
Po kojemu svi umiremo.
Riječ kojoj smrt ne udi
Koja je uskrsnula i na život zove
Neopozivo
Zaista ovo je Sin Božji.
Lothar Zenetti: Na njegovu tragu
Kruh naš svagdanji daj nam danas
Oci, k tome još i sv. Franjo Asiški, su shvatili ovu molitvu u njezinom najdubljem smislu, kao molitvu za tijelo Kristovo. Mi se i ne usuđujemo, u tom smislu, moliti. Sigurno postoje ljudi koji se usuđuju i kojima je zagarantiran uspjeh. Nama to izgleda preveliko, zaista nedokučivo, a ipak je stvarno da je to molitva za dnevno primanje sakramenta.
Kruh – sa mnom podijeljen
Među mozaicima na podu
Katedrale u Akvileji
Potrese me natpis
Kod ribe, grožđa i kruha
Hvala za dar euharistije.
U tu davnu hvalu kršćana prije mene
Uključujem se i ja
Što bih ja bio bez tog kruha
Koji se neprestano lomi
I sa mnom dijeli na svakome mjestu
Što bih bio
Bez kruha, blizine, topline
Bez vina pričesti?
Kad ti u svojoj gozbi
Isuse
Grliš čovječanstvo
I privlačiš ljude k sebi
Crkvu obnavljaš
Događa se meni
Kad veliko pomirenje
Bude objavljeno i saznano
Meni će se oprostiti
I kad govorimo «Oče naš»
I kao braća spoznamo
I međusobno mir želimo
Dolazi Tvoje Kraljevstvo
Na malom broju će biti vidljivo
Što pripada svima
Za nas i za mnoge
Govoriš na Posljednjoj večeri
«Ovo činite meni na spomen»
Uključujem se u hvalu
Kršćana prije i poslije mene.
Theresia Hauser:Ti si blizu
Veliki četvrtak
Nikad nećemo potpuno shvatiti
Kakav je to Bog
Koji prlja ruke
Prahom naših znojnih nogu
Koji se interesira za moje
Žuljeve i brazgotine!
Tko to čini mora biti luđak
Ili božanski.
I nas, tebe i mene potiče
Da počnemo još danas, večeras
Jedan drugome prati noge
I onda kad smo škakljivi i osjetljivi
Iako se stidimo i plašimo.
Kakav je to Bog koji sjeda za stol s ljudima
Koji imaju puna usta riječi poput ovoga Petra
Koji govori ljudima koji će ga izdati i zatajiti
«Vas nazivam prijateljima».
Kakav je to Bog
Koji pušta da ga zubima meljemo
Da ga u sebi imamo
Da ga probavimo i uzmemo u svoj krvotok?
ON «u» nama i mi «u» NJEMU
Božanska transfuzija krvi.
Nikad Ga nećemo potpuno shvatiti
Boga Velikog četvrtka.
Hermann Josef Coeman: Jer ti stojiš na obali
Poveznice za liturgiju i propovijedanje
I.
U tekstovima Svetog pisma za današnju nedjelju, 1 Kr 19,4-8 i Iv 6, 41-51, na poseban način igraju ulogu kruh i jelo. Kruh je temeljna hrana ljudi. I zato kruh, na poseban način, dobiva jednu životnu snagu u ovim tekstovima.
Za nas je kruh postao po sebi razumljiv. Zato nam je otežan pogled na „Kruh života" (Isusa Krista), zbog našeg svakodnevnog ophođenja s kruhom. Možda nam uspije produbiti naš svagdanji odnos prema kruhu ili mu čak dati dublje religiozno značenje. Zato je važno da se u bogoslužju aktualizira svagdanji doživljaj, a onda pokušati učiniti i korak prema religioznom značenju.
Možda bi bilo dobro, pred homiliju, uzeti kruh (svagdanji) u ruke i pokazati ga, držati ga u rukama pa izreći ovakve poticaje:
Gledajte ovaj kruh. Svi smo mi imali i imamo kruh u rukama. Poznamo ga dobro. I svatko zna kako kruh nastaje. Kruh sadrži puno muke, znoja, rada. Ipak, koliko puta jedemo kruh uronjeni u svoje misli, a da nismo ni pomislili, niti u sebi prihvatili, njegov okus, njegovu važnost za život?
Sada i ovdje - gledajte ovaj komad kruha i pokušajmo malo razmisliti o kruhu. U ruci nam ne izgleda tako teško, a ipak toliko je zemalja gdje se ljudi nalaze između života i smrti zbog nedostatka kruha, jer su gladni. Nije prošlo tako dugo vremena da je bilo i kod nas tako. A možda takva vremena stoje i pred vratima.
Imamo ga u rukama i potpuno ovisi o radu ljudskih ruku. I ako ga pravilno upotrebljavamo kad ga jedemo, on razvija u nama svoju životnu snagu.
Druga misao: Kako često ljudi jedu sami za sebe; u restoranu traže stol za sebe, svatko želi neometano jesti svoj kruh.. Kada smo mi drugima dijelili, drugima nešto ponudili? Kada smo kruh stvarno dijelili? Svugdje imamo prigode to učiniti, za vrijeme marende na radu ili da se obitelj i prijatelji sakupe uvečer pa zajedno pojesti komadić kruha. I tada raste komadić zajedništva. Podsjećam vas kako je bilo nekada lijepo, na Veliki petak, kad smo se okupljali zajedno, poslije procesije, na onaj mali doručak. Svi su bili tako sretni i oni koji su spremali, i oni koji su jeli (za one koji ne znaju: u Dolu je postojao nekoliko godina običaj da se ljudi, nakon jutarnje procesije Velikog petka - nakon napornog puta, preko nekoliko brda, bespućima Brača, - okupe pred župnom kućom na posni doručak...kakav je to bio doživljaj zajedništva- toga već dvije godine više nema - ali nema ni zajedništva u selu) Sve to ne bi bilo moguće bez kruha.
Ovdje smo se sakupili, oko ovog oltara, koji je ujedno i stol. Na njega ćemo uskoro staviti kruhove, male, bijele, okrugle. I slušali smo u evanđelju o Isusu: ON želi za nas biti „kruh života:" ON želi s nama, na poseban način, stupiti u zajedništvo. ON je za nas vječni život. No, prije nego ON dođe k nama, još nam nešto pokazuje. On dopušta da ga lomimo, kao ovaj kruh da bi mogao biti razdijeljen mnogima: „uzme kruh u ruke, razlomi ga i dade svojim učenicima govoreći: uzmite i jedite od ovoga svi.. Ovo je moje tijelo..."
Kruh možemo i sami jesti. Ali da bismo ga lomili i dijelili, potrebno je zajedništvo. I život je samo ondje gdje je zajedništvo.
II.
Uvod u 1Kr 19,4-8 i Iv 6,41-51
Prorok Ilija je bio bezuspješan u borbi protiv Baalova kulta. Umoran i malodušan legne, kako to naše čitanje danas govori (1Kr 19,4-8), ispod jedne žuke. I u tom času najdubljega poraza njega Bog (iz „onog svijeta", transcendentog svijeta - svjedok je tome nastup anđela) jača, hrabri; skreće mu se pažnja na kruh i vodu da se ojača za četrdesetodnevni boravak u pustinji. U diskusiji o Isusovu „porijeklu" u evanđelju (Iv 6,41-51) postaje jasno da je nezadovoljni narod bio u pustinji nahranjen, u prvom planu kruhom, jer to je bio samo zemaljski, obični, prehrambeni kruh. Na ovoj razini ostaju oni (nevjerni) koji vide u Isusu samo „čovjeka". Sasvim drukčije je s vjernicima koji, u osobnom susretu s Kristom i „pozadinski", doživljavaju da su dobili životnu snagu od pravog kruha života, to je životna povezanost s Bogom preko Krista. Objava Božja u Kristu Isusu je najveći dar Božji kojemu možemo pristupiti samo u vjeri.
Tumačenje teksta
a) 1. Kr 19 4-8
Ilija je u bijegu pred kraljem Ahabom (873-855 prije Kr), jer je nakon jedne borbe za vjeru dao pobiti baalove svećenike. Bojao se za svoj život, zato je pobjegao u pustinju. Beznadno je legao pod neki grm u hladovinu i zaželio smrt iz ruke Gospodnje, jer je, po ljudsku, sve izgledalo beznadno. A pri tome se tuži da nije ništa bolje postupao od svojih otaca. Da li je pri tom mislio na svoj neuspjeh u borbi protiv baalovih svećenika (što izgleda neshvatljivo s obzirom na uspješnost borbe na Karmelu u prethodnom odsjeku) ili misli na svoju slabu stalnost ostaje nam nejasno. I sada je zaspao i budi ga Božji glasnik koji ga potiče na jelo. Neki kruh pečen pod pepelom (recimo nešto poput naše peke) i voda su bili uobičajena nomadska hrana. Slična pripovijest je poznata u Bibliji (Post 21,14 Hagara u pustinji). Početno je pripovijest završavala da je po ovoj hrani Ilija mogao nastaviti do Božje gore Horeba. Sada dolazi napomena o hodu od 40 dana i noći i tako podsjeća na Mojsijev boravak na brdu Sinaj (Izl 24,18) gdje taj niti je jeo, niti pio (Izl 34,28; Pnz 9,8.18). Ovo vrijeme simbolički označuje vrijeme priprave za susret s Bogom.
b) Iv 6,41-51
Kristološki govor o kruhu (6,25-51b) je vrlo usko povezan s darom čudesnog hranjenja u pustinji (6 1-1¸5). Ovaj govor o kruhu je jedna Isusova samo objava koju su učenici Ivanovi nadopunili „euharistijskim govorom."
U retku 41. prisutni Židovi se srde zbog Isusovih riječi: „Ja sam kruh koji je sišao s neba". Time Isus potvrđuje da je on objavitelj. No, Židovi vjeruju da poznaju njegovo porijeklo (r 42). On je ipak „sin Josipov" i poznaju njegovu majku. Tako Židovi vjeruju da mogu odbaciti ovu nečuvenu izjavu. Oni su uvjereni da znaju kako se odvija Božja objava - preko nadnaravnih događaja. Oni ne vjeruju - poput predaka u pustinji - Bogu baš svaku) Izl 16,2-3; 17,3; Br 11,1; 14,27 usp 1 Kor 10,10). Ovo krivovjerje susreće evanđelist po napomeni na : „milost Božju koja dolazi". Iz Tore i proroka (usp Iz 54,13) postaje jasno da se svaki čovjek i najneugledniji,- smije nadati Božjem spasiteljskom djelovanju na kraju vremena. No, pristup Ocu može vjerniku omogućiti samo Sin (Isus) (rr 47 sl). On jedini daje vječni život. Podsjećanje na nebesku manu u pustinji, koja nije mogla dati nikakav vječni život, Isus prebacuje na sebe. ON je kruh života. Dok naravni kruh čini da se s vremenom opet gladuje, u ovoj pripovijesti se prikazuje radikalno drukčije: s retkom 51 c postaje od „govora o kruhu" „euharistijski govor" i dobiva novu stepenicu razmišljanja. Dio rečenice: „moje tijelo je za život svijeta" sadrži shvaćanje stvarnosti euharistijskog sakramenta. Davanje života se događa u komunikativnom djelovanju održavanja blagovanja kod kojega je prisutan Isus kao Krist u tijelu i krvi i sebe stvarno nudi kao hranu.
Misno slavlje
Pozdrav:
Naš Bog i Otac koji živi i koji daruje život, neka bude sa svima vama.
Uvod:
I.
Ovo bogoslužje devetnaeste nedjelje na kojemu vas sve skupa srdačno pozdravljam, nas može podsjetiti na neke snove i čežnje čovječanstva. Čeznemo za životom, za sretnim i ispunjenim životom, čeznemo za životom koji je ispunjen i koji nam neće nikada nestati, nego ostaje uvijek. Ne morati umrijeti, nego vječno živjeti, a to nam obećava Isus u današnjem evanđelju. Ostaju li takva obećanja za nas i za ljude našeg vremena samo san? Ili to može biti nada i živa stvarnost?
Dnevna molitva i čitanja imenuju neke ključne riječi koje nam žele otvoriti vrata životu: voda života, kruh života, meso za život svijeta. To sve daje Duh Sveti, Duh Isusa Krista koji nas čini djecom Božjom. Tko traži život, mora tražiti Boga. On nam dolazi ususret u Isusu Kristu. Njega pozdravljamo u našoj sredini...
Ispovijedam se...
Gospodine Isuse Kriste, tvoja riječ je kruh života, Gospodine smiluj se
Tvoje tijelo je hrana za život vječni, Kriste smiluj se
Ti si put, istina i život, Gospodine smiluj se.
Gospodine, skini s nas krivnju koja opterećuje naš život. Dođi nam ususret i učini nas spremnima za put k tebi, Kristu, Gospodinu našemu
Amen
Molitva vjernika
„Tko vjeruje ima život vječni", vjernički iznosimo svoje molitve:
- Mnogi vide u Crkvi samo ljudsku organizaciju. Otvori im srca i učini da budu spremni za tvoju poruku,da te upoznaju kao pravi smisao života, molimo te
- Put mnogih ljudi prema tebi je dalek i težak: daj im izdržljivosti i snage da ustraju na putu, molimo te
- Ti si kruh života: otvori ljudima oči za bijedu drugih ljudi, da im u nevoljama pomognu, molimo te
- Tko vjeruje ima život vječni. Daj svim umirućima svijest da vjerom u tebe dobivaju vječni život, molimo te.
Ti nam u pustinji daješ manu koja dolazi s neba. Tko od nje jede, živjet će uvijeke, po Kristu Gospodinu našemu..
Propovijed:
1.
Utješno je ono što nam govori prvo čitanje. Ne može se biti tako iscrpljen i umoran da ga Bog ne može podignuti. I onda kad smo smrtno iscrpljeni i kad nas proždire sumnja i zdvajanje, Bog nas jača da možemo živjeti i ići dalje. 40 dana i 40 noći do Božje gore Horeba, do tamo gdje se Bog objavio kao Bog saveza, tamo gdje je dao svoj zakon života.
Utješna je to povijest koju nam pripovijeda čitanje. Govori nam o kruhu, kako kruh mijenja ljude. Smrtno umorni i razočarani prihvaća opet svoj život. On zna da je pred njim dug put. Svaki dan i svaka noć skraćuje tu udaljenost.
Povijest Ilije nam govori što čini kruh kojega nosi anđeo. U razgovoru sa Židovima Isus ide korak dalje:" Ja sam kruh živi koji je sišao s neba. Tko jede od ovog kruha, živjet će uvijeke." I tvrdi da je značenje ovog kruha za vječni život isto kao značenje običnog kruha za zemaljski život. Ondje gdje Židovi vide u njemu sina Josipovog, on tvrdi: „ Došao sam s neba." Ondje gdje oni tvrde da mu poznaju i oca i majku, tu se on poziva na svog Oca koji mu je dao vlast uskrisivati mrtve. Govori kratko i jasno: „Zaista, zaista vam kažem: tko vjeruje ima život vječni."
Što je jelo za zemaljski život, to je vjera za vječni život. Želi li čovjek dobiti jakost od kruha, mora ga jesti. Želi li netko imati snagu onoga koji je došao s neba, mora u njega vjerovati. Tko jede, taj živi. „Tko vjeruje, ima život vječni", jer „ja sam kruh života. Tko jede od ovoga kruha živjet će uvijeke."
Do sada je Isus govorio u slikama i usporedbama: „Ja sam živi kruh, ja sam svjetlo svijeta, ja sam voda života." Govorio je o kruhu kojega Bog daje. Sada ide dalje, napušta govor u slikama, ne govori više u usporedbama. Sada govori o kruhu kojega on daje. Sada daje, svemu skupa, jednu novu dimenziju. „Kruh kojega ću ja dati tijelo je moje." Ovaj kruh kojega on daje sada ima novu dimenziju.
Isus nije kao kruh. On je u kruhu Euharistije. Zato djelitelj pričesti kaže: „Tijelo Kristovo!" Njegova riječ je uspomena, ispovijed, zahtjev. „Krist kojega sada ovdje jedeš nije samo komad kruha. Niti je to simbol pripadanja tome, niti je to izraz solidarnosti među prisutnima, niti je to znak spremnosti na dijeljenje. Kruh kojega ću ja dati, je tijelo Isusovo." Na to primatelj odgovara: „Amen. Da vjerujem. Ispitao sam se da li vjerujem ili dolazim iz običaja. Ispitao sam se slušam li Oca i prihvaćam li njegovu nauku i živim. Znam da nisam vrijedan da uđeš pod moj krov. No, ispovijedam: Amen, vjerujem!"
Utješna je pripovijest koju nam pripovijeda čitanje. Pripovijeda kako kruh mijenja ljude. Što je kruh za zemaljski život, to je Isus za vječni život. Ne može se za njim samo čeznuti, ne može se u njega samo vjerovati: može ga se jesti, kao što se jede kruh. „Kruh kojega ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta."
2.
Misli za propovijed
Kruh se smatra temeljnim prehrambenim artiklom. Uzimamo ga svakog dana. U evanđelju nam Isus nudi sasvim drukčiji kruh. Ima nešto zajedničkog ako površno gledamo, sa svagdanjim kruhom. Trebao bi održavati život ljudi. A onda tek počimaju razlike i one su beskonačno veće, nego ono što je zajedničko. Isus govori o nebeskom kruhu. Njegovo uzimanje daje nam vječni život koji traje uvijek. I taj kruh konačno jest tijelo Gospdinovo.
Isusovi protivnici sumnjaju u ovu izreku, a mi bismo, vjerojatno, to isto učinili. Mi poznamo Isusa još manje nego oni koji nisu mogli vjerovati njegovoj riječi. Na što se moramo mi oslanjati? Tekst nam daje jasan odgovor. Nismo mi oni koji trebaju učiniti prvi korak. Otac je, po Isusu, učinio prema nama prvi korak i opet ga čini.
Ne smijemo vjerovati da možemo, na silu, napredovati. Naša zadaća je prihvatiti Božju ponudu. Bog nas želi opskrbiti „za put kroz pustinju", kao Iliju. Ne trebamo stvarati nikakve preduvjete, samo imati povjerenje u njega. I što nam može manjkati? Dokle putujemo, Bog je s nama, a kad umremo onda smo kod njega.
3.
Jeste li već jednom bili na mrtvoj točki? Kad više niste mogli ništa dalje, ni duhovno, ni tjelesno? Ako da, onda ste, braćo i sestre, u dobrom društvu, na primjer, s velikim prorokom Staroga zavjeta, Ilijom o kojemu nam pripovijeda današnje čitanje, o njemu i njegovoj mrtvoj točki. On, taj prorok silan na djelu i riječi, više nije mogao ništa, sve mu je dodijalo. Gotovo! Otide jedan dan hoda u pustinju i poželi umrijeti. Sada je dosta. „Gospodine, uzmi život moj, nisam ništa bolji od mojih otaca!" Legne ispod jedne žuke (brnistre) i zaspi. I u takvoj slijepoj ulici pokaza se izlaz. S neba dođe anđeo i ponudi mu hranu i piće. Ilija blaguje od ponuđene nebeske hrane i pića i pođe svojim putem. Savladao je svoju mrtvu točku. Od pamtivijeka su tumači Svetoga pisma, u ovome, vidjeli navještaj svete Euharistije.
Kao što je Ilija primio kruh i vodu iz anđelove ruke i tako dobio snagu za svoj život, tako i primanje tijela i krvi Kristove vjernike ispunja novim životom.
U današnjem evanđelju nam Isus govori o sebi: „Ja sam kruh života. Tko bude jeo od ovoga kruha, neće umrijeti nikada."
Tekstovi današnje mise nam daju prigodu da razmišljamo malo o Euharistiji, posebno o svetoj Pričesti.
Što se događa s nama kod svete Pričesti?
Tu mi primamo u sebe Krista pod prilikama kruha, ponekad i vina. On postaje našom hranom, našim jelom.
Postajemo s NJIM jedno. ON se neće u nama pretvoriti u nas, kao što se to događa s hranom. Ne, mi ćemo postati jedno njim, pretvoriti se u njega.
Tko prima Pričest postaje, da tako kažemo, drugi Krist, postaje nositeljem KRISTA. Svatko od nas postaje Krist. I svi mi zajedno postajemo jedan Krist, kao što se kruh sastoji iz mnogo zrnja, tako ćemo svi postati jedno Isusovo tijelo.
Ako se mi, po Pričesti, pretvorimo u Krista, onda imamo njegov život u nama. On u nama živi.
I njegov život je pobijedio smrt, stoga je i sveta Pričest zalog da ćemo i mi uskrsnuti.
Jer nas primanje Pričesti ispunja njegovim besmrtnim životom i tako nas jača za vječnost, stoga pričest bolesnika ima vrlo jak temelj.Tijelo Kristovo se donosi onima za koje izgleda da su, poput Ilije, na kraju svog zemaljskog života. Sveta Pričest treba sjediniti bolesnika s Kristom.
Bolesnik bi trebao osjećati blizinu Isusa Krista koji je na tijelu trpio, koji zna što znači nositi križ, što znači biti blizu smrti. Bolesnik bi trebao osjetiti blizinu Isusa koji je za nas pobijedio smrt i otvorio nam put u vječni život. Ujedno bi bolesnik trebao osjetiti da ima svoje mjesto u zajednici vjernika u župi. On nije zaboravljen, tamo negdje na rubu, nego je član jednog tijela Kristova.
Svaki tabernakul nas podsjeća na to da je Krist kruh našega života. Tu se čuva presveti oltarski Sakrament. Odatle se uzima euharistijsko tijelo Gospodinovo i nosi bolesnicima.
To može biti poticaj i za nas: kad ulazimo u neku crkvu, kad se poklonimo pred tebarnakulom, onda možemo izreći kratku zahvalnu molitvu za njegovu blagoslovljenu, spasiteljsku blizinu. I istovremeno ga možemo zamoliti pomoć za bolesnike u našoj vlastitoj obitelji, među prijateljima i znancima i za sve one koji su, bilo bolešću ili starošću, vezani za kuću.
Potičem vas svih da zovete svećenika da donese pričest bolesnicima.
Ja sam kruh života. Tko bude jeo od ovoga kruha, neće umrijeti nikada.U svetoj pričesti mi se pretvaramo u njega.
Sve ono što zamraćuje život, smrt i grijeh, on je pobijedio.
I zato nam redovno i dostojno primanje svete pričesti može pomoći da svladamo svagdanje brige i poteškoće. Posebno to vrijedi za mlade kojima je život danas tako ugrožen mnogim tamnim silama. Na žalost, mnogi ne shvaćaju da život kojega žive zapravo i nije život. Da su duhovni mrtvaci. A Isus je tu koji ti želi reći i koji ti govori: mladiću, djevojko, ustani! Amen
4.
1. Dalek put
«Oni su mrmljali protiv Isusa», govori se u evanđelju. Mrmljali su, jer je Isus za sebe rekao da je on kruh koji je s neba sišao iako je svatko mogao znati da on potječe iz Nazareta i tko mu je obitelj. I usprkos tome, Isus za sebe govori da je Bog na jedinstven način njegov otac. To je izazvalo mrmljanje.
Već je jednom narod «mrmljao» nekada u pustinji. Mojsije i Aron su tada izveli narod iz Egipta no na dugom putu, kad je sudbina bila nejasna, a put dalek, tada je narod mrmljao i nije se moglo zamisliti, niti vjerovati da baš taj put Bog hoće i vodi (br.14,2). Mrmljanje znači više ne moći vjerovati zbog poteškoća na putu, zbog nedostatka jasne budućnosti.
Ako bi netko imao razloga za nerazumijevanje, tada je to bio prorok Ilija. On je vjerovao Gospodinu, suprotstavio se kralju i vjerno naviještao riječ Božju, pa i uz protivljenje ostalih proroka koji su bili u većini. Oni koji su to prije pokušali, već su iskusili bijes državne sile. Ilija je ostao sam, bježi u pustinju. Ne, on se ne buni, ne može više, ne želi dalje.
2. Kruh za preživljavanje
Što Bog pruža je kruh, tjelesna hrana. Ljudi koji su mrmljali protiv Isusa su se okrijepili kruhom kojega im je dao. Narod koji se bunio protiv Mojsija u pustinji, buni se protiv Mojsija, jer nije vidio perspektive. Bog im daje manu, kruh s neba, koji ih jača(IZ 16,52). Ilija, umorni prorok, osjeća kako ga Bog jača kruhom: «Ustani jedi, put je pred tobom dalek.»
U pustinji, gdje najednom nedostaje sve od čega živim, trebam kruh. Ako mi nestane perspektive, ako se više i ne prepoznaje cilja, onda je i glad velika. Glad za nečim što me jača, što će mi omogućiti slijedeći korak.
Sljedeći korak. Tko danas misli na cijeli život? Sretni smo ako možemo učiniti sljedeći korak znajući gdje idemo, najmanje za neko kratko razdoblje. Ako ovo uspije, ako ovo učini, onda sam zadovoljan. Zato komadić kruha, nešto hrane, više se ne treba..
3.Vjera i predanje
Ono što nam želi dati Bog, je mnogo više. U čuvanju okoline to nazivamo raspodjela. Tako koristiti zemljine izvore da koriste svima, da se očuva cijela Zemlja. Što nam Bog želi dati je mnogo više. On nam ne daje samo kruh da preživimo i da nas povlači od jednog koraka do drugog. Ne kruh preživljavanja, nego kruh života i On će poslati malo, pomalo hranu. On se ne troši na sljedećem napornom putu. Isus govori o sebi: «Ja sam kruh života.»
Njemački zajednički prijevod protestantskih i katoličkih bibličara piše: « Mi dolazimo k Isusu samo ako nas Otac vodi.« To nije točno prevedeno. Otac nas privlači Kristu. Bog se brine za nas i želi nas, kao što nas Uzdignuti želi privući k sebi da dođemo k Ocu da bismo i mi, sa svoje strane, mogli doći k Bogu, živjeti u Bogu ili imati život vječni, to je isto. To je kruh koji daje život i tko od tog kruha jede «više neće umrijeti».
Tako vjera nije nekakav dio pogleda na svijet po kojemu dobivamo na idejnom horizontu, nego privilegirano mjesto. Vjera je predanje života onomu koji je sam život. «Kruh kojega ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta». Isus to nije rekao samo tako, to nije neko momentalno»staviti se na raspolaganje» Bog nas zove Kristu, a on je k nama došao i mi ga trebamo jesti kao kruh. Sve to govori jezikom nepodijeljenog zauzimanja, a ne nekog komadića intelektualnog naprezanja.
Narod je mrmljao, jer je vidio samo jedan nejasan komadić onoga što je bilo blizu. Nisu vidjeli, nisu razumjeli da mogu učiniti, da mogu opstati u sljedećem koraku, u sljedećem danu. «Tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke».
5.
Dva načina držanja prema Isusu
Mi se možemo različito držati prema Isusu. Dva načina držanja spominju se u današnjem evanđelju:
- mrmljati o Isusu, spotaknuti se o njega
- vjerovati u Isusa
Postoji i treći način držanja koji je vrlo raširen:
- Isusa uvrstiti u vlastite prohtjeve i predodžbe
O ova tri načina držanja želimo danas razmišljati i upitati se u kolikoj mjeri se na nas odnose.
1. Isusa uvrstiti u vlastite prohtjeve i želje
To je jedna od osnovnih kušnja svih vremena u koju padne ne tako mali broj ljudi, već od vremena Isusa i kroz sva stoljeća od njegovog rođenja rođenja. O Isusu se uzima ona predodžba koja odgovara vlastitim prohtjevima, ono što odgovara vlastitom sistemu, vlastitom svijetu i slici ljudi.
O Isusu se pravi slika po vlastitoj mjeri i jednadžbi. Sve što se tome protivi, previđa se ili se preskače u Bibliji ili neprimjereno interpretira.
Jedni vide u Isusu samo dobrog čovjeka; velikog humanistu; drugi vide u njemu revolucionara koji se suprotstavlja moćnicima i bogatašima; treći «Spasitelja» iz kojega izlazi ozdravljajuća snaga i energija; neki opet vide u Isusu osnivača religije koji je ravnodušan i istovremeno upitan, kao i svi ostali.
Jedan niz knjiga o Isusu svjedoči ove različite pokušaje da se Isusa uvrsti u vlastiti sistem ili da se Isusa uskladi s vlastitim prohtjevima i željama.
Ovo ne pogađa samo druge. Mi svi smo u kušnji da se ophodimo s Isusom na ovaj način. Citiramo njegove riječi onda kada sebe potvrđujemo, mi ih prešutimo ili preko njih prijeđemo kada nam se protive ili nas stavljaju u pitanje. U tom smislu, svatko je u kušnji da postane izbor-kršćanin. Isusa prisvojiti na ovaj način jest zapravo nepošten način odnošenja s njim.
«Židovi» o kojima priča današnje evanđelje znaju da se to ne može. Oni mrmljaju o Isusu.
2. O Isusu mrmljati, spoticati se o njega
U tome nisu bili licemjeri - pismoznanci i farizeji - oni su, u prvom redu, mišljeni s «Židovima»; naprotiv oni su bili iskreni, jer jasno prepoznaju da Isus ne odgovara njihovoj slici o Bogu, ljudima i Mesiji. Isus postavlja jedan zahtjev kojega oni ne mogu odobriti, kojemu moraju proturječiti.
«Nije li to Isus, sin Josipov, kojemu poznajemo oca i majku? Kako on sada može reći: Ja sam sišao s neba?»
Isus obećava stvari koje niti jedan čovjek ne može obećati. «Ja sam kruh živi... Onaj tko jede od toga kruha, živjet će uvijeke»
Ovo zahtijeva protivljenje. Ovaj kruh ne mogu mnogi Židovi primiti, ne mogu jesti, ni probaviti. Čak i mnogi učenici se sukobljuju s tim i odustaju od pratnje. O Isusu mrmljati i spotaknuti se o njega jest iskrenije, nego ga uvrstiti u vlastite želje i potrebe. Onaj tko nikad nije pokušao mrmljati o Isusu ili se spotaći o njega, nije sigurno Isusa uvijek ozbiljno shvatio. Mi trebamo nečuvene Isusove zahtjeve uvidjeti kako bismo bolje shvatili što znači vjerovati u Isusa.
3. Vjerovati u Isusa
Postoji i treći način držanja u odnosu na Isusa: vjerovati u Isusa. To je način držanja koji nadilazi naše naravne snage.
«Nitko ne može doći k meni ako ga Otac, koji me je poslao, ne dovede k meni.»
Mi možemo vjerovati u Isusa tek tada kada smo pripravni postati «Božji učenici», kada se u poniznosti pred Bogom, dozvolimo poučiti od «Oca».
«Svaki koji sluša Oca i prihvaća njegov nauk, doći će k meni», to znači taj će u mene vjerovati. A «tko vjeruje, ima život vječni.»
Samo onaj tko je poučen od Boga, vjeruje u Isusa, može primiti obećanje: «Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Onaj tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke.»
Na kraju velikog govora o kruhu nas se izvještava da su mnogi učenici napustili Isusa. U ovoj situaciji Isus također postavlja odlučujuće pitanje dvanaestorici: «Hoćete li i vi otići?» Tada odgovara Petar: «Gospodine, komu trebamo ići? Ti imaš riječi života vječnoga. Mi smo došli do vjerovanja i spoznali smo: Ti si svetac Božji.» (Iv, 6,68 f)
Vjera u Isusa nije nikakav čvrsti posjed. Ako i mi hoćemo ozbiljno vjerovati u Isusa, bivamo kušani da Isusa uvrstimo u vlastite potrebe, predodžbe i želje ili mrmljamo protiv Isusa i spotičemo se o njega. To ne mora uništiti našu vjeru. Ako se odupremo ovoj kušnji, to može produbiti našu vjeru u Isusa.
P. Alois Kraxner prevela Katica Kiš Ova propovijed je uzeta sa Predigtforum der Redemptoristen