Bože, tko si

Jesi li osoba

S vlastitostima kao i mi,

Ali nešto ispred nas

Uvijek ono, što želimo biti,

Jesi li nedohvatno biće,

Kojega našim snovima okružujemo?

Jesi li Stvoritelj? Urar,

Koji je sve povukao

I sad gleda kako sve teče?

Jesi li kod praeksplozije

Usadio princip razvoja

A onda se povukao?

Jesi li ti Bog Ivanov i Pavlov?

Jesi li ti Bog starih pustinjaka?

Ponašaš li se kako Augustin misli

Ili kako se Toma Akvinski nada?

Čuješ li što su Franjo, Luter, Cvingli

Bőhme, Maistor Eckart, Hildegard von Bingen

O tebi govorili i vjerovali?

Jesi li ti sveopći razum, apsolutna ideja

Duh svijeta koji sve prožima

I «pokretima duha» život rađaš?

Ili nisi jedno jedinstveno biće,

Nego sam život,

Smisao svega života,

Kojemu mi ime dajemo

Jer ne možemo počimati dok sve nismo imenovali.

Jesi li ti Bog Lessinga i Chlaeinmachera ,

Tillicha, Bubera ili Boltmanna?

Prepoznaješ li sebe u Ghandijevu životu?

Trebamo li slušati Dorothe Sölle,

Ernesta Cardenala i latinsko američke

Teologe oslobođenja.

Jesi li ti stvari ili su stvari Ti?

Jesi li ti sve ili si u svemu?

Jesi li sudac sa strogim pogledom,

Osvetnik s isukanim mačem,

Jesi li predaleki svetac, onaj koji traži žrtve,

Nepogrješivo pravedan?

Jesi li se lijepo osjećao među buntovnima,

Koji otpadoše iz Crkvenog reda i poretka

Jesi li prijateljevao sa Simonom Magom,

S Origenom, Marcianom, Abelardom, s vješticama

Koje su u tvoje ime bile spaljivane?

Jesi li bio kod Husa, Münstera i Bruna,

Spinoze, Tolstoja i Scweitzera?

Jesi li ti onaj koji se proteže među nama

Aurora, Biće, Fluid,

Koji izlazi iz nas, a opet nas preobražava,

I čini nas nositeljima života?

Ili si ti samo pomoćna konstrukcija,

Željnih ljudi, ljudi koji traže,

Koji ne mogu bez velikog bića nad njima,

Živjeti, jer je preteško

Naći smisao samo u životu

Koji završava neizbježnom smrću.

Izgledaš li onako kako te Weslay

Riječima oslikao

Ili onako kako je o tebi

Spurgeon propovijedao?

Prepoznaješ li sebe u slikama Billy Grahama

Ili si onakav

Kako o tebi govori

Papa Ivan Pavao II.?

Osjećaš li se ugodno u riječima

Drewermanna, Hanna Wolfa i Ben Chorina

Ili u onome kako je majka Terezija govorila?

Ili se sve to samo odnosi na nas

S ograničenošću pogleda

Sa slikama i usporedbama

Koje možemo osmisliti i osjetiti

A ne na tebe

Koji si neizgovorljiv i nezamisliv?

Ili ipak postojiš

Jer smo te nekom čarolijom napravili

S našim čežnjama,

S napastima duše

Pa iako smo i ograničeni.

I jeli to, na kraju, izraz

Neprovjetrene tajne

Da si ti ono što mi trebamo

Da ulaziš u naš život?

Kako te možemo zamisliti

Svaki pojedini na svoj način,

Ti si ono što trebamo,

I ulaziš u naš život

Kako te možemo zamisliti

Svaki na svoj način

Svaki prema svom ukusu?

Tko si ti?                      

 

I sada mi se pokazuje u «zagonetci» Trojstvo, koje si ti, moj Bože. Jer u počelu naše mudrosti, koja je u tebi rođena, tebi sličnoj i vječnoj mudrosti, u tvom Sinu si, Oče, nebo i zemlju stvorio. Dugo smo govorili o nebu nebesa i o nevidljivoj bezličnoj zemlji i tamnom bezdanu, čime je neprestano bilo mišljeno bijedno, duhovno neoblikovano, da se treba okrenuti onom, po kojem je nastao život i po čijem rasvjetljenju je postalo nebo onog neba, koje je trebalo stajati bliže gornjim i donjim vodama.

                Imenom Bog, mislim na Oca i Stvoritelja svih stvari, na Sina sa odnosom na prapočetak, po kojem je on njih stvorio i da u mog Boga kao Trojstvenog vjerujem. Tako sam tražio u svetim pismima i gle»Tvoj Duh je lebdio nad vodama!» Tako dostigoh do trojstva, ti moj Bože kao Otac, Sin i Duh Sveti, Stvoritelj svih stvari.

                                                                                                                   Aurelije Augustin: Ispovijedi

 

 

Sakupljanje i odnosi

Bog se ne treba na izvan dijeliti

Bog ne treba svijet stvoriti

Koji nije Bog

Jer bi bio ljubav

Ne, on je u sebi ljubav

Obje stvari

Koje nikad nećemo spojiti

Su u njemu jedno

Mir i pokret

Skupljanje i odnos

Ostati u sebi i osobno priklanjanje

Možda to smijemo

Nekim oblicima izreći

Ako kažem Bog, odmah rečem Ti

I to nije druga riječ

Nego jedna te ista.

I ovaj ja i TI u njemu

Međusobno se izgovaraju,

Govore međusobno ti

Međusobno su dar i skladnost

I ovaj dar je treći: DUH.              

 

 

Ne želim Boga koji se uklapa u moje misli

I naslikan je po mojim predodžbama

Želim pravoga

I znam da mora moje misli razbiti

Tako vjerujem u živoga Boga

U tajnu,

I Krista koji ne može lagati

Koji je njegov jamac.

Etiopska poslovica

Bog je trojstven a ne trostruk

Uspoređen sa suncem

Krug je Bog Otac

Svjetlo je Sin

Toplina je Duh Sveti.

Blagoslov

Vječni i svemogući

Neka bude naš put koji će nam pokazati smjer i biti vođa života.

Na tom putu ON je naše svjetlo, koje raspršuje tamu i pred nama svijetli.

ON je stablo, koje nam je sjena i odmorište,

Na kojega se smijemo osloniti kad smo umorni i iznemogli,

Koji nam daje podršku.

ON nam je štap sa strane

I naš oslonac

ON ide svaki korak ispred nas.

ON nam je pastir, koji ne dopušta da lutamo, budemo sami i napušteni.

ON nam je voda života i kruh spasa

I ne pušta da ogladnimo i ožednimo na tom putu.

On je hridina, koja nas nosi i podržava i nogama temelj daje.

On je živa ljubav koja sliči dugi koja je nad nama razapeta

I on je u nama i ispunja nam srce svojim ja.

Tako smo mi u njemu, a on u nama.

Abba, Brate i Duše, blagoslovi naš život, naše postojanje

I daruj nam pravu poniznost da budemo oruđe u tvojim rukama.

To te molim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga

Da ostanemo u njegovu miru.                            

 

 

Sveti Duše

Ti božanska ljubavi

Počivaš i nalaziš boravka među ljudskom djecom.

Po tebi su, o Duše Sveti, u nas izliveni najljepši darovi,

Iz tebe izlazi dobro sjeme,

Koje donosi plod života.

O Duše sveti,

Ti izvore za kojim žeđam,

Ti si punina,

Jedini život moga srca, na tebe se oslanjam svim žarom.

O, kakvog sjedinjenja u ljubavi.

Zaista , ova povjerljivost s tobom je dragocjenija od samoga života.

Tvoj miris je poput balzama pomirenja i mira.

O, Presveti Duše ljubavi

Ti si najintimniji poljubac Presvetog Trojstva,

Ti si onaj blagoslovljeni poljubac

Kojega božanstvo čovječanstvu daje po Sinu Božjemu.

Ne otpusti me iz svoje ljubavi, mene malo zrno pijeska,

Daj da okusim kako je lijepo u tebi boraviti.      

 

 

Dođi Duše presveti,

Izaberi moje tijelo za svoj hram

Dođi i nastani se zauvijek u meni

Da ti služim cijelim srcem, svom dušom, svim osjećajima

I svom snagom svojom.

Tebi darujem sve sposobnosti tijela i duše.

Vladaj svim mojim sklonostima, osjećajima i pokretima,

Uzmi moj razum, moju volju, moje pamćenje, moju maštu.

Sveti Duše ljubavi, daj mi pravu mjeru tvoje djelatne milosti.

Daj mi puninu kreposti,

Umnoži mi vjeru,

Jačaj mi nadu,

Povećaj povjerenje,

Zapali moju ljubav,

Podari mi puninu tvojih sedam darova,

Te plodove blaženstva.

Presveto Trojstvo

O da bi moja duša tvojim hramom bila.      

                                                              

 

Vode se rasprave o liturgijsko dogmatskom početku blagdana. Možda nastaje negdje u 8/9. stljeću u nekim benediktinskim samostanima (Aniane, Baume, Cluny). Rim je, u početku, odbijao ovu galijsku novost – jer liturgija Trojstva ima kao sadržaj čistu dogmu, koja se protivila rimskoj liturgijskoj tradiciji u kojoj se, po liturgijskim slavljim, posadašnjuje neki povjesni događaj.

                Papa Ivan XXII. ga uvodi 1334. u sveopće blagdana, a papa Pio X. 1911. propisuje za cijelu Crkvu. Liturgijska reforma ga stavlja u prvu nedjelju iza Duhova i svrstava u red Gospodnjih blagdana.

 

 

„ Štujemo Boga u trojstvu a trojstvo u jedinstvu, bez umnažanja osoba i dijeljenja biti.“

Kako mogu ovu dogmu, koja je i teolozima teška za razumijeti, pretočiti u navještaj, propovijedanje, a da ne opteretim slušatelje, koji su već i onako opterećeni filozofijom? Ne samo da djeca skoro ništa ne znaju, nego i mladi što je „Trojstvo“. Kako ovu važnu i temeljnu istinu naše vjere približiti zajednici koja se okupila na slavlje, a da bogoslužje ne pretvorim u sat katekizma?

                „Ispovijedanje trojstvenog Boga je duboka tajna…To je tajna beskrajne ljubavi koja se razlijeva: Bog nije samačko biće, nego Bog koji se iz punine svoga bića (jastva) prelijeva i daruje, Bog koji je zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga i zato daruje i temelj je i tvorac svakog zajedništva.“

 

               Ovaj komadić Katekizma za odrasle pokazuje pravac kojim bismo mogli krenuti:

Slavimo Boga koji je zajedništvo i tvorac našega zajedništva

-              Otac šalje svoju Riječ u svijet da bi nas uveo u to svoje zajedništvo (dnevna molitva)

-              Iako je „on Bog koji je gore na nebu i dolje na zemlji“, već se u starom zavjetu najavio kao Netko tko je bliz svom narodu i vodi ga jakom rukom.(prvo čitanje)

-              Primili smo Duha kojim kličemo „Aba, Oče“. Djeca smo Božja i kao subraća Kristova uzeti smo u zajedništvo Božje.(drugo čitanje- poslanica)

-              Tko bude kršten u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, taj se ne povezuje samo s Kristom, nego se uzima u zajedništvo Presvetog Trojstva. (evanđelje)

 

 

U Francuskoj se ova nedjelja (Presvetog Trojstva) naziva „zlatna nedjelja“ . Prije je bio običaj da se toga dana ne napušta mjesto, nego se ostaje kod kuće i razmišlja o toj tajni Boga ili se o tome čita.

Isplatilo bi se dotaknuti ovog starog običaja u propovijedi. Kod većine posjetitelja bogoslužja njihovo vjersko znanje počiva na onome što su dobili u školi ili iz katekizma ( na vjeronauku). Tko od naših vjernika uzima neku knjigu da bi produbio vjeru?  

U kulturu židovske subote spada da se čitaju vjerske knjigei tako se produbljuje i učvršćuje vjera. Ne bi li ovaj primjer mogao poslužiti i nama kao uzor za naše vjerničke nedjelje u obiteljima?

 

Trojstvo nije samo teološka istina, nego i životni princip, koji nam može dati poticaja u cijelom pastoralu: Biti Otac, biti Sin, biti Duh…“

 

 

Pozdrav: Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha  

                 Svetoga neka bude sa svima vama.

Uvod:     Posebnost kršćanske slike Boga očituje se u današnjem slavlju svečanosti Presvetog  

               Trojstva. Da Bog traži zajedništvo s nama ljudima, nije nekakava odluka koja je donesena, nego se temelji u njegovoj biti: Sam Bog je zajedništvo Oca i Sina i Duha Svetoga i zato traži i zajedništvo s ljudima. Otkad je Sin postao čovjekom, naše ljudsko (naše biti čovjek) je ušlo u Božje zajedništvo.

                Svaki oblik ljudskog zajedništva ima svoj početak i svoj temelj u ovom trojstvenom Božjem zajedništvu. I naše biti zajedno bi trebalo biti slika zajedništva Oca i Sina i Duha Svetoga. Da bi nam to zajedništvo uspjelo, molimo Boga da nam oprosti sve naše grijehe protiv zajedništva.

               

                Bog ne živi samo u trojstvenoj zajednici, nego traži zajedništvo s ljudima. Njemu želimo danas iznijeti naše osobne molitve i naše osobne želje i molitve, kao i potrebe Crkve:

-              za sve koji u Crkvi i društvu nose odgovornost, daj da ne zaborave da svaki ljudski autoritet počima u Bogu

-              Za sve očeve i majke, pomozi im da pogledom na Boga Oca izvršuju svoje roditeljstvo i tako vode svoju djecu

-              Za sve koji sumnjaju u Boga, učini da im Isusovo ponašanje pomogne shvatiti i prihvatiti povjerenje u Boga

-              Za sve koji same sebe guraju u prvi plan, daj da po primjeru tvoga sina Isusa nauče sjediti na posljednjem mjestu

-              Za sve one koji tiho i neprimjetno djeluju u našoj župi i zajednici, njih ohrabri i daj im snage, a druge potakni na aktivno djelovanje.

-              ……

U svom Sinu, svemogući Bože, htio si nam biti sasvim blizu. Nisi htio samo znati što je u srcu čovjeka, nego i to doživjeti. Tako naše molitve imaju pristup k tebi koji živiš u zajedništvu sa Sinom i Duhom Svetim, po sve vijeke vjekova.

 

 

 

 

Ako je Bog u sebi trojstven i ako tvori zajedništvo i ako ga to zajedništvo Oca i Sina i Duha Svetoga povezuje i ako se istovremeno govori da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju, onda se i u nama treba očitovati ta slika. Onda se i u našem biću mora, na neki način, ukorijeniti ovo trojstveno djelovanje: biti Otac, biti Sin, biti Duh…

                Pogledajmo ovu tvrdnju i onda ćemo otkriti da se ovdje ne radi ni o kakvom mističnom visokom letu, nego da se radi o sasvim normalnim stvarima. I otkrit ćemo da ono što trojstvo želi reći ne spada samo na njegovu bit, nego se i nas tiče.

      

 

Kad govorimo o Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, onda mislimo na više nego na tri imena ili tri lica istoga Boga. Biti Otac, biti Sin i biti Duh su tri različite uloge, tri temeljna ponašanja koja nalazimo u Bogu.

                Isus je u svojem govoru, ali i u svom ponašanju pokazao vrlo usko jedinstvo i povezanost s Ocem, ali uvijek ostaje jasno da je Otac Otac, i samo on.

                Otac je onaj koji ima inicijativu, koji postavlja Sina i legitimira ga:“ Ovo je Sin moj ljubljeni, slušajte ga.“ (usp. Mt 17,5)

                Otac će sve predati Sinu da on vlada nad svime i u svemu. (usp 1 Kor 15,28) To mjesto osloboditi je uloga Sina : „Ne moja volja, nego tvoja“ Moje brige i planovi moraju rasti iz povjerenja u Oca. On će to učiniti bolje od mene.

                Tako razumijemo molitvu koju nas je naučio Sin: Oče, neka dođe kraljevstvo tvoje, neka bude volja tvoja, neka se posveti tvoje ime.

                Time je opisana uloga Sina. On je uvijek drugi. Svaki njegov govor je odgovor, svako njegovo davanje je i primanje onoga što mu je dao Otac. Samo tako može Isus izvršavati vlast Očevu i opunomoćiti svoje.

                Ali koja je specifična uloga Duha? Nju je teže razumjeti, jer se Duha može shvatiti samo indirektno.

                On je onaj koji stvara atmosferu, ozračje, koji posreduje, potiče, on je onaj koji je „samo“ tu, ali zato stvara ono najvažnije – jedinstvo.

c) Biti Otac, biti Sin, biti Duh - kao tri temeljna ponašanja ljudi

Biti Otac, biti Sin, biti Duh nisu samo tri temeljna ponašanja božanskog života. Jer smo stvoreni na sliku i priliku Božju, zato su to i tri temeljna ponašanja čovječjeg života. Ako malo bolje sagledamo, onda se u nama neprestano mijenjaju te tri uloge. Ne možemo zamisliti ni jednu scenu i situaciju iz našega života gdje se ne očituju ove tri uloge.

                Biti Otac. U Crkvi i društvu danas treba hrabrosti, kao muškarac ili žena, preuzeti „ulogu oca“: preuzeti odgovornost, od početka nepodržavan pokušati sebe i druge potaknuti – a da se ne zaboravi tko je zaista pravi Otac, iz koga izlazi pravo očinstvo.

                Ne samo autoriteti, nego svatko od nas dnevno stoji pred tom ulogom. Uvijek kad imam govoriti, birati, postupati nije dovoljno samo reagirati. Moram stvarateljski otvarati nove horizonte, moram stvarati inicijativu, moram nositi odgovornost.

                Biti Sin to bi moglo značiti staviti se u temeljno držanje Isusovo prema Ocu, u njegovu povjerenju prema Ocu : ON će učiniti bolje nego ja. To bi moglo značiti: ako je nekome drugome povjerena „uloga oca“, onda ću ga slušati tako da njegova riječ nađe kod mene odjeka, tako da se potpuno oslonim na njegovu riječ.

                Biti Duh. Ovu ulogu prihvaćamo ondje gdje smo postavljeni, gdje neposredno radimo i živimo, kad stvaramo atmosferu, kad radimo u pozadini, kad drugima stvaramo prostor. Svi oni koji takve uloge prihvaćaju u obitelji, zajednici, društvu, su u ulozi temeljnog ponašanja Duha.

                Biti Otac, biti Sin, biti Duh - svaki od nas će se naći u takvoj ulozi, na ovakav ili onakav način, kad prihvati ulogu,kad misli da nije za to sposoban, pa će raditi kao dobar duh u pozadini.

                No, ipak moramo naglasiti da je svaki čovjek svoj, ima svoje sklonosti, ima svoje sposobnosti i da se mora tako postaviti da sve konačno dolazi od Boga. Nitko ne može imati jednu ulogu na duge staze i svatko tko imalo ozbiljno razmišlja o sebi, mora brinuti da živi samo jednu temeljnu ulogu i da druge mora u sebi buditi. Isplatit će se u tišini razmišljati o samome sebi. Kakavo je temeljno držanje u kojem živim i pitati se koje mi držanje pada tako teško?

                „ Vjerujemo u Oca i Sina i Duha Svetoga“, to je mnogo više od teme za teološka predavanja. Biti Otac, biti Sin, biti Duh to su temeljne stavke našeg ljudskog bića koje treba živjeti i prenositi u svagdašnji život.

 

                Matejevo evanđelje se zaključuje veličanstvenim finalom. U par rečenica Isus sažima cijelu svoju poruku. Za to je bio smaknut i može se skoro potpuno shvatiti: ovdje naglašava Uskrsli ono što je Isus i prije naučavao i činio. On je nastupao kao onaj koji ima vlast. Ovdje ne nastupa neki zakonoznanac, ovdje govori netko tko može reći, s božanskom vlašću: »Meni je dana sva moć, na nebu i na zemlji..»

                Isus utjelovljuje ono što govori i naučava biblijsku sliku Boga. Bog, stvoritelj neba i zemlje obraća se ljudima, poziva ih da budu njegov narod, daje im zakon, po kojemu mogu živjeti u pravednosti i šalje ih da budu blagoslov za sve narode. On ih šalje na brdo. Na brdu ih je podsjetio na sve što im je govorio, prije svega na onu propovijed na brdu. Tu je on navijestio Boga i njegovu ljubav.

                Taj Bog ne ljubi, on je ljubav. Bog se obraća ljudima i okuplja ih u jednu zajednicu. On je sam u njenom središtu. On je ona poveznica među ljudima koji slušaju njegovu riječ. I zato učenici prepoznaju Boga u njegovom učenju i životu. Bacaju se na koljena u poštovanju i klanjanju. On priznaju: Isus je Gospodin. U njemu ih je susreo sam Bog.

               

               

                Doživljaj Božje prisutnosti u čovjeku Isusu Kristu je središte onoga što kršćani vjeruju i što su kasnije pokušali napisati kao nauku o presvetom Trojstvu. Ako to slavimo na današnju nedjelju, onda u središtu toga ne stoji neka apstraktna nauka, nego doživljaj vjere.

                Ovo iskustvo ide do temelja našeg biti čovjek. To je za nas odgovor na jedno drugo iskustvo. S jedne strane je nama ljudima usađeno da živimo u zajedništvu i ljubavi. Za tim čezne svaki čovjek. U isto vrijeme doživljavamo, da se uvijek spotičemo na nešto razdvajajuće. Na razdvajajuće u društvu, u svijetu u kojemu se uvijek sukobljavaju ljudi sa svojim interesima.

               

                Bog sam je odgovor na naše traženje zajedništva i ljubavi. Bog nas sam želi «spasiti» - osloboditi od svega, što nas izolira, što nas postavlja jedan nasuprot drugoga, baca nas u osamljenost i neznanje. Bog sam je odgovor. Isus podsjeća da Bog Abrahamov, Izakov, Mojsijev okuplja ljude i pomaže im da budu zajednica - narod Božji. Time što mi ljudi imamo zajedništvo s Bogom, imamo i zajedništvo međusobno. Vjera nas spašava. On nas oslobađa od onoga biti sam i vodi nas u biti za druge i s drugima.

                Isus je, za nas kršćane, središnjica. Kad god molimo, kad god slušamo evanđelje, uvijek i ponovo, pokušavamo kao kršćani njega slijediti. Tnda se suočavamo sa središnjom tajnom njegova života: da je potpuno živio iz svog odnosa s Bogom sve do u smrt i uskrsnuće. I u njemu je Bog prisutan. Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek je naš put. Imati zajedništvo s Bogom je bit Crkve. S njim smo mi braća i sestre. Bog je učinio ovo spasenje, po kojemu je on postao jedan od nas i nosio našu smrtnost. S njim ćemo prevladati ono što nas dijeli od Boga i od drugih.

                U krštenju smo uronjeni u zajedništvo s njim i s Ocem. Što dublje shvatimo ovo krštenje i što ga više živimo, više ćemo otkrivati da smo potpuno uronjeni u ovu povijest Božjeg odnosa. I što dublje mi to živimo, tim više možemo osjećati da taj odnos u nama djeluje i da je prisutan. Bog sam u nama i po nama djeluje, njegov Duh Sveti. To je tajna presvetog Trojstva – trojstvenog Boga. U Kristu živjeti, po Kristu živjeti, u Duhu Božjem živjeti prelazi sve granice. «Idite svim narodima i učinite ih mojim učenicima», traži od nas Uskrsli. Sve što nas međusobno dijeli, preko ovog poslanja, može biti uklonjeno. Na nama je hoćemo li imati povjerenja u ovo sveopće Isusovo poslanje.