2. korizmena nedjelja B-2015.

 
austrijsko –nadvladavanje povijesti
 
habsburgovci sveti
česi i mađari
                zločesti
habsburgovci sveti
hrvati i slovenci
nevjerni
habsburgovci sveti
talijani i svi drugi
                prevrtljivi
pred drugi
svjetski rat
               
                završila je
                školska godina
                                               Alfons Jestl, Denn Wasserkrug zerschlagenen tragen
 
Božja svemoć i posvudašnjost
Petar je htio ostati na brdu preobraženja. On je, pošto po to, htio nekog sjajnog Gospodina, jednog Boga u savršenom svjetlu. On sanja o Bogu na brdu, koji nema ništa za s ljudima dolje u nizini. On treba biti velik i veličanstven, svemoguć i sve učiniti svetim u jednom udarcu. Zar to i mi sami ne nalazimo u sebi? Od dječjih nogu smo promatrali, kad su bila sretna vremena, oca i majku, zar nam nisu bili poput bogova? Zar nije nešto ostalo iz tih sretnih i blaženih vremena u našoj slici o Bogu? No, trebamo odrasti, trebamo u svagdašnjicu, trebamo umrijeti. Samo kroz pustinju ćemo doći do izgubljene zemlje i do nikad zaboravljenog blaženstva.
                Bog nije samo sjajan tu, nego također i u tami. On ulazi u povijest patnje i smrti svoga naroda. Božja svemoć se očituje po ovom putu vjernosti, ona se pokazuje u nemoći svoje ljubavi. Sve vlastitosti ovoga Boga se objavljuju u povijesti izlaska njegova naroda. Ako ispovijedamo njegovu posvudašnjost, tada ne mislimo na neki magični svuda (i nigdje). Dapače, nalazimo ga prisutnog u svakoj situaciji patnje i smrti i u svakom času mu se možemo obratiti. I u ponorima, i u smrti. Doista: nikakav svesvjetski bog udaljenom snagom zračenja, nikakav svemogući mađioničar, nego Bog Izraelov, Bog Isusa Krista.
                Na Taboru su učenici zaspali, tek iza uskrsa će im se otvoriti oči. Šuteći sišli su s brda onoga dana (Lk 9,36). Tek na Duhove postati će svjesni i moći reći ono što su vidjeli i čuli. U njegovu preobraženju spoznajemo što svjedoče zakon i proroci: da ćemo s Kristom, po patnji, doći do uskrsnuća. Zahvalna pjesma predslovlja na nedjelju preobraženja je pjesma Petra i drugih učenika poslije uskrsa – koji više ne spavaju, nego svjedoče, probuđeni spoznaju. Ali kakav je put bio dotle.
                                                               Franz Kamphaus, Lichtblicke
Ti me podižeš
U meni
                toliko sumnji
                toliko pitanja
                tako malo povjerenja
                malo vlastite vrijednosti.
Oko mene
                visoka brda
                svijetleće figure
                zasljepjujuće
                predaleko,
                previsoko
           nedostižni
Ja
                se bacam na zemlju
                zakopavam se u zemlju
                prividno, jedina nada tama,
                da, možda, ne bih vidio patnju
Ti
                dolaziš i podižeš me
                pokušavaš mi oduzeti strah
                i odnijeti ga od mene
a ja
                vrlo često
                to ne dozvoljavam.
                                                           Toni 1996.
Mistika
Izraz mistika dolazi od grčkog pridjeva mystikos, a znači pokriven, sakriven i povezuje se s imenicom tecne -umjetnost. Mystike tehne znači, otprilike, umjetnost udubiti se u misterij, tajnu Božju. Grčki temelj «my-» zapravo znači zatvorena usta, dakle držati kršćansku tajnu pred poganima u vrijeme progona.
                Riječ mistika se ne pojavljuje u spisima ni Starog, ni Novog zavjeta, ali se upotrebljava već u 2. i 3. stoljeću da bi se pokazala duboka dimenzija svete povijesti i njenog doživljaja. «Mističnim» se smatra ono razumijevanje Svetog pisma koje čita sve tekstove Starog i Novog zavjeta kao Kristovu poruku, kao misterij raspetog i uzvišenog Gospodina, kako to zvuči perikopa o učenicima iz Emausa. (Lk 24,27)
                «Mistična» je bila stvarnost Krista, koja se izražava i u sakramentalnim znakovima. Izraz sakrament je u kršćanskom smislu prevedena riječ misterion.
                U najranijem razdoblju Crkve doživljaj Boga se nazivao mistika. U kršćanskom poimanju mistike to nije ulazak čovjeka u božanstvo, nego duboki osobni susret s Bogom koji nam se objavio u Isusu Kristu, po Duhu Svetom. To je doživljaj vjere pune povjerenja i darujuće ljubavi. Tako shvaćena kršćanska mistika obuhvaća, u sebi, molitvu - najpovjerljiviji razgovor s Bogom. Jedno takvo prapovjerenje može naći svoj izraz u počinku kod njega ili jednostavno biti kod njega. (usp Mk 3,14)
                Askeza i mistika često opisuju i smatraju sve ono što mi danas smatramo pod riječ duhovnost. Askeza od grčke riječi askesis = vježbanje, trening kao put i mistika kao cilj ovoga puta. A onda se ovo opisuje kao «Mistično asketska teologija.»
                                                               Johannes Gartner: in Jahrbuch der Diöcese st. Pölten 1997
Poticaji:
Ezoterija i okultizam u svagdašnjici
Jeste li nekada gledali u tarot-karte ili čitali svoj horoskop? Možda će te se ovog odmora odreći kupanja, a sudjelovati na nekom seminaru proširenja samosvijesti, a potom na nekom o zemaljskom zračenju? Vjerujete li u ponovno rođenje i držite li do vjere Indijanaca? Možda prakticirate hod po žeravi?
Ono što je nekad, prije par godina, zanimalo neke pojedine grupe kao okultizam i New age, to danas dotiče sve grupe društva kao ezoterija. I mnogi pa i mnogi kršćani vjeruju, «makar malo», novim izrazima religioznosti.
Pojam ezoterija dolazi iz grčkog i znači, otprilike, »učenje o onome što je nutarnje» ili «učenje za jedan određeni krug ljudi». U starini je bilo tajnih učenja i misterijskih kultova, čiji su članovi bili obvezatni na najstrožu tajnost. Tijekom godina i desetljeća primalo se, svaki put, u viši stupanj i čovjek bi, malo po malo, saznao o čemu se radi u toj strogoj tajni.
Danas nas o ovom pokretu informira mnoštvo knjiga i tečajeva o ezoteriji. Kao što se nekada bilo teško približiti tim tajnim učenjima, tako se danas vrlo teško orijentirati unutar pojedinih metoda, tehnika, naglasaka, polazišnih točaka. To pak vodi k jednom drugom fenomenu ezoterijskog pokreta , a to je da se mnoštva različitih nauka, koje ne mogu ići zajedno, niti nikako ne pripadaju zajedno, ipak međusobno miješaju. Iz te mješavine uzima svatko ono što mu se sviđa.
Iz astrologije, vračanja, praznovjerja, kulta sotone ili raznih božanstava, iz meditacije, japanskog učenja o spasenju (reiki), duhovnosti Indijanaca ili religija istočne Azije uzimaju se, po potrebi, pojedini elementi pa se i mijenjaju. Npr. u Aziji prošireno vjerovanje u vječni povratak «korigira se» u duhovno shvaćanje vjere u napredak koju bi trebala zamijeniti vjera u tehniku i kemiju. I nauka o ponovnom rađanju na zapadu se potpuno drugačije shvaća, nego u zemljama nastanka, gdje ono predstavlja jedan sasvim bolesni dio «kotača trpljenja». U istočnoj Aziji čovjek pokušava izbjeći ovome, raznim novim rođenjima dok se u našem kulturnom krugu više uzima kao utjeha «da sa smrću i nije sve završeno». Sigurno nas mora zabrinuti činjenica da je u Europi više proširena vjera u ponovno rođenje, nego u raj i pakao, pa i kod katolika.
                                                                                                        Wolfgang Kommer in Jahrbuch der Diöcese st. Pölten 1997
Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
a) Hitno je potrebno srušiti krivu sliku Boga koja, s jedne strane budi strah od Boga koji traži krv, a s druge strane Boga koji je negdje daleko izvan naših života. I da bismo ovu sliku temeljito preokrenuli, potrebno je solidno tumačenje prvog čitanja (Post 22), a onda to pretočiti u konkretan današnji život.
b) Dnevna molitva koja potječe iz mozarabijske (staro španjolske ) liturgije iz 9.stoljeća, kao i
pričesna pjesma nas pozivaju na slušanje Isusove riječi. I zato je od velike važnosti naviještati Isusovu sliku Boga: pravednog, milosrdnog i bezgranične ljubavi.
 
a )   Prvo čitanje Post 22, 1-19
Potrebno je protumačiti ovo pripovijedanje iz elohističke predaje, jer bi se moglo doći u opasnost
jednostranog tumačenja bilo u kristološkom smislu (tipsko tumačenje Kristove smrti na križu), bilo etičko moralnog (zahtjev potpune poslušnosti Bogu).
Elohističko, temeljno pripovijedanje je prošireno nakon progonstva u drugom retku i 15-18. Redaktor stavlja događaj na jeruzalemsko hramsko brdo Moriju (usp 2 Ljet 3,1) da bi se tu žrtvovanim životinja pridalo i povijesno spasenjsko značenje. S druge strane, potvrđuje da će poslušnost Abrahamova postati blagoslovom za sve narode.
Odlomak je majstorski komponiran, što je u našem čitanju malo okrnjeno zbog izbacivanja redaka 3-6.9b.14.19.
U samom razgovoru između Izaka i Abrahama izgrađuje se jedan napeti luk, koji u r 12 nestaje. Dvostruko Abrahamovo „ovdje sam" je jedan stup ovog luka i ukazuje na nutarnju napetost s kojom on ide svoj put vjere. On se tako oslanja na Boga i to tako jako da čak svoju obećanu budućnost, svoju temeljnu egzistenciju, Izaka stavlja u ruke Božje bez protivljenja. „Tko se tako oslanja na Boga koji poziva, njegov put vodi onamo gdje Bog vidi, ondje gdje se još kaže „na brdo gdje će Jahve providjeti" (r.14).Taj redak ukazuje na, pripovjedačku refleksiju na zamjenu životinjskih žrtava za ljudske.
 
b) Rim 8,31b-34
Perikopa je uzeta iz odlomka, kako ga neki nazivaju, „pobjednička pjesma kršćana". Odlomak sadrži sažetak 8, 18-30, razvijene misli o „trpljenju u nadi" i pri tome upotrebljava neke komade iz predaje, „tradicije".
Vezano uz Post 22,16 Pavao pojašnjava riječ u r. 31b i shvaća predanje Sina kao pomirbeni čin Božji koji nam, kao djeci, sve daruje u svom Sinu. Zato nitko ne može Božjim izabranicima priječiti sudjelovanje na spasenju, jer se Sin zauzima za njih.
 
c) Mk 9,2-10
Naša perikopa se nalazi između riječi o odlučujućem nasljedovanju (Mk 8,34-9,1) i pitanja o Iliji i o trpljenju Sina čovječjega ( Mk 9, 10-13). U paraleli s Matejem (17,1-8) preobraženje postaje proklamacija, kao novi Mojsije; u paraleli s Lukom (9.28-36) naglasak je na muci koja predstoji. Marko, naprotiv, naglašava dolazak konačnih vremena po Isusu Kristu. Radi se pojavljivanju slave još sakritog Mesije, što je jedna od temeljnih Markovih poruka. Tako, prelazeći preko ove scene slave, koju otkriva, Onaj je Mesija koji, još za neko duže vrijeme, mora trpjeti poniženje Sluge Božjega. (usp. riječi o nasljedovanju križa) . Ljudski razumljiva Petrova želja, učvrstiti objavljenu slavu Božju, stoji suprotno od poziva učenika na nasljedovanje križa. Od tuda i smisao glasa iz oblaka koji je više poziv na nasljedovanje.
 
Misno slavlje
Pozdrav:
          Bog, čije svjetlo nas obasjava neka bude sa svima vama.
ili
Isus Krist, koji je umro i uskrsnuo, koji sjedi Bogu s desne strane i zauzima se za nas, on neka bude sa svima vama.
/pokajnički čin - vidi prve nedjelje/
Uvod: - Mnoge stvari ne možemo potpuno sagledati, ni dokučiti. Svačiji pa i naš život pun je zagonetki. Lako i teško, radosno i žalosno, svjetlo i tama često puta ne drže ravnotežu. Veoma često je strah jači od povjerenja, nespasenje djelotvornije od spasenja. Često se čuje „sve u životu je tama". To pritišće mnoge ljude, ali to nema posljednju riječ. Vjera u Isusa Krista nam pomaže da dopustimo više svjetla i povjerenja u našem životu. Ovo povjerenje možemo pojačati ako molimo za njegovo milosrđe.
ili
Smrt nas podsjeća, ne samo na časove patnje i žalosti, nego i na sretne trenutke. Nasuprot smrti stojimo, poput učenika na silasku s brda preobraženja, bez ikakvog razumijevanja.
Želi li Bog doista našu smrt? Zauzeti ovim pitanjem, često prečujemo obećanje uskrsnuća. Ako sada slavimo smrt i uskrsnuće Gospodnje, shvatimo da jedno pripada drugome...
Molitva vjernika
(preporučljivo je u korizmi pjevati Bože, daj mir, jedinstvo ili zazive sa završetka litanija svih svetih)
Vjera u Isusa Krista baca novo svjetlo na naš život. Zbog toga se smijemo nadati da će Božja snaga djelovati u životu ljudi. Zato molimo:
- prosvijetli kršćane da tako dođe više svjetla u tamu ovoga svijeta, više povjerenja u odnose i više nade u živote ljudi, molimo te
- rasvijetli odgovorne u politici da preko njihovih riječi i djela nastane više mira i pravde među ljudima i više razumijevanja među rasama, molimo te
   -rasvijetli roditelje i djecu da imaju više razumijevanja jedni za druge, da doživljavaju više zajedništva i da tako međusobno jedni drugima ne zagorčavaju život, molimo te
   -rasvijetli i nas da i mi drugim ljudima budemo više prigoda za dobro nego, za zlo, da više pomažemo nego smetamo i tako učinimo da svijetli naša vjera, molimo te.
   -rasvijetli i naše pokojnike vječnim svjetlom, molimo te.
Zahvaljujemo ti Gospodine Bože za novi život koji nam stoji otvoren u vjeri. Po Kristu, Gospodinu našemu.
 
Propovijedi:
1.
Bog za nas
uz Rim 8,31b-34 B
Ako netko kaže da o nečemu može pjevati, onda se misli da ima sasvim duboka, osobna iskustva.
Bismo li mi mogli o nečemu pjevati? O nesposobnosti političara da riješe svjetska pitanja mira i napetosti među narodima? O nekoj teškoj bolesti koja nas već mjesecima pritišće nesigurnošću, strahom, bolovima, obeshrabrenošću, besanim noćima i depresijama?
Apostol Pavao, u današnjoj poslanici, pjeva pjesmu o ljubavi Božjoj. Skoro da zvuči nevjerojatno kad piše: „Ako je Bog uz nas, tko će protiv nas?" Kako može pjevati pjesmu o ljubavi Božjoj, a u svom životu i djelovanju, kao apostol, doživio je mnoge jade i nevolje, progone i zatvore? Mogao je pjevati pjesmu o tome što je sve, kao apostol, doživio i pretrpio.
Što je Pavao u vjeri doživio
Da bismo na to odgovorili, moramo uključiti cijeli prvi dio poslanice Rimljanima, kao i osmo poglavlje. Tada ćemo znati zašto je srce apostola bilo ispunjeno tako da može pjevati pjesmu o ljubavi Božjoj.
-         Za njega, kao Židova, bilo je čudesno iskustvo da on neće biti spašen po dobrim djelima. Bog je onaj koji ljudima ne uračunava grijeha. Čovjek će biti pravedan pred Bogom po vjeri, neovisno o djelima Zakona. (Rim 3,18)
-         Po vjeri je Pavao došao do jednog, sasvim novog shvaćanja života i postojanja (egzistencije). A to zbog toga što je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetome. Time je grijeh nadvladan, jer ondje gdje je bio grijeh, Bog je još obilatije izlio svoju milost (usp. Rim 5,20) U toj perspektivi, za Pavla, muke ovoga vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja će nam se objaviti. (usp. Rim 8,18)
-         Zato Pavao zaključuje „Ako je Bog s nama, tko će protiv nas?" Tko ili što nas može odijeliti od ljubavi Kristove? Ništa, ni sadašnje pa ni buduće, niti život, niti smrt. (usp Rim 8, 35, 38) To je postalo moguće, jer nam je Bog darovao svoga Duha, svoga sina Isusa Krista koji se za nas predao. To je pobjeda svih naših patnji, razočaranja, neuspjeha - zauvijek. I taj Isus sjedi s desne strane Božje i zauzima se za nas. To nas ne čuva od udaraca života, ali nam to ne dopušta da propadnemo, nego nam daje da opstanemo.
Ova vjerska iskustva dozvoljavaju Pavlu da pjeva pjesmu o ljubavi Božjoj.
Što je obećano nama
-         Ako je Bog uz nas, onda imamo nadu u noćnoj tami. Usred nje počima novi dan, počima svijetliti Krist, naše svjetlo. Isus reče: „ Onaj tko ide za mnom neće lutati u tami, nego će imati svjetlo života." (Iv 8,12)
-         Ako je Bog za nas, onda možemo prijeći iz smrti u život. Bog je Bog živih koji mrtve budi na život. Naša žalost se može preokrenuti u radost.
-         Ako je Bog s nama, onda su nebo i zemlja sjedinjeni. Nebo je otvoreno nad nama, nad našom zemljom. Drukčije rečeno, po vjeri ulazimo u Božju vječnost, u nebo. Bog više nije nikakav daleki, strani Bog, nego nama sasvim blizi Bog. On je u našoj nutrini, nama bliži nego mi sami sebi.
-         Ako je Bog s nama, onda trebamo stvarno osjećati da nas on drži, prihvaća i nosi, da se u njemu osjećamo sigurno. Onda možemo, od temelja, postati spasenje. Onda i mi sami možemo pjevati pjesmu o ljubavi Božjoj, kako to govori pjesma "Gdje je ljubav prijateljstvo, ondje je i Bog"
A Pavao je malo okrenuo pa je rekao: gdje je pogibao, nevolja, ondje je i Bog!
 
2.
Tajna vjere: preobraženje
Danas nije baš tako teško osvajati vrhove nekih brda. Postoje liftovi, žičare, brzo si na vrhu i uživaš u pogledu. Ako se tako učini, onda čovjek izgubi i vrijedno iskustvo i napor: da za stići na vrh, treba i vremena i napora.
Bili smo, prije par godina, na jednom izletu. Mislili smo popeti se na jedno brdo lakšim putom i računali smo da nam treba manje vremena. No, u stvari smo na cilj došli mnogo kasnije nego što smo mislili. Onda smo pokušali još malo više i kad smo došli na vrh uživali smo u prekrasnom pogledu, kojega do danas neću zaboraviti. I konačno, baš sve i nije bilo tako naporno. A sada se vraćamo kući. I tko misli da je spuštanje lakše od penjanja, taj se lijepo vara. Možda biciklom da, ali pješice, preko kamenjara i loših putova, ide se strmo prema dolje i s vremenom počimaju boljeti i kosti i mišići. Nije trnovit i težak samo uspon na brdo, nego i silazak. Na kraju je čovjek ipak sretan da je sve skupa svladao.
Na ovo iskustvo sam pomislio kad sam razmišljao o izvještaju evanđelja o odlasku na brdo preobraženja. I ovdje se govori o usponu na brdo. Isus uzima Petra, Jakova i Ivana i povede ih na brdo. I dok su bili gore, dogodi se nešto čudesno. Nije to bio pogled na dolinu koji ih je činio sretnim, nego jedan novi pogled: pogled na proslavljenog Krista. Mogli su, u jednom trenutku, vidjeti njegovu slavu iz koje dolazi on, Sin Božji, i u koju će ući kao Raspeti i Uskrsli. Ovaj veličanstveni pogled je trojici apostola darovan za kratko vrijeme. No, oni nisu u stanju ovo shvatiti. Kaže se da su najprije zaspali. Ovo spavanje će se ponoviti na drugom mjestu. Kad je Isus u Getsemaniju bdio i molio, našao je učenike koje je uzeo sobom, kako spavaju. (usp Lk 22,45) I ovdje učenici nisu u stanju shvatiti o čemu se radi. I ovdje se pred njihovim očima događa s Isusom nešto što im je nepoznato, što ih plaši. Na Taboru preobraženje njegovog lika i Mojsije i Ilija kao predstavnici Staroga zavjeta, a u Getsemaniju Isusovo hapšenje i početak križnog puta.
Što je to učenici nikako ne shvaćaju. No, kako je s nama? Možemo li mi to shvatiti? Možemo li riječima izreći što se događa s Isusom? Možemo li vlastitim iskustvom opisati o čemu se ovdje radi? Ako smo iskreni, trebamo reći: ne, mi to ne možemo. Naše iskustvo nije dovoljno. I ako smo sasvim iskreni, onda trebamo dodati, i naša vjera je za to preslaba. Ona nije dovoljna da spozna cijelu istinu i da odgovori na nju.
I s učenicima nije bilo ništa drukčije. I oni su imali manjaka i poteškoća. Mislim da evanđelist, na ovome mjestu, ne govori samo o trojici učenika. Na ovome mjestu govori i o nama. Mi smo učenici koje Isus vodi sa sobom na brdo, mi smo oni koji smijemo biti uz njega, slušati ga, doživjeti što je o njemu rečeno. I mi smo oni koji baš ne mogu sve pravilno shvatiti.
Trebali bismo, kao i učenici, učiniti dvije stvari. Moramo najprije ući u oblak. O tome govori evanđelist: dođe oblak i zahvati ih. Oblak je slika Božje prisutnosti i sakrivenosti. Bog je tu. No, to se ne može osjetiti ljudskim osjetilima. On se povlači onda kad čovjek misli da je spoznao njegovu tajnu. To nam govori oblak i njegova tama: Bog nam povjerava da idemo kroz tamu njegove tajne. I tek onda možemo doći do onoga što je iza, zato je oblak tu.
I drugo što moramo učiniti je: silazak. To znači: Isusa slijediti u Jeruzalem. U grad u kojemu će biti odbačen, osuđen i ubijen. I to je korak u tajnu otkupljenja i to je put koji je povezan s velikim naporom i bolom, posebno ako je put loš. No, taj put treba proći. To je put kojega je sam Gospodin izabrao. A to je put koji vodi drugom, pravom preobraženju, preobraženju iz smrti u uskrsnuće, u život vječni. I upravo tu preobrazbu sada slavimo u ovoj svetoj misi, kao i u svakoj drugoj kad se kruh pretvara u tijelo Kristovo, a vino u krv novoga saveza. Ovu preobrazbu ne možemo baš tako jeftino imati. Možemo ovo preobraženje dobiti ako platimo cijenu, a to je nasljedovanje Krista, koji daje svoj život za ljude. I za to mu trebamo zahvaljivati danas, na drugu nedjelju korizme.
 
3.
Neshvatljivi Bog
Vrlo rado govorim o ovoj temi, o Isusovom preobraženju. Da sve ispravno shvatimo potrebno je pogledati i na okolnosti koje utječu na tekst.
Ima dovoljno patnje, nepravdi, sumnji i smrti na ovome svijetu
Ovaj tekst stoji, svjesno, neposredno nakon prve najave muke. Zar nema dovoljno patnje na svijetu, u Isusovoj okolini pa i u životu učenika i učenica Isusovih? Pa Isus je potvrdio ispovijed Petrovu da je on, Isus, obećani i željeni Poslanik i pomazanik Božji. Sada bi, s Isusom, trebalo doći kraljevstvo Božje, kraljevstvo pravde i ispunjenog života za sve. Sada bi sve trebalo konačno biti dobro! I zar nije on, u kontaktu s ljudima, djelovao spasenjski - po njemu su bolesni opet bili zdravi, a u onima koji su zdvajali probudio je novu nadu?
A sada Isus govori o muci, biti odbačen, o nasilnoj smrti. Konačno obećanje uskrsnuća nije se ni primijetilo zbog Petrova protesta: »Nikada! Zar nije dosta nepravde, zdvajanja, patnje i muke? Ti si naša posljednja nada u život, ne govori, dakle, o smrti. I zar za tebe patnja i smrt? Ne, to ne može biti.»
I Isus je ušao u dramu koja će svoj vrhunac naći u njegovom kriku na križu: »Bože moj, Bože moj, zašto si me zapustio!» I zato je Isusova reakcija tako oštra na Petrove riječi: «Odlazi od mene sotono, jer ti nije na pameti što Bog hoće, nego što ljudi hoće.»
A Markovo evanđelje donosi, nakon ove scene, Isusove riječi upućene svima: »Ako tko hoće ići za mnom, neka uzme križ svoj i neka me slijedi!(Mk 9, 27-38)
Nadvladavanje smrti
I upravo sada slijedi, kao potrebno rasterećenje, objavljena povijest o Isusovom preobraženju, kao znakovito, osjetilima dohvatljivo naznačivanje konačnog nadvladavanja smrti i Isusovog uskrsnuća.
A Bog ljubavi
Ne želim, u ovoj propovijedi, naglašavati željeno rasterećenje govoreći o Isusovom preobraženju, nego svjesno želim ući u dramatiku naše vjere i govoriti o neshvatljivom Bogu koji nas ljubi kako je ta dramatika prisutna u objavljenoj pripovijesti o žrtvovanju Izakovu, žrtvovanju sina jedinca koji je bio obećan Abrahamu i koji ga je tako željno očekivao, kojega je on morao, u doslovnom smislu, ubiti. To spada u najupitnije i najproblematičnije biblijske pripovijesti.
Prebrzo gledamo na završetak pripovijesti. Prebrzo vidimo ovna zapletenog u trnju koji će biti ubijen kao žrtva.
Ali Abraham i Izak nisu nikako vidjeli tog ovna, nego su, sa strahom i trepetom, gledali nož za klanje. Na žalost, u prvom čitanju koje smo gore čuli, a koje je dosta dugačko, slušamo razgovore između Boga i Abrahama. Ali trebalo bi pročitati i ona druga mjesta koja govore o pripravi i dugom putu do mjesta žrtvovanja. Čini se kao da je Abraham svjesno otezao da bi Bogu dao šansu da povuče tu nerazumnu zapovijed ako je to iskušavanje njegove poslušnosti.
Užasni Bog
Čitajte jednom ovo poglavlje 22 knjige Postanka, najbolje na glas, gdje se govori: «I Abraham uze drva za žrtvu paljenicu, natovari na sina Izaka. On uzme ognjilo i nož u svoju ruku. Oba su išla zajedno.» I dramatičnost raste do nepodnošljivosti kad Izak govori svome ocu: «Moj oče» On odgovori: «Evo me.» I Izak ga upita: „Gledaj, evo ovdje su vatra i drvo, a gdje je ovca za žrtvu?» Abraham odgovori: « Sine moj, Bog će providjeti ovcu za žrtvu.» I oba su išla zajedno naprijed. «Što tražiš od mene, ti nerazumljivi užasni Bože?», tako razmišljaju roditelji koji moraju bespomoćno stajati uz krevet umirućeg djeteta.
I kad su došli na mjesto koje mu je Bog pokazao, Abraham podiže oltar, stavi na njega drva, a na njih polegne svog sina, ispruži ruku da dohvati nož i da njime ubije svog sina.
A to je kao da je davno prešla točka od koje više nema povratka. Izgleda da se Abrahamu činilo kao da je već davno ubo nožem. To je ipak htio taj nerazumljivi Bog. I tek kad je čuo da ga se dva puta zove po imenu, odgovara uobičajeno: «Evo me, ovdje sam!» I u samoj jednoj kratkoj rečenici se govori da je Abraham vidio ovna kojega je, kako se kaže: «žrtvovao umjesto svoga sina». Nikakav oslobađajući krik, niti to da je od radosti zagrlio svoga sina, jedinca sina Izaka, da je plakao od sreće i iscrpljenosti, da je zahvaljivao Bogu za ovo spasenje. I Abraham nazva mjesto: „Gospodin providi".
Tako završava povijest Boga s ljudima, povijest ljudi s Bogom. Ova povijest čovjeka i Boga i Boga i čovjeka postavlja više pitanja nego što može dati odgovora.
Tko je Bog, kakav je Bog?
Tko je konačno Bog? Jesu li Bogu potrebne ove «upravo neljudske» vjerske kušnje ljudi. Zašto on traži takvog što? Zašto traži nešto, što konačno i neće? Da li je on stvarno dobri, nezabludivi Bog koji ljubi? Ili ipak on nije tako užasan u svom zahtjevu? I zar u svojoj dubini Abraham nije bio nevjeran, jer je ostao nijem, bez protesta, bez pitanja, bez da se s Bogom bori, nego zapovijed izvršava bez molbe za promjenom zapovijedi. Tu čak nema ni pomisli da li je ta zapovijed Božja zapovijed.
Bog, koji ne postupa nikako ljudski, nego neshvatljivo božanski, može tražiti kao gospodar života i smrti, ono što je darovao pa bilo to i ono najvrjednije i najdraže što jedan čovjek može posjedovati. Tako glasi odgovor vjere. Ali zašto onda najprije daruje ono najdraže?
Biblijski stručnjaci odgovaraju: Ova Abrahamova pripovijest se zbog toga pripovijeda, jer je u svijetu koji je okruživao Izraela bilo ovakvo poimanje Boga: bog je tražio od ljudi žrtvovanje prvorođenaca da bi ljudi bili plodni. Ali Izraelci su zbog vjere u jednog jedinog Boga odbijali žrtvovanje prvorođenaca. Vjera u Gospodara života i smrti trebala se pokazati u žrtvovanju jedne životinje umjesto ljudske žrtve. Zato je ispričana ova pripovijest.
Istovremeno je trebalo reći: s Bogom nema pogađanja. Između Boga i ljudi ne postoji onaj isti zakon koji vrijedi među ljudima. Sve ima svoju cijenu.
To je povijest čuvanja vjere s jedne strane, ali i s druge strane povijest o spasavajućem zahvatu Božjem. Bog je Bog života, a ne smrti.
Čuvanje vjere
No, ne smijemo tako olako napustiti ovo pitanje očuvanja vjere, jer ne možemo izdržati pitanja koja iza toga stoje, nego ih potisnuti. Ne možemo zamisliti kako može biti teško ovo očuvanje vjere, ne bismo smjeli tako brzo uzeti u usta riječ o dobroti i nepogrješivoj ljubavi Božjoj, jer neće biti ni za nas, ni za svijet vjerodostojno ako time želimo prebaciti na Boga pitanje neprestane patnje u svijetu, ako nedokučivost takozvane tamne Božje strane, koja se u cijelom stvorenju odražava, jednostavno pokrijemo propetim Isusom, koji nije ostao u smrti.
Dramatika između Boga, njegovog stvorenja i ljudi
Ova Abrahamova pripovijest me neminovno podsjeća na neizmjernu, ali vrlo često nesnošljivu dramatiku između Boga i njegovog stvorenja - čovjeka. Svemiru, životinjama i ljudima je toliko boli na licu napisano da ne mogu olako, presigurno govoriti o dobroti i ljubavi Božjoj.
Abrahamu, u cijeloj njegovoj bespomoćnosti, nije preostalo nego slijediti, od riječi do riječi, ovu stravičnu, neshvatljivu zapovijed. Tako je Abraham postao otac vjernika. On je predstavnik svih onih koji bol, bol drugih i često puta neizdrživu vlastitu bol, ne mogu razumjeti. Ali opet, usprkos svemu, čvrsto stoje i vjeruju u neshvatljivog Boga «koji sve ljubi».
Na pitanje kako se, usprkos patnji u svijetu, može u takvog Boga vjerovati neću, kao kršćanin, odgovoriti pobjednički, nego jednim drugim pitanjem: A kako mogu ne vjerovati u Boga, s obzirom na toliku patnju u svijetu?
Pavao piše u svojoj poslanici Rimljanima: »Bog je ipak uz nas. Tko može biti protiv nas? On nije poštedio svoga jedinog Sina, nego ga je za sve nas predao.» Mi, kao kršćani, ne bismo smjeli tako brzo i olako davati odgovore na postojeća pitanja, nego živjeti iz snage pitanja, onako kako to Pavao čini: «Kako nam neće Bog s njim - Isusom Kristom propetim, koji živi - sve darovati (usp. Rim 8.32).
 
B-1
1. Brdo i ravnica
Suprotno od brda nije dolina, nego ravnica. Brda i doline imaju nešto posebno, zajedničko. Oni su okrenuti prema gore ili prema dolje. Problem je ravnica. Svagdašnjica koja prolazi bez ikakvih posebnih oznaka, dan za danom, je mnogo napornija nego brdska oluja.
Obećanja vrhunaca nalazimo u svakom području. Zato nam dobro dolazi pojačani adrenalin, kao da bi čovjek htio mjeriti ovaj osjećaj. Bilo u glazbi, filmu, politici ili kod planiranja vikenda. Iznimke dopuštaju da mi svagdašnjica postane podnošljiva i da osjetim da sam još živ.
U kršćanskoj vjeri ovo obećanje dolazi uglavnom karizmatski ili slobodno Crkveno (izvan Crkvenih uobičajenih formi). Nasuprot rutini i uhodanosti «velikih Crkava» (kao da bi to bila neka pogrdna riječ) žive mnoge vjerske zajednice od obećanja ovih religioznih doživljaja. Zbog toga, kao plod, imamo, s jedne strane, mnoštvo nomada u zajednici koji idu od jedne zajednice do druge ili od jedne molitvene grupe do druge. Na drugoj strani su oni koji su se tako usmjerili kao da su otkupljeni i koji su radost nalijepili na lice kao neku silikonsku protezu.
2. Objava na brdu
I Sveto pismo pozna brdo. Brdo je mjesto susreta s Bogom. Evanđelje o preobraženju uzima neke slike koje jasno podsjećaju na Božju objavu Izraelu danu Mojsiju: uspon na brdo, glas Božji, oblak, silaženje. (Izl 24) Sedmoga dana nakon što je prvi put najavio učenicima da ga u Jeruzalemu čeka križ, uzima tri apostola na brdo.
Na brdu Petar, Ivan i Jakov vide Isusa u neopisivoj slavi iz koje je on, od Oca, došao k nama. (nakon ovog raširenog tumačenja dolazi i gledanje slave uskrsnuća). Vide ga u razgovoru s Mojsijem i Ilijom, velikim prorocima starog saveza Boga s Izraelom. Oni su čuli glas Božji iz oblaka koji im objavljuje: »Ovo je moj ljubljeni Sin, njega slušajte.»
Učenici još ne shvaćaju ono što vide i čuju, jer Isusov put na zemlji još nije dovršen. Zato im Isus i naređuje da o tome smiju govoriti tek kad postane sasvim bjelodano kako, po križu i uskrsnuću, dolazi Božja ljubav k ljudima: ne po nasilnom i strašnom doživljaju svjetla, nego kroz tamu patnje ovoga svijeta, po križu. Petar misli da je bolje graditi na brdu tri šatora i predati se ovom iskustvu bez sumnji, bez bilo kakvog zamračenja i mračnih oblaka. Evanđelist komentira: Petar nije znao što govori.
3. Tri dimenzije biti kršćanin
Prva dimenzija u ovom evanđelju je Isus Krist u svom odnosu prema Ocu. S jedne strane je za nas središnja figura Isusovo djelo u susretu s Bogom. On je Sin. To znači da se Bog u njemu objavljuje nama ljudima. Isus nije «naprosto Bog». On je Božja prisutnost za nas, put, istina, život. Iako je Bog u njemu objavljen, ipak nam ostaje doživljaj prekrivenog oblaka. Put još nije dovršen, ispunjen. Mi nismo ništa lošiji učenici ako su sumnje i nerazumijevanja jedan dio naš vjerske stvarnosti.
Druga dimenzija je nasljedovanje. Bog govori učenicima: »Njega slušajte». Slušati ovdje znači mnogo više nego nekakvo akustičko događanje. To znači da bi naš život trebao postati nasljedovanje, ljudi koji žive s Isusovim putem i sami žive taj put. I tako će učenici uskoro vidjeti samoga Isusa, čovjeka i sići će s njime s brda. Kršćani žive na ravnici, a ne skaču s vrhunca na vrhunac.
Zato je treća dimenzija Evanđelja Crkva. Neće biti baš slučajno da te slobodne crkve i neke karizmatične grupe nju pišu malim slovom i radije preskaču. Tu se misli da svaki učenik može (čak i mora) uvijek na brdu vidjeti lice Gospodnje i zato uvijek trebaju «izgledati kao otkupljeni». Evanđelje izričito naglašava da je Isus izabrao trojicu, odveo ih je na visoko brdo, ali samo njih. Nakon Velikog petka Petar, Jakov i Ivan postaju svjedoci. Oni to potvrđuju svojim životnim putem, onu slavu koju su, na poseban način, vidjeli. Tako je položena i utemeljena struktura Crkve. Doživljaj slave je dan kršćanima (a ne samo trima apostolima) u posebnim trenucima i vremenima. Tako kršćani postaju svjedoci da postoje doživljaji brda, oni su ljudi koji drugima svjedoče što su doživjeli. No, znamo iz iskustva da i mi sedmog dana, nakon svagdašnjeg rada, doživljavamo susret u Euharistiji i opet idemo u svagdašnjicu. I apostoli su sišli s Isusom s brda u konkretan život, na križ svagdašnjice da ga slušaju i da od njegova Duha žive.
 
B-2
1. Korizma
Ako je ne bismo potpuno ignorirali, nego ako bismo htjeli malo promisliti o našem ophođenju s korizmom, onda bismo postali prilično nesigurni. Zašto smo izdvojili 40 dana iz našega kalendara.
Ako bismo pokušali uspoređivati Crkvene tekstove, čitanja, pjesme, molitve sa stvarnom Crkvenom praksom - to znači da bismo uzeli u obzir i naše ponašanje u životnoj praksi - onda bismo došli do velikih razlika.
Ispitajte svoju korizmenu praksu ako je to ona još uopće, kakav je njezin cilj? Tada bi se moglo brzo pokazati da nije ništa posebno uzvišeno ono što smo poduzeli. Poneka korizmena odluka se odvija kao nekakav kremasti odnos prema Bogu, poneka korizmena odluka ide više za tjelesnima zdravljem, nego za nečim drugim. Možda je kod vas bolje, a možda i nije.
Učinimo mali korak i pogledajmo danas dva čitanja: izvještaj o Abrahamovu polasku iz knjige Postanka i o Kristovu preobraženju. Možda će nam tada i pojam korizme biti bliži i jasniji.
2. Polazak
Abraham kreće na put, a da ne zna cilja. Zahtjev koji se postavlja jednom 75to godišnjaku da počne iz početka izgleda neprihvatljiv i nelogičan, lakomislen, ali pokazuje što znači imati vjeru u Boga. Abrahamov pokret je identičan s njegovom vjerom. Nije bio nikakav Židov, još manje kršćanin ili katolik: on je otac vjere.
Poglavlje 12 u Knjizi postanka u Bibliji je početak svete povijesti. Prije toga je bila gradnja babilonske kule i opći potop. Nakon stvaranja grijeh je uzimao sve više i više maha. Sada Bog pokušava uzeti stvar u ruke time što se povjerava ljudima i poziva ljude da imaju povjerenja u Boga. On poziva Abrahama da se pokrene.
Moći krenuti je religiozno držanje. Moći krenuti je držanje ljudi koji su otvoreni za stvarnost, koja nadilazi njega samoga i njegovu sadašnjost. Vjera je uvijek obećanje u nešto što nastaje. To je i razlog da oni koji su posve zadovoljni ne mogu vjerovati. Oni su, na neki način, na najnižoj stepenici koja nosi život bez ikakve mašte, jer se zadovoljavaju na drugim razinama. Ne znaju što im izmiče.
Vjera je obećanje koje nas potiče da nešto napustimo da bismo mogli nešto doživjeti, onoliko koliko možemo prihvatiti. Nije slučajno da, nakon Isusove opomene o bogatstvu (Mt 19), slijedi i Isusovo obećanje: Tko zbog mene nešto napusti, primit će stostruko.
To je više nego povoljna dividenda. To odgovara promjeni života, ono što naš život čini osmišljenim sto puta je osmišljenije od onoga što mi možemo učiniti.
U tom smislu mogli bismo korizmeno vrijeme otkriti kao vrijeme polaska. To je vrijeme napuštanja staroga.Korizma je vježbanje u vjeri. Nešto što bismo, u stvari, uvijek trebali činiti. 40 dana nam može biti od pomoći kao čvor na maramici. Uz to je korizma i šansa da to činimo zajednički.
Prema mudrim pravilima Crkve djeca i stari ne poste. To za djecu ima duboko značenje. Privilegija djece i mladih da ne poste, jer je djetinjstvo i mladenaštvo po sebi vrijeme polaska. To bi značilo polazak u vlastiti život svjesno urediti ne za, po mogućnosti, što više imati, nego kao vjeru: to znači imati povjerenja u vlastitu budućnost.
3. Izgled
Drugi tekst pisma. Markovo evanđelje nas može voditi dalje. Preobraženje na gori je pogled na cilj još s puta.
Dopuštamo da nas frustriraju previsoki ideali. A kod nas se radi o tome da smo tek krenuli. Bog ne traži od nas snagu savršenstva, nego želi s nama na put. I u tome se sastoji tajna vjere. Da nas vjera putem mijenja, a da to mi i ne primjećujemo.
Međutim postoje putovi za nas, kao pojedince i kao zajednicu, koji nas vode na vrhunce i pogledi koji nas omamljuju i želimo ih zadržati. Sjetimo se fotografija i videa koje smo napravili u takvim trenucima. Iako znamo da se ništa ne može ponoviti niti zadržati, ipak to pokazujemo kao iskustvo. Tako je i s dijeljenjem vjerskih iskustava, zato nam je i doživljaj preobraženja opisan u evanđeljima.
Cilj korizme će se očitovati onome tko se uputio na put. Kako izgleda cilj vašega života, to vam ne mogu reći, jer je život, vaš život jedna vrlo kompleksna slika. No, na toj slici možete vi sami otkriti svoj cilj kao neki plavi nebeski horizont, možda kao neki detalj, ali samo ako ste krenuli na put kao onaj koji traži.
U vježbanju naše vjere na kraju korizmenog vremena imamo slavlje Uskrsa, jer će sa slikom uskrsa tijelo biti pozvano iz groba! Bog će sam izabrati šifru, koja označava ono središnje: iz smrti nastaje život, iz polaska postaje dolazak, iz križa postaje slava. Tajna vjere. Amen
B- 3
1. Što to znači?
Ako mi netko pokuša nešto razjasniti, onda je vrlo pametno pitati: «Što to znači, što mi ti govoriš?« Zašto ne bismo smjeli mi sada, ovdje, u Knjizi postanka, pitati: «Što znači ta pripovijest koju smo sada slušali?«
Nije baš tako jasno kad nam se pripovijeda da je Bog stavio Abrahama na kušnju i nagovorio ga da žrtvuje vlastitog sina. U rano jutro, nakon ove noćne vizije, Abraham je krenuo na put. Sa sinom odlazi na brdo Moriju. Idu zajedno, otac Abraham i njegov sin. Tu Abraham pripravlja žrtvenik, tu podiže nož za krvavu žrtvu.
Što to znači? Čemu to? Zašto ta kušnja? Što ona mijenja? I zašto onda Bog zahvaća i posredovanjem anđela prekida žrtvu?
Generacije i generacije su ovu pripovijest slušale i pripovijedale prije nego li je bila zapisana u obliku koji je došao do nas. I svaka je generacija pokazala vjeru i pronašla svoj način kako su je pripovijedali, o svom praocu Abrahamu i njegovu sinu Izaku. Abrahamov doživljaj postao je simbol cijelog jednog naroda. To je razlog zašto ovaj tekst još danas govori.U njemu je doživljaj postao simbolom. Tako se, u svakom vremenu, ovaj doživljaj može tumačiti kao simbol vjere i svaka generacija i kultura ga treba ponovno razumjeti i protumačiti.
2. Abraham i Izak
Jedno moramo odmah isključiti. Abraham nije pripravan svog sina samo tako žrtvovati da sam ne dođe na oštricu. To je određeno za kasnija bojna polja na koja, nacionalno oduševljeni očevi, šalju svoje sinove. Abraham ne daje, baš tako jeftino, svog sina. Ne, najprije on hrabri sina. Sin mu je životno obećanje, njegovo jedino i sve. I današnji očevi bi, u roditeljskom ponosu, htjeli vidjeti tako stasitog i ponositog svog ljubimca. Za Abrahama iz biblijskog vremena kad je sin i nasljedstvo bilo mnogo više nego danas, sin je nešto za što bismo mi danas rekli ono za što se isplati živjeti, njegova duša, njegova budućnost, najvažniji dio njega samog. Njegov život se ne može odvojiti od sina.
Izak je, kao nasljednik, bio obećan Abrahamu i njegovoj ženi Sari u dubokoj starosti kad su oboje, u svojoj stvarnosti bili ostavili svaku nadu da će se ispuniti obećanje zbog kojega je Abraham jednom krenuo na put. I tada dolazi željeni sin i nasljednik. Sva nada, sva očekivanja su na njemu. Jadan sin!
Nježnost koja izbija iz kratke scene između Abrahama i Izaka nikako ne zvuči po patrijarhalnom obrascu. Možda je naredba Božja učinila da je Abraham, u jednom trenutku, u Izaku vidio mnogo više nego sina i nasljednika? Kušnja na koju je stavljen Izak mijenja njegovu očinsku ulogu.(Za usporedbu istu tematiku nalazimo u knjizi Tobije, u kojemu demon oca ne želi pustiti kćerku) A što je sa Izakom? Sinom? On osjeća očevu snagu. On vjeruje ocu i ima u njega povjerenja da zajedno idu žrtvovati, iako nemaju kod sebe nikakvu žrtvenu životinju. Izak ide sa svojim ocem i otkriva, u tom pognutom starcu koji ide s njim, jedan izvor snage koja mu je čudna i koja ga opčinja: Tu ide netko tko može predati sve svoje planove i sigurnosti ako ga Bog zove.
3. Očevi i sinovi
­Što se shvaćalo u simbolu oca nije ograničeno samo na očeve. Upravo u vremenima kad su očevi bili odsutni, bile su majke loši očevi djeci. Tu ljudi tovare na leđa budućnost. Sva razočaranja i promašaje vlastitog života trebaju snositi djeca. Sin treba biti sin svog oca, onaj koji će oca ispunjati ponosom. I ako nije tjelesni otac: svatko od nas ima svoje projekte i ljubavi kojima druge izazivamo i zapanjujemo.
Svemu ovome postavlja Bog suprotnost, zahtjev da sve ovo napusti. I kad je Abraham mislio da ima sve što je želio, Bog od njega traži da se opet oslobodi, da počne iz početka. Ne samo da je Abraham trebao ostaviti svoje planove i nadanja, nego je trebao žrtvovati i svoga sina. Ovdje Abraham spoznaje da je Izak više od instrumenta njegovih planova.
Nikome od nas nije od napetosti kod čitanja zastao dah u grlu, kao da smo mi toga bili svjesni ili pretpostavljali pa nije došlo do vanjskih odraza. A ipak, pripovijedanje, dugo vremena, ostavlja završetak otvorenim. Ono nam omogućuje shvatiti Abrahamovu zbilju. Tako doživljavamo oca koji je više nego «roditelj» i «hranitelj» . Abraham je čovjek vjere u nešto više nego u samoga sebe. To bi moglo izazivati zavist: imati oca koji je sposoban tako vjerovati. Mnogi nikad nisu ni vidjeli pravog oca, a drugi nisu nikada osjetili pravog oca koji stvarno stoji uz nešto. Izak ne zna kamo vodi put. No, osjeća snagu koja prelazi s oca na njega. Može se pretpostaviti zašto su izraelski narod i Biblija uzeli Abrahama kao praoca. On je njima promijenio simbol vjere otaca.
U Bibliji se ne radi o psihologiji. Abraham i drugi su primjerni likovi vjere. I zato se, u suočavanju s njima, može promijeniti i naša vjera i naše poimanje Boga. To počima tako da će nam iskustvo vjere omogućiti da budemo drugačiji «otac», «majka», «sin», «kćerka.» To nam pomaže da se opustimo i da se povjerimo nekoj viziji. Istodobno nas ta iskustva vode da otkrijemo «očinskog» i «majčinskog» Boga kojega naviješta Pismo.