Dan duhovnih zvanja
Tko će nas čuvati na ovoj planeti?
Tko će nas čuvati na ovoj planeti?
Moja duša se želi uvjeriti.
Pitke vode jedva dovoljno.
Najtamnija dolina
ima električno svjetlo.
Za dobro raspoloženje
brinu se tv programi.
Gospodari zemlje
žurno se ukopavaju
u suho
brzo i žustro
se osiguravaju protiv
krađa, nesreća, boilesti i smrti,
u međuvremenu se približava opasnost od gladi.
Maštovito nam se prekriva stol.
Dobivamo neprijatelje,
tko se potpuno daruje
dobiva novu žeđ.
Tko će na sudnjem danu
ocjeniti dobra svijeta
tko će kome biti odvjetnikom?
Amim Juhre: Isus, pitanja i ispovijesti, Stuttgart 1987.
Pokušaj
Pokušaj
nuka me odvažnost.
Može poći naopako –
možeš se blamirati,
opominje razbor.
Počni, možda bude šansa!
šapće mi nada.
Nema smisla-
nećeš postići
podsjeća me razočaranje.
Vrijedno je napora,
pitaju i razmišljaju misli.
Sve ima dvije strane –
govori mi iskustvo da razmislim.
Ako pokušaš,
ne trebaš sve sam nositi
podsjeća me vjera.
Drži se Boga i njegovih zakona –
savjetuje povjerenje.
Dnevna molitva za Crkvena i duhovna zvanja, Bečka provincija Redemptorista 2004.
Pozvao sam te po imenu
Pozvao sam te po imenu,
tako govori Gospodin – mislim tebe – tebe osobno –
tvoje ime mislim, baš tebe.
Nisi netko, bilo tko – kotačić u mašini.
Ti si mnogo više nego promjenjivi dio svjetske mašine.
Ti si dragocjen u mojim očima – sa svim tvojim karakteristikama i sposobnostima.
I sa tvojim slabostima sam te pozvao.
I želim te uvijek iznova pozivati i govoriti ti:
Živi svoj život.
I ja se s tobom upućujem na put,
ne trebaš sam hodati.
Osluškuj moj zov i spoznat ćeš
kakvu sam ti zadaću namijenio, kamo te kanim poslati.
I drži se primjera moje majke.
Ona ti može pokazati kako čovjek može slušati i upoznati volju Božju,
ona ti može pokazati kako se čovjek oslanja na Božji poziv,
kako tvoj život može dobiti smisao i sadržaj.
U ruci moje majke možeš se potpuno naći
za Boga, za ljude i za sebe samoga.
I nju sam pozvao po imenu
bila je tako neugledna i neprimjetna…
I poslušala je moj poziv….
Iz knjižice: Daj mi da upoznam tvoj put, Canisiuswerk 2000.
Ne boj se
Ne boj se
Možeš postati prvi ton lijepe pjesme,
koja zaboravlja na sve granice
ne boj se, ne boj se
pa i ako je tvoj ton samo dašak,
ne boj se!
Možeš biti prva iskra
za ogromnu vatru, koja će pretopiti svo oružje u plugove,
ne boj se, ne boj se,
iako jaki vjetar puše,
ne boj se!
Možeš biti prvo zrno na nekom polju
koje će ispuniti sve ruke kruhom,
ne boj se, ne boj se
iako je polje tako kamenito,
ne boj se.
Možeš biti prva kap,
za izvor koji će napuniti pustinju pjesmom života,
ne boj se, ne boj se
pa iako oblak šuti,
ne boj se .
Možeš postati prvi korak
koji može plesom postati
koji će sve noge voditi prema našem Bogu,
ne plaši se, ne plaši se
pa ako još tvoja noga posrće,
ne boj se!
Christa Peikert – Flaspöhler: Daj da spoznam tvoj put, Canisiuswerk 2000.
Svjedok
Svjedok je onaj koji širi vjeru, a ne informant.
Informant zna što teolozi govore. To on prenosi dalje,
ali to prenosi kao neku stvar.
Tako se ne širi vjera,
nego se radi o identifikaciji do ektremnih
oblika. To nam je Krist pokazao.
Kardinal Hermann Volk iz : Daj da spoznam tvoj put, Canisiuswerk 2000.
Poziv
Bože,
molim te za ljude koje si pozvao,
za svećenike, đakone, redovnike, redovnice.
Oni bi trebali biti uzori u Crkvi,
svoju zadaću dobro ispunjati
i tvoju riječ naviještati.
Gospodine, molim te za takve ljude.
Molim te hitno,
naše vrijeme ih neophodno treba,
a izgleda da ih je tako malo.
Kako? – Potičeš me da i ja time počnem?
Ti znaš da moja molitva čini tvoju ljubav opipljivom,
jer ta zvanja uglavnom trebaju tvoju ljubav.
I meni je dano,
svjedočiti ljudima tvoju prisutnost
I zato činim ono što si mi stavio u srce,
Zar moj poziv treba biti najljepši u Crkvi?
Bogat sam iskustvom, miran, mogu se prilagođavati, mudar?
Bože …što to znači?
Bože molim te….čini mi se da te ja baš ne shvaćam.
Pokaži mi put.
Radna bilježnica: osmisleno živjeti, Canisiuswerk 2002.
Molitva za Duhovna zvanja
Gospodine Isuse,
pozivaš one koje želiš.
Pozovi mnoge od nas za djelo za tebe i s tobom.
Pozvane si prosvijetlio svojom riječju.
Osvjetli nas darom vjere u tebe.
Ti si u poteškoćama života blizu.
I ako nekoga od nas zoveš
da se sasvim tebi posveti,
onda neka tvoja ljubav ovaj poziv
prati i grije od prvog trenutka da raste, da zrije
do konačne punine.
Ivan Pavao II,: Iz radne bilježnice Osmisleno živjeti, Canisuswerk 2002.
Radnici u vinogradu Gospodnjem
Gospodine, ti tražiš ljude koji će ovdje biti za tebe,
Tražiš radnike, koji će sakupljati tvoju žetvu.
Gospodine,
Gledaš i mene
Kao na nekog
Koji predosjeća da ga tražiš
I pitaš pun očekivanja
Hoćeš li me?
Gospodine,
Znam da je tvoja žetva dragocjena
I ponekad se toga plašim.
Govorim
Nisam sposoban za ovu službu…
Ali znam
Da je to samo izgovor…
Gospodine ti očekuješ
Da ja rečem: «da».
Gospodine,
Ne želim te razočarati,
Trebam tvoju pomoć,
Onda će sve biti moguće,
Gospodine, ovdje sam!
Izvor nepoznat
Magnifikat
Otvoriti oči
Otvoriti uši
Usne
Zatvorenoga tijela
Koje u meni diše
Dušu pustiti da bude velika
Sakupiti ono što se dogodilo
Sakupiti sjećanja
Tonove koje se čuju u zoru
I uvečer
Tonove šutnje
Koje uho zahvaća
Pustiti da dođu
Pozivi
Riječ doživljaja
Izlaze riječi
Njihovo padanje u tamu
Poticaji posred dana.
I obećane riječi braće
I izgovorene riječi sestara
Otaca iz pradavnina
Majke Riječi
I glasnici zraka
Glasnici duše
Nenadano dodirivanje moje kože koja diše
Jer me on usprkos protivljenju rodi
Jer me usprkos ratu ne dopusti ubiti
Jer usprkos provalijama mostove izgradi
Jer je on u ruševinama
Koje stražari ostaviše
Zasadi život
Jer je On naviještao
I poslao u bespuća
Jer lovci na kraju praznih ruku odoše.
Jer je on slomljenom slao slike u dušu
Jer je on siromasima na rubu rađao riječi
Jer mu je njegov anđeo dodirnuo čelo.
Jer sam smio ustati s poda,
Jer nisam ostao u provaliji
Jer mi je poslao pomoćnike.
Jer mi je dao noge da koračam
Jer mi je poslao vjetrove koji mi omogućiše disanje
Jer mi je pokazao kuću
Jer me povreditelji ne smješe raskomadati
Padovi me nisu obuzimali
Jer sam smio ponovo i ponovo gledati u svoje rođenje
Jer nije ugasio moju svijeću gladi
Jer mi darova znatiželju za ono što dolazi
Jer njegovo svjetlo izlazi nad mojom godinom
Iako ne mogu rastumačiti korake povijesti
Iako svagdanje nasilje
Gledam kao užasno
Iako ne prelazim preko svoje nemoći
……
Slavim te iz moje svijesti
Slavim te u mojoj životnoj povijesti
Slavim te posred razorene
Povijesti moga naroda
Slavim te s ove zemlje
Na kojoj nema dana bez nasilja
Slavim te do granica moje svijesti
Slavim te
Do krajeva zemlje,
Slavim te do vidljivih
Galaksija
Slavim tvoje milosrđe,
Slavim tvoju blizinu
Slavim tvoju daljinu
Slavim te
Jer si mi dao vremena
Da te spoznam,
Slavim te u rođenju tvoga Sina
Slavim te u njegovom uskrsnom jutru.
Slavim te u slikama tvoje prisutnosti
Slavim tvoju pristnost bez slika
Slavim te kroz svjetlo mojih očiju
U najudaljenijim prostorima
Moderni Magnifikat
Misno slavlje
Pozdrav: Krist, dobar pastir neka bude sa svima vama
Uvod:
Najveća razočaranja u životu su ako nas prijatelji ili poznati u nevolji ostave same. I ako čovjek ne ostaje uvijek pobjednik, vrlo je ubrojivo ostati i izdržati uz druge u vrijeme nevolje. Izdržati u nevolji može samo onaj tko sam osjeća da ga drži i nosi Bog koji u svojoj ruci drži svaki život. Kod njega nije ni jedan čovjek izgubljen. Da bi ova radosna vijest doprla do svakog čovjeka, Bog zove ljude koji, na svom putu, vrše službu dobrog pastira.
Ispovijedam…
Kyrie:
Gospodine Isuse Kriste, ti si dobar pastir koji ne ostavljaš u nevolji ni jednog čovjeka: Gospodine, smiluj se…
Ti si položio svoj život da svi mi imamo život: Kriste smiluj se
Ti sakupljaš svoj narod po svoj kugli zemaljskoj i daruješ nam oproštenje i pomirenje. Gospodine, smiluj se.
Molitva vjernika:
Pomolimo se našem Gospodinu Isusu Kristu, on je dobar pastir, koji nas pozna i vodi k životu:
- Jačaj Papu i biskupe da svoju službu mogu ispuniti na dobrobit svih ljudi, s razumijevanjem i osjećajem mogućnosti darivanja, molimo te.
- Učini mlade ljude osjetljivima za duhovnu bijedu našeg vremena, daj im snage i spremnosti da stave svoj život u službu Dobrog pastira, molimo te.
- Daj da svi mi zajednički radimo na dobrobit ove župe, biskupije i Crkve, da svaki od nas spozna svoje talente i stavi ih na službu i korist drugima, molimo te
- Daj da naši pokojnici, posebno pokojni župnici i svećenici, uđu u tvoju slavu i gledaju zauvijek tvoje lice, molimo te
Gospodine Isuse Kriste, ti si slobodno i bez straha dao svoj život za nas. Pokaži nam zašto se isplati živjeti i vodi nas k Ocu, u vijeke vjekova.
Meditacija
Jer mi stvarno želimo da „Bog“ i „Isus Krist“ budu prisutni i za našu djecu i unuke,
Jer se osjećamo odgovornima da i oni koji dolaze nauče moliti i da tako dožive snagu vjere za dobre i zle dane,
Jer nam leži na srcu da se sve zajednice redovito sastaju na euharistijsko slavlje i tako mognu susreti Gospodina u sakramentu jedinstva i pomirenja;
Jer se zalažemo da raste zajedništvo u zajednicama i da djeluje mnogovrsnost darova na dobro svih, posebno onih koji su u nevolji,
Jer se brinemo da i u budućnosti vjernici ne umiru bez svećeničke okrepe,
Jer želimo da naše crkve i samostani budu mjesta molitve i klanjanja, a nikada muzeji,
Zato budimo odgovornost svih na poticanje duhovnih zvanja.
Jürgen Jagelki
Propovijedi:
Crkva, na današnji dan, razmišlja o svećeničkom i redovničkom pozivu. Prigoda je to da se postave brojna pitanja i da se pokuša tražiti odgovor na njih. Jedan od gorućih problema i pitanja je pitanje koje se kod nas tek nazire, pitanje nestašice svećenika i pitanje o pomanjkanju duhovnih zvanja.
Razlozi koji se navode za ovu nestašicu su mnogovrsni. Čak se mnogo više raspravlja o nestašici svećenika – dakle nestašici pastira, nego o nestašici kršćana, dakle nestašici stada ili ovaca. Ako usporedimo broj polaznika mise, onda je broj svećenika ostao skoro jednak. Govori se da bi trebalo promijeniti sliku svećenika, jer ga tolika očekivanja potpuno opterećuju. Sliku svećenika treba ponovno premisliti. Pa se govori o tome da bi trebalo promijeniti uvjete za pristup u svećeništvo, uvjete koje treba ispunjavati kandidat da bude pripušten svećeničkom ređenju.
Tu se uvijek govori da bi svećenike trebalo osloboditi obveze celibata, dati im na slobodu hoće se odlučiti za celibat ili ne. Neke biskupije u Europi su tako predlagale.
Teološki je točno da se celibat ne mora vezivati uz svećeništvo. Točno je da celibat nije nikakav zahtjev Biblije. I što bi onda priječilo biskupe i papu da takav manjak svećenika hitno ublaže?
No, pretpostavite da ste vi biskup. I da morate sada odrediti uvjete za pripuštanje svećeništvu. Što bi vama izgledalo važno zahtijevati da jedan mladić bude pripušten svećeništvu? A to da su strogi uvjeti potrebni, sasvim vam je jasno, jer ima, na žalost, mnogo loših svećenika pa zar bi svatko mogao postati svećenik, po svojoj volji? Ako su uvjeti za pripuštanje potrebni, koje biste vi postavili?
Možda biste kao biskup rekli: kandidat mora imati nešto vjere, neko poznavanje vjere. On treba znati odgovoriti na pitanja o vjeri, na sumnje, treba biti siguran u govoru i odgovorima o vjeri. On treba davati svjedočanstvo naše vjere. On treba, u najmanju ruku, pokušati nadvladati sumnje u vjeri.
Ovaj uvjet sigurno ima smisla i opravdanja. I ispit poznavanja vjere je relativno lagan. Možete, kao biskup narediti studij ili, u najmanju ruku, ispit o poznavanju vjere.
Možda biste rekli da kandidat mora imati određenu ljudsku zrelost. Treba znati slušati, treba znati pristupati ljudima, ne smije biti krut i ograničen, treba poznavati određenu životnu kulturu. Treba biti spreman na kompromise i moći preuzeti vodstvo.
Ali, ovo je već teže ispitati. Ispitom od dvadesetak minuta razgovora ništa se ne dobiva. Možda biste kao biskup došli na ideju da tražite neko vrijeme život u sjemenišnoj zajednici, pa da vođa sjemeništa promatra i ocjenjuje kandidata. Možda biste i predložili nekakvu praksu u župi. Ili biste tražili, kao neke biskupije u Nizozemskoj, da kandidati žive u nekoj župskoj kući i tako se školuju direktno u zajednici. Nakon nekog vremena župnik ocjenjuje ljudsku zrelost kandidata. A možda biste imali i druge ideje.
Mogli biste odrediti i starosnu granicu, možda trideset, 25 ili neku drugu granicu. Kao biskup imali biste veliku slobodu.
Možda bi vam pali na pamet i neki drugi kriteriji koji bi se mogli utvrditi i ispitati. U svemu ovome što smo naveli nedostaje jedan bitan element, ono najvažnije što treba imati neki kandidat za svećeništvo:
Ljubav prema Kristu i ljubav prema Crkvi i za Crkvu.
Ono što je bitno za pastira u današnjem evanđelju i što ga čini pastirom jest da on svoje poznaje. A u biblijskom govoru poznavati ne znači ništa drugo nego ljubiti.
Svećenik treba davati svjedočanstvo ove ljubavi, ona se mora osjetiti, nju treba živjeti. Ona je njegov poziv: nju – ljubav prema Bogu i Crkvi živjeti, nju slaviti, nju naviještati i nju dalje prenositi.
Ali kako to ispitati? Nekim ispitnim razgovorom? Nema šanse! Promatranjem nekog određenog čovjeka - isto bi bilo teško! Pa i određivanjem najniže granice – ništa se ne postiže.
Prije mnogo stoljeća biskupi su bili pred istim problemom i pred istim pitanjima i tada su rekli: Tražimo od svećeničkog kandidata jedan znak, jasan znak da je on spreman živjeti iz ljubavi i za ljubav prema Crkvi. On treba biti spreman prihvatiti ovu ljubav. „Želimo za svećenike rediti one mladiće koji su spremni odreći se braka i obitelji – iz ljubavi prema Kristu i Crkvi. Mladiće koji mogu za sebe reći: Moj odnos prema Bogu je tako jak i intenzivan i tako osobno jedinstven da ne trebam nikakve druge posebne osobne odnose. I iz tih ljudi koji su sami izabrali put beženstva, biramo naše svećenike.“ I onda se ne može reći da se onaj tko želi biti svećenik, mora odreći ženidbe – jer to tako zakon traži. Biskupi uzimaju za svećenike one koji su se u životu odlučili na beženstvo iz ljubavi prema Bogu.
Da, to je velika žrtva, ali onaj koji je ispunjen takvom ljubavlju, taj će rado i preuzeti tu žrtvu. Samo onaj koji je iz ljubavi prihvatio celibat, taj je spreman i prihvatiti svećeništvo.
Tako je celibat žrtva, ali to je odluka ljubavi. Usporedimo to s vjenčanjem: naravno da „DA“ na vjenčanju jednoj osobi automatski isključuje tko zna kolike i koje druge osobe koje su mogle stupiti u zajedništvo života. I kome pada na pamet kod vjenčanja brojiti sve one ne i odbačene mogućnosti. Vrijedi samo ono jedno „DA“ ljubljenoj osobi.
Celibat nije ispunjenje zakona, prisila, zahtjev odozgo – to je odluka iz ljubavi. I kad sam ja obećao da ću živjeti u celibatu, nije bio to nikakav zakon, niti razlog žalosti. To je bila, jednostavno rečeno, ljubav – a zbog toga i radost. Kod mog svećeničkog ređenja primio sam brojne čestitke. U nekim pismima bilo je riječi i o teškom putu koji me čeka. O sažaljenju da sam se odlučio za to, ali isto tako i divljenje što sam izabrao baš taj put.
Zamislite da ste takvo pismo primili za vjenčanje, gdje vam piše da ste izabrali težak put i tešku odluku živjeti s tim mužem ili s tom ženom. Zamislite da vam se u takvoj prilici netko žaluje, ali i divi vam se da ste se tim partnerom vjenčali.
To ne bi bilo samo nešto posebno, nego bi to bilo i vrlo bolno i ružno.
Iza toga stoji pretpostavka da taj čovjek ili ta žena s kojim ste se vjenčali nije dostojna ljubavi. I bit ćete vrlo žalosni zbog toga, jer vama vaš partner je mnogo više nego sreća, ona vam daruje ljubav. Što sve dolazi do izražaja u jednom takvom pismu protiv vašeg partnera.
Zar je drugačije u pismima koja sam ja primio? Stoji li iza tih sažaljenja i misao da moja Crkva uopće ne zaslužuje ljubav? Nije li iza svega i vrijeđanje Crkve? Crkve kojoj sam posvetio svoj život. Vrlo lako se može srušiti neki brak ako se stalno jednom partneru ponavlja: “A koga si to uzeo, uzela? Kako mi te žao, ti si sigurno nesretan..“ Dugoročno gledano, time možemo srušiti neki brak.
Isto se tako jednog svećenika može uništiti ako se stalno nad njim sažalijeva: „Kako mu je teško, možda je tako nesretan.“
Tako se uništavaju svećenici, ali tako se i sprječavaju svećenička zvanja.
Samo ako mi svi kršćani živimo više radosno, nego u nekakvom sažalijevanju, stavimo u temelj više ljubavi, nego odricanja, ako mi kao kršćani opet vjerujemo, to znači ljubimo Krista i Crkvu, onda će doći ne samo kraj manjku svećenika, nego ubrzo nećemo osjećati manjak kršćana.
2.
a) JA -poruke su draže nego kad se govori što bi se trebalo napraviti. Osobno obraćanje nalazi bolji pristup slušateljima, nego opći apeli i pozivi. Isus neprestano govori (baš u Ivanovom evanđelju) JA porukama. On govori osobno, govori o svom biću, svoj zadaći. Vjerodostojan je, jer ne govori okolo naokolo.
b) JA –poruke Isusa Krista, Sina Božjega – čine da se slušaju. Koliko puta smo mi govorili o Bogu kao da je to nešto, neka stvar, neka tema, neki predmet, nešto neodređeno. Korak dalje idemo ako Bogu govorimo TI ili VI kad smo spoznali da je Bog osoba, da nam se on osobno obraća i stupa s nama u nekakav odnos. Osobna slika Boga ima i daljnje posljedice: Bog za nas postaje „TI“, mi s njim razgovaramo, možemo moliti, kao što nas je to naučio Isus u Očenašu.
Time još nije sve rečeno o Božjoj biti. Stvarno ćemo početi razumijevati kad shvatimo da je Bog najprije jedan JA. Ne možemo mi s Bogom raspolagati. On je slobodna osoba. On govori, djeluje. On je spasitelj i sudac. I zato Isus upotrebljava govor proroka: (Ovako govori Gospodin: Evo ja…) i govori o sebi, Sinu Božjem u JA obliku.
c) I za čovjeka koji želi slijediti Isusa, koji želi biti kršćanin, dolazi do toga da on svoj Ja stavlja u službu Krista, ulaže sebe samoga, sam stoji iza toga. Time stoji i pada vjerodostojnost kršćanstva. Isus pretpostavlja dobrog pastira koji daje sve za svoje, nasuprot plaćenog sluge, koji u kritičnoj situaciji gleda samo svoje dobro. U Katoličkoj Crkvi postoje nebrojeni ljudi koji sebe ulažu i svoje snage i vrijeme u dobro zajednice. Brojne časne sestre koje dvore starce, bolesne i djecu s posebnom ljubavlju. Njima, ove nedjelje, ide naša hvala.
d) U Crkvi imai plaćenih ljudi za njihov rad. Bez takvih, na mnogim mjestima, Crkva ne bi mogla postojati. Ima ljudi koji su svoj život, svoje zvanje i poslanje stavili u službu Krista i Crkve prema Isusovu naumu. Nije ovdje glavno da li je on plaćen ili ne, nego da li dotični gleda na to kao na plaćeni posao ili svoje životno služenje. U to spadaju redovnici i redovnice, posebno oni strogih redova koji su cijeli svoj život posvetili molitvi i radu za korist bližnjega. Njima danas, na poseban način, zahvaljujemo.
e) „Kristovo stado“ - narod Božji je zajednica ljudi. Ona ne može očekivati da automatski dobije pastira. To je briga cijele Crkve, svake župe, svake obitelji da budi i potiče Crkvena i duhovna zvanja. Bez toga sve ustanove, poput sjemeništa, su uzaludna.
f) Tako smo došli do pitanja koja se tiču svakoga. To je JA – poruka. Ne „Crkva treba svećenika“ „trebamo pomoćnike u dušobrižništvu.“ „treba se brinuti o podmlatku kod sestara“, nije to pitanje. Ni Isus nije izbjegao pitanje kakva je njegova osobna zadaća koju je dobio od Boga. Isto je pitanje i za nas kršćane: Što mogu ja osobno učiniti za Boga, njegovo kraljevstvo, njegovu Crkvu, za njegovu zajednicu?
Što može Bog očekivati od mene i od mojih sposobnosti ? Svatko će drugačije odgovoriti na to pitanje. Ako ovo pitanje izostane i ako ga svatko od nas ne postavi, onda Crkva ostaje nekakvo udruženje za poljepšavanje nekih fešta ili slavlja. Što više ljudi to pitanje postavljaju, tim više će Crkva biti zajednica angažiranih kršćana. I bit će više brige za duhovna i svećenička zvanja.
Traže se ja – poruke i ja- odgovori!
On te uzima u svoje ruke
Dobar pastir
... ima oči koje dobro vide
sve, što se ne vidi ni na jednoj slici.
Imaš situacije u kojima nerado gledaš Bogu u oči.
U svakom tom trenutku je On kod tebe. Osnivač reda Redemptorista sv. Alfons tvrdi da je Bog, čak i u času grijeha, kod tebe.
Sve što se ne može pročitati ni u jednom dnevniku
Koliko je bilo događaja i susreta u tvom životu, koji nisu bili nikom od važnosti, ali za tebe su bili životno-potrebni.
Sve, što ti pretrpiš
O mnogim događajima ne želiš nikome pričati, a ipak su oni za tebe životno-odlučujući.
Sve, što ti je palo na glavu.
Ovu listu gore možeš nastaviti s pogledom na svoju životnu situaciju.
Dobar pastir
... ima uši koje dobro čuju
- kada ti u tišini plačeš
- kada naričeš neizgovorenim riječima
- kada kličeš u sretnim doživljajima
- kada vičeš od straha
- kada si nijem od bola
... ima jedno srce koje razumije
također kada si sam sa sobom nezadovoljan
također kada ne razumiješ svijet
također kada se prepireš s Bogom
.. i on ne isključuje
za njega je svaki posvećen.
Ja sam dobar pastir
kada se ugledam na Isusa
kada vidim
kada čujem
i razumijem
i ne isključujem
P. Ferri Schermann (prevela Katica Kiš)
Sakramentalna reprezentacija Isusa Krista kao karta identiteta svećenika
Što je katolički identitet svećenika? On je pozvan da bude ikona (slika) Isusa Krista u kojem je Uskrsli prisutan u kojem je prisutna snaga njegovo Duha i tako mu obećava, da može svećenik u isusovo ime ikonografski djelovati ponajprije u euharistiji. „Zastrašujuće djeluje naredba euharistije, da svećenik smije govoriti sa Kristovim ja. Biti svećenik i postati svećenik je odmah i ulazak u tu identifikaciju.
Ako se sastoji ekleziološki identitet svećenika u predstavljanju (reprezentaciji) Isusa Kristaje . da li ga je onda ponovno sakrilo otkrivanje i revitalitziranje krsnog svećeništva svih vjernika? Zar nisu na temelju krštenja svi kršćani i kršćanke pozvani predstavljati Krista u ovom svijetu? U stvari postoji temeljna služba svih kršćana koja izlazi iz krštenja. Posebni identitet zaređenih svećenika se sastoji u tome se sastoji u tome da on prihvaća ovaj temeljni sakramenat neposredno na sakramentalan način, kao što je to već prije sveti Josemaria Escriva de Balaguer: „Kršćani ne smiju biti drugi Krist, nego sam Krist, drugi Krist – sam Krist. A ipak u svećeniku se to događa neposredno na sakramentalan način.“ U tom smislu treba odvojiti i rasporediti u ovom promjenjivom svijetu sveopće svećeništvo svih kršćana i sakramentalno svećeništvo zaređenih službenika.
Ovo razlučivanje je za ekleziološki pogled na II. vatikanski koncil od temeljne važnosti. Postoji odlučujuća razlika, ali ne na vjersko egzistencialnoj razini, nego na objektivno teološkoj razini:“ Zajedničko svećeništvo vjernika, ali i svećeništvo službe, znači hijerarhijskog svećeništva. To znači da se hijerarhijsko svećeništvo razlikuje u biti, a ne u stupnju. Ipak su međusobno ovisni, jer i jedno i drugo uzimaju, svako na svoj način, dio u Kristovu svećeništvu. Prema tome postoje, u odnosu između krsnog svećeništva i zaređenog, dva crkvena ekleziološka oblika sudjelovanja na jednom svećeništvu Kristovu: bitni preduvjet je krsno svećeništvo, jer njemu služi zaređeno svećeništvo i to je bitna razlika a ne u stupnju između ova dva svećeništva u sudioništvu na jedinstvenom Kristovu svećeništvu.
Za razliku od ovog koncilskog pogleda, postoji u današnjoj situaciji jaka tendencija, specifično službeno svećeništvo promatrati na egzistencijalnoj razini i one koji vrše neku službu u Crkvi, kao kvalificirane ili „jače kršćane.“ U ovoj tendenciji leže raznovrsni korijeni ne samo novog oblika klerikalizma, koji se odnosi na ne klerike, nego i bezbrojna raznolika shvaćanja identiteta u odnosu laika i svećenika. S obzirom na razvoj ove, za Crkvu teške situacije, pogled na učenje koncila usmjeruje na stalnu nauku: Što je nejasniji identitet svećenika, tim više prijeti opasnost da se izgubi božansko dostojanstvo laika. Ima i obratno: što se ozbiljnije prihvaća osnovni poziv laika na apostolat i što ga se temeljitije shvaća iz vlastitog krštenja, time će se s manje problema gledati na katolički identitet posvećenih svećenika. U biti, ono je u sakramentalnoj reprezentaciji Isusa Krista kao temeljna služba krsnom svećeništvu. Ovaj identitet je dao sam Isus Krist i posvećeni svećenik mora ga uzeti sobom na svom putu vjerske identifikacije i ponovo se, u neprestanom odnosu s Kristom i od njega, izgrađivati za njemu povjerene ljude. Tako promatrano biti svećenik je životna zadaća, čak posebna škola života i vjere.
Kurt Koch: Fenster sein für Gott