Tajna se zove Otac
Tajna, nedokučiva, bezdana
I duboka da sve prosvjetljava –
Gdje je put koji će ljude dovesti
Pred njegovo dobrostivo lice?
Tajna koja nas u bitku drži
I oduvijek na obuhvaća
I postavlja tok našeg bića.
I oči naše otvara svjetlu.
Tajna se zove Otac,
Početak topline i svjetla.
Dvoje je on poslao
Duha Svetog i Krista.
Krist je svjetlo koje nas vodi,
Toplina je Duh Sveti.
Toplina i svjetlo su put
Koji nas nazad k Ocu vodi.
I gledamo lice Očevo
Punog žara i dobrote, zahvaljujući obojici
Duhu, koji u Mariji boravi,
I Sinu, koji je postao tijelom u Isusu. Leonardo Boff : Ave Eva
Svijeća koja nije htjela gorjeti
Ne, tako nešto se još nije dogodilo. Svijeća koja nije htjela gorjeti, bila je potpuno jedinstvena. Vladalo je velika uznemirenost među svijećama u dnevnom boravku – uskoro treba slaviti Božić, i svijeće su svojim svečanim sjajem trebale ukloniti tamu. Jedna stara iskusna svijeća ponudi se razgovarati s malom svijećom. «Ne», odgovori prkosno mala svijeća: »Tko gori taj će brzo izgoriti i nema ga više. Ja želim ostati onakva kakva jesam – tako vitka, elegantna, lijepa.» «Ali ako ne goriš, mrtva si prije nego što si počela živjeti», odgovori stara mirno. «Onda ćeš zauvijek ostati samo vosak i fitilj, a vosak i fitilj nisu ništa. Tek onda kad dopustiš da te se zapali, bit ćeš ono što stvarno jesi.
» Ne, ne zahvaljujem lijepo», odgovori plašljivo mala svijeća. „Ne želim se izgubiti, želim radije ostati ono što sam sada. Dobro, je malo dosadno, ponekad mračno i hladno, ali ne boli kao rastapajući plamen.« „Ne može se sve riječima rastumačiti, treba nešto i doživjeti», odgovori stara zagonetno. «Samo onaj tko se daje, mijenja svijet i u tome što mijenja svijet, promijenit će i samoga sebe. Ne smiješ se žaliti na mrak i hladnoću ako nisi spremna» Toga časa pade iznenada neko svjetlo na malu svijeću. «Misliš, čovjek je ono što iz sebe daje?» « Da», odgovori stara. «Ne ostaje se tako vitak, tako lijep i elegantan. Upotrebljava se i i ispada se iz forme, ali je jači nego svaka noć i tama na svijetu.» I dogodi se da je mala svijeća popustila i dade se zapaliti. Što se više topila, to se više preobražavala u svjetlo, svijetlila je i rasvjetljavala, činilo se da grije cijeli svijet i sve noći rasvjetljava. Vosak i fitilj bivali su manji, a svjetlo svijetli sve do današnjeg dana u srcima ljudi za koje je gorjela.
Propovijed
1.
«Djede, da li si ti već jednom vidio dragoga Boga?»
To je dječje pitanje koje me susreće kada se pozabavim s dječjim očima i pitanjima, koja hoće otkriti svijet.
Kada pogledam u dječje oči te im trebam pričati gdje sam «vidio» Boga, zamišljam sebe kao malo dijete kada sam rekao: «Ja sam posve siguran da ću ga otkriti i doživjeti.» Mislim na prošlost i sjećam se, sjećam se mojeg prvog razočaranja kada nisam kod prve sv. Pričesti dobio pravu pjesmaricu za sv. Misu koju sam želio, već jednu imitaciju u obliku torte.
Sjećam se kad sam s 14 godina imao nečitljiv rukopis za moga učitelja latinskog, na što mi je on saopćio da više neće ocjenjivati moje školske radove ako ne budem pisao drugim rukopisom - na što sam ja počeo pisati tiskanim slovima kako bih svoje znanje prenio čitljivo na papir.
Sjećam se doživljaja, kada sam nekoliko godina kasnije, njegove oči vidio u liku jednog bliskog čovjeka, koji mi je sa srdačnošću i čvrstoćom pomogao preko mladalačkih prepreka. To je bio jedan uzbudljiv doživljaj, gledati u oči jednog čovjeka i za to zahvaljivati Bogu.
Mislim na jednu šetnju s mojom malom prijateljicom Anom, koja je tada još sjedila u dječjim kolicima, a ja joj pogledao u oči i rekao: «Dijete, u tvojim očima ogleda se nebo.»
Mislim na jednog čovjeka, kojega nisam poznavao, a koji mi je na jednom završnom slavlju jedne vjerske misije, pri rastanku rekao: «Vi ste meni pomogli pri jednom velikom koraku u mome životu. Dobro je za mene da postojite.»
Ja sam čuo kako Bog, u ovim i drugim susretima, kuca kod mene. Ja sam doživio, ali još nisam razumio.
Tajnu današnjega dana prepoznali su dvoje starih ljudi. Sijedi Šimun i osamdesetogodišnja Ana. Šimun i Ana su otkrili, u svega 40 dana starom djetetu Isusu, obećanog Mesiju, Krista, na kojega je izraelski narod već stoljećima čekao.
Djede, a kad si ti njega zaista prepoznao?
Teško je navesti čas i ne može se fiksirati jednim datumom. Bilo je to kao munja. Iznenada su počele životne priče oživljavati i sve osobe koje se tu nalaze, počinju pričati. One kažu meni sve: tu sam bio kod tebe – nisi li me prepoznao? Tada sam čuo njihove riječi još jednom i vidio njihova lica, nebrojeno puta i tada sam znao: On je bio, korak po korak, kod mene.
Tada sam shvatio
Ja sam tako dugo trebao dok sam shvatio. Morao sam postati tako star da bih njega upoznao u svim tim životnim događajima. Ja sam ga sigurno često doživio, ali ga nisam prepoznao. On je bio kod mene, a ja sam bio slijep i smeten.
O tome ne mogu pričati bez straha u srcu. Ja ne mogu pričati, a da ne sagledam traku sreće. Ja ne mogu pričati, a da ne spomenem neizrečene riječi koje su me mučile. Ja ti kažem, moje dijete, pored svega, On je tu. Pogledaj ga i prepoznaj ga.
Kada si ga prepoznao?
Šimun i Ana su uzeli Isusa u ruke i pogledavši nazad na svoj život, bilo je to ispunjenje njihovog života. Ja sam meditirao o svojim životnim doživljajima - shvatio sam da me je On u svima posjetio i pokazao da je uz mene. U jednom trenutku sam razumio da nije suma doživljaja dokaz, već u mom osobnom odnosu s njim, koji ukazuje jasno da su ti susreti, bili susreti s njim. Ja sam uvjeren da ovi susreti neće biti zadnji s njim. Ja želim da očuvati svijetao pogled kako bih ga prepoznao.
Djede, što to znači sada za tebe?
Ja neću prestati, tebi i svima drugima -mladima i starima- propovijedati: isplati se cijeloga života ići prema njemu; on stoji sigurno jednom pred tobom i kaže ti: tu sam - otvori svoje oči i prepoznaj ga. Moje pitanje na ovom mjestu jest upravljeno starim ljudima: Možete li na današnji dan svoju vjeru obnoviti, po primjeru starog Šimuna i stare Ane? Vi nam svima možete, izoštrenim pogledom svoje vjere u Isusa Krista, pokazati put k njemu. I danas objaviti njegovo prisustvo. P. Feri Schermann
2.
Blagdan susreta
Šimun i Ana susreću Gospodina. Spoznaju dolazak Boga u njihov život. Otvaraju mu se potpuno.
I mi dolazimo, iz nedjelje u nedjelju, posebno smo došli danas, proslaviti blagdan susreta. A susrećemo li i mi Gospodina u našem životu? Jesmo li mu otvoreni?
U ovom susretu susreću se i dva Zavjeta - stari, čiji su predstavnici Šimun i Ana, i Novi zavjet ustanovljen u Isusovoj krvi na križu. I starci prihvaćaju i prepoznaju znak koji im se daje.
I mi se susrećemo sa svakakvim novim idejama. I onim dobrima i plemenitima, ali i onim zlim i pokvarenima. Koliko smo pripravni ili bolje rečeno sposobni prepoznati i prihvatiti ZNAKOVE koje nosi naše vrijeme da naša vjera oplodi novo što dolazi, a nama da novine budu na obogaćenje duhovnog života?
Ovdje se susreću ljudi. Susreću se Šimun i Ana i Josip i Marija, a Isus je SVJETLO. I mi se susrećemo s ljudima. Koliko mi sami postajemo svjetlo za druge ljude? Koliko prihvaćamo svjetlo drugih ljudi da nas osvijetli i učini spremnima na ono sveto i veliko? Mnogo puta smo mogli biti drugima svjetlo. Na žalost, često smo svojim ponašanjem i vladanjem ugasili svjetlo u ljudima. A Šimun i Ana su susretom bili RASVIJETLJENI, nastojmo i mi drugima, svojim životom i primjerom, svijetliti.
Marija je u susretu čula riječi: „Tebi samoj će mač boli probosti dušu.“ Koliki i danas zbog susreta trpe. Mislimo samo na susrete vojski i ratove, koji donose suza i boli mnogim dušama.
Mislimo na promašene susrete bračnih drugova koji su se razišli s mnogo boli u duši. Mislimo na one promašene susrete mladih koji su mnoge mlade odveli u pakao droge, prostitucije i svih drugih zala. Koliko su ti susreti proboli i duše i srca, posebno mladih.
Koliki naši međusobni susreti znaju, otrovnim strijelama, probadati srca onih koji očekuju toplu i ljudsku riječ.
Konačno, susret Šimuna i Ane je ispunio sva njihova očekivanja da su u miru mogli predati svoju dušu.
A koji su naši ciljevi, jesmo li i mi spremni, poput Šimuna i Ane, reći: „Sad u miru otpuštaš slugu svoga, jer su se ispunila sva naša očekivanja, sve naše želje.“ Da, imamo mnoga očekivanja u životu. Mnoge želje. Mnoge od njih su dobre i korisne za vremeniti život, za neko vrijeme, ali ono konačno i jedino očekivanje i želja je vječni spas. Što to meni znači? Koliko za to ulažem? Mislim li da moram spasiti dušu?
Jer «ovaj je došao na uzdignuće i propast mnogima» Susret s njim, što meni donosi? Spas ili propast, smrt ili Život.
Dobro je da danas, na Dan života, postavim sebi pitanje, kako ja služim životu? Koliko poštujem svoj i tuđ život? Koliko mi znači život vječni?
Neka mi danas, na blagdan susreta On bude svjetlo koje će rasvjetljavati sve moje putove, sve moje susrete, voditi sve moje želje da nikome ne zadam bol, da sve sile stavim u službu života i tako na kraju svojih dana mognem, mirne duše, reći: «Sad otpuštaš slugu svoga Gospodine, jer oči moje vidješe tvoje Spasenje, jer su želje moje ispunjene.“