DODIRNE TOČKE NAVIJEŠTANJA I LITURGIJE
a) Motiv 1.nedjelje došašća je zadan riječima evanđelja (Mk 13,33) „Pazite, budni budite!“ Ova misao bi trebala prožimati ne samo prvu nedjelju došašća, nego se provlačiti i kroz cijelo došašće.
b) Što nam se više približava konac građanske godine, tim više se traži budnost. Nastupaju sve brojniji lažni proroci i donose stara praznovjerja u novom ruhu. Zapanjujuće veliki broj kršćana se okreće raznim grupama koje su povezane s okultizmom i spiritizmom. Do sada ismijavano praznovjerje gatanja ili vjerovanja u horoskope, uklapa se u organizirane grupe nezdravog „New-age“ pokreta sve do Thelemasekte (sotonističkog kulta) i tako prožimaju našu postkršćansku Europu mrežom spiritizma i okultizma.
c) Ne bismo smjeli omalovažavati opasnosti! Neke grupe ne samo da zahtijevaju velike napore, nego imaju velik rast, jer usmjeravaju svoje ponude prema očekivanjima, trendu, potrebama i zahvaćaju one koji se sve više udaljavaju od Crkve. Tako npr „sveopći život“ nudi nekakvu mješavinu propovijedi na gori, dalekoistočnih učenja o seljenju duša i spiritističkih i okultnih elemenata.
d) Govorima o ovim opasnostima, uzimajući u obzir mjesne okolnosti, dušobrižnik bi trebao, na 1. nedjelju došašća, tu prekretnicu godine, svjesno otvoriti vrata za razgovore s onima koji su već zahvaćeni gore navedenim, a kojih ima iznenađujuće puno u svakoj zajednici. I zato, uza svu jasnoću i pažnju, treba paziti da se osuđujućim izjavama, unaprijed ne blokira svaka rasprava.
e) Uz pojmove: okultizam je praznovjerje u moć prirode ili natprirode koje može čovjek, svojim znanjem, koristiti za svoje svrhe. Pri tome se razlikuje bijela i crna magija. Bijela magija služi za dobro čovjeku, a crna magija da nanese zlo čovjeku.
Spiritizam je praznovjerje, uvjerenje u djelotvornost onostranih (dobrih i zlih duhova) i pokušaj njihovo biće ili moć staviti u službu čovjeka kao npr. predskazivanje budućnosti, tumačenje prošlosti ili otkrivanje nepoznatog preko raznih sredstava kao visak, rašlje, micanje stola i čaša ili direktnim pitanjem pokojniku.
f) U sotonističkom kultu i sličnim magijskim krugovima okultizam i spiritizam imaju uređene međunarodne organizacijske oblike koji su naročito opasni za mlade, kao što su sekte i droge.
Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje (Iz 2.1-5)
Prorok je imao vizije. Vizije, danas društveno važne slike, koje bi trebale pomoći nekoj ustanovi, nekom poduzetniku, nekoj partiji pa i zajednici spremiti se za budućnost. Izaija viziju širi od Izraela na sve narode, a ona pred oči stavlja Boga Izraelova kao mjerilo i cilj. U njemu se otvara jedna nova budućnost, po njemu se otvaraju novi putovi, s njim mir dobiva ostvarljivu mogućnost. Njegove zapovijedi, Tora, su podloga za budućnost u Božjem svjetlu.
I od nas se, danas, traži da napravimo slike vodilje i da razvijemo vizije kako se trebaju razviti Crkva, škola i odgoj, socijalna država. Da li je to naš odnos s Bogom koji nas vodi, kada gledamo unaprijed? Imamo li vizije koje počivaju i izviru iz jake vjere? U ovom tekstu nas se potiče da, pri planiranju budućnosti našega života, uzmemo riječ Božju kao mjerilo.
Možda jedna zadaća koja nam (kao zajednici, svakom pojedinom od nas i u obitelji) je dana danas, na prvu nedjelju došašća, kao zlatna nit kroz Crkvenu godinu koja danas započinje. Mi možemo i želimo prelaziti ovaj put u svjetlu Gospodnjem.
Drugo čitanje (Rim 13, 11-14a)
Pri koncu poslanice Rimljanima Pavao razvija viziju o zajedničkom životu ljudi kao novog Božjeg stvorenja. Ovo je već utemeljeno u Isusu Kristu i djeluje u našoj današnjici da bi se sutra moglo pojaviti u svjetlu Gospodnjem. Po krštenju u kojem smo se obukli u Krista, imamo novo odijelo po kojemu smo već uzeti u slavu Gospodnju. Kao nosioci svjetla, mi smo ujedno i glasnici dana povratka Kristova. Način kako živimo očituje da je Bog i da se približava njegovo spasenje – to zahtijeva samosvijest, budnost prema našem vlastitom djelovanju i mišljenju i svjesni napredak onoga što je po krštenju u nas bitno usađeno. Ako smo „obukli odjeću spasenja“ jesmo li postali prepoznatljivi kroz spasonosno djelovanje među ljudima, životinjama i cjelokupnom stvorenju? Kakvu viziju imamo o zajedničkom životu ljudi – i kako se to odražava u našem odnosu prema Bogu?
Možda je pitanje koje šalje naša zajednica u novoj Crkvenoj godini: razviti viziju kako naša zajednica kao Crkva može, pred mjestom, učiniti da raste svjetlo Božje.
Evanđelje (Mt 24,29-44)
Evanđelist Matej opisuje kako je Isus, na kraju svog djelovanja, dao jednu svoju viziju. Pri tome Isus koristi simbole i slike koje su bile vrlo česte u židovskoj tradiciji, staru mudrost i tako pokazuje svoj vlastiti put. I reagira na zahtjeve za znakovima svojih protivnika – opominje da se tome ne pridaje krivo značenje. To što ljudi često koriste prijeteće slike Božjeg suda kao slike za posljednja vremena samo potiče na ljutnju. A ipak, vrijedi da se treba svjesno oduprijeti ravnodušnosti i neozbiljnosti. Kao što su suvremenici Noini doslovno utonuli u zaborav na Boga, čovječanstvo je i danas u opasnosti da ono najvažnije u životu ne shvati ozbiljno.
Isusova opomena da se računa s njegovim dolaskom u svagdašnjici, vrijedi i danas. Pojava novog kraljevstva će, najprije, prekinuti ili čak uništiti ono staro na što smo navikli, povjerljivo i što smo rado imali. To bi moglo zvučati kao propast svijeta, ali to je – kao što često u našem životu biva – jedno potrebno rušenje i građenje, ili raspad i propast, da bismo mogli sagraditi novo. Dakle „ustajanje svijeta.“ U budnosti i spremnosti je svaki raskid – bilo mali ili veliki potres u vlastitom životu, ili u globalu, ili čak kozmički – tako promatran - susret s Gospodinom. To vrijedi danas i na kraju vremena – našeg životnog, isto tako kao i onda kad ON dođe u velikoj sili i slavi.
Kako gledam sve te lomove, rušenja i urušavanja u mojem životu, u svjetlu vjere? Mogu li mi ta životna i vjerska iskustva pomoći da razvijem takvo ponašanje koje cijeli moj život i moje ponašanje čini adventskim u svakom danu moga života?
a) Kraj velikih vremena – „velikih“, na primjer obilježenih velikim događajima kao ratovi, bolesti, zablude kao konac prošlog stoljeća, koji još nije tako daleko od nas. I još uvijek je razdoblje krize i panike. Uzmite samo ekonomske krize u eurozoni i panike koja je s time povezana. Grčka, Italija, a čini se da je na pomolu i Austrija.
U takvom „klijalištu“ vrlo lako rastu grupe i sekte, koje obećavaju sve krize rješavati jednostavnim stvarima ili avanturama. Takve „spasonosne recepte“ se nudi u izvanrednim količinama, gledajte samo što se sve nudilo za iskorjenjivanje aids-a –side, preko naoružavanja i raznovrsnih ratova.
b) Uz to cvjeta neorganiziran besmisao micanja čaša i stolova, zazivanje duhova i komuniciranje s pokojnima. Ovakva praksa pa i ako netko dođe na takve sjednice slučajno ili iz znatiželje, vrlo brzo dolazi do zamjene religije, a to je vrlo plodno tlo za odgovarajuće sekte.
c) Već se Stari zavjet borio protiv takve praznovjerne prakse. Biblija zabranjuje gatanja, zazivanje pokojnika i astrologiju. Čarobnjaštvo je bilo zabranjeno pod prijetnjom smrtne kazne; a ipak već su se tada proroci borili protiv takvih praksi – ali uzalud.
Isto se tako Pavao bori protiv Bar-Jesusa zbog prevara i čaranja (Dj 13,10). Čarobnjačke knjige su spaljene i gatanje (čarobnjaštvo) se ubrajalo u loša djela tijela (Gal 5,20).
d) Zato se budnost kršćana mora najprije sastojati u tome da ne podliježemo pravilima igre svijeta i njegovoj praksi pa ni iz lakomislenosti, jer sve će to propasti kao nebo i zemlja: tko se čvrsto veže uz zemaljske stvari, s njima će i propasti. Odgovarajući dokazi se vide kod okultizma i spiritizma: problemi se ne rješavaju, nego se, u većini slučajeva, potiskuju i stvaraju duboke strahove zbog budućnosti i novu ovisnost sve do žrtvovanja sebe u zdvajanju. Otuđenost od stvarnosti, gubitak vlastitih inicijativa, hrabrosti i fantazije, prije svega gubitak vjere s drugim lošim posljedicama: Boga se zamjenjuje „nadnaravnim“.
e) Budnost se kršćana sastoji, uz ostalo, u trijeznosti i objektivnosti. Kao što se ljeto prepoznaje po smokvinom lišću, sama smokva se prepoznaje po plodovima. Kršćanin treba biti dovoljno trijezan, znati da je sve u našem svijetu prolazno i da samo Bog postavlja mjerila vremena. I zato kršćanin mora svoj život ispravno usmjeriti i činiti što se mora učiniti i pušta da Bog čini ono što samo on može učiniti. Uzima svoju sudbinu u svoje ruke i prihvaća ono što mu Bog šalje.
On ne zna što mu donosi budućnost, a ipak je siguran da se neće nigdje ništa dovršiti osim kod Boga.
f) Zato se budnost kršćanina sastoji u njegovoj odgovornosti pred Bogom i pred ljudima. „Spavanje pravednika“ bi bilo jednako loše kao i rezignacija. Iako mi ne možemo znati „vrijeme“, mi smo odgovorni za vremena. Ako ispunjamo naše zadaće na ovom svijetu prema volji Božjoj, za nas je budućnost već označena: mi ćemo biti kod Boga. I zato se možemo i moramo odreći svih drugih rješenja i sredstava spasenja.
g) Za svakoga od nas počima ispunjenje vremena, jer komadić kraljevstva Božjeg može biti prisutan sada i ovdje. Onaj tko donosi nebo na zemlju počima sa konsekventnom ljubavlju prema ljudima, kao i brigom za stvorenje. Tko, dakle, postupa kao kršćanin, taj ne treba zazivati duhove s onu stranu. Svatko od nas ima tu proročku, tu znakovitu zadaću svojim životom ukazivati na onoga koga očekujemo, koji će doći, a koji je već sada među nama. Ova proročka službanam može podariti sigurnost i samopouzdanje, tako da stvarno ne očekujemo ništa drugo, niti nam što treba osim Isusovog obećanja: „Moje riječi neće proći“, jer je on ovdje, uz nas do konca svijeta.
Misno slavlje
Potaknuti vjernike, nedjelju prije, da donesu po jednu svijeću sa svog adventskog vijenca i blagosloviti svijeće na početku mise. Na kraju blagoslova zapaliti svijeću na adventskom vijencu u crkvi. U nekim krajevima se obavlja blagoslov adventskog vijenca u subotu uoči 1. nedjelje došašća.
Pozdrav:
Gospodin naš Isus Krist, koji je došao donijeti kraljevstvo Božje i sada je u našoj sredini, a na kraju vremena će doći kao sudac živih i mrtvih, neka bude sa svima vama.
Uvod:
Želim vam danas sretnu Novu godinu – možda me čudno gledate?
Kao kršćani, danas, prvom nedjeljom došašća, počinjemo novu Crkveno liturgijsku godinu, komad našeg životnog puta kojim Bog s nama želi ići.
Očekujemo li išta od njezinog adventskog početka? Na što usmjeravamo pažnju: na Isusov dolazak, negdašnje utjelovljenje Božje među nama? To je bio početak, jer su ljudi u tom dolasku našli nešto što im je dalo životni pravac, smisao, ispunjenje i snagu, zato je sve što se dogodilo prije 2000 godina bilo i zapisano. Oni su doživjeli da ispunjeni, spašeni život ne dolazi od bogataša svijeta, nego samo od Božjeg kraljevstva. To je jedino kraljevstvo koje daje oslonac, jedino koje naš raskomadani život bacan amo tamo, koje naš potrošeni život drži zajedno i nosi preko granica smrti. Prve nedjelje došašća slušamo obećanje da naš život Bog može iznova ispuniti. Njegov dolazak nije nikakva povijest, njegov dolazak je jedina nada.
Početak nove Crkvene godine traži od nas da budemo pažljivi i da otvorimo svoj život za spasenje i ozdravljenje, za Isusa samoga. S njim možemo pokušati ponovo započeti i ujedno vizionarski živjeti kao ljudi koji se ne žele utopiti, sada i ovdje.
Pozdravimo ga, u našoj sredini, kao Gospodara vremena, našeg života i ovog slavlja:
Molitva vjernika
/Bilo bi lijepo u došašću pjevati „Bože, daj mir jedinstvo“/
Dobri Bože, tvoj nas Sin poziva na budnost i vodi naš pogled od svih naših doživljaja nespasenja prema novom oslobođenom životu. S ovom nadom ti se danas obraćamo:
- Neka dođe Kraljevstvo tvoje – u nemir našeg vremena, onima koji se svađaju i ratuju, u sve sukobe i suprotnosti, molimo te
- Neka dođe Kraljevstvo tvoje – u sva naša nezadovoljstva, koja nas opterećuju, ogorčenima i frustriranima, u sve bračne drame i situacije kad se ostaje bez riječi, molimo te
- Neka dođe Kraljevstvo tvoje – svugdje gdje vladaju sila i nasilje, potlačenima i protjeranima, svim bespomoćnima i obespravljenima, molimo te
- Neka dođe Kraljevstvo tvoje – u sve sumnje i zdvajanja koja mogu oslabiti vjeru, onima koji traže i pitaju, ondje gdje je nestalo povjerenje u Boga i gdje je usahla ljubav prema Crkvi, molimo te
- Neka dođe Kraljevstvo tvoje – tamo gdje vladaju smrt i tuga, onima koji žive u smrtnom strahu i onima koji su umorni od života, molimo te
Gospodine, dođi i nemoj kasniti, ne ostavljaj nas same, jačaj nas na našem putu sve dok ne prispijemo do gledanja tebe, licem u licem, koji živiš u vijeke vjekova.
Meditacija nakon pričesti
Gospodine, dođi brzo
Usred stranaka koje se svađaju
Na stranu onih koji su sami.
U misli onih koji istražuju i savjetuju
U srca svih koji su zatrovani mržnjom brojnih generacija
U pogled onih koji vide još samo sebe
Iza onih koji će biti obješeni
Posebno onih koji svakoga žele nadići
Gospodine, dođi brzo ..
Kao brat ili sestra
Kao onaj koji povezuje u jedno
Kao onaj koji među nama živi
Kao onaj koji nas ispunjava do punine
Gospodine, dođi brzo!
Propovijed
a)
Došašće – danas, sutra, ili kada?
Četiri sedmice došašća
Četiri nedjelje došašća, četiri nedjelj adventskog vijenca, možda i adventskih pjesama kad pjevamo: „Padaj s neba, roso sveta“ ili „Visom leteć, ptice male“
Četiri sedmice vježbanja drukčijeg života: odricanja, razmišljanja, više molitve, odlaska na ispovijed – onda konačno Božić, veliki blagdan.
Biblijsko došašće
Evanđelje nam govori da Gospodin ne dolazi prema planu i kalendarskom terminu, Gospodin ne dolazi predvidljivo, u naručenom trenutku. Njegov dolazak se ne može planirati – ali ga ipak treba čekati.
Možda ćemo kasno shvatiti da se ovdje ne radi o nekom satu i trenutku, niti o datumu, ne radi se ni o nekakvom „redu vožnje“ događaja. Radi se o našem životu.
Došašće usred života
Naš život, svi naši sukobi, sve svađe koje vodimo, sve prolazno i lomljivo, sve naše jadikovke i bijede, naše male i velike tame … sve je to u suprotnosti s Božjom prisutnošću. Nespasenje – nasuprot spasenju, neutješnost nasuprot utjesi, nemir nasuprot mira. Može se rezignirati u ovom svijetu i životu – ali i nadati se i razviti vizije.
Došašće kao vizija
Prorok Izaija poziva svojom vizijom: ljudi u zajedništvu na putu – na putu prema visokom brdu. Pogled se usmjerava prema gore, iznad svagdašnjega. To je zajednički cilj, ali ne zemaljski, kojega treba postići. To je Bog sam, koji boravi kod ljudi i s nama želi živjeti. Četiri nedjelje imamo to pred očima. Više ne?
Došašće kao bogoslužje
Kod svake mise ispovijedamo „tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.“ – Slušamo riječi Svetoga pisma, riječi živoga Boga koji nam tako govori i u svakom Očenašu zazivamo: „Dođi kraljevstvo tvoje.“
U svemu se krije očekivanje, skrivena čežnja, tu se izražava želja. No, da li je to još uvijek i naša želja ili je to samo molitvena formula? Ili molimo sve to, a da i ne mislimo? I računamo li još uvijek s tim da će ON doći – usred našeg života?
Vlastito došašće
Promatram cijeli svoj život kao jedno došašće, očekivanje. Ne znam kako vi to doživljavate.
Koliko često čekam riječ – koja će me utješiti.
Doticaj, milovanje duše – koje će me ohrabriti,
Sigurnu ruku koja će me voditi.
Na to da osjetim mir i puninu kako se to govori u pjesmi, na lice koje svijetli, koje se nada mnom saginje, kao što to u psalmu govori: „Gospodine, neka tvoje lice nada mnom zasvijetli, onda će mi pomoći.“
Došašće – život s vizijom
I tako smo u središtu Izaijine vizije: zajedno koračati prema domu Gospodnjem, prema Božjoj blizini. Onda možda nećemo sve tenkove pretvoriti u traktore, niti preraditi sve rakete u radne stolove, niti će se sve vojarne i poligoni pretvoriti u domove i igrališta za djecu, niti će sve sprave za nadgledavanje biti iskorištene za kulturu.
Ali bit ćemo zajedno na putu – ne jedni protiv drugih. Možemo jedni druge slušati i zajednički dijeliti. Naša mračna lica će se osvijetliti, a svjetlo Božje će na obrazima ležati, njegovo lice će biti nad nama i to će nam lijepo pomoći. Time bi kraljevstvo Božje već došlo među nas i imali bismo predokus Isusovog konačnog dolaska. Zraka Božjeg svjetla već pada na naš život. I tako bismo našli viziju koja će nas učiniti spremnima za budućnost, za sutra, a ne za četiri nedjelje u godini. Amen
1.
Došašće, put budnosti i pažnje
Došašće, romantično vrijeme
Prije nekoliko dana sam se vozio autom i, po običaju, uključio radio. Onda sam čuo novu pjesmu našeg starog dobrog Wolfganga Ambrosa. No, da, već je ostario, naš dragi Wolferl. Više nema ništa od ruganja i ironije iz pjesama sedamdesetih ili osamdesetih godina Ne, danas on pjeva o Božiću, a to on želi tako lijepo učiniti uz svjetlo svijeće i s dragim prijateljima. Iz nostalgije se smiju postaviti i božićne jaslice.
Tako je pohvalno da se on, u svojim pjesmama, bori protiv našeg današnjeg mentaliteta potrošačkog društva, tako on ulazi i u adventsko razmišljanje, koje nam donose današnji tekstovi.
Pokret i budnost
Misli vodilje današnjih čitanja i evanđelja su pojmovi pokret i budnost. Svi tekstovi nam govore o budućnosti, nadi, o čekanju, o spasenju koje dolazi. Ali od svega toga se ništa ne opaža u našim danima i često ostaju neostvarene čežnje za intimnijom povučenošću pri svjetlu svijeće i nostalgično shvaćenom religioznošću.
Došašće je vrijeme u kojemu ćemo mi kršćani postati svjesni da je naš boravak ovdje, na zemlji ograničen i da smijemo pogledati u ono što mi kršćani nazivamo spasenjem.
Spasenje – je li još suvremeno?
Naravno, danas nam je teško govoriti o pojmu spasenje. Od čega trebamo biti spašeni? Bijeda i glad, pa u našim okolnostima malo ih je koji su bijedni i gladni, a u Europi još manje. Postoje među nama siromašni ljudi koji trebaju našu pomoć i podršku. Ali konačno je i ostaje to stvar, koju možemo susretati s dobrom voljom.
Ali mnoge druge stvari kojima smo izloženi, kao na primjer sve više osamljivanja, gubitka smisla za solidarnost, gubitak smisla života i mnoge druge, ne uzimamo više tako ozbiljno, jer nam je toliko toga ponuđeno da se ne možemo suočiti s našim nutarnjim težnjama života.
A upravo Božićno vrijeme možemo iskoristiti da jednom pogledamo naš život u cijelosti i osjetimo najdublje čežnje i nadanja, ali i ono od čega se sastoje strahovi i brige.
Čežnje
To je čežnja za sigurnošću, zaštićenošću, čežnja da se u životu nađe neki oslonac, upravo onda ako netko ima osjećaj da stoji pred životnom provalijom. A provalije nam se često u životu otvaraju: propast neke veze, neuspjesi u školi ili zvanju, propast životnog plana, smrt neke ljubljene osobe i mnogo, mnogo drugoga.
Upravo u ovom vremenu je čežnja da se odmorim na nečijem ramenu, da se mogu čak i isplakati, da mogu bol i tugu slobodno pustiti tako velika. Upravo to se u našem društvu pokazuje kao slabost, slabost koja se nikako ne smije dopustiti. Posebno su muškarci navikavani da ne pokazuju znakove boli i žalosti. Znakove koji bi im omogućili da dozvole drugima da ih tješe i da s njima suosjećaju. Samo onaj tko svoje čežnje shvaća ozbiljno, može biti spreman dopustiti da mu ih netko ispuni.
Budnost
Naše društvo je spremno sve naše čežnje, u većoj ili manjoj mjeri, ispuniti s mnogo pompe. A zapravo, vrlo često opažamo da ono pokušava naše čežnje prebaciti na kanale različitih proizvoda, posebno da probude u nama težnju za većim i boljim ponudama. Ovo sprječava mnoge ljude da ozbiljno shvate svoje najdublje čežnje i da ih izraze.
Upravo na toj pozadini je poziv na adventsku budnost vrlo hitan zahtjev. Tko budnim očima promatra vlastite čežnje i potrebu za spasenjem, taj će biti sposoban prihvatiti spasiteljske ruke Božje u svom životu.
Put budnosti i pažnje
Vrijeme došašća nas poziva da izađemo iz predbožićne groznice, ali ne da bismo ušli u prividnu idilu adventskog vremena i običaja, nego da krenemo onim, sasvim drukčijim putem, kojega nam pokazuju tekstovi ove i idućih nedjelja: putem budnosti i pažnje na vlastite najdublje čežnje i nadanja, ali isto tako na put najdubljih čežnji i nadanja drugih ljudi, cijelog čovječanstva.
2.
Isus se prevario
«Čovjek trči po vodi», naslov je velikog plakata kojim se reklamira vrlo jeftino izdanje Biblije. «Čovjek trči po vodi», tiskano je velikim crnim slovima, a nešto manjim slovima «kad bi to bilo, našlo bi se na prvim stranicama ilustriranih časopisa.» Rečenica s plakata ima dva pogodbena vremena, a što bi tek pisalo kad bi se stvarno dogodilo ono što je Isus navijestio. Koliko pogodbenog načina upotrebljavamo kad govorimo o dolasku Gospodnjem? Advent podrazumijeva dolazak. Ili, sav naš advent više nema ništa zajedničkog s onim o čemu danas govori evanđelje? Zar nije advent, pomalo, slatko duševno vrijeme prije Božića?!
Ako jest, onda ima nešto što bi trebalo popraviti. Rutinirano i uobičajeno odgovara zajednica: «Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!» Ova ispovijest ne može biti u središtu liturgije više nego što jest. Ovaj slavni dolazak, ovaj advent je sadržaj današnjeg evanđelja. Isus obećava, vrlo sigurno, da će se ovaj dolazak dogoditi još za života ovih učenika i da će svijet propasti, a on se pojaviti slavi.
Isus se prevario. To bismo trebali reći javno. Nema sumnje da se očekivanje da će svijet kakvog mi poznamo propasti u najskorije vrijeme, da će zvijezde padati s neba, da će se pojaviti znak Sina čovječjega, da će sve to nastupiti nešto godina iza Isusove smrti, i da je to bilo Isusovo najdublje uvjerenje, nije ostvarilo. U 2 tisuće godina kršćani su pronašli mnogo lijepih razjašnjenja da je Isus mislio nešto sasvim drugo, da je to Isus simbolično govorio. Ja predlažem da prihvatimo zamisao da se Isus prevario.
2. Mislimo li ono što govorimo
Možda kršćani imaju priznato narušeni odnos sa stvarnošću. Na to smo navikli da pretpostavljamo stvari koje ne mogu izdržati provjeru: da li to odgovara istini? Mi zamišljamo, pretpostavljamo u potvrdnom obliku. Ako netko pokuša to staviti u pitanje, slijede različiti «ako» i bježanje u moglo bi biti, možda. Zato je dobro postaviti pitanje i učiniti pokus: odgovara li stvarnosti, da li je moguće da će svijet jednog dana propasti, da mu se bliži završetak – i to ne do nekoliko milijuna godina kad se naše sunce ugasi? Vjerujemo li u to sasvim sigurno ili je čitavo naše uvjerenje o Isusovom povratku, drugom dolasku na zemlju samo neka šifra za ono što će se dogoditi u smrti svakog pojedinog od nas? Zar naše tvrdnje nisu neozbiljne?
Ipak, postoji jedan temelj da vjerujemo u konac svijeta. To se ne može odbaciti i zbog našeg promatranja prirode i znanstvenih istraživanja. Mi smo dio svijeta i u načinu razmišljanja ovog svijeta nema uopće misli o njegovu završetku. Jedini razlog da u to vjerujemo je uvjerenje da je izvan ovog svijeta kojega si možemo predstaviti, ova riječ, ova objava došla k nama kao Božja objava. Ako Isus zna od Boga, onda je moguće vjerovati i ono što je rekao: «Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći.»
Ipak se Isus prevario. Najmanje u jednoj stvari se prevario, a to je da bi sve to moglo biti za života one generacije njegovih učenika. A ta činjenica je za mene dokaz o istinitosti Evanđelja, jer se ta Isusova riječ nije stidljivo stavila pod tepih, nego je ostala javna. Sigurno je blizo očekivanje Isusa bilo tako važno da se mlada Crkva nije usuđivala to prekrižiti ni onda kada je naznačeno vrijeme sigurno prošlo.
To bi trebalo dati misliti svima onima koji tvrde da je Crkva svojeglavo mijenjala Isusovu poruku, jer bi današnje evanđelje prvo bilo dotjerano. No, Isusov život se ne bi moglo shvatiti, niti bi kršćansko vjerovanje bilo moguće ako ne prihvatimo da će se sve to dogoditi i da sve to stoji, neposredno, pred vratima.
3. Advent treba biti uskoro
Kršćanska vjera nije nikakva religija ugodnosti. To jasno govori poruka križa. Ona me još više stavlja u zdvajanje koje mi ne da mira. Ne mogu ovaj svijet, s njegovim zakonitostima, držati konačnim i neupitnim, a od nedjelje biti kršćanin. To je intelektualno neodrživo, a za duže vrijeme i šizofrenično. Isus nas potiče da uobičajene zakonitosti stavimo u pitanje: zvijezde koje idu svojim tokom, red odozgo i odozgo, bogate i siromašne, silne i vladajuće i konačno, sebe samoga staviti u središte svojih interesa kao najkorisniji individuum.
Isusovo božanstvo i čovještvo ujedno, to je skandal. To mi je očito, još jednom, u ovom evanđelju. Da i Amen. Vjerujem da je Isus Božja objava za nas. Jedinorođeni Sin Božji, pravi Bog. Ipak, taj Sin Božji dijeli sa mnom, pred Božjim licem, ovu moju sumnju. Kao čovjek ovisan je, svakim dijelom života, o ovom svijetu. A istodobno je tako ispunjen Božjom stvarnošću da nije, ni jednog trenutka, sumnjao da ovaj svijet mora završiti. Da, i da drukčije ne može biti, kao da će se to uskoro dogoditi. Kada će se to dogoditi – ne znaju ni anđeli – još manje propovjednici raznih sekti – pa ni Sin u kojemu je Bog postao jedan od nas.
Advent mora biti vrijeme sumnji. Tumaranje kroz muziku robnih kuća ne pripada tome. Još više moramo dovesti u pitanje sve naše odnose prema svim, po sebi razumljivim, navikama našeg života. Ne u pogodbenom načinu «što bih činio», nego u indikativu «što činim» kad bi sutra svijet završio? Zaključak nije okretanje od života, nego okretanje prema nedokučivoj ljubavi. Martin Luther je htio, još danas, posaditi jedno stabalce jabuke ako bi sutra vrijeme prestalo, a počela vječnost. Što biste vi radili ako bi Gospodin stajao pred vratima, ne bilo kada, nego vrlo blizu- sutra- danas?
3.
Ne bismo smjeli biti kovači mačeva, nego plugova
«On će biti sudac narodima, mnogim će suditi plemenima koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove, neće više narod dizat mača protiv naroda, niti se više učit ratovanju.»
U gradu Gordiji, u Maloj Aziji, pokazivali su jedan čvor koji je bio tako precizno vezan da ga nitko nije mogao razriješiti, iako su mnogi pokušali. Čvor je postao glasovit. I kad je tamo došao veliki osvajač, Aleksandar Veliki, želio je i on vidjeti čvor i on ga je pokušao razriješiti. Uskoro izgubi strpljenje, uzme svoj mač i rasiječe ga po sredini. Tako je taj glasoviti gordijski čvor bio razriješen – mačem.
U našem svijetu ima veoma mnogo čvorova: nerazrješive zavrzlame zahtjeva, pravde i nepravde, onoga što je bilo uobičajeno u prošlosti i zahtjeva sadašnjice. Čvorovi u koje se život zapliće ili pak potpuno uguši. I uvijek i ponovo, nudi se brzo i jednostavno rješenje: mač. Vlast koja želi sve osigurati, revolucija koja želi sve mijenjati. Obje se prihvaćaju najjednostavnijeg rješenja – nasilja. Obje žele živjeti, ali vjeruju da se život kupuje kroz smrt drugoga.
Ne samo u politici, nego i u Crkvi se često puta prihvaća takvo jednostavno rješenje – posebno ako se ide za očuvanjem prave vjere. Ne bi se smjelo, uvijek zbog istine, potezati mač iz korica. Često puta se treba posegnuti za duhovnim mačem – kojim se drugog izbacuje iz zajedništva. Želi se biti na čistu, na miru, pa i nasiljem.
Mač ima nešto zapanjujuće u sebi. On odgovara težnji za brzim i naglim promjenama svega onoga što muči i nepravedno je. Težnja koja leži u svakom čovjeku. Da sutra sve treba biti drugačije. Poput munje koja zaiskri i para nebom – tako bi trebala naići bolja budućnost. To je prastari san od kojega živi svaka čežnja.
Ovaj san je, s jedne strane, opravdan, on hrani nadu kršćana. Sam Krist Gospodin je govorio o konačnoj velikoj promjeni, o dolasku kraljevstva Božjega. Za kršćane nije ovo vrijeme, vrijeme prošlosti, nego vrijeme budućnosti. Pa ipak se smijemo pitati: kako ćemo ući u tu budućnost. Možda preko mača?
Pola tisućljeća prije Isusa, izgovorio je prorok Izaija riječi koje smo na početku čuli: o novom, nastupajućem vremenu, budućnosti bez ratova, o vječnome miru, o svijetu u kojemu neće biti mačeva, nego samo plugovi.
Ali i plug je od željeza, on siječe zemlju.
Tko njega koristi mora imati snage. Poput osvetničkog ili izbaviteljskog mača, tako i plug daje život. Tako nekako, oba dolaze zajedno: plug i mač.
Pa ipak, to ne odgovara predodžbi proroka. Ne plug i mač, nego plug će doći na mjesto mača, jer uza sve sličnosti, plug se uvelike razlikuje od mača. Ako bi se mač i koristio u najboljoj varijanti, svoj problem rješava u trenutku. Dok plug ako se i na najbolji način koristi, treba vremena da bi se vidio njegov plod. Mač koji pogađa ne treba dva puta upotrijebiti. A plug donosi svoj plod samo ako se više puta navraćaš na to mjesto. Čovjek može mač odložiti, ali plug ne.
Budući svijet o kojemu govori prorok nije neka čudesna zemlja. To je svijet dugotrajnih i ustrajnih napora, zato se i ne može prevariti u svojoj plaći. Taj novi svijet stoji često pred očima onima koji bi ga htjeli na brzinu steći mačem. Ipak, gube iz vida da se mačem ne može stvoriti nikakav prostor za mir. Takvi zaboravljaju da vlast i moć koje nemaju budućnosti, ne mogu budućnost ni donijeti. Nova budućnost može samo započeti onda kad počnemo mačeve pretvarati u plugove. Drugim riječima: moramo se osloniti na strpljenje i upornost, umjesto na iznenadne udarce.
Strpljenje ne znači da čovjek, prekriženih ruku, jednostavno čeka da nešto padne s neba. To je mukotrpan posao - mačeve prekovati u plugove. I nije to baš ni jednostavno, ni lagano raditi s velikim plugom. Ovdje se uočava ona uporna snaga koja je potrebna, a o kojoj govori prorok. Samo ta snaga može mijenjati, a da ne uništava. Zato njoj pripada budućnost. Dapače i više. Tamo gdje ta uporna snaga djeluje, tamo se počima pokazivati novi svijet.
Ne dopustimo da nas opčinjaju brza rješenja mačem. Silom se ne može osigurati ni sadašnjost, a još manje dobiti budućnost. Još uvijek se beznadno razmrsuju konci na silu raskinutog čvora. Još nešto nam mora biti jasno: hvatanje za mač je jedna iluzija prošlosti. Samo je smrt, koju mač donosi, nešto trajno.
Moramo se, također, čuvati duhovnog mača – rastavljanja i proklinjanja. Možda to i pročišćava, ali što na kraju ostaje: možda jedan invalid – ali ne potpun čovjek. Neka sekta, ali nikako narod Božji. Mostove je puno lakše rušiti, nego graditi. To prejasno pokazuje razjedinjeno kršćanstvo. Želimo li tome stalno dodavati porušene mostove?
Advent znači budućnost. Naša budućnost nije nešto nevažno. To je Kraljevstvo Božje. Ipak nam advent govori da je budućnost već započela. Ona je prisutna tu, usred nas. To opaža onaj koji marljivo i ustrajno radi. Zato nam se, po riječima proroka, daje plug, a ne mač.
4.
Nadvladaj sadašnjost pogledom na budućnost
a) Nemam vremena za biti umoran
Posljednje riječi njemačkog cara Vilima I (+ 9.3.1888. u Berlinu) na smrtnom krevetu bi trebale biti riječi vodilje svakog kršćanina. Vrijeme je dragocjeni dar Božji i zato ga trebamo koristiti. Jer ne možemo promijeniti prošlost, a ne možemo ni posjedovati budućnost, nama ostaje na raspolaganju samo sadašnjost. Prastaru Horacijevu opomenu, "Carpe diem" ("Iskoristi dan"), treba promatrati i kršćanskim očima.
Život je vrijeme za traženje Boga
Smrt je vrijeme pronalaska Boga
Vječnost je vrijeme posjedovanja Boga!
Šansu koju nam nudi sadašnjost, trebali bismo mnogo svjesnije shvatiti. Nije nam poznata dužina vremena koju nam Bog daje na raspolaganje.
Između danas i sutra je dugo vrijeme
uči brzo obaviti dok si još u snazi
mladost i izgubljeno vrijeme ne traju u vječnost
b) Budi spreman na polazak!
Kako malo uzimamo k srcu ovu opomenu na budnost i spremnost, da se ne utaborimo u ovom sadašnjem svijetu, nego da budemo uvijek "na putu" prema Bogu. "Svijetu je interesantan samo naprijed", reče veliki znanstvenik, paleontolog, filozof i teolog Pierrre Teilhard de Chardin. (1881-1955.) Tek deset godina nakon njegove smrti ova izjava je postala karakteristična za cijelu Crkvu kad je Drugi vatikanski sabor otvorio prozore i vrata prema budućnosti okrenutoj Crkvi, a i shvatio znakove današnjeg vremena (usp. pastoralnu konstituciju "Gaudium et spes" od 7. XII 1965.)
Da Duh Sveti vodi Crkvu na njenom hodočašću je za cijeli narod znak nade. I mi smo svi pozvani "kao nositelji nade našeg društva" sudjelovati na rješavanju svih problema sadašnjice, ali imajući konačno usmjerenje pred očima. Nije ispravno ako se kršćani neprestano žale "nad ovom dolinom suza." Trebali bi se mnogo više držati onog temeljnog načela: " Zahvalno nazad, hrabro naprijed, vjernički prema gore."
c) Drži svoj pravac prema Bogu!
Iako je put često puta strm i kamenit, treba ga savladati i napredovanje je moguće samo uz strpljenje i stalnost.
* Najsporiji koji svog cilja ne gubi iz vida, ide brže nego onaj koji luta bez cilja.
(Gotthold Ephraim Lessing)